FENIKS
smog probija kroz kožu, ovo si htjela, apokaliptičku sliku grada na izdisaju,
nije ti jasno kako još uvijek postoje
opeglani građani, građanke na petama,
i bogate vikendice kojima nemaš pristupa.
ostaje ti noć,
cigareta za cigaretom, kruna od perja,
topla samoća da ti obloži kosti.
Kažu, godina je bila teška,
zar je bilo drugih, osim za dječicu iz pristojnih obitelji
koji idu vikendom na planine.
glas se utišao, mora se čuvati,
dolaze hijene da raskomadaju svako tijelo
koje ima rane.
“ne pokazuj srce nacistima”, rekao je hermit,
znat će da ga imaš,
pojest će ga uz mediteransku salatu i zaliti sojinim mlijekom.
Tu lekciju nikad nisam naučila, jer mi se čini da je bolje
da me pojedu
nego da budem oni, negdje u kutku heksagrama stoji feniks
novembra mjeseca, negdje u kutku stoji vječnost gdje su svi momenti sadržani,
Tu, u feniksu, rodit ću se ponovno,
staviti krunu,
i u vojničkim čizmama hodati kroz dim.
***
PREDVIDLJIVO
Da, to mi treba.
Tužna priča o smrznutom psu
koji je imao još tužniji život.
Nema ravnoteže ni socijalne pravde,
mama nije bila u pravu.
Dan je težak, ali to nije vijesti.
Dani su ovdje teški,
mislim da nemaju izbora.
Da smo pitali dane, možda bi dani rekli,
odvadite malo, voljeli bismo biti lakši.
Izbor je ovdje deklarativna predstava,
muškarac koji se znoji jer želi glasati za jednu,
ali glasa za drugu stranku,
jer mu sin radi sada u državnoj firmi, i znamo kako je to.
Još će se pasa smrznuti.
To je sad sasvim izvjesno.
I dani će biti još teži,
pokleknut će pod teretom kostiju i krvi.
Ostat će samo odbrojavanje do Nove godine
i petarde koje će pobiti još pasa,
par samoubojstava, a onda još loših vijesti
sa novim desetljećem.
***
O DRŽAVI
Imam osjećaj da nikad nije bilo gore stanje u državi
Govorim mami dok tabunjamo pokretnim stepenicama Merkatora
Ne znam šta ti misliš, duže živiš u njoj
Pa znaš šta
Meni je sad stanje sasvim dobro
Imam nekoliko prijateljica, a ranije nisam imala
Nijednu.
***
JEDNA SASVIM ORGANSKA PJESMA
treba kopati,
kopati,
kopati, kopati,
kopati,
kopati,
staviti svoj leš,
pa opet zartpati,
da nikne žuti cvijet koji će se radovati suncu,
ljudima, kišama,
pčelama.
***
JEDNA SASVIM ORGANSKA PJESMA II
Navečer srce,
ujutro želudac,
u organe pretvorena.
Poput miša na deponiji, tražim poeziju,
neželjenu, odbačenu, zaboravljenu,
tražim jer alkemijski znam
riječi su tkivo,
a ja sam izgladnjela.
_____________________________________________
SELMA KEŠETOVIĆ rođena je 2. novembra 1982. godine u Tuzli.
Diplomirala na Filozofskom fakultetu Tuzla, odsjeku za Bosanski jezik i književnost, magistrirala na Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, odsjek za Rodne studije.
Objavila roman imena “Mihael” i knjigu poezije “Bog ima miris vanilije” za koju je dobila nagradu Fra Grgo Martić.
Bavila se i bavi se mijenjanjem svijeta.
Voli djecu, floru, faunu, knjige i TikTok.
čovjek-časopis 