Tag: Sara Kopeczky Bajić

RASKRIŽJE

“Ostani na cesti”, mrmljam sebi u bradu. Držim volan grčevitim stiskom, kao da je uže koje me drži iznad provalije. Bilo bi tako lako, skrenuti lijevo ili desno, odvesti se ravno u zid ili sletjeti u more. Tragična nesreća, ljudi bi govorili. Stavili bi u novine našu sliku, možda onu od prije nekoliko dana, s Dujinog prvog rođendana. Sve bi bilo gotovo.

Duje zaplače. Shvatim da sam nehotice ubrzala, pa se prisilim da usporim. “Odveli smo tatu na brod”, nastojim da mi glas bude vedar. “Sad smo sami, ti i ja.” Pogledam u retrovizor. Dujina sjedalica okrenuta je na suprotnu stranu, pa mu ne mogu vidjeti lice. Plač se pojača.

Parkiram ispred kuće, a ruke mi se tresu dok vadim Duju iz sjedalice. Napokon je zaspao. Svakog dana, borim se s mučnim osjećajem da život koji vodim nije moj vlastiti. Gledam svog usnulog sina, i zamišljam kako bi sve bilo jednostavno kad se jednoga dana njegova prsa više ne bi podizala tako ujednačeno kao sad, kada bi bila mirna kao površina mora, da isplivam na slobodu i udahnem punim plućima. Kako bi bilo divno da može jednostavno nestati. Ili on, ili ja. Odmah se zgrozim nad vlastitim mislima. Kakva sam ja to majka? Trudim se, zbilja se trudim. Kupujem didaktičke igračke i organske kašice, a pored uzglavlja mi je hrpa knjiga o odgoju djece. Ali ni u jednoj ne piše kako vratiti vrijeme.

Krenem pripremati doručak. Duji zobenu kašu s jogurtom, sebi kavu, crnu. To je moj eliksir života, a jedini dodatak koji trebam je tišina. U svakom gutljaju kave progutam po jednu nadu da će se moj život ikada promijeniti. U takvim trenucima, razmišljam o njemu. Petru. Ne plačem za njim svaki dan. Samo ponekad, kad ispeglam svu odjecu i složim sve posuđe, nahranim dijete, i ostanem sama sa svojom tišinom. Onda uživam u svom najvećem tajnom zadovoljstvu: tuzi. Otpakiram je kao finu crnu čokoladu i premećem po jeziku, a slatka gorčina se topi i slijeva niz moje grlo.

Pogled mi pada na cvijeće koje mi je Marko kupio prije koji dan. “Nešto za bebu, i nešto za mamu”, rekao je. Još uvijek protrnem svaki put kada me netko nazove “mama”. Ja imam svoje ime. Ja sam Ema Tokić. Ali više me nitko tako ne zove. Sada sam u očima svijeta Dujina Mama. Imam i brojna druga lica. Ja sam supruga. Kućanica. Medicinska sestra, iako trenutno ne radim. Žene u meni ponekad su dobre prijateljice, brinu se jedna za drugu i rade za opću dobrobit. Nekad se posvađaju, pa jedna drugoj oduzmu pravo glasa. Ja sam najvažnija, vrište, ponekad istovremeno. Dok se one prepiru, ja živim zaleđena osmijeha, kao da ih ne čujem. Zahvaljujući Marku, imamo sve što nam treba, i više od toga. Ali ne smiješ mu reći sve. Da zna koliko ti je duša prljava, kakve misli imaš, sigurno bi te ostavio. Zato šutim. Pa ipak, nekad se pitam vidi li kroz moju krinku. Učini mi se da je maska spala, kada sam osobito umorna, kada Duje iscrpi sve moje zalihe snage. Tada se nemam snage pretvarati. Da, možda nešto naslućuje. Ali ne kaže ništa.

Dujinim rođenjem sve se promijenilo. Satima sam gledala svoje tijelo u ogledalu, tijelo koje je nekada bilo poput dječačkog. U trudnoći se zaoblilo, raslo u svim smjerovima i time nepobitno dokazalo svoju žensku prirodu, koliko god sam nekad u nju sumnjala. Napokon će se sve isplatiti, napokon će nešto dati viši smisao našim životima i odagnati sve dvojbe, mislila sam. Ali kada je Duje prokrčio svoj put u svijet, sav krvav i vrišteći iz petnih žila, nisam osjetila bezuvjetnu majčinsku ljubav o kojoj su svi pričali. Osjetila sam samo zahvalnost što su bolovi napokon prestali i što sam obavila svoju dužnost, kao i suosjećanje za ovo izmučeno, sitno stvorenje sa snažnim glasom. Tada sam prvi put čula još jedan glas koji je postao moj stalni pratitelj. Tiho je šaptao: gotovo je, obavila si svoje, sada možeš i umrijeti. Zadovoljno sam sklopila oči u očekivanju brze, filmske smrti, ali ona nije dolazila, a Duje je i dalje vrištao. Toliko čvrsto se držao za život, svoj život, moj život, da mi nije ostavio izbor. Trebalo je živjeti.

Dan nakon Markovog odlaska upisala sam Duju u jaslice. “On je još tako malen”, govorio je Marko. Zavidjela sam mu na mogućnosti da naprosto ode, da se druži s ljudima, da prespava Dujin plač, da se tušira koliko god dugo želi. Ja nisam imala taj luksuz. Uostalom, Duje je navršio godinu dana. Vrijeme je da potražim nekakav posao. Nedostaje mi posao. Nedostaju mi ljudi, i osjećaj da mogu samo izaći, proći kroz vrata i ne razmišljati. U trgovinu, na poštu, kod prijateljice. Bilo gdje. Posao je prvi korak. To nije pravi razlog zbog kojeg ovo radiš, začujem poznati glas u vlastitom umu. Samo želiš pobjeći. Kakva si ti to majka? Prije Duje, moj dom bio je moje utočište. Sada se ono pretvorilo u ratno bojište. Svaki dan vodim utrku s vremenom. Hoću li se stići otuširati prije nego što se Duje opet probudi? Hoću li uspjeti progutati doručak prije nego što on bude zahtijevao ponovno hranjenje i mijenjanje? Život se sve više ubrzavao, a meni su otkazivale kočnice.

