Tag: Seida Beganović

književna premijera: ROMAN VLADE UROŠEVIĆA “MADŽUN” [Маџун], Buybook, 8/2022; s makedonskog prevela SEIDA BEGANOVIĆ; odlomci

proza

Mrzim jesti paradajz: unutra je gnjecav i ljigav. Mrzim bijeli sir. Mrzim jesti sve što miriše na mlijeko. Tjeraju me da jedem kiselo mlijeko, ali ja odbijam. Ne volim da mi mažu maslac na hljeb. Želim da mi hljeb mažu samo madžunom. “Ne možeš samo madžun jesti”, viče baba. “Treba i kuhanog malo da pojedeš!” Kažu mi da je sav madžun napravljen jesenas već pojeden, ali ja znam da u podrumu ima još tegli punih tog gustog soka od grožđa koji miriše na zagorjeli šećer i kore od jabuka koje se zimi bacaju na zagrijani štednjak u kuhinji, da se “pročisti zrak”, kako kaže djed. Gošće se, kad im tetke prepričavaju moje zahtjeve, čude: “Šta li to toliko nalazi u tom madžunu, kako mu više nije dosadio?” “Nema apetita”, zabrinuto kažu tetke. “Pa, dajte mu ujutro čaj od kunice, ali bez šećera”, savjetuju pakosne gošće. “To je od‑lič‑no za apetit.” Djed kaže da trebaju pozvati liječnika i prijeti da će on sigurno preporučiti da mi se daju injekcije. To s injekcijama mi se uopće ne sviđa, ali skoro sam siguran da je riječ samo o prijetnjama. Ako izdržim i ne jedem sve one odbojne stvari kojima me nasilu obasipaju, oni će mi na kraju ipak morati dati madžuna.

***

Ptice stvarno unose nered u vrt. Odjednom neka od njih uzvikne “čik‑čirik!”, i sve zastaje kao ukočeno od te drskosti. Leptiri, koji prave pravilne krugove na cvijeću, ose, koje se skupljaju oko malih barica u podnožju česme, rovci, koji mile po trulim daskama od šupe – svi kao da se ukoče na trenutak; usklik ptice prikuje ih za mjesto na kojem su se zatekli. Gušter s dva repa, koji se popeo na kameno koritočesme, munjevito iskrivljuje glavu i gleda netremice. Kad ptica vrisne po drugi put svoj uznemirujući poziv, gušter nestaje, kao da se nikad nije ni pojavio. Zelenilo načuli uši. Treći put? Da ili ne? Bit će i treći put? Ne – ptica odlijeće, mravi produžavaju juriti prema mravinjaku, jedan veliki bumbar, svjetlucavo ljubičast, prolazi bez zadržavanja, usmjeren oštro prema nekom samo njemu poznatom cilju, jedna latica od rascvjetanog cvijeta pada, sunce peče. Šta je ptica htjela reći? Ja stojim na vrtnoj stazi i držim u rukama stari zahrđali kavez koji je izvučen iz paučinastog carstva starudija iz šupe. Sunce prži.

