Tag: Sanja Radulović

TRI PJESME SANJE RADULOVIĆ

poezija

ČEKANJE SKRAĆUJE ŽIVOT
(trebalo bi pisati svuda)

nosim danima dan na ramenima
noću ga krijem ispod kreveta
ko starog ljubavnika
za kojeg me vezuje samo sjećanje
obosim stopala
savijem koljena
ljubim se s mrakom u usta
kad skinem maske i odložim oružje
pišu mi se pjesme umjesto to do liste
oštrim noževe
za lubenice i dinje
ljeto je podsjećam se
skupčana
fetusna
neopeglana
pričam danu o (još jednom) danu
u kojem nisam prešla
ideju strpljenja
zemaljskim koracima
saginjem se ispod kreveta
provjerim da li mirno spava
kad sve utihne
pišu mi se pjesme
olovke uvis bacaju
ruga mi se oblacima
kad me niko
osim tebe
ne gleda

***

NEŠTO ČEMU NISAM SMISLILA NAZIV

polažem i panj i glavu na dlan
kao zakletvu, pahulju
sjedokosi cvijet prije nego zamislim želju
nudim ti vrat
ljubi ili odrubi
šapnem šeretski
kad prećituš
šalim se, šta ti je
kažem najglasnije
prostor pulsira od glasova
vrijeme ima otisak slušalica
ljubav se može dogoditi bilo kada bilo kome
nakad je nalik skoku u bazen s bezbojnim pločicama koje postaju vidljive
tek kad shvatiš da ne umiješ da plivaš
da ništa nisi naučio iako si trenirao
da krvariš od udarca i plačeš od ljepote
nekad je nalik na sevdah ili fado
ili ono što zvuči sve gluplje što više pokušavaš da objasniš
spuštam ti dlan i panj pod glavu
i sjednem s tvojim mislima da popijem kafu
poslije pređemo na vino
jer pada kiša i tmuran je dan
lijep si kažem kad me ugledaš
odmahneš rukom:
ma pusti to
(ali jesi)
dobro hvala ti
ljubav se događa svuda i svima
i onima koji su se zarekli da nikad više njima
i sada i ovdje i možda i nama
dok učim kako da učitam novu liniju
prije nego što zaustim
da ima još vremena koje zna da odzvanja
prije nego šapnem
prepoznaćeš svoje po nicanju
između dlanova

***

DVAIDVA

ne znam kome da kažem
da ponekad plačem bez razloga
više tražim uzroke nego što brišem suze
možda je (i) to bolest savremenog društva
u kojoj nikad nisi u ovdje i sada
ni kad te iznenade suze nejasnog porijekla
čak ni tada
što više tragam sve manje mi je jasno bilo šta
tumaram maglovitim mislima
više se ni u knjige ne mogu pouzdati
sanjam živopisno i dobijam odgovore
bez kojih ne bih preživjela
besmislene dane i aporije i glupe komentare
ne znam jesam li lijena
ili sam izgubila smisao u borbi s vjetrenjačama
i jesu li opravdana opšta mjesta
kad želiš da se izraziš
a ne možeš da čekaš da smisliš
nešto originalno a moraš reći brzo brzo
ne znam kome da kažem
voljela bih da sam ga srela ranije
da živimo na selu imamo pse i konje
i djecu mnogo djece i baštu i prostrano dvorište
terapeuti su preskupi
ljudi prezauzeti
ne znam koga da pitam
je li ovo patetika i da mi kaže jeste jebiga
prije nego što me podsjeti na ljekovitost zagrljaja

________________________________

SANJA RADULOVIĆ (Tešanj, Bosna i Hercegovina, 1975 – živi u Doboju), piše i objavljuje poeziju i prozu. Objavila zbirke poezije „Lepet krila majke ptice“, „Prstohvat maslačka“, zbirku kratkih priča „Nomad na štiklama“ i roman „Poezija nije u modi“. Uredila elektronsku zbirku kratkih priča „Zašto me ne zovu Penelopa“. Zastupljena u regionalnim časopisima, portalima za kulturu i umjetnost i zajedničkim zbirkama poezije i kratke proze od 2012. godine. Nagrađivana. Članica Udruženja književnika Republike Srpske.

