Tag: Senka Marić

***
Što ne odeš, što me ne pustiš?
Ne mogu, u tebe mi cipela.
Pogledam dole. Na lijevoj mi nozi tvoja cipela. Ne mogu je skinut. Špicasta, sjajna. Nikad te nisam vidjela u takvim cipelama. Al znam da je tvoja. Ko da mi se slijepila za nogu. Vučem s obje ruke, ne miče. Ne mogu da ti vidim noge, da vidim jel druga na tebi. I mislim, kad bih znala, sve bi dobro bilo.
Gledaš me tako, kako sam se s cipelom zabavila. Čekaš. Najednom ti se zamuti lice. Prepadnem se. Hoću da ti se sjetim očiju, al ne mogu. Znam da su smeđe. Znala sam ti reći: Oči su ti bajami. Nekad se zamrače, ko da me sam šejtan iz njih gleda. Sad više ne znam je li tako. Ko da ti je neko prolio nešto po licu. Ništa se ne vidi kako treba. Što više pokušavam, to si mutniji. Razlio se, gluho bilo. Takav se okreneš i odeš. Pođem da te zovnem, da ti kažem, neka te još. Usta mi suha, ko da je pržina bunska u njima.
Otvorim oči. Derviš sjedi kraj otvorena prozora, puši i gleda me.

***
Sanjala sam te noćas. Đulsino polje je zaleđeno jezero. Na rubu je kuća. Tamo je proljeće. Povija se trava, zelena, plava. Šumi. Izlaziš iz kuće. Vjetar je topao, južnjak. U sebi nosi kapljice soli. Huči pahuljasto grumenje kroz zrak. Rasplesale su se grane vrbe. Uvijaju ti se oko tijela. Stopala su ti bosa, nogavice zavrnute, košulja raskopčana. Vrat snažan, na desnoj strani pulsira vena. Lice široko. Oči duboke, tamne. More. U njima bljeskaju planktoni. Na drugoj sam strani jezera. Krenuo si. Led se topi. Postaje blato. Gležnjevi propadaju. Iz blata niču ogromni, crni, mesnati cvjetovi. Prašnici su im krvoločni zubi. Kao pipci, izdužuju se prema tebi. Grizu.
Budi me smijeh. Horski. Ženski glasovi. Pretoči se u pjesmu. Nepoznat jezik: Δε θα έρθει, δε θα έρθει, θα μείνεις μόνη, καημένη γυναίκα, καημένη γυναίκα.
Pjesma postaje tužna. Nekoliko glasova ne prestaje da se smije. Ne daju mi ponovo zaspati.
Ujutro pijem kafu. Ne palim radio. Ne postoji strašnija mašina. Dijete se budi kasnije. Ulazi u dnevni.
Jesi li čula sinoć one što se krevelje?, pita.
I ti si ih čula?
Ko ih ne bi čuo, orilo se od njih.
Mislila sam da mi se učinilo.
Ma jok. Iz pansiona preko puta nas. Nekakve pijane ženturače, Grkinje.
Želi da joj govorim. Ne znam šta reći.
Nisam dijete, kaže, pričaj sa mnom.
Dobro sam, čini ti se. Idemo na sladoled.
Trebalo bi reći da me svaki dan iznova tjera da trčim preko polja. Đulsa. Kao da tamo nešto ima. Svaki put uspijem stići. Pred zatvoren prozor. Zaključana vrata. Neprekidna potjera. Želja da uhvatim. Neko će doći. Rujem po svim mjestima gdje bi mogao biti. Pretvorena u životinju, oštrim njuh da te namirišem. Lupam po svim vratima na koja naiđem. Dozivam.
Možemo na picu, to kažem.
Ne želi nigdje ići. Zvuk frižidera je uporan, težak. Upalim televizor.
Polje je gusto, ustalasano. Pazi da ne završiš tamo, to joj želim reći. Jezik se ne pomiče. Dah je oštar. Nadglasava kriktaje raspršenih ptica. Čujem travu. Povija mi se pod nogama. Šušti pod haljinom. Čelo mi je znojno. Usta suha. Kosa se raspliće. Leti. Mračni oblak se širi. Ruke su ispred tijela. Ispružene, grabe. Noge nisu dovoljno brze. Pod njima, zemlja je mokra. Tijelo ne uspijeva postići potrebno ubrzanje. Tone. Polje se topi ispod mene. Dezintegrira. Daleko sam.
Možemo prošetati.
Neću da šetam. Hoću da mi kažeš šta ti je.
Nije mi ništa, dobro sam.

***
Što mi nisi rekla?, pitala sam jednom Hibu.
Sjedim na onoj stolici prislonjenoj uza zid. Gledam je kako kuha. Za šporetom stoji na jednoj nozi. Tako odmara drugu, kaže. Smije se.
Je li, što mi nisi rekla?
Šta ti nisam rekla?
Da je umro.
Ne gleda me. Nastavlja slagati punjene paprike u šerpu.
Ti, bogami, kao da si dijete.
Šutim.
Obriše ruke. Stavi ih na kukove, okrene se prema meni.
Čuj, što! Da ne budeš tužna.
Vrati se nazad paprikama.
Sjećam ga se na sokaku, govorim joj. U kućnom mantilu, u papučama, bez šešira. Tata ga vodi pod ruku. Stao je, okrenuo se i pogledao me. Trebala si mi reći.
Što sad po tom prebireš? Ti kao da nemaš pametnijeg posla. Eno, vidim, ono ti cvijeće svenulo na balkonu, zalij ga nekad. Treba ono i nađubriti.
Sanja mi je rekla na sokaku.
Znam, kaže, znam. Rospija je ono vazda bila.
Složila je paprike, poklopila šerpu. Čisti kuhinjsku ploču, iako je čista.
Bio je četvrtak kad ga je odveo. Otišla sam odmah za njima. Nisam se makla od kreveta mu. U subotu je umro. Znao je. Prije nego što će otići, stisnuo mi ruku, gleda me u oči i kaže: Ne znam kako ću se od Mike rastaviti.
Okrene se prema meni.
Eto, sad znaš. Unesi mi krompire s balkona, da i pire napravim.

***

SENKA MARIĆ (1972, Mostar) – spisateljica, pjesnikinja, esejistica i književna prevoditeljica. Autorica je tri zbirke priča i romana Kintsugi tijela. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada „Vitez/škinja poezije“ 2013, prva nagrada „Zija Dizdarević“ 2000, te nagrada „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.