KRONIKA SAMOUBOJSTVA U SREDNJEM VIJEKU
tijelo je krletka za demona tako piše na početku kronike samoubojstva u srednjem vijeku ljudsko tijelo je prvotno trebalo biti načinjeno od čička gradovi su trebali biti izgrađeni kao vojnički poligoni kako bi se pri svakom postrojavanju po vrsti jasno moglo vidjeti iz bijelog panoptikuma nalik na minaret tko koji grijeh nosi na sebi u srednjem vijeku smo kaže kroničar gradili jabučnjake upravo s tim ciljem jer tijelo si u blizini stabla jabuke ne može pomoći želi upoznati svoj osmijeh svoju prevratničku narav čujte me dobro “smijeh je sotonski on je dakle duboko ljudski” (Baudelaire, 1957: 227) tijelo grize jabuku i zuri u ugriz po prvi put vidi svoj osmijeh tada biva upućeno u tajni nauk smijanja kako koristiti usta kao organ revolucije su uvrijedile boga kao znak ovozemaljskog saveza s bogom predlaže kroničar trebamo umjesto spolovila obrezivati usne podvezati ih žicom pustiti da nabreknu kao trogloditski klitorisi potom ih odrezati i odbaciti kao suvišak sebstva tada će naša rečenica možda biti manje drska
suicidom se vrši eksproprijacija boga koji je tvorac vrijednosti života zato dva suverena traže osvetu nad tijelom koje smo pronašli obješeno bez usta u jabučnjaku dva degenerika okitila su rupu na licu suncokretom savez je tako zapečaćen potom su došli grobari prebacili tijelo preko magarca proveli ga kroz utvrđeni grad niz kaldrmu pored bačvareve žene mimo sjene crkve kroz tresetište ka sutonu i potom ga zakopali u temelje raskrsnice i proboli mu srce drvenim kolcem kako bi demon pohranjen u tom tijelu vječno bio zakucan za krive putove kako bi ga gazili koraci svih trgovaca putnika hodočasnika buka mu neće dati mira i sve dok je raskrsnice crkve i države kao namjesništava božjih na zemlji to tijelo nikad se neće smijati
čovjek-časopis 