***

Čitava nenapisana porodična historija kao da je sakupljena u dvjema kutijama – jednoj kartonskoj, u kojoj su nekad, prilikom kupovanja, bile zapakirane neke sada već odavno iznošene i bačene babine cipele, i drugoj, metalnoj, u kojoj je nekada stajao cejlonski čaj i na kojoj je slika, pomalo izgrebana, nekog crvenkastog zmaja s raširenim krilima. U onoj kartonskoj su razbacane, bez ikakvog reda, fotografije; u metalnoj, onoj od čaja, skladište je dugmadi koja je, zbog modnih promjena, izašla iz upotrebe, ali ipak se čuva. Kada uspijem doći do neke od kutija, ja se zavlačim u neki ćošak polutamnih soba i upuštam se u odgonetanje te nemušte arhive haotično izmiješanih uspomena.
Među fotografijama su neke, pomalo požutjele, zalijepljene za karton, s kojih me gledaju neka nepoznata lica: žene s jelecima obrubljenim krznom, s niskama srebrenih para oko vrata, koje su posjedale na fotelje prekrštenih ruku, netremice gledajući naprijed, pomalo uplašenog izgleda; muškarci u tamnim odjelima, s fesom na glavi, zagledani negdje u daljinu, isturajući grudi preko kojih prolazi lanac džepnog sata. Rekli su mi da su to moji preci – izgubljene halke porodičnog stabla koje ne mogu povezati u pregledan niz. “Oh, to je baba Fanula”, rekla bi mi samo tetka Milka. “Da, ona mu dođe ujna od tvog djeda, tako nekako.” “Gdje je ona?”, pitam. “Pa, umrla je odavno, od španske groznice, čini mi se, ja sam je samo jednom vidjela.” Zatim slijede neke grupne fotografije učenika iz neke škole, u školskim uniformama, izleti do vinograda, porodične svečanosti, veselja na kojima neko svira na harmonici a neko drugi drži pečeno prase nataknuto na ražanj, grupa lovaca s lovačkim puškama i ubijeni jazavac, događaji kojim prisustvuju poneki pop s kadionicom i neki uniformirani muškarci. Pokušavam prepoznati nekoga od tih lica pretvorenih u male svjetlosne mrlje, ali ne uspijevam. “Ovo je kada smo bili u Solunu”, kaže mi tetka Julijana. “Vidiš, ovo sam ja, a ovo je tetka Milka, a ovo ti je majka.” “А gdje je tetka Lepa?” “Ona je tada bila veoma mala, preplašila se fotografa, kao stravu da je dobila kada je on prebacio onaj crni ogrtač preko glave i počela je vrištati, izbuljila oči i derala se kao blesava, pa smo je odnijeli u predsoblje da ne smeta.”
U metalnoj kutiji leži cijela jedna arheološka zbirka dugmadi koja su otpala s nekih haljina i kaputa koje su već odavno pojeli moljci. Ima koštanih, metalnih, sedefnih; ima velikih, od šarenog stakla, neobičnih oblika. S lupom u ruci, pokušavam na fotografijama otkriti haljine na koje su bila zašivena. Ponekad mi se čini da uspijevam povezati dvije vrste dokumenata koji govore o prošlosti porodice: veliku ovalnu dugmad, od kojih u kutiji imaju tri, kao da ih prepoznajem na haljini tetke Julijane – ona stoji na fotografiji pored kamene vaze pune cvijeća, a s druge strane vaze stoji jedan oficir naslonjen na svoju sablju. “Da”, kaže tetka Julijana, koja se pažljivo zagleda u fotografiju, “tu haljinu nosila sam onog ljeta kada smo bili u Vrnjačkoj Banji. A tom konjičkom kapetanu, eto, zaboravila sam ime. Kako li se zvao? Jednom smo šetali kroz park i, ne znam kako, jedno dugme s haljine mi je otpalo – nisam ga mogla naći. Tražila sam, tražila – ništa. Onda sam morala promijeniti svu dugmad.”
Uvečer, kad izlazim u dvorište, kao potvrda istinitosti porodičnih priča, svijetli, zašiven za nebesko platno, mjesec, kao veliko jorgansko dugme.

