– s ruskoga preveo KRISTIJAN POKLEČKI, Edicije Božičević, Zagreb, 2021. –
POVIJEST BOLESTI
PAVKOVA, TATJANA ALEKSEJEVNA
35 godina
Ruskinja
pismena
udana
rođena u Londonu
Dijagnoza nakon postupka:
11/7
Dovedena u bolnicu nakon što se žalila na jaku mučninu, bol u cijelom tijelu i povraćanje.
Pacijentica je srednje visine, pravilne građe, zadovoljavajuće uhranjena, koža i vidljive sluznice prilično blijede.
Pasivnost u ležaju, ne može se okrenuti. Pri pregledu tijela otkriveni su podljevi na bedrima, obrazima, križima i iznad njih do donjih rubova lopatica. Podljevi su veliki, tamno-ljubičaste boje. Desna šaka u cijelosti natečena, podljev na gornjoj strani. Jezik je čist, trbuh mekan. Opće stanje pacijentice je teško. Čitavo vrijeme stenje i bunca, priziva muža i kćer.
Prema riječima pacijentice, nuždu nije obavljala dva dana.
Puls 70.
13/7
Stanje je jako teško. Ne može se okrenuti bez pomoći. Povraćanje je prestalo. Bez stolice. Otežano mokrenje.
15/7
Jednako.
16/7
Žali se na glavobolju. Teško podiže desnu ruku. Natečenost nešto manja.
17/7
Pomalo se okreće. Nešto bolje se osjeća. Problemi pri mokrenju i defekaciji su prošli.
20/7
Natečenost ruke je prošla. Potpuno slobodne kretnje.
21/7
Bolje se osjeća. Sama se okreće. Žali se na glavobolju.
23/7
Jednako.
25/7
Poslije sinoćnjeg ispitivanja u 01:45 u noći skinuta je s omče. Jasno izražena strangulacijska brazda na vratu. Puls se popravlja.
29/7
Bolje se osjeća. Koža i sluznice su blijede.
1/8
Opće stanje pacijentice se popravlja. Loš apetit i bol u križima.
3/8
Bez osobitih promjena.
5/8
Bolje se osjeća.
+
Bolje se osjeća – može biti otpuštena. Kraj istrage. Poslije silovanja, potpuno onemoćala, Tatjana Aleksejevna završila je u zatvorskoj bolnici. Kad su bolničari zaključili da se oporavila, ponovo su je poslali na ispitivanje. Kavokin ovaj put nije ništa govorio, a njegov podčinjeni odmah je prionuo na posao. Sad joj još samo jedna stvar nije bila jasna – kako čovjek pristaje silovati ono što je praktički živo truplo? Vrativši se u bolnicu, pokušala se ubiti, no bolničari su je na vrijeme skinuli s plahte. Tako je završio sudski postupak. Osuđena je na petnaest godina, i čim joj je zdravlje to dopustilo, ukrcana je u stolipinski vagon /*1/. Spremaj se, dušice – put traje mjesec dana. Usput, htjeli smo vas pitati: kako ste raspoloženi? Sve je u redu? Više nije smiješno?
Za oproštaj, istražitelj Kavokin opisao je njenu budućnost s apsolutnom jasnoćom: „Gnjida od tvog muža bit će streljana (ako već nije), kćer će ti biti poslana u dom za nezbrinutu djecu, a ako nekom čudnom igrom slučaja za petnaest godina i dođe do toga da se sretnete, – ona te, najvjerojatnije, neće prepoznati. Naši odgajatelji već će se pobrinuti za to.“
„Vidjet ćemo“ – procijedila je Pavkova, gledajući ga netrpeljivo.
Vlak pretrpan ženama narodnih neprijatelja iz cijele države zaputio se prema logoru. Žene su jedne drugima opisivale tijek svojih ispitivanja, i Tatjana Aleksejevna nije otvarala oči. Pokazalo se da su na tom putu najstrašnija bila zaustavljanja. Kod svakog usporavanja imala je osjećaj da će početi vrištati. Čitavih tjedan dana, a zatim još jedan tjedan, maštala je samo o trenutku kad će se vlak napokon dovući do odredišta. Dvadesetog dana putovanja bilo kakva smrt djelovala je poput spasenja. Sjedila je naslonjena na drveni zid vagona i šaptala je stihove Agnije Barto:
„Zgrada ovdje biti ima… Nestade sa stanarima… Kod kuće me čeka mama! Gdje je zgrada, znaš li, znaš? Kaže Sjomi policajac: Smetaste za promet lak, pa su zgradu skupa s vama odvezli u odvojak… Mi se, Sjoma, cijelo vrijeme, krećemo, već deset dana… Zidovi se tiho kreću, ni zrcala ne zvekeću…“
Nakon dolaska poredali su ih uz provaliju. Nekoliko žena počelo je vrištati i padati u provaliju i prije nego što je otvorena paljba. Tatjana Aleksejevna je šutjela.
– Nevjerojatno – pomislila sam – neke od njih još osjećaju strah od smrti. Da mi je netko u tom trenutku ponudio metak, sa zadovoljstvom bih ga bila prihvatila… Baš kao što bih prije mnogo godina popila tablete talijanskog liječnika… Je li moguće da sam nekoć plakala zbog šmrkalja?