Duje je plakao satima bez prestanka, crvena lica u očajnom grču, a ja sam plakala s njim. Nekada, dok je vrištao, samo bih ga ostavila i otišla u hodnik. Možda bi mu bilo bolje bez mene. Možda bi netko drugi znao što učiniti. Ali nisam otišla. Vratila sam se i uzela ga u naručje. “Jadno moje dijete”, ljuljala sam ga. “Imaš stvarno blesavu mamu.” Duje se nasmijao, a ja sam mu uzvratila kroz suze. Uvijek bi me razoružao njegov osmijeh. Dok sam ga gledala, razmišljala sam o svojoj majci i pitala se kako je moguće da netko ostavi vlastito dijete. Ja moram biti bolja od nje, odlučim. Ali teško je istovremeno biti majka svome djetetu i samoj sebi.

Ostavljam Duju u jaslicama i vratim se u praznu kuću. Tišina mi zvuči pogrešno. Prijeteće. To si htjela cijelo vrijeme, rekao je glas. Biti sama. Ali odakle onda ovaj nemir, kada je Duje u nečijim tuđim rukama? Uhvatim svoj odraz u ogledalu. Izbezumljena, u staroj Markovoj trenirki, koja je na sebi sadrži cijeli spektar bebinih izlučevina. Jedva suspregnem grimasu gađenja. Vidi u što si se pretvorila, a zašto? Više nikada nećeš biti vitka i poželjna. Je li bilo vrijedno toga? Glas me nije ostavljao na miru.

Upalim kompjuter i bezvoljno listam po društvenim mrežama. Odavno nisam imala ovoliko vremena za sebe. Gledam svoju profilnu sliku – zadnji put sam ju promijenila prije dvije godine. Naišla sam na fotografiju od prije nekoliko godina, kad sam s Laurom, Ritom i Tenom bila na Santoriniju. Bile smo mlade, vitke i preplanule. Kad si zadnji put bila ovoliko sretna? Stavim tu sliku za sliku profila. Krenu lajkovi. To više nisi ti, rekao je glasić u mojoj glavi. Da znaju kako sad izgledaš, nitko te ne bi ni pogledao.

Imam brojne notifikacije, ali i jednu poruku. Srce mi stane kad vidim od koga je. “Ej, kako si? Odavno se nismo čuli”, piše. Petar. Moja ljubav s faksa. Moj jedini veći neprijatelj od same sebe. Riječi koje je napisao zvuče bezazleno, ali ja znam koja je prava poruka. Ništa u vezi nas nije nevino.

Ja sam bila njegova konstanta u moru drugih žena. S njima je išao po kafićima i restoranima, a ja sam bila “cimerica”. Znala sam sve o njima, a one o meni nisu znale ništa. Ostajala sam vječno druga, čak i kada prvo mjesto nije bilo popunjeno.

Traži da se nađemo. Kad bih ga samo mogla vidjeti, možda bi mi se razjasnila ova magla u glavi. Možda bih tada znala da nisam pogriješila kad sam odlučila ostaviti ga u prošlosti i započeti novi život s Markom. Na koncu pristanem, ne znajući na što pristajem. Ionako ne vjerujem da ću zaista otići.

Ovih dana, u Petru najviše volim to što je moj stalni razlog za plakanje. Moja štaka kada suze zapinju, moj emocionalni laksativ. Plakati za starim ljubavima je društveno prihvatljivo. Plakati kada imaš naizgled savršen život, muža, dijete, je sramotno. Nalazim morbidno olakšanje u činjenici da barem zbog nečega uvijek imam pravo plakati.

Čujem poznate zvukove. Duje se probudio. Njegov krevet okružen je igračkama. Najdraži mu je prugasti tigar, koji sada leži na podu. Podignem ga i vratim u kolijevku, a tigar zareži na mene. Brani ga, od mene. Od svega što bih mu mogla učiniti. Ustuknem kao da sam se opekla. Uzmem Duju u naručje i ljuljam ga brzim pokretima, očiju prikovanih za kolijevku. Tigar se opet umiri.

Dogovorili smo se da ćemo se naći na starom mjestu, koje je dovoljno daleko od moje kuće da ne potakne ogovaranja. Uostalom, idem samo popiti kavu. Samo ti to sebi govori, začuje glas. Zašto si onda satima birala što ćeš obući? Duje vrišti. “Ušuti!”, zaderem se. Nisam sigurna kome se obraćam. Duje me zbunjeno gleda. “Ne ti, dušo”, osmjehnem mu se. Nastojim staviti naušnice drhtavim rukama. Ne uspijevam, pa opsujem i bacam ih natrag u kutiju. “Mama je samo malo nervozna.”
Ostavljam Duju u jaslicama. Ne mogu mu pogledati u oči dok odljepljujem grčevite ručice sa svoje majice. “Mama će se brzo vratit”, govorim mu, a vlastiti glas mi zvuči lažno i šuplje. Izađem prije nego što se stignem predomisliti, iako mi se želudac stisnuo u čvor.

Jednu ulicu prije mjesta sastanka, zazvoni mi mobitel. Sigurno je Petar. Ipak me ne želi vidjeti.
“Samo smo se na tren okrenuli”, govori glas s druge strane linije. “Nismo znali da može sam izaći iz ogradice.”

Kiša koja pada na sivi asfalt nikada mi se nije činila toliko jasna. Cijeli svijet poprimi oštrije rubove. Krv kako mi zuji u ušima.

