Tag: Simo Mraović

LIRSKO-IRONIZACIJSKI KONFESIONALIZAM PERMANENTNOG TROŠITELJA GRADA

Sezona otrova, 1986; Rimljanima nedostaje milosti, 1990; Na zemlji je sjena, 1994; Između usana, 1997; Laku noć Garbo, 2001; Gmund, superlight za drage građane, 2004.

1. Knjige Sime Mraovića u načelu dobro prima i kritika i šira recepcija, tj. ono čitalačko oko koje je naklono finoj sljepoći modernog lirizma pod strogim kondicijama utopistički stimulirane svemoćne Emocije, tj. (auto)ironizacijskom konfesionalizmu subkulturnog junaka i profesionalnog trošitelja grada kao životnog prostora u doslovnom smislu.

Prve tri zbirke Sime Mraovića (1966), Sezona otrova, 1986; Rimljanima nedostaje milosti, 1990; Na zemlji je sjena, 1994. ispisane su više-manje unutar kondicijske križaljke šireg obzora jezičnog iskustva, tj. njegovog nasljeđa. Fragmentarizirani, mnogomotivski smisao, osnovna značajka ondašnje stihovne organizacije, bio je stoga uočljiv i u lirskom iskazu senzibilnog ironičara Sime Mraovića.

Prva zbirka S. Mraovića (Sezona otrova, 1986) ispisana je unutar tadašnje označiteljske prakse koja je na svom vrhuncu bila sedamdesetih godina a koja je u doba izlaska autorove prve knjige upravo jenjavala kao dominantni model mlađih hrvatskih modernista. Mraović se stoga na neki način relativno kasno uključuje u pripadnu stihovnu proizvodnju ideologije nazivnika zadržavajući u Sezoni… već pomalo kodificirane postupke modela: fragmentarizaciju smisla, poneko glasovno sudaranje i razbarušenu, ponegdje i nadrealnu, slikovnost…

Poezija mlađih hrvatskih autora 1970-ih i 1980-ih u načelu je poezija fragmenata smisaonih naplavina koje su preostale nakon uspješne ili manje uspješne demontaže Zgrade zapadnjačkog logocentrizma (što je, znamo, dalje logično vodilo u sveopću dekonstrukciju dotad vladajućih svjetskih diskursa) a u nas se taj prevratnički teorijski dugoročni učinak najčešće prometnuo u književnu modu ograničenog autorskog interesa i trajanja. (Neki autori nakon prvih knjiga ostavljaju taj nimalo modni i nimalo bezazleni model prevratničkog čitanja svijeta i nastavljaju na svoj način konstruirati i pjesmu i svijet; među takvima, zadnjom zbirkom Z. Radaković a još prije S. Mraović.) No bez obzira što mišljenje Razlike nije dakako područje teorijske ili književne mode, mode uopće, bez obzira na neke modom inficirane autorske suputnike, hrvatska se označiteljska scena, držim, pokazala najvitalnijim a ujedno anticipatorskim odjeljkom proizvodnje stihova i njihove Razlike u cjelokupnoj hrvatskoj poeziji.

2. Dok je dakle prva autorova knjiga stihova nudila ondašnji lako oponašan »popularni avangardizam« u obliku neselektivnog kidanja poetskog teksta, tj. grubog kalemljenja teško prohodnih višestihovnih »fragmenata smisla« u kakvu-takvu cjelinu, nova autorova knjiga Rimljanima nedostaje milosti (1990) zakupljuje bitno drukčije referencije, stoga i proferencije.

