Tag: Selma Skenderović

NANO, U JESEN OPET DOLAZIM

Kupim sebi pet džempera u boji i dva crna, za svaki slučaj. Jedan par plavih, jedan par crnih pantalona. Crvene patike. Veliku milku i bilježnicu. Pozvonim. Izujem se. Uđem. Cipele odložim na posljednju policu u ormaru na hodniku. Pozdravim poluglasno. Moja soba je na lijevo. Torbu bacim na pod, kaput na krevet. Šešir odložim pored kaputa. Zatvorim vrata. Provjerim jesu li zaista zatvorena. Skupim kosu u rep.

Iza kreveta je djelimično ljubičast zid. Plafon je bijel. Prozor je mali. Na njemu nema zavjesa. Desno od mene je uzak metalni ormar. U njemu su tri crne majice, dva para crnih pantalona, nekoliko pari čarapa i češalj. U sobi nema stola. Nema stolice. Nema tepiha. Nema ogledala. Nema nikakvih biljaka. Pored kreveta je moj kufer i u njemu različite olovke, bijeli listovi i moje zabilješke. Legnem na krevet. Ispod glave osjetim svoj dnevnik. Nasmiješim se. Uskoro zaspem.

– Pogodi koga sam opet sanjala.

– Koga?

– Pogodi!

– Koga? Mene?

– Ne. Svoju nanu. Sjedili smo u dnevnoj sobi mog strica. Nana je bila od nekog čudnog materijala, sličnog plastelinu i plastici istovremeno. Bila je vesela i okrugla. Nije bila više ni crna ni umorna. Umrli su u mojem sjećanju ljepši nego što su u stvarnosti bili. Samo sam je grlila. I svaki put kad sam je zagrlila, smanjivala se. Onda sam otišla na gornji sprat. Čula sam da svi vrište. Kad sam ih upitala je li nana mrtva, rekli su da je pukla.

– Zašto mi govoriš o svojim snovima? Ne volim to.

– Svejedno.

Onda mu ispričam da kod moje nane grane jabuka dosežu do zemlje. Možeš da legneš na zemlju i rukom da ubereš jabuku. Da su naši nadgrobni spomenici bijeli. Ovo mu se čini čudnim.

Počinjem da mu objašnjavam da u tome nema ništa neobično. Čudni su on i njegovi prijatelji jer ne vole čokoladu. Pogleda me sa strane i nastavlja da slaže tanjire. Želim da mu kažem da su se moja majka i nana svako jutro svađale oko toga koliko masla treba da se doda u neko jelo. Kad je majka napravila po svome, nana bi najprije pričekala da se majka okrene i počne da radi nešto drugo, a onda bi krišom dodala još malo masnoće. Razmazila nas je. Mislila je da ćemo biti srećniji ako bude svega previše. Na kraju krajeva, ona je bila ta što bi nam uvijek natočila čisti sirup u čašu, a vodu je po nekoj slučajnosti zaboravila da dolije. Baš kao i ja, i ona sama je isto pokušavala da nadoknadi cijelu godinu za jednu, najviše dvije nedjelje. Zavisi od toga koliko dana odmora su te godine dobili moji roditelji. Svaki put kad smo dolazili iz Slovenije, ona nas je čekala ispred kuće. Sitna, crne kose i tamnih očiju. Umorna od svega. Ibro i ja smo se takmičili ko će je prvi zagrliti. Vjerovatno sam bila jedina koja je tako shvatala ovo trčanje. Činilo mi se da ću je ugušiti, tako sam je jako grlila. Kad bih mogla, u taj zagrljaj bih stisnula i zagrljaj za rođendan, za Bajram, za položen vozački ispit, za svaku propuštenu priliku.

Zatim je obavezno uslijedilo razgledavanje svake sobe u kući. Dodirnula sam svaku stvar. Provjerila da li su sve na istom mjestu kao što su bile posljednji put kad sam bila tamo. Otvorila sam sve ormare. Pregledala jesu li u njima još uvijek moja odjeća koju nikad nismo odnijeli u Sloveniju. Jesu li moje igračke još tamo. Je li nana kupila novu posteljinu, možda nove zavjese, nove tepihe. Ako je sve bilo na svojem mjestu, smirila sam se i onda počela da jedem sve što sam zagledala. Napolitanke, lokum, halvu, praline, čokoladu, voće, hljeb. Pojela sam i ono što ne volim. Da se konačno zasitim. Ponovo. Nakon godinu dana.

A ponekad po koja stvar nije bila na svojem mjestu. S mojim igračkama su se tu i tamo igrala djeca naninih komšija, što mi je smetalo. Nije mi se činilo u redu da prisvajaju moja sjećanja na moje djetinjstvo dok sam ih se sama bojala dodirnuti da ne bih na njima slučajno ostavila tragove osobe, kakva sam danas. Bojala sam se da ih pogledam, jer nisam bila spremna da vidim u njih sve ono što sam zakopala za sva vječna vremena onaj dan prije jedanaest godina kad smo otišli. A sad se s mojim medvjedićem igrao neko drugi. Neko ko nije znao da mu je ime Medo i da mi ga je za prvi rođendan darovala tatina tetka. Samu sebe sam ubijedila da nemam više pravo na te igračke, odjeću, svoj krevet i sve drugo. Te stvari mi više nisu pripadale otkad sam ih ostavila na milost i nemilost djece, koja su se slučajno našla u posjeti kod moje nane.