“Stižem odmah”, kažem ja, Dujina mama.

______________________________________________________________________

SARA KOPECZKY BAJIĆ (1992.) diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost. Piše prozu i poeziju, a radovi su joj objavljeni u brojnim časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu. Više puta je bila u izboru za nagrade “Prozak” i “Sedmica & Kritična masa” Osvojila je drugo mjesto na natječaju za kratku priču “Zlatko Tomičić” i prvo mjesto na natječaju “Ulaznica”.
Osvojila je nagradu Trećeg Trga u kategoriji prve knjige proze za rukopis “U potrazi za jugom” i nagradu Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku pjesama “Kamen, školjka, papir”. Zajedno s još dvije ljubiteljice književnosti vodi blog “Novi književni val” gdje objavljuje kratke priče, književne preporuke i crtice o pisanju: https://noviknjizevnival.wordpress.com/

• s ovogodišnjeg natječaja/konkursa Trećeg trga, kategorija “Prva knjiga proze”, pobjednički rukopis

LISICE

Drvena daska natopljena je gustim crvenilom od tople krvi. Nožem velikim poput moje podlaktice, baka iskusnim pokretima komada pijetla kojeg će ispeći za ručak. I kod kuće u Splitu nedjeljom uvijek jedemo meso, ali ono do našeg stola dolazi iz supermarketa, uredno zapakirano u plastični omot. Krajičkom oka vidim kako se mama stresla kada je baka odrezala veliki batak i pljusnula ga na tanjur. Kut usana trza joj se prema dolje dok suspreže nagon za povraćanjem. Ali ne kaže ništa.

Svaki put kad počne kuhati, baka na stol stavi plavu Dikinu kuharicu, čije su stranice toliko požutjele da ispadaju kao jesensko lišće, a slova na njima jedva se vide. To baku ne smeta, jer u kuharicu ionako nikad ne gleda, kao da joj je samo prisutstvo debele plave knjige dovoljan podsjetnik. U pozadini, radio nas izvještava o svim nesrećama, ubojstvima i pljačkama koje su se danas dogodile. Baka ne izgleda kao da je to osobito pogađa. Dapače, svako malo zadovoljno kima glavom pri opisu osobito grozne nesreće, kao da je ona nekako predvidjela te događaje i svima bi im bilo bolje da su nju slušali. „Došla su čudna vrimena.“ Kaže. „U nas toga nema.“ Mama se neuvjerljivo nasmiješi. Blijeđa je nego inače, kao da je baka iz nje isisala svu krv.

Moja baka pojava je koju je nemoguće ignorirati. Iznenađujuće je okretna za svoju građu, a sve na njoj poskakuje dok se poput uragana vrti po kuhinji, rumena i neustrašiva. Moja mama sličnija je djedu. On samo sjedi u svom naslonjaču, pažljivo guli jabukama koru, reže ih na komadiće pa tromo žvače, pogleda prikovanog u daljinu. Iz svoje sobe na selu vidim nepregledno zelenilo, a kod kuće, samo druge zgrade i rublje koje se suši na tiramolu. Ovdje je sve drugačije. I tiše. Nema toliko djece kao u Splitu. Kuće su raštrkane, a u njima većinom žive stari ljudi. Nije tu loše, samo je malo dosadno. Ali ovaj put imam novu misiju: moram napokon vidjeti Ljubu.

Nikad mi nisu rekli što točno nije u redu s njom. Govorili su da je jako sramežljiva, ali nije mi promaklo brzo spuštanje pogleda i nagla promjena teme koja je uslijedila. Odrasli to uvijek rade kada misle da o nečemu nije dolično raspravljati. Nije bilo nikakve sumnje da je kćer naših susjeda obavijena mračnom tajnom. Svaki put kada bismo došli na selo, ona bi se skrivala, ili je bila u gradu „kod likara“. Za što su točno ti njeni ljekovi, nemam pojma, ali čini mi se da bi joj trebali pomoći da bude manje debela i manje šutljiva. Njena majka Neda bila je bakina najbolja, i koliko ja znam, jedina prijateljica. „Poludila bi da mi nema nje.“ govorila je. Njih dvije slične su u gotovo svemu, od istih, sijedih frizura i ispranih suknji do neustrašivosti kojom su se suočavale sa svakodnevnim životom. Bilo da je trebalo napraviti tortu na tri kata ili zavrnuti kokoši vrat, moja baka bi to napravila bez imalo oklijevanja. Da dođe smak svijeta, mislim da bi najsigurnije mjesto za skrivanje bila upravo njena duga, napuhana suknja.

Baka i Neda razlikovale su se samo u jednome: Neda nije znala peći kolače. A njena Ljuba ih je obožavala. Zato je moja baka, kad god bi pekla nešto slatko, odnijela dobar dio kolača susjedima. „Neka dite jede, kad voli.“ govorila je.
„Kad ćemo do Nede?“ zapitkivala sam, tobože nevino. „Ić ćemo iza Božića, sigurno su joj njeni došli za blagdane.“ mama je odvraćala. Srećom, nisu vidjeli ništa čudno u mom naglom zanimanju za druženje sa susjedima.
Napokon je došao i taj dan. „Obuci se, idemo kod Nede.“ rekla je mama. Nikada se nisam brže spremila. Kada smo stigli, baka je bila ta koja je pokucala na vrata. U drugoj ruci nosila je pladanj s rafiolima i londonerima.
„Otvoreno je!“ odmah sam prepoznala visoki, kreštavi glas tete Nede. U kući me zapahnuo me neodređeni kiselkasti vonj, a iz stražnjeg dvoriša dopiralo je kokodakanje.
„Vidi Tene, šta je narasla!“ rekla je dok je brisala ruke o pregaču, a ja sam se na te riječi još malo uspravila.
„Evo, za Ljubu.“ baka joj je predala kolače. Čestitali smo jedni drugima Božić, a onda su oni počeli pričati. Mene to nije previše zanimalo jer nisam poznavala skoro nikoga od ljudi koje su spominjali.
„A Ljuba?“ mama je upitala. To mi je privuklo pažnju.
„Eno je u kokošinjcu. Znaš, ona je tako dobra s kokošima, tako smirena.“ odgovori Neda, a glas joj je bio pun ponosa.
„Sve moje kokoši i pivci slobodno šetaju dvorištem. Kad kupiš u dućanu, to je sve puno kemije.“ mudro će Neda.
„Danas više ne moš nikome virovat.“ ubaci se baka.
„Jadne životinje.“ promrmlja mama.
„A ti budi vegetarijanka onda, jučer ti ih nije bilo ža’“ odbrusi baka. Mama proguta knedlu.
„Jedini problem su mi lisice.“ nastavi Neda. „U zadnje vrime, neka beštija mi stalno provaljuje u dvorište i ubija kokoši. Već su mi četiri otišle.“
„To ti je tako na selu. Svi se bore za opstanak.“ kimne baka.

