Tag: Sara Malić

* * *

danas ne uspijevam sricati
smrt
možda baš zato što je tvoja
možda zato što se nadam da
sasvim mirno ploviš
rijekom blagih suza Nienne
do vječnog sunca koje
će ti zagrijati hladne uške
do visoke trave gdje možeš roniti,
zapinjati njuškom i izlaziti nasmiješen
možda zato što ti više ne čujem korake
možda zato što ti više ne mjerim udisaje
možda zato što ti više ne čujem izdisaje

danas ne uspijevam sricati
smrt
možda baš zato što je tvoja
možda zato što u svakom mom džepu
još uvijek šuškaju vrećice
možda zato što se nadam
da sasvim mirno ploviš
na brodici do Valinora
danas ne uspijevam sricati
smrt
možda baš zato što je tvoja

***

PUTUJUĆI

Putujući k tebi
lovila sam suton nad suhim poljima kukuruza
brojala šojke i vrapce
grizla nokte i tapkala cipelom
po linoleumskom podu vlaka

Putujući k tebi
pisala sam prazne pjesme
očima brisala retke na papiru
olovkom križala misli
prstima gužvala stihove

Putujući k tebi
gurala sam glavu kroz zabranjeni prozor
gutala šalice straha
ispred zatvorenih vrata
i gubila se u vlastitim treptajima

***

POKAZNA ZAMJENICA

Jeseni će zauvijek ostati
crno krzno
na popodnevnom suncu
šuštaj mojih suhih suza na sivim obrazima
jedan lavež u daljini
jedan dijagonalni trk preko livade
naš ponosan bijeg u zaklon visoke trave

listopad je stado kumulusa
otpalo lišće crnog graba kod Jape
utabana staza za jednu osobu
četveronožna pokazna zamjenica
i neprekidno mjerenje udisaja u minuti

***

SRPANJSKIM STAZAMA

ja koračam džepova teških
od obalnog kamenja vjerujući da
ovaj osjećaj nije suhi pijesak
koji hrani pustinje
vjerujući da postoji drveće koje
se u takvim uvjetima
može nastaniti
ako ga se učvrsti tvrdim stijenama

sunce ne zalazi dok zasjedam
na rub strmine
isušene kože i očiju punih soli
iscjedila sam se
no pijesak zauvijek ostaje suh
nepouzdan

pletem svoju kosu u iglice bora
zatvaram se kao njegovi češeri
urastam u pukotinu između stijena
pružajući jednu ruku uvis
da ju možeš čvrsto uhvatiti
jednom kad pronađeš
srpanjske staze
i prepoznaš moje krivine
u nepravilnom deblu
alepskog bora

***

SARA MALIĆ rođena je 1999. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Velikoj Gorici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira komparativnu književnost i švedski jezik i kulturu. Poeziju redovito objavljuje na svojim društvenim mrežama, a objavljivana je na portalima “Strane” i “Poeziju na štrikove”. Sudjelovala je na književnoj tribini “Učitavanje” te pjesničkoj tribini “Govorimo glasnije”.

JUTARNJI OBIČAJI

Progledala sam iza dugih podvodnih
trava u mutnu vodu ranoproljetno hladne rijeke
protljala oči da ih napusti sav mulj
izašla sam na prstima
šapućem: ne želim narušiti tišinu
ptice sam nahranila zmijama iz kose
rode su odletjele u polja gostiti se
u zaklonu valova visoke trave na vjetru
čaplje zaposjedoše obje obale
poput sivih stražarica
a gdje si ti dugonogi astronaute?
jesi li postavio sve vlakove na tračnice,
usmjerio zrakoplove da oko tvoje glave
love sunce?
ubrala sam brusnice i pripravila čaj od bazge,
prigni se kad presložiš puteve
da napokon doručkujemo

***

REČENIČNA VEČERA

uroniti se u hladnu vodu pa
proteći kroz tragove olovke na papiru
govoriti jezikom oluje
asonancom vjetra
aliteracijom lišća
parnom rimom kiše

zvijezde su ostale razbacane
poput istrgnutih riječi
ispljunutih zalogaja rečenične večere

ako smijem
dopusti mi
olovkom ti produbiti korita u koži

***

NJEŽNA

mogu li se prozvati nježnom dok
izgorena stojim ispod federa samoljepljive
trake i samozaljepljenih muha
smijem li biti nježna s krvavim
desnim koljenom i krvavim gaćicama
jesam li nježna ako ostavim pijesak
na prstima dok jedem
ne perem tijelo nakon skakanja
ne marim za guščja pera i češljeve

vidiš li me nježnu?
roneći i vrišteći oko grebena
poput uklete sirene šupljeg trupa
vukući za sobom sunce na lancima
zazivajući izumrle krijesnice

mogu te nahraniti rosom
nježna
kao poljski kotrljan

_________________________________________________________________________

SARA MALIĆ rođena je 1999. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Velikoj Gorici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira komparativnu književnost i švedski jezik i kulturu. Poeziju redovito objavljuje na svojim društvenim mrežama, a objavljivana je na portalima “Strane” i “Poeziju na štrikove”. Sudjelovala je na književnoj tribini “Učitavanje” te pjesničkoj tribini “Govorimo glasnije”.