TRI PJESME SANJE RADULOVIĆ

poezija

SELICE

na prozorima
pored kojih svako jutro prolazimo pas i ja
cvijeće je u buketu i jedna saksija
kucnula bih na ta okna lagano tri puta
i zatražila pelcer doma
za nošenje po džepovima kad u njima
ne nađem ništa sem kuće s pečatima od gelera kao dokazima
da je ranjena ali ostala na nogama
kad spustim ruku da pronađem muškatle u saksijama s tufnama
da se ne sjetim
izbjegličkih stanova malih kvadrata
koferi su pokretne kuće da pomislim
da raspršim toplinu s dlanova
zar nisam oduvijek željela
domovinu na točkovima
i slobodu za suvozača
kofer je krevet pored mora
otkotljaćemo se u toplije krajeve
psu da kažem sjeti se molim te
mi smo male kuće
ali imamo velike dimnjake
mi smo laste 
na dječjim crtežima ličimo na osmjehe

***

OUI

jednog dana
u turističkom gradu na velikom jezeru
koje bi moglo biti i more
(za one manje sitničave i zahtjevne
sklone da zamisle i da ne cjepidlače)
svjedočila sam sasvim namjerno
neumjerenom trošenju jedne žene
koja voli da kaže da joj nisu bitne cijene
u butiku čiji naziv ne umijem da izgovorim
dobila je na poklon šolju i veliku papirnu kesu
možda zbog mog začuđenog pogleda
možda zbog moželiseživjetiodpisanja sindroma
možda ko zna zbog kojeg umišljaja
uzmi, rekla je prižajući mi većicu i šolju
o, da
nekoliko puta sam iz nje popila čaj od đumbira
a kad sam se posljednji put selila
nečujno sam je napustila
kesu sam ponijela
čvrsta je i bijela s crnim ručkama
dovoljno tanka da se u kofer ušunja
i sasvim bih je zaboravila
kunem vam se u sva preseljenja
i brisanja prošlih života
da je jutros nisam vidjela kako viri iz špajza
a u njoj krompir mirno spava
da, da
mama zna

***

BIJELA ZASTAVA NA BALKONU

turistička agencija
čije usluge smo dugo i redovno koristili
i dalje mi šalje ponude za dan zaljubljenih
ne znam li ima smisla objašnjavati
da više ne putujemo zajedno
da smo oduvijek bili zaljubljeni
više u putovanja nego jedno u drugo
ili prosto kliknuti: odjava
upisano na kraju mejla sitnim slovima
kraj je lako prepoznati po usitnjavanju
koraka i uzdaha
i suvišno je bilo šta što na njega podsjeća
i venecija i verona i julija

_______________________________________

SANJA RADULOVIĆ (Tešanj, Bosna i Hercegovina, 1975 – živi u Doboju), piše i objavljuje poeziju i prozu. Objavila zbirke poezije „Lepet krila majke ptice“, „Prstohvat maslačka“, zbirku kratkih priča „Nomad na štiklama“ i roman „Poezija nije u modi“. Uredila elektronsku zbirku kratkih priča „Zašto me ne zovu Penelopa“. Zastupljena u regionalnim časopisima, portalima za kulturu i umjetnost i zajedničkim zbirkama poezije i kratke proze od 2012. godine. Nagrađivana. Članica Udruženja književnika Republike Srpske.