Dok su oni pričali o lisicama i kokošima, ja sam promatrala starinsku kuhinju. U desnom kutu bila je velika peć na drva u kojoj je pucketala vatra. Svako malo, Neda bi u nju ubacila novu cjepanicu s povelike hrpe sa strane, a vatra bi je gladno progutala. Neda je izvadila pršut, sir i kruh. Dok smo jeli, vrata su se naglo otvorila.
Bila je visoka gotovo kao moj djed, a on je jedan od najviših ljudi koje znam. Uz to, bila je poprilično krupna. Nosila je sivu trenerku i tenisice, a pogled joj je grozničavo prelazio s jednog lica na drugo.
„Ljubo, dušo, došli su nam gosti.“ rekla je teta Neda istim glasom kojim se inače obraća meni, iako Ljuba već odavno nije dijete. Zamahnula je glavom, a tamni slap duge, sjajne kose slio joj se niz leđa. Sve na njoj djelovalo je prljavo i zapušteno, osim te čudnovate kose.

„Kako si, Ljubo?“ oprezno upita mama.
„Na dvi noge.“ odgovori ona, a ja se zahihoćem. Sve oči pogledaju prema meni.
„Ovo je Tena, moja unuka.“ predstavi me baka sa slabo prekrivenim ponosom u glasu. Mama me podbode u rebra. „Daj ruku Ljubi.“ promrsi.
Ustala sam i polako joj se približila, onako kako sam prišla slonu u cirkusu prošle godine.
„Tena, drago mi je.“ polako sam izustila i pružila joj ruku. Promatrala je moju ispruženu ruku kao da joj nije jasno što se od nje očekuje, a onda je zgrabila svojom velikom šakom. Kada me privukla bliže, osjetila sam smrad koji se širio oko nje. Poput hrđe, ili soli.
„Ljuba.“ rekla je i glasno se nasmijala, kao da je upravo ispričala smiješan vic.
Kimnula sam i vratila se za stol.
„Sjedni malo s nama, Ljubo.“ nagovarala ju je teta Neda.
„Ne bi, samo sam došla nešto uzet.“
Šta ti triba?“ već je bila na nogama.
„Mogu sama.“ reče Ljuba i ode do velikog ormara. Okrenula nam je leđa i stala tražiti to po što je došla, praćena zvonjavom metalnih lonaca. Buka je ubrzo prestala, a Ljuba je izašla iz kuhinje, ne rekavši nikome ni riječi.

„Kako je ona sad?“ upita mama tetu Nedu ispod glasa.
„Ko to zna. Uvik je u svom svitu. Ima samo mene… šta će bit s njom kad ja umrem, to samo dragi Bog zna.“
„Nemoj tako.“ ubaci se baka.
„Lako je tebi govorit. Ti imaš sve.“ reče i pokaže prema meni.
„Kad joj je bilo pet godina, Ljuba je po cijele dane crtala. Jednom je nacrtala svoju vjenčanicu. Govorila je da će pozvat cilo selo i plesat tri dana. Sve je isplanirala, jedino je trebalo nać mladoženju.“ nasmije se, ali bio je to gorak smijeh.
„A onda su došli oni. Isprva nismo ništa shvaćali, vidili smo samo vatru koja gori i ljude koji biže. Gledaš, i ne viruješ da se to stvarno događa. A onda proradi instinkt. Prestaneš gledat, i počneš hodat. Hodaš toliko dugo da ti se čini kao da si proša cilu Zemlju uzduž i poprijeko.“
„Bila su to gruba vrimena.“ reče baka. „Nikad to neću zaboravit, koliko god da poživim.. ka zečeve su nas istirali.“
„Najgore je prošla mladost. Ljuba i ostali…“ zavrti glavom. „Mi stari smo se još nekako oporavili, a oni neće nikad.“
„Nekad sam ljuta ka pas, ne mogu ti to opisat. Kad se sitim svega: vatre, gladi, straha. Hodanja preko Svilaje, Promine, Bog zna koliko dugo.. skrivanja u rudniku dok nije procurio plin… ljuta sam na njih, ali i na sebe, jer je nisam uspila zaštitit. I eto, sad je tako kako je.“ zastane, a onda opet progovori. „Srićom da je Split bar bolje proša.“
„Da, baš smo sritni.“ moja mama odbrusi, a baka pogleda Nedu s upozorenjem, onako kako mene gledaju kad previše pričam. Pri spomenu rata, mamine oči postaju kao polje sa skrivenim nagaznim minama, svaki korak moze biti koban. Po prvi put te večeri zavlada tišina, tolika da čujem otkucavanje velikog zidnog sata.
„Oćete šta popit?“ upita Neda, odjednom upadljivo vedrim glasom, kao kazeta koju smo izvadili i okrenuli na drugu stranu. Pogleda ravno u mene, kao da se tek sad sjetila da sam i ja tu.
„Ne, hvala.“ rekla sam. „Idem tren do kupaonice.“