***

Jedan blistavo crn gavran slijeće na kameno korito česme. Stoji zagledan u grlo česme, izvijajući glavu, očekujući da iz nje kapne sljedeća kapljica. Djed se u tom trenutku pojavljuje na “domaćem ulazu” kuće i zastaje na stepenicama. Gavran ga gleda, ne pravo, nego – kao što rade gušteri i ptice – samo jednom stranom glave, mičući kljunom lijevo‑desno. “Hoćeš li da piješ?”, pita ga djed. Gavran pogleda česmu, onda opet okreće pogled prema djedu. Čini mi se da se razumiju. “Čekaj”, kaže djed, “dat ću ti.” On prilazi česmi, a gavran samo odskače na neki smiješan način – op! op! op! – kao nekakva mehanička igračka na navijanje, prema suprotnom uglu kamenog korita, ne spuštajući pogled s djeda. U jednom trenutku – kada djed pruža ruku da otvori česmu – samo malo pridigne krila, zatim ih opet spušta. “Ti si pametna ptica”, kaže mu djed. “Znaš da nema čega da se bojiš.” Iz česme sada teče tanki mlaz vode. Gavran ga još malo gleda, onda izvija glavu i pruža kljun prema mlazu vode. Usisava jedan dugi gutljaj, zatim podiže glavu i voda mu klizi niz grlo. “Pij, pij”, kaže mu djed. “Žedan si, znam.” Gavran pije još, a djed stoji na dva koraka od česme i gleda ga. Ja sjedim u vrtu, iza grmlja ribizli, i ne mičem se, da ne pokvarim čudesni prizor. Puno bih volio da mogu znati tako da razgovaram s pticama kao moj djed.

***

Neke prijateljice mojih tetaka donijele su mi nekoliko bojanki. To su glupe knjige – s jedne strane su slike stvari koje već imaju svoje boje, s druge strane su iste takve stvari, samo okružene debelom crnom linijom s bjelinom unutra; od mene se očekuje da ih sam obojim. Pritom se ne smije prelaziti linija neobojenih stvari i boje treba da se nanose kratkim potezima, bez žurbe. Moja kutija s drvenim bojicama je prorijeđena – negdje sam izgubio neke od šarenih olovaka, a neke su već istupljene, a meni, koliko god da pazim, ne uspijeva da ih naoštrim šiljalom jer im je obojena srž veoma krhka i stalno se lome. Zbog toga upotrebljavam boje koje su mi pri ruci. Paradajz nije crven, nego smeđ. Kućni krov je plav. Kruške su također plave. “Nema plavih krušaka”, kaže baba, “nigdje nisam vidjela takve kruške.” “Kakav ti je ovo avion?”, pita ujak Čedomir. “Zeleni avioni – ne vjerujem da negdje prave zelene avione.” “On boji stvari onako kako ih on vidi”, kaže ujak Aleksandar. “Tako rade futuristički slikari. Ispast će od njega jednog dana umjetnik, vidjet ćete.”
Zaboravljam bojice u vrtu i noćna kiša ih nakvasi. Boje se razlijevaju, razmazuju se, avion nalikuje na zelenog skakavca kojeg je neko zgazio i spljoštio. “Samo džabe bačene pare”, kaže djed. “Skupe knjige, a ti ih ne umiješ čuvati.” “Ma, da on to ne radi namjerno?”, pita sumnjičavo tetka Milka. Listovi od debelog papira su savijeni, a na njima je vlaga ostavila ružne otiske. “Ovo je protest revolucionarnog djetinjstva protiv diktature odraslih”, daje svoj zaključak ujak Aleksandar gledajući uništene bojice. Na kraju baba potpaljuje šporet njima.
Nakon nekoliko dana nalazim bojice koje sam izgubio – crvenu, srebrenu, modru. Pokušavam naslikati “propast Titanika”, ali brod ispada nekako previše sličan stjenici smrdibubi koja se davi u proključaloj marmeladi od modrih šljiva.

_____________________________________________________________

VLADA UROŠEVIĆ (Skoplje, 1934) makedonski je pjesnik, prozaist, romanopisac, esejist i prevodilac. Studirao je i doktorirao na Univerzitetu u Skoplju, gdje je kao redovni profesor Filološkog fakulteta “Blaže Koneski” predavao historiju evropske književnosti devetnaestog i dvadesetog vijeka. Od 1959. godine objavio je nekoliko zbirki pjesama, više romana, knjiga književne kritike i eseja, te putopisnih zapisa. Član je Makedonske akademije nauka i umjetnosti, Evropske pjesničke akademije i Slavenske akademije književnosti i umjetnosti. Za svoj rad na približavanju francuske i makedonske poezije Vlada Republike Francuske imenovala ga je Vitezom reda umjetnosti i književnosti, a potom i Oficirom istog reda. Knjige su mu prevedene na engleski, bugarski, njemački, poljski, ruski, slovenski, francuski i španski jezik.