NOVA POEZIJA SANJE RADULOVIĆ (iz rukopisne zbirke “ZA(Š)TO”)

poezija

ZA(Š)TO LAJEM

kako si

ja sam sjajno
moj muž ima novi posao
sin mi je upravo diplomirao

kako ti je pas

moj je za dan
tri komande naučio
daj šapu sjedi mjesto

bez sličnosti
sa savršenim ljudima
hodam na četiri noge
od kreveta do šporeta

***

ZA(Š)TO MOGU SAMA SEBE
DA PRENESEM PREKO PRAGA

moji su koraci

vezala sam sedam
godina u sedam crnih vreća
s bijelim vrpcama
izgledale su svečano
na stepenicama
kao gosti
koji očekuju slavljenika

tvoji su pragovi

vezala sam sedam godina
u sedam crnih vreća
s bijelim vrpcama
izgledale su začuđeno pored vrata
kao pingvini
kojima treba lekcija iz letenja

moje je nebo

vezala sam sedam godina
u sedam crnih vreća
s bijelim vrpcama
izgledale su
kao konobari na kraju dana
umorni od pitanja
keš ili kartica

i odletjela

tvoj je grad

***

ZA(Š)TO SE IZBJEGLICE DIJELE
NA ONE SA I BEZ PORODIČNIH ALBUMA

umjesto čizama
nosim tuđe gradove
trideset brojeva veće
prokišnjava sjećanje
na prve korake
hramljem
na stopalima rastu
iznajmljene sobe
na (ta)petama kućice za pse
od porodičnih albuma pravim šatore
okrećem ih naglavačke
tri: veliki mali srednji
između radnog stola
i police s knjigama
kampujemo moj pas ja
i koska zakopana

***

ZA(Š)TO STALNO KAŠLJE
I OTVARA PROZORE

jednom sam poslala fotografiju balkona
s mnogo cvijeća
i napisala: pogledaj ljepote
moj neostvareni san odgovorila je
kuća u kojoj je odrasla nije imala balkon
ni ona u kojoj je živjela s mužem
prije nego što su počeli da grade vlastitu
u koju se nikad nisu uselili
izbjeglički stanovi su imali balkone
ali oni ne ispunjavaju snove

***

ZA(Š)TO SAM KUPILA LAK ZA NOKTE

moje ideje nisu mogle da se strpe
da se odlučim
da sve naučim

plaze mi se

čekanje trenutka
u kojem sam dovoljno dobra
plaše pitanja
gdje pronalazite inspiraciju
šta je za vas poezija

koga biste zagrlili prije
a koga poslije čitanja
niko ne pita

gdje je nježnost nestala

knjižare nude rješenja
kupi kupi kupi
tri gratis jedna
kako ne biti ta knjiga

nudim svemir riječima
radim stvari od kojih mi je muka
mrtva trka i mrtva mačka
pažljivo biram lajk srce lajk
ne na stare objave
mogli bi da se uplaše
ne previše često
odmjereno i povremeno
lajkovanje treba da bude suptilno
treba prilagoditi brzinu kretanja
ofarbati kosu
staviti maskaru
obući novu haljinu
nije pristojno nazdravljati ekranu
u pidžami i ogrtaču

______________________________________________

SANJA RADULOVIĆ (1975, Tešanj) piše i objavljuje poeziju i prozu.
Nagrađivana za kratke priče (Zijo Dizdarević Fojnica, Avlija Rožaje, Marko Martinović Car Vitez…) i poeziju (Ulaznica Zrenjanin, Musa Ćazim Ćatić Odžak, Palanačko pesničko leto, Smederevska Palanka…)
Pohađala radionice kreativnog pisanja Udruženja Hila (voditelji Vladimir Arsenić i Srđan Srdić) za kratke priče i roman od oktobra 2019 do juna 2022.
Uredila zbirku kratkih priča Zašto me ne zovu Penelopa (2021). Prihod od prodaje je ustupljen udruženjima za zaštitu životinja.
Objavila zbirke poezije Lepet krila majke ptice (2015), Prstohvat maslačka (2017) i zbirku kratkih priča Nomad na štiklama (2018).
Zastupljena u regionalnim časopisima, portalima za kulturu i umjetnost i zajedničkim zbirkama poezije i kratke proze od 2012. godine.
Članica Udruženja književnika Republike Srpske. Živi u Doboju.