Oduzela sam sebi i pravo na sjećanje na onaj život prije našeg odlaska. Kad ga se želim sjetiti, idem u Hofer. Onda stojim neko vrijeme na odjeljenju gdje prodaju meso. Ima sličan miris kao što je bio kod mojeg djeda. Sjetim ga se takođe svaki put kad Ibro dođe kući iz šetnje i ispriča mi novu primjedbu, koju je taj dan čuo od potpunih neznanaca. Skoro svaki dan jednu.

– Iz koje ste republike? Jesi li čivut da ne razumiješ? Hoćeš li da s vama pričam na nekom drugom jeziku?

Ponekad neka primjedba nepoznatih ljudi stalno i nametljivo daje do znanja da neki ljudi nismo na »svome« u Sloveniji…

Nekoliko sati nakon našeg dolaska obično su počeli da pristižu posjetioci. Komšije, tetke, strine, njihova djeca. Svake godine smo se sve više i više razlikovali od njih. Nismo se više ljubili tri puta u obraz, nismo imali teme za razgovor, stomak nas je bolio od domaće varenike. Uvijek su nas ispitivali gdje je bolje. U Sloveniji ili kod njih? Najprije smo odgovarali da nam je svejedno, da je podjednako dobro. Onda smo se promijenili. Govorili smo da nam je u Sloveniji bolje, iako smo već tada dobro znali da će za Slovence Bajram uvijek biti samo muslimanski Božić, džamija muslimanska crkva i hodža muslimanski sveštenik. Sloveniju smo branili iz principa. U njoj živimo, i naša je, bez obzira na sve. Tome je slijedilo nekoliko nelagodnih osmjeha, a onda su razgovor nastavili stariji. Obično smo poslije nekoliko dana išli i mi u posjetu kod svih tih tetaka i strina. Za svaku je majka pripremila posebnu kesu. U nju je stavila kafu, sok, za svako dijete čokoladu i neki poklončić koji je kupila u Sloveniji. Ovome su se djeca najviše radovala. Slično kao što sam se i sama radovala kad mi je sestrična iz Švajcarske poklonila paket gumica za brisanje.

– Neki vole hladan burek – kažem mu nakon nekoliko minuta. Odmahuje glavom.

– Ja volim gumice za brisanje. Jednobojne, šarene, pravougaone, u obliku kruga, igračaka. Sa onom novom u obliku olovke još nisam brisala. Gumice za brisanje mogu takođe i da mirišu. Takve mirisave imaju u Švajcarskoj. Ako imaš sreću da tvoja tetka živi u Švajcarskoj, možeš je zamoliti da ti ih donese. Možeš joj reći da ti donese i švajcarsku čokoladu. Onu u bijelom omotu sa zelenim tačkicama. Bijele gumice su mi nekako najmilije jer ih je najjednostavnije očistiti. Prije nego što odeš na spavanje, uzmeš gumicu i počneš da brišeš sto. Drveni sto, ili još bolje ormar. Dobra gumica se neće pocijepati na komade. Postupak ponavljaš nekoliko minuta. Zavisi od toga, koliko prljavu gumicu imaš i koliko čistu želiš da imaš na kraju. Obavezno pokupiš ostatke gumice koji su popadali na pod i odneseš ih u kantu za smeće.

– Prestani već jednom – prekine me.

– Gumicu za brisanje onda spremiš u džep i odeš u kupatilo. Ako nemaš džep, možeš da je sakriješ u svoju šaku. Nasapunaš je sa bademovim sapunom. Obično je ostavljen u ormariću ispod umivaonika. Trljaš one dijelove koji su još uvijek prljavi. Dobro je ispereš vodom i osušiš čistim peškirom. Ne upotrebljavaj onaj kojim brišeš ruke ili obraz. Pomirišeš gumicu i spremiš je u futrolu. Potrebno ju je čistiti skoro svaki dan. Još posebno ako veoma pritiskaš kad pišeš olovkom. Ne preporučujem korišćenje različitih gumica istovremeno. Čovjek bi trebalo da prestane čistiti gumice za brisanje najkasnije pri starosti od šesnaest godina – kažem svejedno do kraja.

– Ti nisi normalna. Zar zaista misliš da ću ja prati gumicu za brisanje?!

Razmišljala sam kako da mu objasnim da sam prestala prati gumice za brisanje i da sam istovremeno postala neka druga osoba. Istovremeno je moja nana postala nona, djed dedek, strina teta i babo otac. Naizgled samo je majka ostala majka. Otac nije onaj koji me je učio da vozim biciklo, dedek mi nije kupovao bubamare od kamena, i nona nije ona koje me voljela najviše od svih svojih unuka.