Nakon mjesec dana provedenih u vagonu bilo joj je posve svejedno hoće li završiti iza rešetaka ili u grobu.
– Usto sam i mrzila samu sebe. Nisam si mogla oprostiti slom koji mi se dogodio u zatvoru. Muž mi je bio u logoru, kćer su mi odveli u dom za nezbrinutu djecu, a ja sam mislila samo na sebe. Stojeći pred provalijom, nisam se bojala smrti. Bila sam spremna umrijeti, ali ne zbog umora, već zbog stida.
Nažalost, do strijeljanja nije došlo. Stajale smo pola sata, nakon čega smo poslane dalje. Ispalo je da se na taj način šale s nama. Sve novakinje dočekivane su s tom predstavom. I sami znate da Sovjetski Savez gaji ljubav prema teatru… osobito prema anatomskom.
Unutar logorskog kompleksa postrojene su s obje strane pješčanog puta. Kad je postrojavanje završilo, nastala je grobna tišina – žene su krenule uz pratnju stražara. Poput kupaca na veletržnici hrane, čuvari su užurbano krivudali između redova žena.
– Čini se da sam prvi put u trideset godina bila sretna što nisam lijepa. Bilo mi je jasno da će me malo tko dragovoljno htjeti. Sve skupa podsjećalo je na probno snimanje u filmskom studiju ili na kakav maskenbal. Žene su stajale u odjeći u kojoj su bile uhićene: jedne u jaknicama obučenim preko spavaćica, druge u različitim večernjim haljinicama. Sjećam se da me Jadviga samo odjednom prekinula dok sam joj to prepričavala.
„Stani!“ – viknula je. – „Pa to nije moguće! Samo u spavaćicama? Pa u zatvoru ste provele mjesece, tjednima ste se tresle u vlakovima. Kako je sve to bilo moguće istrpjeti samo u spavaćici?“
Teško da je nekoga bilo briga za to…
Država je odjeću i obuću davala samo u logoru. Te večeri odveli su nas u nekakvu prostorijicu i dali nam da si odaberemo obuću. Pred nama je bila hrpa novih čizama, samo što su sve bile istog broja, trideset i sedam.
„Ako vam se ne sviđa – hodajte bose.“
Poslije „natječaja ljepote“ i „zlatne sandalice“ na koncu su ih rasporedili u „osmice“. Nekadašnji tvornički blokovi. Bez prozora, bez podova. Slama na zemlji, zemlja na krovu. Te zgrade nazvane su „osmicama“ zato što temperatura u njima nikada nije išla iznad brojke koja je podsjećala na znak beskonačnosti. Ljeti ovdje uopće nije bilo vode. Zimi se voda za kuhanje čaja dobivala topljenjem snijega ili je bila uzimana iz rupe u ledu, u koju bi se povremeno utapali očajnici.
Žene su okružile nadglednicu /*2/. Zasipale su je pitanjima o svakodnevici, stanju u državi i režimu.
– Meni je sve to bilo potpuno nezanimljivo, no svejedno sam razumjela žene koje su se pokušavale smiriti. Nadglednicu su napastovale pitanjima, nastojeći dobiti makar i zrno nade: „Neće biti tako strašno, nije ovo, djevojke, potpuni užas…“
Okrenuvši se prema zidu, nastojala sam zaspati, no nikako nije išlo. Poslije zatvora, bolnice i više od tri tjedna u vlaku, tijelo mi se raspadalo. Uvjeti u kojima se prevoze sovjetski zatvorenici baš i nisu pogodovali zaliječenju rana zadobivenih tijekom ispitivanja.
*1) Stolipinski vagon (rus. столипинский вагон) – naziv za vagone za prijevoz osuđenika u radne logore i zatvore; ime dolazi od sela Stolipino u Tverskoj oblasti, iz kojeg je takav vagon 1908. prvi put krenuo na put.
*2) Nadglednik (rus. смотрящий) – u ruskom zatvorskom žargonu, nadglednik je izraz za autoritativnog zatvorenika, opunomoćenog za nadgledanje ponašanja ostalih zatvorenika ili logoraša.
_____________________________________________________________
SAŠA FILIPENKO, rođen 1984. godine u Minsku, bjeloruski je autor koji piše na ruskom jeziku. Nakon što je prekinuo studij glazbe, upisao je književnost na Sveučilištu u Sankt Petersburgu. Radi kao novinar, scenarist i autor satiričnog TV showa na ruskoj televiziji. Objavio je četiri nagrađivana romana i preveden je na desetak svjetskih jezika. “Crveni križ” prvi je njegov roman objavljen na hrvatskom jeziku.
***
BILJEŠKA O PREVODITELJU:
KRISTIJAN POKLEČKI (Zagreb, 1984.) završio je studij povijesti i ruskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2013. prevodi s ruskog jezika. Uz prevođenje, radio je kao nastavnik ruskog jezika, a povremeno je pisao i članke za časopis History Info. Od 2018. zaposlen je u IT sektoru i radi kao Linux tehničar. Prevodio je neke od najzačajnijih suvremenih autora ruskog jezika kao što su Svetlana Aleksijevič, Andrej Tarkovski i Andrej Kurkov.
čovjek-časopis 