Dok sam izlazila, sobom je još odzvanjala jeka Nedinih riječi. Ovo je prvi put da sam je čula da ovako govori. Uvijek mi je djelovala čvrsto i neuništivo, baš kao i baka. Što ako i baku nešto muči, a nikad nam to nije rekla? Svijet kakvog sam znala prijetio je da se sruši. Moram saznati što se točno dogodilo s Ljubom. Iskrala sam se i otišla do dvorišta. Prvo sam primijetila da je neobično tiho. Odjednom sam začula glasno kokodakanje, ali odmah je prestalo, kao da je netko ugasio radio. Opet je zavladala tišina. Pažljivo sam zakoračila prema naprijed, a kada je stara drvena daska zaškripala pod mojom težinom, poskočila sam. Iz kokošinjca je dopirao pjevni ženski glas. Povirila sam unutra, i vidjela posljednje trzaje kokošjeg tijela, i Ljubine krvave ruke. Pjevala je staru narodnu pjesmu, onakvu kakvom se uspavljuju djeca, a glas joj je bio iznenađujuće melodičan. Siva trenerka bila joj je umrljana krvlju. Kada me opazila nasmiješila se.
„Nisu uopće patile.“ rekla je.
„Više im niko ništa ne može.“
Pogled mi je privukla hrpa mrtvih kokoši pod njenim nogama.
„Moram ić.“ promucala sam i potrčala.

Trčala sam kao da i mene netko proganja, kao da su i mene izbacili iz sigurnosti doma i otjerali me u novi, okrutni svijet. Čelo mi se orosilo hladnim znojem. Zastala sam s rukama na koljenima, i povratila. Da barem nikada nisam upoznala Ljubu!
Ruke su mi se još tresle kad sam se vratila za stol. Moji su i dalje razgovarali.
„Jesi čula šta se dogodilo onoj maloj na Spinutu?“ baka je upitala.
„Nemoj mi ništa govorit, slušam o njoj cilo jutro.“ Neda zavrti glavom.
„To se kod nas ne događa.“ baka znalački kimne. „Na selu je ipak drugačije.“

A ja, dok sam ih slušla uzlupala srca, nisam uspijevala iz glave izbiti Ljubin pogled dok je stiskala nemoćnu živinu u svojim rukama, nemilosrdna poput lisice.

________________________________________________________________________

SARA KOPECZKY BAJIĆ (1992) piše stvarnosnu i spekulativnu prozu. Priče su joj objavljene u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, Časopis Mogućnosti, ZiN Daily, PS-Portal, Libartes, The Split Mind (čija je bila i urednica).
Članica je grupe Novi književni val – http://noviknjizevnival.wordpress.com
Više puta ušla u izbor za nagradu Prozak.
Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić.
Osvojila prvo mjesto na natječaju Ulaznica.
Pobjednica petog po redu nagradnog konkursa Beogradskog festivala poezije i knjige i Trećeg Trga, u kategoriji prve knjige proze, a knjigu će joj objaviti Treći Trg u listopadu ove godine.

KAKO SAM OD SINGLE DJEVOJKE POSTALA ODBJEGLI PATER FAMILIAS

Stan je bio sređen, lokacija odlična, a cijena povoljna. Kad sam prvi put vidjela oglas, činio mi se previše dobar da bude istinit. Morala je postojati neka kvaka. Do tada sam se u svom podstanarskom stažu nagledala svega i svačega: namještaja punog gljivica, prozora koji se ne daju otvoriti, vlasnika koji svako malo dolaze u stan nenajavljeni, i dekora u jugoslavenskom stilu, sa zidnim tapetima, čipkastim miljetićima i goblenima. Jedini nedostatak ovog stana jest što u njemu ne bih bila sama, već bih ga dijelila s još jednom djevojkom. Nakon kraćeg premišljanja zaključila sam da mi to neće predstavljati nikakav problem. Uostalom, nije da nikad ranije nisam imala cimere. Duboko sam udahnula i pozvonila na ulazna vrata.

Djevojka se zvala Marina i pozdravila me širokim smješkom. Provela me je kroz stan, koji je bio baš kao na fotografijama. Odahnula sam. Možda ipak sve bude dobro.
Marina je bila nekoliko godina mlađa od mene i radila je od kuće kao freelance spisateljica i prevoditeljica.
“Ne brini, nećeš niti znat da sam tu.” rekla mi je.
“Ja ionako radim po cile dane, a kad ne radim, nemam običaj stat u kući.” nasmijala sam se. Uputila mi je čudan pogled.
“A tako.” rekla je.

“Šta slušaš?” upitala me. Zastala sam, zatečena. Nitko mi nije postavio to pitanje od osmog osnovne.
“Svašta po malo”, odgovorila sam. “Ali ne brini, većinom slušam na slušalice.” rekla sam, za slučaj da ju je to mučilo. Nisam mogla zamisliti drugu svrhu tog pitanja.
“Aha.” odgovorila je, “A šta si po horoskopu?”
“Blizanac.” odgovorila sam. Ovaj razgovor postajao je sve čudniji.
“Uf.” rekla je i namrštila se. Baš kada sam zaustila pitati je u čemu je problem, jer je očito o horoskopu znala puno više od mene, opet se nasmiješila i približila vratima.
“To je to za početak.” rekla je. “Javi ako budeš imala koje pitanje.”
Kada je zatvorila vrata, s olakšanjem sam sjela na krevet.