KRATKA PRIČA SANJE RADULOVIĆ: GRANICE

proza

„Kako me nervira ovo čekanje!”
„Možda nije trebalo da krećemo prije jutra.”
„Mislio sam da je bolje ovako.”
„Prestani da otvaraš taj prozor, hladno mi je.”
„Upaliću grijanje.”
„Onda će mi biti pretoplo.”
„Nerviraš me i ti.”
„Uvijek si nervozan kad putujemo.”
„Vidi onu budalu! Naš narod je lud!”
„Kako znaš da je naš?”
„Čim je ostavio auto i izašao, mora biti naš. Džabe trube ovi iza mene, ne mogu da mrdnem.”
„Pusti nam neku muziku.”
„Hoćeš li i vino da ti otvorim?”
„Može, ima tamo ono za Dragana, kupićemo njemu drugo.”
„Može li ova stanica?”
„Nađi nešto življe.”
„Traži sama. Sad ću da mu jebem majku!”
„Haloooo, smiri se. Ne izlazi. Ne smiješ da pušiš na graničnom prelazu.”
„Kilometrima smo daleko od granice.”
„Pretjeruješ kao i obično. Najkasnije za pola sata stižemo. Uđi u auto!”

***

„Što ćutiš?”
„Pa jebem ti praznike!”
„E juče mi je na Instagramu pisao jedan lik.”
„Šta hoće? Ne, gospođo, ne treba mi prati stakla! O, joooj!”
„Ne slušaš me?”
„Ma, vidiš da mi se sad i ova nakačila.”
„Nekad su seksi ribe, u kratkim šorcevima, prale stakla.”
„Šta hoće taj lik, pitao sam te.”
„Da idemo na kafu. Kaže da imam dobre noge. I da je šteta što ne nosim štikle.”
„I šta si mu rekla?”
„Da sam matora za njega. I da sam u braku.”
„A on tebi da nisi i da izgledaš mladoliko.”
„Kako znaš?”
„Klasična muška žvaka.”
„Nisi ljubomoran?”
„Ma, ‘ajde ženo, pusti me. Idi brate mili, ako negdje ima bolje, idi slobodno.”
„Brak umre kad se muž ženi obrati s brate. Previše smo se sprijateljili. Pobratimili, takoreći. Gdje je tu prostor za erotiku, nježnost?”
„E nek si se pomjerio pička ti materina. Šta kažeš?”
„Ma, ništa. Nije bitno. Ionako me nikad ne slušaš.”
„Slušam te. Ne znam šta hoćeš od mene, da ti pravim ljubomorne scene? Da l’ si normalna?”
„Ne bi bilo loše da ponekad budeš malo i ljubomoran, da znam da ti je stalo.”
„To tebi treba da znaš da mi je stalo?! E, sačuvaj bože!”
„ Pa šta je sad?”
„To što ne izbivam s posla da vam ništa ne fali, to ništa ne znači je l? Ne znači ništa, pitam te?!”
„Nemoj da vičeš. Znači, ali nije sve u lovi. Treba mi i pažnja.”
„Da, da. Sad tako pričaš kad si slistila svu lovu s kartice.”
„Pa rekao si da kupim nešto sebi i djeci za Božić. Nije tako svaki dan.”
„’ Ajde hvala bogu da ste se sjetili da otvorite i ostale prolaze inače bismo stigli na ljetovanje ovim tempom.”
„I dalje me ne slušaš?”
„Nije Božić svaki dan. Čuo sam te. Ali svaki dan je klopa, krpice, kozmetičar, frizer, engleski, njemački, korejski, kundalini joga, zumba, kurac palac.”
„Uskoro ćemo doći na red. ‘Ajde smiri se. Muvaju li tebe neke ribe?”
„Ma jok.”
„Juče ti je stigla poruka?”
„Kakva poruka?”
„Falićeš mi. Mrzim praznike.”
„Meni?”
„Da, tebi.”
„Ma to je neka greška.”
„Nije greška.”
„Kako znaš?”
„Poslala sam odgovor.”
„Kakav odgovor? Ti si luda žena!”
„/Fališ i ti meni. Samo još ovaj put. I onda sam tvoj zauvijek./”
„O, svašta!”
„Onda je stigla druga: Pio si? Odgovorila sam: Ne, dušo. Ona meni: Nikad mi nisi rekao ništa slično. Ja njoj: Nisam htio dok ne budem siguran. Odlučio sam./“
„Prekini! Sad je stvarno dosta!”
”Onda je pozvala i maznim glasom rekla: Dušo… A ja njoj: Tušira se.”
„Ti si zaista luda. Daj mi pasoš.”
„Nemam.”
„Ne glupiraj se. Sad smo mi na redu.”
„Zaboravila sam ga.”
„Namjerno mi ovo radiš!”
„Ne, dušo. Falićeš mi za praznike!”
„Gdje ćeš? Lude žene, majko moja. Uđi u auto. Uđi kad ti kažem! Vratićemo se kući. Objasniću ti sve!”