*

“Madžun, poslastica u kojoj su “zgusnuti svi mirisi ljeta”, omiljeni je slatkiš dječaka kroz čije je oči, prepune radoznalosti, predstavljena njegova porodica i veliki svijet uokolo.

U godinama uoči Drugog svjetskog rata neobična i mnogobrojna dječakova porodica živi na periferiji grada u velikoj kući sa šest soba i kuhinjom, bogatom bibliotekom i podrumom u kojem baba krije tegle s madžunom. Okružena živopisnim vrtom s uzbudljivim biljnim i životinjskim svijetom, porodična kuća čudesan je univerzum na čijem čelu je dominantna figura djeda, dok babinu privrženost i brigu o porodici odaje kulinarska raskoš koju proizvode njene čvrste ruke… tu su još i roditelji, koje dječak posmatra kroz njihove dolaske i odlaske; neudane ujne i neoženjeni ujaci – od kojih je najharizmatičniji i najzanimljiviji najmlađi ujak Aleksandar.

Članovi porodice – krijesnice na noćnom nebu dječakovog svijeta – blistavi su kamenčići u mozaiku prošlih događaja, gdje dječiji pogled na svijet unosi čuđenje u racionalno uređenu stvarnost.

Madžun je velika i prozaična metafora djetinjstva – katalog muzeja uspomena, ali i mapa dječijeg srca. Roman o čudima djetinjstva, sjaju i iskonskoj ljepoti njegovih prvih otkrića, njegovih tajni i spoznaja, ali i o mračnoj strani ovog razdoblja ljudskog života i tragediji koju predstavlja njegov neminovan kraj – jedno od najznačajnijih djela savremene makedonske književnosti.” – Buybook

književna premijera: ROMAN SEIDE BEGANOVIĆ “IDA I ASASINI REDA HAVANSKOG KOLIBRIJA”, Izraz, Skopje, 10/2020; ulomak