Olakšanje nije dugo trajalo. Nakon nekoliko minuta opet je pokucala.
“Naprid!” povikala sam. Ušla je, stisnutih usana i prekriženih ruku na prsima.
“Samo jednu sitnicu sam ti zaboravila reć. Meni ti je baš bitno da se suđe odma pere i da sve bude uredno.”
“Nema problema.” rekla sam iskreno. “To je i meni bitno.”
“Nemoj ti mislit da te ja sad nešto napadam, samo..” zastala je “Imala sam loše iskustvo s prethodnom cimericom.”
“Ne brini.” uvjeravala sam je. “Kad god kuham, odma sve sklonim.” Marina razrogači oči.
“A ti kuhaš?” upitala me. Glas joj je bio oprezan.
“Pa, da. ” rekla sam i nasmijala se. “Zašto, al ti nisi?
“Ne” rekla je i grohotom se nasmijala.
“Pa šta ona jedeš?”
“Naručim dostavu fast fooda.”
“Svaki dan?” upitam je u čudu.
“Svaki dan.”
“Dobra si, ja ne bi mogla tako živit.” rekla sam i nasmijala se.
“Barem je jednostavnije čistit.” slegnula je ramenima.
Napokon je izašla i ostavila me s čvorom u želucu. To su gluposti, govorila sam samoj sebi. Šta te briga šta cura jede samo fast food i opsjednuta je čistoćom? To je njen problem. Pa ipak, nikako se nisam mogla riješiti lošeg osjećaja koji me sve više obuzimao oko mog novog smještaja.

Radila sam od deset do šest, a kako ne bih morala svakog dana naručivati hranu, imala sam običaj kući skuhati nešto za ponijeti na posao. Tog jutra skuhala sam rižu, ponijela tunu i na štednjaku zažutila malo povrća na maslinovom ulju. Kad sam se vratila, Marina me dočekala ozbiljna lica.
“Moramo popričat.” rekla mi je.
“Šta je bilo?” upitala sam je. Glavom su mi prošli razni scenariji: možda su iznajmljivači povisili cijenu, možda nas izbacuju, možda cura ima neki veliki osobni problem.
“Jutros si ostavila sve šporko.” rekla mi je optuživačkim tonom. Podigla sam obrve.
“Molim? Nije moguće, sve sam očistila.” rekla sam. Zbilja sam pazila da ostavim dobar dojam na svoju novu cimericu, posebno nakon što mi je naglasila da joj je to bitno.
“A šta je onda ovo?” upitala me i odvela do štednjaka, koji je bio jednako čist kao jutros.
“Šta?”
“Ovo.” rekla je i pokazala mi na dvije mrljice od maslinovog ulja, jedva vidljive golim okom. Došlo mi je da se nasmijem, ali onda sam vidjela njen ozbiljan izraz lica i odustala.
“Evo.” rekla sam i pokupila ih jednim potezom papirnatim ručnikom.
“Nije dobro.” rekla je Marina. “Mora sve bit bilo.” S tim riječima, pošpricala je mjesto zločina s otprilike pola boce sredstva za čišćenje i stala ga bjesomučno ribati. Gledala sam u nju u potpunom šoku.

“Pa šta ćemo onda radit kad bude veliko čišćenje?” upitala sam je. Ona je mučenički uzdahnula.
“Rekla sam ti, ja ne podnosim mrlje. Šta ću kad imam oko za detalje. Štednjak mora izgledat nekorišten.””A dobro ako tebi tako mora izgledat, nije onda ni čudo šta ništa ne kuhaš.”nasmijala sam se, ali umjesto da se nasmiije, ona je počela energično kimati glavom.
“Pa da, meni se ne da to svaki dan glancat. Ovako je jednostavnije.”
Nisam ništa rekla.

Sve bih to nekako i prešutjela, da nisam vidjela kako je nedugo nakon tog incidenta obrisala ruke istom krpom kojom je obrisala štednjak.
“Mislim da ti to nije baš higijenski.” rekla sam joj. Pogledala me zbunjeno. Tek nakon dugotrajnog objašnjenja shvatila je u čemu je problem.
“Ahaaa, da, u pravu si.” rekla je.
Nije to bio posljednji put da je Marina bila začuđena nekom banalnom činjenicom za koju sam mislila da je svaka odrasla osoba zasigurno zna.

Jednom sam se vratila s posla i vidjela otvoren hladnjak, ištekan iz struje. Iz njega se cijedila voda. Hrana je još uvijek bila unutra. Većinom moja. Ona je tu držala samo slatkiše i sir u listićima, onaj u kojem je svaka kriška bila zamotana i plastiku. Moja jaja i piletina bili su tempirana bomba salmonele.
“Frižider se nije moga zatvorit.” rekla je kad sam je pitala zašto je to, zaboga, napravila.
“Ali ostavila si hranu unutra.” polako sam rekla, kao da objašnjavam djetetu.
“Dosad mi ništa nije bilo.” rekla je i nehajno odmahnula rukom. Ostala sam zabezeknuta.
Bitno je očima nevidljivo. Kao bakterije. Za razliku od vidljivih kapljica na lavandinu koje treba što prije obrisati. Jer Marina ima oko za detalje.

Marina je ubrzo pokazala da su zatvorena vrata moje sobe za nju samo smjernice, a ne pravila.
“Kad ćeš opiturat zid?” rekla je prilikom jedne spontane inspekcije moje sobe, u koju je ušla bez kucanja. Zid je doista pokazivao naznake da bi mu trebalo dati još jednu ruku boje, ali nije izgledao toliko loše da bi bila potrebna hitna intervencija. U svakom slučaju ne u unajmljenom stanu, u kojem je upitno koliko ću se još zadržati.
“Ne znam, nije mi to sad prioritet.” rekla sam i nastavila se spremati za izlazak. Marina je napućila usne.