________________________________________________________________________

SANJA RADULOVIĆ (Tešanj, 1975.) piše i objavljuje poeziju i prozu. Nagrađivana.
Nagrade i pohvale za kratke priče na regionalnim konkursima:
– I nagrada na 6. međunarodnom konkursu časopisa „Avlija“ Rožaje za najbolju neobjavljenu kratku priču u regionu za 2016. za priču pod nazivom „Nomad na štiklama“
– Pobjednička priča „25. pesničkih rukoveti” u Negotinu 2017. , priča pod nazivom „Voz”
– II nagrada na konkursu „Zijo Dizdarević” Fojnica 2017. za priču pod nazivom „Oblačić”
– Pohvala na konkursu „Marko Martinović Car” Vitez 2018. za kratku priču pod nazivom „Ahmet Šabo u nama”
– II nagrada na 8. međunarodnom konkursu časopisa „Avlija” Rožaje za najbolju neobjavljenu kratku priču u regionu za 2018. za priču pod nazivom „Gazda”
– I nagrada na konkursu „357” Beograd 2020. za kratku priču „Amerika (ni)je rad i znoj”
Objavila je knjige: „Lepet krila majke ptice” (2015, poezija), „Prstohvat maslačka” (2017, poezija) i „Nomad na štiklama” (2018, kratke priče).
Članica Udruženja književnika Republike Srpske.
Pohađala radionicu kreativnog pisanja „Hila” (predavači Srđan Srdić i Vladimir Arsenić) u sezoni 2019/20.
Živi na relaciji Doboj‒Beograd.

TRI PJESME SANJE RADULOVIĆ

poezija

PRVI I POSLJEDNJI POKUŠAJ DA OBJASNIM SMRT

Možda sam prestala da živim
kad je počeo rat,
vatra na čiji dim se brže navikneš
nego što to možeš da objasniš.
Ili kad sam prošla kroz minsko polje
noseći punjeni svijet na leđima,
kao djed heroj poklone za djecu
koja još vjeruju u njega.
Možda kad su majku izbacili s posla,
a otac rat poricao,
u blatnjavim čizmama po rovovima,
jer nije uspio da ih ubijedi,
da to nije za njega,
ljekarskim nalazima.
Možda kad sam odabrala pogrešnog muškarca
jer sam bila usamljena,
ili pravog, dan pošto sam se zaklela
da se neću vezati više nikada.
Možda sam prestala da živim
kad me majka prvi put nazvala
pogrdnim imenima zbog njega,
bio je sve što majke ne žele kćerkama,
a sve ove godine hodam
s kovčegom pod rukom
i sudaram se s onima koji su znali
da rat neće prestati
ni kad budemo sve metke potrošili,
da neće na dobro ta veza izaći
jer otac mu je umro od alkohola,
a nema iverja boljih od klada.
On je, možda, prvi došao na sahranu,
jer oduvijek je htio da mi bude prvi.

