PRIČA O RATU
Rat je najgore što se čovjeku moglo dogoditi. Ali, čovjek i ne zna o drugom osim o ratu i ubijanju pa se onda s pravom treba pitati je li to normalno?
Ako je normalno znanost stavljati u službu oružja, ako je normalno pucati iz sporta, ako je normalno hvaliti se time, onda je normalno i ratovati. To je, dakle, prirodni način da se svijet oslobodi svih zala koji ga opterećuju. Nažalost, ginu i mnogi od kojih se nerado opraštamo. Ali, to je cijena napretka; pogodbi nema. Uzmi ili ostavi!Ili: idi ili ostavi! Nemoj otići! Umri u svom gradu, u svojoj ulici, u svojoj kući! Ali, nipošto od svojega prijatelja. Prijatelji su za sve, osim za to da presuđuju o tvojoj smrti.
Rat pravi selekciju. Dobre odvaja od zlih, jake od slabih, lijepo od ružnog, poštene od manje poštenih, sposobne od nesposobnih. I što dulje traje rat, selekcija je stroža. I naravno, žrtava je više. Potrebno je imati dobar smisao za orijentaciju, da bi se čovjek u ratu snašao.
Kamo bježati, kome vjerovati, što raditi?
Kako doznati, prije svih, tko će pobijediti?
Kako biti među prvima baš kada je najpotrebnije?
Poznavao sam mnoge pametne ljude koji nisu bili dovoljno brzi za ovaj rat. Poznavao sam mnoge sposobne, ali i glupe da shvate svu ogavnost rata. Poznavao sam i one hrabre, one bez kojih ne bi bili ni vas, ni mene, ni ovoga grada. Tko zna gdje su sad toliki koje sam poznavao i toliko često slušao?
I njih i jeku koja je odzvanjala od udaraca u njihova vlastita prsa. Gdje li su svi oni sada kad krvari Vukovar? Zašto ne viču? Zašto svojom vikom ne pomažu plašiti neprijatelja odavde odakle niču svi njihovi korijeni? Zašto ih nema sada kad je važno zemlji vratiti davni dug, sada kada tradicija ovog grada, kojom su se toliko dičili, mora ponijeti najteži teret? Ali, rat je nemilosrdan. On je bič koji puca na svim svojim krajevima. Rat je istodobno i vlast i bezvlašće. Za neke pakao, a za neke, a svi znamo koji su to, i dar Božji.
***
PRIČA O RATNIKU
Generacija čiju sam zastavu nosio i sam po sletovima i kojoj sam ime izvikivao punih usta, uvijek se divila i čudila borcima. Njih smo gledali kao sportaše koji igraju neku svoju igru, a mi smo poslije te igre nastavljali navijati za njih i pobjeđivati već pobijeđenog protivnika.
Ti su borci sada stari i umorni ljudi koji se teško sjećaju svojeg imena, a mnoge smo od njih ispratili uz sve počasti i dobronamjerno zaboravili. Kada bih htio biti pošten prema vama, morao bih priznati da sam u svojoj glavi mislio kako je baš to najbolji način da zametnem trag ratu i nesreći.
Međutim, čini se da mnogi iz mojeg naraštaja nisu tako mislili i da im je draža bila takva prošlost, čim su se tako brzo uhvatili pušaka. Za nekoliko mjeseci rata stekao sam toliko neprijatelja da se pitam gdje su bili do sada. Zašto nisu lijepu mladost opijali mirisima ljubavi, zašto su još gladni kada su cijeli život otimali drugome, možda baš svojem jučerašnjem prijatelju? Otkud tolike laži u prijateljstvu? Je li ovaj grad uvrijedio nekoga od njih svojim bićem kada ga tako zdušno zatiru?
Razgovarao sam s mnogim borcima koji brane te ruševine; i oni misle isto. Što će nekome moj grad, osim meni i mojim sugrađanima i Hrvatskoj? Uvijek se znalo da ne možeš biti ono što nisi. Tako je i s gradovima. Tako je i sa zemljom. Braneći tu ideju stoje ljudi, divovi hrvatske hrabrosti, i nikako da objasne onima iz drugog dvorišta da je vrijeme ratova na izmaku. Zar to nisu shvatili noseći školsku torbu i ljubeći se po parkovima, u sumračje? Uzalud su nosili moje ime i imena mojih sugrađana u njedrima, jer ovaj rat su izgubili, ako ne prije, a ono prljajući ruke i obraz nastojeći uzeti ono što nije njihovo. Ne mogu prihvatiti nepoštenje, a ni mrak koji mi unose u svjetlost.
Hvala im u ime svih koji su izginuli i u ime svih koji su se napatili zbog njihove nezahvalne i proždrljive želje da uzmu tuđe i u svoje osobno, malo ime, koje će ipak, na kraju svega, biti veće od njihova.
***
PRIČA O ZAGRLJAJU
Kad sam bio mali, posve mali, nisam volio da me gospođe, koje su susretali moji roditelji, grle i ljube. Svašta su me ispitivale, ponekad i takve gluposti da sam se čudio njihovoj hrabrosti. Ali sam mislio da je to dio neke igre, ritual koji one moraju proći da bi poslije mogle razgovarati s mojim roditeljima. Meni je to ipak bilo suviše nepristojno, ali sam pristajao na sve. Znao sam čak lijepo pozdraviti. Naučili su me stariji stotinama sitnih pojedinosti koje sam smatrao nevažnima.
I onda opet rat. Tek kad smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili.
I ja sam sad konačno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kada nekoga grlite, to je znak da nemate više riječi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za tu bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam uostalom nije stalo. Mislim da će ljudi koji prežive ovaj rat još dugo u svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo. Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.
____________________________________
SINIŠA GLAVAŠEVIĆ rođen je 4.11.1960. u Vukovaru gdje je završio osnovnu i srednju školu.
Diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je u školama u Lovasu i Borovu naselju. Na Hrvatskome radiju Radio Vukovaru zaposlio se najprije kao spiker, a naposljetku kao urednik i ratni izvjestilac.
Početkom godine 1997. njegovo je tijelo pronađeno na Ovčari, a sahranjen je 14. ožujka 1997. u Zagrebu, na Mirogoju.
Lirske priče iz knjige “Priče iz Vukovara” jedini su njegovi sačuvani literarni pokušaji.
čovjek-časopis 