“Bilo bi ti ugodnije tako, znaš.”
“Nemamo svi oko za detalje.” rekla sam. Ona je sažalno kimnula.
“Vidim da ni radni stol još nisi nabavila.” rekla je.
“Meni ti zapravo ne triba radni stol.” rekla sam.
“Kako to?” pogledala me kao da mi je upravo izrasla još jedna glava.
“Radim od deset do šest, tamo imam radni stol.” kažem, i prešutim, šta te briga šta je u mojoj sobi.
“A lipo, znači ti ništa ne moraš doma radit, blago ti se!” rekla je patničkim glasom.
“Prava sam sretnica.” rekla sam kiselo.

U dugom podstanarskom iskustvu, shvatila sam da je ključ uspješnog suživota poštivanje međusobnih pravila, kao i tolerancija i spremnost na kompromis. S obzirom da je Marini čistoća bila apsolutni prioritet, pristala sam na njene zahtjeve, u nadi da će je to malo odobrovoljiti i potaknuti da i ona poštuje moje želje. I tako sam, kad mi je pod nos gurnula tablicu s dnevnim, tjednim i mjesečnim rasporedom čišćenja, pristala upisati svoje ime na za to predviđena mjesta. Ako će joj to što značiti, nek joj bude, mislila sam.
Kad je Marina ušla u kupatilo, ispustila je užasnuti vrisak.
“Dođi odma!” rekla je. Pojurila sam, očekujući da je vidjela provalnika, ili, u najmanju ruku, žohara, ali krivac za tu reakciju bila je tek jedna dlaka moje kose u kadi, na koju je Marina užasnuto pokazivala.

“Jesi ti to maloprije prala kosu?” upitala me.
“Ako nisi ti, onda sam ja.” nasmijala sam se.
“Ja nikad ne perem kosu doma.” rekla je. To me zateklo.
“Molim?”
“Pa da, zašto bi šporkavala kadu. To je trideset kuna.” slegnula je ramenima. “Meni se barem ovo ne događa.” rekla je i kimnula prema dlaki.
“Sorry, mislila sam da sam sve počistila, to mi je promaklo.” rekla sam, uzela komad papira i uklonila krivca.
“E pa očito nisi.” rekla je i odmarširala dalje visoko podignute brade.

Nekad sam imala osjećaj da živim s petogodišnjakinjom koju je netko pustio da živi sama i dozvolio joj da svaki dan za večeru jede čips ili hamburger. S druge strane, petogodišnjakinja se barem ne bi pretvarala. Marini je svako jutro, čak i vikendom, alarm zvonio od sedam pa nadalje, iako nikad nije ustajala prije jedanaest.
“Jel može malo tiše?” povikala bi ujutro, dok bi ja kuhala kavu i spremala doručak prije odlaska na posao.
Jedne večeri, usred radnom tjedna, Marina je kući dovela dvoje svojih prijatelja koji su pustili muziku na najjače, i to u tri sata ujutro.
“Jel može malo tiše?” zaderala sam se, pa su se stišali. U svoj pravedničkom bijesu našla sam mrvicu više zadovoljstva nego što je to bilo primjereno.

Marinina definicija “rada od kuće” bila je poprilično fleksibilna. U taj rad računala je i vrijeme gledanja raznih filmova i serija.
“Ali prevodiš titlove?” upitala sam je, impresionirana. Odmahnula je glavom.
“Ma ne, ovo mi služi da učenje fraza.” rekla je.
“Dobar neki posal.” nisam mogla izdržat da joj ne kažem.
“Sve je to dio mog plana. Moram savršeno znat engleski ako se mislim odselit u Ameriku.” rekla je.” To mi je bila novost. “Jedini problem su pare. Do kraja godine moram uštedit za to.”
Došlo mi je da se nasmijem. “A to planiraš tako šta ćeš gledat serije?”
Pravila se da me nije čula.

Kasnije tog dana obavijestila me da je našla novi posao. “Ako mislim u Ameriku, triba mi puno para.” rekla je. Bilo je to iznenađujuće racionalno od nje, i bilo mi je drago što je počela razmišljati svojom glavom. Trebala sam znati da neće potrajati.
“Al danas ne radiš?” upitala sam je za nekoliko dana.
“Dala sam otkaz.” slegnula je ramenima.
“Šta je reć?” oprezno sam upitala
“Shvatila sam da ja s faksom ipak ne želim radit u kafiću. Kužiš, to je ipak ispod mojih standarda, ne želim se baš toliko ponižavat.” po zraku je mahala svježe manikiranim rukama.
“A misliš da je drugim ljudima koji konobare to životni poziv?” upitala sam je. Prostrijelila me pogledom.
“Moram držat do svojih standarda.” rekla je.
Prisjetila sam se isprintane slike Johnnyja Deppa u A4 formatu koja je krasila Marinin radni i životni prostor. Zamišljala sam njene planove za budućnost: uštedjet će brdo love gledajući serije od kuće, onda će se odselit u Ameriku, gdje će mometalno upoznat Johnnyja Deppa, koji će joj reći da je cijeli život čekao samo nju i kleknut će na jedno koljeno. Mislim da je Marina ipak gledala previše serija.

Tog vikenda nije me bilo kod kuće. Bilo je lijepo opet se družiti sa svojim starim prijateljima i maknuti se od ludog ritma na poslu, i još luđe Marine. U portun sam ušla s koferom i osjećajem lakoće. Uskoro mi je ostao samo kufer. Ispred stana nalazile su se dvije ogromne crne vreće smeća.
“Šta je s onim kesama isprid?” upitala sam je čim sam ušla. Pogledala me kao da ne zna o čemu pričam.
“A to, nisam izlazila iz kuće ovih dana pa sam poslagala smeće isprid. Ti ionako svaki dan ideš na posal pa ih možeš usput bacit.” rekla je činjeničnim glasom.
“Znači nisi izašla nigdi od petka?” upitala sam je s nevjericom u glasu.
“To je samo tri dana.” rekla je i pogledala me kao da nešto nije u redu sa mnom. Odlučila sam ne upuštati se u daljne rasprave. Uzdahnula sam i odmah otišla baciti smeće, za što su mi trebale cijele dvije minute, jer su kontejneri bili s druge strane zgrade. Nije me ni pogledala kad sam se vratila.
Tad sam shvatila zašto mi je naš suživot toliko poznat. Bilo mi je kao da gledam svoje roditelje. Mama je stala kući, a tata je bacao smeće koje bi mu ona ostavila kraj vrata. U ovom braku, ja sam bila muž, falili su mi samo brkovi, karirani ogrtač, stare papuče i novine.