Moderni lirizam i njegove kondicije pozitivno organiziraju drugu zbirku: pozicija lirskog »ja« (u kontaktu sa zamišljenim drugospolnim »ti«) — kako se i očekuje — drži emocijsku razinu oblikovane informacije vlastitom primarnom zadaćom. Emocijski konfesionalizam S. Mraovića otvoren je, doduše, svjetskoj postavi podataka, pa »kao u knjigu«, kaže autor, »zapisujem jabuke, svaku sobu i grad«; ta je otvorenost od one poštovano naivističke vrste, u kojoj osoba, izolirana u utopizmu/unitarizmu vlastite preemocionalnosti naprosto sve dolazeće podatke prima s bezbrižnošću dječjeg interesa i bez obrambenog stava.

Takva, u Mraovića drugom zbirkom naglo otvorena, emocijska »crna rupa« zasad guta bez selekcije, ali i bez straha, stvari, pojave, bića… jer autorov preemocionalizam gotovo apsorbira Drugo i podređuje ga vlastitom oduševljenju bez zamjerke.

Napuštajući decentrirani subjekt i nekad samo stidljive tragove lirizma prve knjige, autor sve druge zbirke stihova piše iz lirsko subkulturnog (naivističkog pa i ciničnog) subjekta kao bitno drukčijega oblikovnog informacijskog središta; kako kojom knjigom pjesama, kao idejni podtekst sve se više nameće — emocionalni konfesionalizam urbanog potrošača grada i njegove ponude unutar autorova uvijek prisutna sociokritičkog pa i katastrofičkog, ponekad čak i ratnog horizonta.

»Gore na nebu raj je jedna velika biblioteka« te »Stiže jesen. Padaju bombe kroz granje« — uokviruju Rimljane… u melankolično-lirski dnevnik o infantilističkoj projekciji i gruboj stvarnosti. Kontrastivni tematski registar, od uzvišene, nekontaminirane Emocije do pogubnog diktata banalnosti introvertiranog pojedinca u zbiljski delikatnim okolnostima, završava mitskom parabolom: »Rimljanima nedostaje milosti/ gledaju/ kao najljepšu svjetlost tebe razapetu/ tvoje golo tijelo, i ne uznemiruje ih/ zvonjava telefona, poziv duboko u noć.«

U zbirci Na zemlji je sjena (1994) evidentiraju se promjene u predmetnom registru dok se iskidani, mnogomotivski cinično-ironizacijski lirizam zadržava, uostalom kao i u sljedećoj knjizi stihova Između usana; u zadnjim pak autorovim zbirkama nastalim od 2000. godine nadalje prevladava narativno-anegdotalni diskurs. Tematsko-motivski grozdovi melankolično-ciničnoga gradskog šetača na tragu su dakako slike svijeta oporbeno-ujedljivog gradskog marginalca: socio-kritika pogubnog svjetskog merkantilizma i upakirane emocijske konfekcije, a s druge strane — nekontaminirano polje istinske i zaboravljene Emocije, kao i njeno sklanjanje u ezoterijski nearbitrarni rezervat za one posvećene koji je istinski razumiju i ponekad su u njenoj blagoj i biofilnoj radijaciji. Tu je svakako potrebno, s obzirom na ambiciozni interes pjesnika, ali i živog pojedinca, pokušati demistificirati prilično uvriježeno mišljenje blijede domaće književne javnosti o Simi Mraoviću kao kroničnom zezantu u stihu i životu, koji, eto, usput i piše, ali je u osnovi ipak samo simpatičan životni hedonist…

3. Naslov zbirke Između usana (1997) nedvojbeno asocira na fiziološku slast jezika, i to u svim njegovim zamišljenim akcijama.

Premda tematsko-motivski i formalno-planski nejednaki, ciklusi iz četvrte knjige S. Mraovića generalno upućuju na lingvističku erotičnost ili erotičnu lingvoidnost kao nesumnjivo biofilni utržak zbirke u domaćoj poeziji.

Mraović, naravno kao i neki drugi autori, piše iz Suviška a ne iz Nedostatka: Suvišak, poznato je iz letimičnog zavirivanja u mišljenja Razlike, u tamnoj je zoni, a na pozornicu stupa uglavnom izvan Središta i pod nekom od brojnih masaka. Otuda i različiti ciklusi kojima se autor maskira i tako iznosi Živo na marginu.