proza

Ida je pogledom slijedila Jakova.
Hitao je dugim koracima prema Carini, na pola puta naglo je zastao pa skrenuo udesno i nestao u drugoj ulici. Htjela je krenuti za njim, ali joj niotkuda na pamet pade ćilim u njezinoj sobi i odustade.
Veliki crveni ćilim s orijentalnim šarama na rubovima naslijedila je kao jedinu stvar iz svog roditeljskog doma; na njemu je provela djetinjstvo igrajući se sama s lutkom sa žutom kosom i crvenom maramom u plavom radničkom kombinezonu za koju su joj rekli da je Crvenkapica i čitajući knjige koje je mogla sama izvući s donjih polica biblioteke u njihovoj velikoj kući, za koju je ponekad mislila da u njoj osim nje niko drugi i ne živi.
Kako je, u odnosu na vršnjake, veoma rano naučila čitati, čitala je knjige i samo se iščuđavala nad stranicama: svi ti ljudi u njima bili uzbuđeni i hitali nekamo, i noću nije mogla dugo zaspati zbog toga. I dugo je, godinama, dumala o tome što se zaista desilo u jednoj debeloj crvenoj knjizi sa naslovom od zlatnih slova. Knjigu ju je čitala kad je jednog vrelog ljeta imala anginu grla, i kad su je roditelji ostavljali samu s temperaturom u sobi, danima, kao da ne postoji, i išli na plažu da se kupaju. Ona je čitala, i čitala, i pitala se zašto su baš svi ti likovi u toj priči žalosni.
Najčudnija joj je bila ta žena što je plakala kad je držala u rukama nešto što se zvalo „ud”. Ida tada nije znala šta je „ud”, a kamoli coitus, na koji se radnja scene odnosila, samo je mislila da se ljudi tamo ponašaju blesavo. Svi su se na nešto i nekoga ljutili u toj priči koja je bila o ljubavniku neke lady, a ona nije ni znala što je ljubavnik, a lady – to je bila neka žena što je imala muža u invalidskim kolicima, koji se vratio iz nekog rata, i kod njih je radio lugar Oliver, a povrh toga nije ni znala ni šta je to „lugar”, i još gore – da li je taj Oliver ljubavnik ili lugar ili je to jedna te ista uloga u priči, možda profesija kao lovac, ili pak vrsta rođaka, kako što su podijeljene uloge u pričama prema zanimanjima ili krvnom srodstvu, što ju je uznemirilo, jer na kraju nije shvatila ko je dobar, a ko je vuk ili vještica.
Sada je taj teški debeli crveni ćilim zaposjedao cijelu njezinu sobu, kao da ničega drugog nije bilo u malom stanu, i njegova se vunena imperija prostirala od prozora do sredine sobe i još dalje, jer je sav namještaj zbog njega bio naguran i zalijepljen uza zid.
Kada je bila mala, njezin otac koji je volio da pjeva po kući, naročito u rane jutranje časove prije da ode u fabriku, gdje je radio kao šef tehničke kontrole kvaliteta specijalnog ratnog čelika i bio ponosan na nomenklaturu svog radnog mjesta, ali isto tako i kad se vrati s posla. Ponekad bi ušao i u biblioteku u kojoj se Ida igrala i, zastavši u pozu operskog pjevača s podignutom rukom uvis, otpjevao bi neku pjesmu na sredini tog crvenog ćilima, okrenuo se i izišao.
Najčešće je pjevao jednu pjesmu koja mu je, vjerovatno, zvučala otmjeno i dovoljno izazovno za njegov tenor, i pjevačko umijeće kojim je iskazivao nježnost prema svojoj kćerki jedinici – to je bila pjesma „Tužna je nedelja”, a naučio ju je s radioaparata.
Zastao bi pred nju entuzijastički, s iskoračenom desnom nogom i s lijevom rukom na srcu, dok mu je desna bila priljubljena uz tijelo. Pjevao je prve dvije strofe ujednačenim čistim glasom, ali u trećoj strofi, od koje Ida tada nije razumjela ni riječ, a ni kasnije kada je porasla, jer nikad nije shvatila šta je to „bacit ću na tebe mrtvi tvoj pogled ja”, nije znala da li je riječ o pogrebu ili osveti, kao u većini tužnih balada, otac bi mijenjao dramatično mizanscen, i lijevu ruku bi spustio uz tijelo, a desnu ruku podigao prijeteći ispred sebe i nastavio pjevati plačljivo, s pogledom u daljinu:
„Poslednje nedelje, ljubljena, dođi mi,