I kad sam se pripremala na to da ćemo opet da idemo, odlasci su mi uvijek teško padali. I dalje sam u svojoj glavi nastavila razgovor. Prije nego što smo sjeli u kola, pokušala sam zapamtiti što više predmeta iz kuće. Kako su postavljeni, koje su boje. Obično mi je nana poklonila kakvu sitnicu. A ponešto sam i ukrala, recimo naninu špangu za kosu ili igle za pletenje kojima je plela. Za sjećanje. Željela sam da bi se barem jedan miris utisnuo u moju odjeću. Zauvijek. Onda sam čvrsto grlila nanu, dok me nisu ruke počele boljeti. To je bio posljednji zagrljaj koji je morao biti dovoljan za čitavu godinu. Kad je nana prosipala vodu iza očevih kola, mi bi već odmakli na putu. Što smo se više približavali Sloveniji, sve više su slike predmeta iz nanine kuće i svi mirisi nestajali iz moje glave. Kao da ih nikad nisam vidjela i osjetila. Opet sam postala gladna. A ispred mene je već bilo koparsko šetalište.

Želim da mu ispričam sve ovo, ili bar dio toga, ali mu ne govorim ništa. Ne bi razumio. Neću da ostanem na pola riječi, neću da se objašnjavam. Pogotovo ne njemu koji kaže da mu je svejedno. Laže sebe. Potajno posmatram kako se kreće po kuhinji. Nervira me njegova sporost. Ja bih te tanjire složila tri puta brže. Uzmem krpu i počnem da brišem pult. Neću mu više pričati o svojim snovima, kažem sebi. Pult je čist. Vratim se u svoju praznu sobu. Sjednem na krevet. Počinjem da listam svoj dnevnik. Na vrhu prazne stranice upišem datum, u tri reda opišem protekli dan. Njega namjerno ne spomenem.

Ništa posebno. Ustala, pojela doručak, otišla u prodavnicu, kupila pet džempera u boji i dva crna, za svaki slučaj. Jedan par plavih, jedan par crnih pantalona. Crvene patike. Veliku milku i bilježnicu. Kad sam se vratila iz prodavnice, zaspala.

Zatvorim dnevnik. Pojedem milku. Obučem narandžasti džemper. Deset minuta pješice imam do Hofera.

_______________________________________________________

SELMA SKENDEROVIĆ (2001, Kopar, Slovenija) je studentkinja slovenačkog jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Poeziju i prozu objavljuje na raznim književnim platformama i u antologijama, kao što su Poetikon, Mentor, Kraljevi ulice, Vrabac anarhista, književni dodatak Latice u izdanju Bošnjačkog saveza Slovenije. Učestvuje u interkulturalnim i međunarodnim projektima, kojima podiže svijest o većoj toleranciji prema strancima, na primjer Medkulturno sobivanje (Interkulturalni suživot), Inicijativa za strane studente te na međunarodnom graničnom skupu Forum Tomizza. Dvostruka je dobitnica nagrade Bljesak (2020, 2021) koja se dodjeljuje u sklopu Šinkovčevih dana poezije.

Kao najmlađa autorica, sa 19 godina, svojim je angažovanim pisanjem pobijedila na Festivalu književnosti mladih Urška 2020, u konkurenciji od skoro 100 mladih autora iz cijele Slovenije, starih od 15 do 30 godina.

Njen književni prvijenac objavljen je u oktobru 2021. godine u zborniku Prvenke (Prvijenci) Javnog fonda za kulturne djelatnosti Republike Slovenije (JSKD). Priče su odmah izazvale interesovanje književne javnosti jer je prvo izdanje (400 primjeraka) prodato za manje od pola godine od objavljivanja. Na proljeće 2022 knjiga je već doštampana i predstavljena na mnogim književnim susretima, a novembra iste godine bila je nominirana za najbolji literarni prvijenac na 38. Slovenačkom sajmu knjiga.

Javna agencija za knjigu Republike Slovenije (JAK) odabrala je Selmu Skenderović kao mladu slovenačku spisateljicu i njen prvijenac za projekat Čitaoci Evrope 2022 (Readers of Europe).

*

Knjiga Selme Skenderović “Zašto šutiš, Hava?” je buntovnička priča djeteta koje je sa svojim roditeljima, trbuhom za kruhom, došlo u Sloveniju i pokušava se uklopiti u sredinu i kulturu kojoj ne pripada, i ma koliko se kameleonski trudila da oponaša svoju okolinu, ta ista je ne prihvata. Priča nastaje u trenutku kada Hava, iscrpivši sve svoje mogućnosti da se prilagodi i postane blaženi neprimjetni dio okoline koja je uporno odbacuje, nanovo pronalazeći po neku značajku kojom će je obilježiti i odvojiti, eruptira svom snagom, bacajući toj istoj okolini i društvu u lice sva otrpljena poniženja, omalovažavanja i uvrede. Nažalost, ovo je priča svakog djeteta i odraslog čovjeka u bilo kojoj zemlji izvan one u kojoj je rođen i vrijedna je svakog čuđenja činjenica da je ovo prva knjiga takve vrste. – Fajko Kadrić