Tri su idejno-tematske i tematsko-motivske nakupine zbirke Između usana: a) zajedljiva socijalna registracija humornog nonkomformista; b) otvoreni konfesionalizam uličnog junaka i c) ezoterizacija Emocije kao pogonskog sredstva svijeta u lirsko-nadrealnoj izvedbi.

Intelektualac na margini uvijek će ujesti (neprikosnovenu) ponudu Središta. Čini se to iz diktata mjesta a ne, eventualno, iz — ili zbog — ideologije njenih lepršavih zastavica. Mraović humornim žalcima (auto)ironizira marginski položaj u odnosu spram apriornih vrijednosti Središta. Takva se tematsko-motivska razina, rasuta ciklusima, podsmjehuje Političaru, ali i sebi u zadanoj mreži, rabeći pritom namjerno infantilističku rimu, rimu koja se sama »nameće« ili sama »stiže«.

Ispovijedna intonacija autora kao trošitelja asfalta u ciklusu »Zagreb — Amsterdam« dobra je humorna osnovica za buduće autorove kratke proze. Kao što je već i primijećeno, riječ je o duhovitim pripovjednim uličnim skicama izrazito obojenih slangom i crnim humorom margine u vječnom bazanju gradom. (Kad se zna kako u domaćoj književnosti stojimo s humorom, onda zaista duhovite gradske vinjete subkulturnog marginalca svakako valja honorirati…)

Specifična i lako uočljiva ponuda ulice u spomenutom autorovom ciklusu i nehotice se prislanja uz svojedobno mlade njemačke »nove subjektiviste« (Jurgen Theobaldy, Christian Delius…).

Ezoterizacija Emocije, treći tematsko-motivski grozd knjige, vječnu energiju Emocije/Tajne drži (čvrstim) rješenjem konstituiranja života na respektabilni način. U literaturi, naravno, nije čudno takvo golemo povjerenje u poboljšanje svijeta na takav način; iz marginske perspektive autor, naprimjer, pozitivni emocijski kontekst nalazi u nekontaminiranom »pustinjskom gradu«, ili pak u nevinom/bijelom, tj. u autorovoj »bijeloj djevojci«… No osim očekivane stilizacije Emocije, prigodne subkulturnom mitološkom toposnom krugu, Mraović uvodi taj erosni pogon u kontekst misterijskih energija. Emocija je pogonsko sredstvo Misterija, misterij jest Geneza, itd.

Suvišak se, reklo se, često maskira pa tako i ljubav, prijateljstvo… i drugi dijelovi tople semantike. »Više ne pišem danima/ kad god nisam dobar čovjek«, kaže autor. Misterijsko podrijetlo emocijske energije, tj. autorovo povjerenje u nadnaravno, čita se i u slijedećim stihovima: »Kad se rasprsne sveta energija/ postanem ono što se na meni vidi«; ili u stihu: »tajni jezik koji više ne postoji«… Možda manje poznata autorova sklonost ka egzistiranju paralelnih razina svijesti/svijeta nalazi stoga potvrdu u stihu, tj. u vlastitoj vjeri u mogućnost nadnaravne realizacije Emocije i njenog zračenja… Načelno protiv bilo kojeg i bilo kakvog diktata, ideološko-političkog ili pak književno-modnog presizanja, protiv dakle nasilnog ujednačavanja svijeta na bilo kojoj osnovi, autor zauzvrat nudi vlastito rješenje iz repertoara tzv. margine i njene poželjnosti: registracija ulice, humorno nepristajanje na »svijet odraslih« i povjerenje u nadnaravno, a tu nastupa isključivo pojedinac i njegova koncentracija, točnije — njegova korespodencija sa svemirskim doznakama.