Nade su slomljene, znam da ću umreti.
Biće i tad pored mog odra cveće svud,
I onda poći ću ja na svoj zadnji put.
Bacit ću na tebe mrtvi tvoj pogled ja,
Sećaj se uvek tog ledenog pogleda!
Poslednja nedelja…”
Ali kod četvrte, posljednje strofe oborio bi ruke nadole, pokajnički, i s bolom zatvorio oči i utišanim glasom otpjevao pjesmu do kraja. Iz sobe bi izišao prosvijetljen, a Ida bi se nastavila igrati.
Njezin otac nije znao ništa o urbanoj legendi o toj pjesmi, za koju je muziku napisao Mađar Seress Rezső alias Špicer Rudi, o brojnim samoubojstvima koja su izvršena dok su je slušali napušteni ljubavnici, radnici koji su dobili otkaz, starci uplašeni neimaštinom pa i sam autor na kraju; njezin otac nije znao niti šta je to „urbana legenda”, no i da je znao, ne bi ga omelo da uživa u pjesmi, jer volio je muziku, uzvišene teme, historiju, dijalektički materijalizam i memoare političara i vojskovođa, i ne bi ga uznemirile neke sentimentalne intrige. Osim toga, nije vjerovao ni u samoubojstvo; kao da je živio u doba Lavrentija Pavloviča Berije i Gulaga, vjerovao je samo u politička smaknuća, o kojima kontraobavještajne službe poslje pišu lažna saopćenja. Doduše, imao je i razloga za to. Ida se sjeća da su u kući rođaci pričali kako su očevi ujaci i stričevi, a jedan od njih bio je u hajci na profašističkog četničkog generala bivše Kraljevine Jugoslavije Dražu Mihajlovića u Drugom svjetskom ratu, ginuli pod čudnim okolnostima: u saobraćajnim nesrećama, u lovu, a jednog su našli obješenog u gradskom parku o tanku granu mlade jasike koja je bila niža od njega tako da je klečao na koljenima, s ukrštenim i svezanim rukama na grudima kao da je nad njim izvršen masonski ritual.
Iako se zabrinula za Jakova kad je rekao da ide čekati voz za koji ne zna kada dolazi, što znači da voz možda danas neće ni doći, ili je već prošao, ipak mu nije ponudila gostoprimstvo ukoliko nešto krene po zlu, jer je ustvari pomislila da će Jakovu biti sumorno zbog tog velikog crvenog ćilima u njezinoj sobi, na kojem je ona čitala prve bajke i priče i njezin tata pjevao himnu samoubica i da će on imati potpuno pogrešan utisak o njezinu domu zbog utjecaja tog polumraka žanr slikarstva na ljudsku percepciju prostora.
Iako je njezina kuhinja bila mala i kiselkasto vonjala na sudoper, iako je Ida imala osjećaj da u njoj živi duh neke starice i njezina sina, koji su nekada živjeli u ovom stanu, ili su se provukli nekako do njega kroz taj sudoper i ostali tako kao prašina u kuhinji, jer kućni duhovi ne mrdaju dalje od kuhinje, iako je njezina soba bila prevelika, a ipak mračna zbog malih prozora, i sav namještaj bio uza zid, kao rekviziti na sceni u pozorišnoj predstavi, a druga polovina sobe bila je uvijek prazna kao proscenijum za monologe protagoniste, ipak se ona u svom stanu osjećala ugodno i zaštićeno.
Na prozorima je imala i saksije s rumenim, autodestruktivnim fuksijama, a njih malo tko na svijetu može odgledati – što je značilo da umije brinuti o drugima.
Pomisli da je to značajna preporuka za sklapanje prijateljstva i na kraju odluči da ipak krene za Jakovom da mu to kaže, da ima te fuksije, i da mu ponudi sklonište ako ne dođe njegov voz.
Samo što je iskoračila pred njom se stvorila nasmijana Adela s kapima kiše po kosi. Ida je mislila da je uskoro neće sresti i da je njezina uloga danas bila da joj bude samo prijateljica koja u pozorištu na koljenima skuplja svjetlucave stvari.
Adela reče da je balet opet otkazan. Prevrnu očima i dodade da se mora naći s nekim, poljubi Idu u obraz i krenu uz ulicu noseći torbicu iznad glave da ne nakisne. Poslije nekoliko koraka osvrnu se i doviknu:
„Do sljedećeg četvrtka, na istom mjestu, u isto vrijeme!”