Probleme s cimericom nastojala sam riješiti tako da sam kod kuće boravila sve rjeđe. Otkako sam došla, svako malo negdje sam putovala, a ako nisam bila na poslu, išla sam vani s prijateljima. Marina je uvijek bila kući. Osim jednog puta.

Činilo mi se da tom radnom tjednu nikada neće doći kraj. Šef me je gnjavio, kolege su postajale sve manje duhovite kako se satna kazaljka pomicala, što je samo doprinijelo mojoj glavobolji. I zato, kad su me prijatelji pozvali na pivo, napravila sam presedan i odbila poziv. To i dalje nije bio najčudniji događaj te večeri. Negdje oko osam sati, Marina je izašla iz sobe u kratkoj crnoj haljini i tušem na očima koji je sezao gotovo do uha.

“Ideš van?” upitala sam je.
“Pa petak je.” rekla je i pogledala me iskosa, a onda odmjerila moju kućno-sportsku kombinaciju. “A ti ne izlaziš baš?” pitala me. “Inače mislim.”
Sada je bio moj red da je čudno pogledam.
“Boli me glava.” rekla sam.
“A šta ćeš, ja ću se onda zabavit i za tebe.” zacvrkutala je i otišla. Nasmijala sam se naglas u praznom stanu.

“Triba mi test za trudnoću.” rekla je Marina za nekoliko dana, a ja sam se ukočila. Ispričala mi je da se spetljala s bivšim onog vikenda dok me nije bilo, a sad joj kasni menga.
“Držim fige.” rekla sam joj. Nisam znala što bih joj drugo rekla u toj situaciji.
“Hvala.” rekla je, a lice joj je zasjalo.
“Nadam se da će bit pozitivan. Baš bi tila bebicu”. Nisam ovo očekivala, pa sam dala sve od sebe da zadržim neutralan izraz lica.
“S bivšim?”

“Da, zgodan je pa bi bila baš lipa bebica. Ionako radim od kuće, pa mi ne bi bilo teško sve uskladit.”
“Izgleda da si o svemu dobro promislila.” rekla sam i polako se udaljila iz kuće, preispitujući svoj zdravi razum.
Kad sam se vratila, doživjela sam šok. Stol je bio svečano postavljen, a na sredini su se nalazile čak dvije zdjele s hranom, jedna u kojoj je bila tjestenina, a u drugoj umak, u kojem su se nazirali različiti jenednako narezani komadići povrća.
“Očekuješ li nekoga?” upitala sam je.
“Da, tebe!” rekla je i široko se nasmijala.
“Dobro…?” dozvolila sam joj da me oduvuče do sjedalice i posjedne.
“Mislila sam da ti nikad ne kuhaš.” rekla sam skeptično.
“Inače nisam, ali ovo je posebna prilika.” rekla je. Nije mi se sviđalo kako to zvuči.
“Imat ćemo bebu!” povikala je. Oči su joj se zacaklile. “Jesi li uzbuđena?”
“Čestitam, ali kako to misliš, mi?”
“Pa ti i ja. Beba će rast s nama.” rekla je činjeničnim glasom.
“Molim?” Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Činilo mi se kao da Marina živi u paralelnom svemiru. “A što je s ocem?”
“On je poslužio svojoj svrsi. Ionako nije neki obiteljski tip.” odmahnula je rukom.
“Mislim da to neće funkcionirat.” rekla sam blago, da ne uzrujam buduću mamu. “Bolje da beba i ti budete sami.” Htjela sam reći: i da ja ne slušam nečiji plač cijelu noć kad moram ujutro na posao.
“Ne možeš nas sad ostavit!” zavapila je. “Bit će super, vidit ćeš. Prava avantura.”
Vidjela sam da tu nema pomoći. Ništa što bih ja mogla reći ne bi je uvjerilo da promijeni mišljenje.

Navečer, kad je Marina otišla na spavanje, u tišini sam spakirala svoje stvari i otišla iz stana. U sandučiću sam joj ostavila ključ, novac za svoj dio stanarine, kao i kratko pismo objašnjenja. Možda ga jednom pokaže djetetu, da mu objasni zašto sam ih napustila. Nadam se da mi neće previše zamjeriti.

______________________________________________________________________

SARA KOPECZKY BAJIĆ (1992.), rođena u Zagrebu, odrasla u Splitu, radila je kao knjižničarka, koktel-majstorica, korisnička podrška izgubljenim turistima, djeliteljica letaka, prevoditeljica, i u posljednje vrijeme najčešće, učiteljica engleskog jezika. Proza i poezija objavljena joj je u brojnim hrvatskim i internacionalnim časopisima, zbornicima i portalima, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, ZiN Daily, PS-Portal, UBIQ, The Split Mind (čija je bila i urednica).
Osvojila prvo mjesto na natječaju Pučke knjižnice i čitaonice Daruvar za najljepše ljubavno pismo.
Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču “Zlatko Tomičić”.
Jedna od dobitnica nagrade Daniil Pashkoff, uvrštena u zbirku Lead Me To The Waters objavljenu u Njemačkoj.
Više puta uvrštena u izbor za nagradu Prozak.
Članica je grupe Novi književni val https://noviknjizevnival.wordpress.com