»Ako umrem/ Bit ću glavni grad/ U tvojem srcu«, kaže autor miješajući lirske, infantilne i nadrealne signale u specifično vlastit diskurs vječnog dječarca s intelektualnim kapitalom starog i iskusnog urbanog šetača.

4. Laku noć Garbo (2001) i Gmund, superlight za drage građane (2004) dvije su zasad zadnje zbirke Sime Mraovića i obje se mogu smjestiti u autorovu lakostihovnu proizvodnju, donekle ipak drukčije organiziranu nego što je to bio slučaj u prethodnim knjigama stihova.

U tim se zbirkama, očekivano i veselo, nudi uvijek vlastito rješenje iz repertoara tzv. margine i njenoga nesumnjivog zavođenja i pripadne svjetonazorske poželjnosti: registracija ulice, ekipa raznoraznih likova, malo seksa i više emocije te najzad izrazito humorno, često autoironično, a svakako odlučno nepristajanje na »svijet odraslih«. Tako je to svakako na prvi pogled.

Zadnjih godina stoga Mraović, u relativno kratkom razdoblju, objavljuje dvije knjige stihova kojima se osjetno napušta dosad dominiraju}i diskurs lirskog konfesionalizma i njegovih brojnih izvoda; i to tako da se pojačavaju njegovi, kritika bi rekla, lakši i veseliji, erotsko-ispovjedni aspekti autora kao profesionalnog trošitelja grada i njegove ponude.

Čitajući onaj prvi sloj spomenutih zbirki pjesama, takva je kritika dakako u pravu, no i Garbo i Gmund poetski su izratci koji zahtijevaju dodatna pojašnjenja.

Nesumnjivo, Mraović u posljednje doba ispisuje laki vers, ali taj izazvani anegdotalni smijeh, osobito pri autorovu živom nastupu, svakako priziva i neskriveni tragizam aktualnog svijeta kojemu je smijeh samo nadmoćna posljedica. Tragizam svijeta, kronična usamljenost njegovih protagonista, pan-merkantilističko, tj. konzumerističko vrednovanje života i emocijska ravnodušnost, proizlazi iz očito poodavno deziluzionirana autorova svjetonazorskog cinizma koji se podupire pregrštom autoironijskih, (auto)biografskih, a u osnovi — narativnih, zgoda. Garbo je, dapače, držim, u osnovi — nakon oguljenja humorne zavodljivosti — sumornim egzistencijalno-ljubavnim kanconijerom autora koji se kao četrdesetgodišnjak očito ne skriva iza pomodnih, izblijedjelih ili pak neutralnih literarnih naljepnica nego stihom izravno »prepričava« što mu se na emotivno-egzistencijalnom planu dogodilo zadnjih (pet) godina. Nije mi naime poznato da je ikoji hrvatski mlađi pjesnik tako otvoreno govorio o vlastitom traumatskom prtljagu: o bivšoj ili pak novoj ženi, rastancima i posljedičnim usamljenostima, depresiji i očaju, kao što je to učinio krivo percipirani erotomansko-posesivni autor Simo Mraović… Njegov šaljivi lirski konfesionalizam često naime prelazi i u ogoljeli emotivni empirizam.

Autopodsmješljiv, blago-erotizirani govor o urbanom seksusu svakako je, slažem se, pamtljiviji od autocinične opservacije egzistencijalno i emocijski utemeljene gradske vinjete. Dok se o seksu i zgodama govori blago i veselo, o urbanom očaju se govori cinično i precizno. Bilo bi moralno priznati i taj važan tematsko-predmetni sloj Mraovićeva pjesništva. Držim naime da bi desetak cinično-egzistencijalnih gradskih vinjeta — kad bi kojim slučajem bile uglazbljene u respektabilnoj rock-baladi/ šansoni — izazvale zasluženu pozornost (»33 okretaja«; »Jebo Dnevnik« »On je čovjek sumnjiva morala«…).