Ida osjeti kako joj noge otežavaju od butina prema gležnjevima, i da se u njima, s unutrašnje strane, zeteže jedna žila kao pred napad grčeva od dugog plivanja pa ostade da stoji na toj sitnoj kiši, dok se Adela smanjivala u perspektivi ulice.
Adelin Neko bio je mjesni Krez koji je preko noći zaradio velike pare; možda je imao ženu i dvoje djece, nije zapamtila šta joj je sve rekla o njemu, jer je Adela, koju je upoznala na zabavi prije pola godine, činilo joj se da je bilo tako nekako, svaki put i svakome pričala previše stvari o sebi.
Zbog pokreta ruku kojima je Adela pratila svoje riječi, i drvenog štapića dužine olovke koji je držala u ruci i mahala njim kada je Ida govorila, ravnomjerno i kratko kao metronom, pretpostavila je i da je čak dva puta teža od nje, jer Ida je iz iskustva znala da samo krupni ljudi i slonovi mogu da budu tako elegantni i precizni.
Zapamtila je da je Adela prethodnog ljubavnika napustila zato što je ljudima s moždanim udarom preko telefona prodavao luksuzne knjige o domaćinstvu, čarobne tave i četke za farbanje nedostupnih uglova po kućama; iskorištavao je one koji zbog ponosa ne priznaju da se stvarnost otuđuje od njih, i bila je ubijeđena da je imao vezu u bolnici, na neurologiji, koja mu je dostavljala njihova imena.
Idi je Adelina teorija zagovora o prodaji budaleština bolesnim od moždanog udara bila smiješna i, iako je njezin otac posljednjih godina svog života kupovao sve što bi mu ponudili trgovački agenti, bila joj je blesava slika da neko ima te podatke o očevoj zapušenoj desnoj karotidi; on samo nije htio da razočara mlade ljude koji rade svoj posao. Rekla je Adeli da ljudi vjerovatno biraju to da jednom budu njegovana ostarjela gospoda ili zlobni starci koji loše mirišu i vrijeđaju nepoznate ljude po apotekama, i da je bolest samo trivijalna nezgoda, kojih je život prepun, a Adela joj se narugala:
„Naivnost je ozbiljan simptom narušenog mentalnog zdravlja.”
„Naivnost je sveta bolest koja spašava od očaja”, odgovorila je Ida s osmjehom, samouvjereno podigala obrve i potom skrenula pogled ustranu, prekidajući dalji razgovor.
Ida je o Adeli znala dvije stvari: jedna je bila da je Adela imala bogate ljubavnike, a druga, da ima stroge životne principe.
Adela je tvrdila je da ljudi u životu mogu biti nepošteni, ali ne smiju raditi ništa nedostojanstveno. Objasnila je Idi da su svi koji imaju pare nepošteni, ali da je nepoštenje uobičajena osobina hominida i da joj ne smeta, ali nedostatak dostojanstva nije praštala.
Jedina zajednička stvar bila im je što su obje voljele balet, ali Ida se sada nije mogla sjetiti kako se desilo to da se baletske predstave na koje su išle četvrtkom igraju u kasno poslijepodne – a da to nikome ne bude čudno.

_________________________________________________________________________

SEIDA BEGANOVIĆ (1961. Zenica, Bosna i Hercegovina) pjesnikinja, romansijer, prevodilac. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Bosna i Hercegovina, diplomirala je na studijskoj grupi filozofija i sociologija. Prije rata u Bosni i Hercegovini radila je kao novinar, profesor filozofije a sada živi i radi u Skopju. Piše poeziju, kratke priče i romane i prevodi. Poezija joj je prevođena na turski, engleski, albanski, ruski, azarbejdžanski i danski jezik. Nagrađivana je za poeziju, a među nagradama ima i Nagradu Društva pisaca Sjeverne Makedonije za 2014. godinu Književni most za knjigu poezije O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana i Ministarstva Ze-Do kanatona 2006. za knjigu godine za knjigu poezije Otresanje pepela.
Član je Društva pisaca Sjeverne Makedonije i P.E.N. centra Bosne i Hercegovine.
Objavila je knjige poezije: Indeks izgovora, Otresanje pepela, Graničnici, O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana i romane: Intervju s plavom kućom i Album savršenih trenutaka.