UTEG

Pletena košara riže dugog zrna visoka oko metar prva je od mnogih košara na koje naiđe ako izađe iz zgrade u kojoj stanuje, skrene lijevo pa na uglu opet lijevo. Dućan kojem košare pripadaju drži Albanac, kako to ovdje obično biva, a njegova kći kolegica joj je s fakulteta. On radi od 6 ujutro (osim zimi jer po jutarnjem mraku nitko ne dolazi) sve do 10 uvečer kada proda i po par kila fustuka studentima kojima je nakon večernjih predavanja potrebna najjeftinija zelena radost u gradu.
Ona ne jede fustuk. Tvrdi da je alergična, ali time samo štiti svoj grozan ukus. Sve košare nose 50 kilograma tereta, još uvijek su nešto lakše od nje. Ova napunjena rižom je, nakon fustuka naravno, najprometnija. Kupci najčešće za nju pitaju, iz nje uzimaju i u nju guraju prste. Pod prstima je sadržaj nježan, lagan, lako prohodan. Ipak, podići ga cijelog nikad ne bi uspjeli.

***

OVA JUTRA

U ova jutra kada je sunce kroz smog samo
malena bijela zjenica, u ova jutra kada je
sočna voda samo ona iz čuture, u ova jutra
kada je idila pred tobom samo samotnost

ukrast ću nas ovim jutrima

postaviti nas među krda krava na slovenskim bregovima
dodijeliti nam zelenu zemlju na sjevernim padinama
zasaditi nas na livade osipane rosopasima i cikorijama
ostaviti nas na gazu Savinje nedohvatne ovim jutrima

***

A JA ŽELIM

Zar je ovo sada život? Četiri mila zida, gola i topla
kao i ja, znaj, kao i ja.
Zar ovi rijetki avioni koje hvatam s prozora,
zar ono sunce koje je odbjeglo desno, van okvira
sve je sada kao sunce, sve mi ne da gledati.
A ja samo želim jagode, velike crvene jagode
koje nikad ne kupujem, tako su skupe
zašto su loše jagode tako skupe?
I želim cvjetne krune, da ih pletemo
od zemljinih vlasi, da smo djeca
da smo ponovno kao djeca, slobodni
pod kupolama brezinih grana.
Zar ove prazne ruke koje nosim,
zar ona prazna postelja u kojoj sanjam pune šake
jagoda i pune džezve crne kave
A ja želim samo mlaki vjetar, dugu kosu,
sobu na istočnoj strani i pletenicu od dva para ruku.

______________________________________________________________________

SARA MALIĆ rođena je 1999. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Velikoj Gorici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira komparativnu književnost i švedski jezik i kulturu. Poeziju redovito objavljuje na svojim društvenim mrežama, a objavljivana je na portalima “Strane” i “Poeziju na štrikove”. Sudjelovala je na književnoj tribini “Učitavanje” te pjesničkoj tribini “Govorimo glasnije”.

SAVANA ILI KOLIKO SAMOTNO JE BITI GEOGRAFSKI POJAM

Čitajući žamor otvorila sam žute predjele točno u toj točki
žamora označenog paralelama i meridijanima
iscrtanog netoksičnim markerom
isprekidanog odozgo
pripremljenog mucanjem za pod nož
razreži me da postanem prerija pampas stepa
da jednom u životu stanem i žamor na tren utihne da se pita
kako se uopće možemo bojati trave
da sam trava povijala bih se samo kako ti sviraš
ja toliko toga pokušavam obuhvatiti
pred polumrakom
kako svrstati razrijeđene sladolede žute predjele podzemne tajne
lažne brze treptaje i hektre sebe
u pravokutne kuteve
kako se probuditi pod plahtom ekvatora i reći
ja sam erozivna rijeka u julijskim alpama

***

MARTA

Rekla bih da sam voljela svoje grudi. Kako su stajale čvrsto na trupu slabašne žene, hvatale različite ruke, probijale se bradavicama kroz gustu tkaninu. Uvijek milovane vjetrom, izložene suncu, mirisne od ulja. Ponekad hrapave od soli, nagrižene kamenom, bolesne i tuđe.
Mislim da sam i dalje voljela svoje grudi i sve njihove pore s površine. Voljela sam ih gladiti u rana jutra ili dok bih čitala poklonjene kuharice. Bile su mi najdraže grudi od svih.
Znam da volim horizontale koje su za sobom ostavile, njihove gorko slatke boli i ružičaste praznine. I dalje sam Marta sa stijene, okrenuta suncu, namazana uljem. Jutrom gladim prsa i njihovo praznije od posljednje praznine.

***

ODSJEČAK ZIME

Mjesec je danas kriška naranče, posipa nam mrvice
svoje kore po obrazima dok gledamo
svjetleće pjegice neba
vidiš li onu veliku koja se spaja u ovu desno,
a ona se pak spušta preko dvije do treće jedva primjetne
ne vidiš, naribana kora naranče
zatrpala ti je oči
pričekat ćemo prvi snijeg, ja ću te moliti
da zaplačeš otopljenim suzama
stojim na uglu i gledam u jutarnje zvijezde
htjela bih pola života gledati u zvijezde, a drugu polovicu
pripremati ribanu koru naranče za sve što zatrebaš
stižem žurno u zimsko popodne
led lovi lokve uz moj vagon
one su minijature sjevera, zvijezde u zjenicama
suze koje ne mogu izaći
pružaš mi krišku naranče, u zimskoj sam večeri
progutala sočan mjesec

________________________________________________________________________

SARA MALIĆ rođena je 1999. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Velikoj Gorici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira komparativnu književnost i švedski jezik i kulturu. Poeziju redovito objavljuje na svojim društvenim mrežama, a objavljivana je na portalima “Strane” i “Poeziju na štrikove”. Sudjelovala je na književnoj tribini “Učitavanje” te pjesničkoj tribini “Govorimo glasnije”.