Želju, najzad, za egzistencijalnim smirenjem u biografskim lutanjima erotiziranog klauna, kako autora, naime, percipira površniji dio književne javnosti, autor izravno izriče u zbirci Garbo, navodno veseloj, zabavnoj a valjda i površnoj knjižici stihova. »Mislio sam. /Tu bih mogao biti čovjek.«; ili pak: »Sjedi i odmori. / Nesreća ti nudi primirje.«. »Ne želim više ovdje živjeti«, kaže autor kojemu je očito dosadila i sredina i njena predodžba o njemu koju, doduše, valja reči i to, nerijetko stimulira i sam autor. Utopistička projekcija kao izlaz iz planske proizvodnje ugode i merkantilizacije osnovne životne energije veže se uz ezoterična mjesta, situacije i svojstva (npr. ciklus »Bijela djevojka«); priželjkivani nekontaminirani egzistencijalni prostor izaziva i stihovnu tvrdnju: »Tamo gdje nema grijeha/ blaženi su i nijemi«… Duhoviti autor dakako brzo bježi u svoju šaljivu maskirnu uniformu: A sad kad znamo istinu, kaže šaljivdžija iz nužde, posudi mi sto maraka…

Svi stihovi iz istoimene šeste Mraovićeve zbirke pjesama nastale su u austrijskom Gmundu za vrijeme autorova kratkog stipendijskog boravka u tom gradiću. (»Postao sam čuvar groblja/ Tako sam dobro čuvao groblje/ Da u vrijeme dok sam bio u Gmundu/ Nitko nije umro/ Onda me jednog dana/ Dok sam išao u mjesto na kavu/ Pozvao domaći svećenik…«)

Superlight za drage građane, naime, podnaslov zadnje Mraovićeve zbirke, na prvo je čitanje svakako neambiciozna knjiga lakog stiha no autorov, u ma kako kratkim pjesmama, uvijek prisutan autoironični konfesionalizam vješto i uobičajeno dodaje tekstu krajnju tragičku intonaciju, tekstu tj. integralnoj zbirci. Banalno i uzvišeno, infantilističko i tragičko, bajkovito i patosno, kombinira se u šaljivo-ozbiljnim stihovima četrdesetgodišnjaka koji se ne srami skinuti dogola i pritom pomiješati i vlastitu suzu i vlastit smijeh. »Znaš mene kakav sam/ Ne mogu dugo biti u depresiji.«

* * *

U zadnjim dvjema zbirkama Mraović uočljivije nego dotad upotrebljava prozne elemente u komponiranju vlastite stihovne organizacije. U predmetnom tijelu pjesmu gotovo uvijek je događaj (anegdota) često stvarnosnog podrijetla; poetski se tekst komponira narativnim dijalogom (ako je zadan vječnom zgodom emocijskog dijagrama — on i ona; kao i vicični razgovor više njih, klape) ili pak nešto rjeđe (auto)biografskim monologom o egzistencijalno-emocijskom svođenju životnog računa. Uvođenje ogoljelih elemenata emocijskog dijaloga, zatim elemenata ponude ulice i klape, uz uvijek prisutan socio-kritički angažman iz drugog plana, Mraović se — hotice ili ne — naslanja na svojedobni njemački »novi subjektivizam« i njegovu ispostavu stvarnosne poezije striktno iz aspekta nekontaminiranog, kritički raspoloženog i vječno inatljivoga subkulturnog trošitelja grada.

BRANKO MALEŠ (https://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/clanstvo/clan/branko-males )

– preuzeto iz časopisa za književnost Književna republika, 03+04/2005, Branko Maleš. “Tri ogleda o hrvatskim pjesnicima” (I. ZVONKO PENOVIĆ, II. SIMO MRAOVIĆ, III. ZORICA RADAKOVIĆ) –

fotografija S. Mraovića: tportal