A se leži Hlapac Tihmilić
In ovaj kamen svojim ruhkama usjekoh sebi za života da in mltav vijekovma mohgu
jedn dulg san iz života da sanjam.
In da je blagosloven tko tće projti in proklet koji prevaliti.
1417. po Gospodu u lipanj
***
A se leži Ahmat Stuk na svojoj baštini na plemenitoj.
Nekt se znade da odtad u polju se postavi taj bileg kojino usijetče mi brat višlje ni
putnici po zemlji ni zvijezde po nebu ne mohgu da zlutaju.
1192. godine po Gospodu s sječanj
***
… a ljubiti sam znao na sedamnaest natčina.
I sada sam ja ja, grizem kamen iznutra. 1387. ljeta po Gospodu
***
Ne prevrni moga biljega jer tće sve tšto je nada post iluzija i trepnja.
Po Gospodu 1334. ljeta
***
… ne plašim se ja vlkova vetć ljujdi. Da je po vlkovima ovaj biljeg bi vjetčnost nadživio.
1377. kad je naš kralj cinema Tvrko
***
A se leži Asta, Bogčina Zlušića kšći, a ne leži mi se.
Kako bih rado sad pred vetče s tebom krojz livada projšetala i onaj
poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne.
Ne bi mi bilo žal, …. ni stid.
Namjerniče ne tiči mi kam, nek oni koji natčine utčine tšto ja neutčinih, jer ja tek sad
znam kako dušu perže neispunjena davanja.
1422. ljeta kad se radovaše sretni, a ja zmreh
– iz knjige “Bogumili kao inspiracija” Ševka Kadrića (1955. – 2014.) ; izbor objavljen u časopisu “Duh Bosne”, 3/2012
čovjek-časopis 