***

SNIJEG LEŽI, JA STOJIM

Otkako su svijet podijelili
na uspješne i neuspješne,
više nema praznih stolica,
snijeg leži, ja stojim.
Politička stranka je novi biro za zapošljavanje,
kažem, snijeg ćuti.
Na birou rade izabrani,
dolaze na posao nadrndani,
viđam ih redovno svaka tri mjeseca,
beče se na mene,
jedu posne napolitanke i šute, kao ti sada.
Osjetljiva sam na zvukove,
mljackanje i šuškanje
to je ožiljak s jeftinih putovanja.
Oboljela od ekskurzijskog sindroma
i dalje se radujem sendviču i čipsu
ali samo u svojim rukama.
Ti si i ove godine pao, kažem mu,
sad lezi i ćuti,
radiš za platu kod univerzuma,
ja padam besplatno,
i slušam uputstva kako biti srećna osoba,
kako napisati dobru kratku priču,
intelektualno stanje naratorke mi izmiče
gubim magiju, dajem objašnjenje.
Dan je utornik
kako to Pavić jednom lijepo reče
u krčmi kod Patrijaršije.
Jutros su srušili jedan dio mog kupatila,
ne podnosim zvuke rušenja,
čak i kada znam da će izgraditi nešto novo.
Bole me kovrdže na glavi djevojčice
čijoj majci juče nisam dala marku.
Jer sam sav novac potrošila na trenerku.
Zato sad gladujem u trenerci
dok se ruši dio po dio lažne slike o uspješnima,
dok se neuspješni peru suzama.
Glupo je, vikala bih, napolju je snijeg
koji može postati grudva ako ga zagrlimo,
ali glupo je vikati na ljude u trenerkama
koji se lažu, plaču i pričaju sa zidovima.

***

ČOVJEK NIJE SUNCOKRET

Čekam splavara
da me preveze u grad
u kojem ću trčati ukrug
s dva miliona stanovnika
i misliti da sam korisna
u borbi protiv
vještačkih osmijeha,
nesavršenih porodičnih skupova,
kvazi poruka s pozadinom od knjiga,
licemjernih predstava o humanosti
i ljubavi, za drugačije i druge,
u svijetu u kojem
ne postoji statistika
koju zanima broj umrlih
od usamljenosti i tuge.

_____________________________________________________________________

SANJA RADULOVIĆ (Tešanj, 1975.)
Piše i objavljuje poeziju i prozu. Nagrađivana: „Ulaznica” Zrenjanin, „Zija Dizdarević” Fojnica… Objavljene knjige: „Lepet krila majke ptice” (2015, poezija), „Prstohvat maslačka” (2017, poezija) i „Nomad na štiklama” (2018, kratke priče).
Članica Udruženja književnika Republike Srpske. Pohađala radionicu kreativnog pisanja „Hila” (predavači Srđan Srdić i Vladimir Arsenić) u sezoni 2019/20.
Živi na relaciji Doboj‒Beograd.

NOVE PJESME SANJE RADULOVIĆ

poezija

NEDOSTAJE MI ŽUTA BOJA

Nedostaje mi Rovinj
iz Dašinih kanadskih pisama,
iz fotografija bliskih prijatelja,
iz vlastitih neostvarenih planova.
(Jutros sam umjesto hljeba kruh ispekla.)
Nedostaje mi Amsterdam
Van Gogova vaza suncokreta,
bicikl ispred zgrade sa tri ulaza,
prozor koji se lako otvara.
(Ne nosim više ručne satove.
Zidni kuckaju iz navike.
Virtuelna fabrika će proizvoditi nove svijetove, dala je obećanje.)
Nedostaje mi Berlin
prostran stan s velikim balkonom,
kuhinja u kojoj bih se metaizolovala
slušala pank i kuvala.
(Svađam se s ekranima,
dinamika buke strah prikriva.)
Nedostaje mi Lisabon
noćna vožnja tramvajem,
hod brdovitim ulicama,
bijelo vino, vjetrovita obala.
(Život je napolju,
ovako je govorila moja Magdalena.
Kad ostariš jedino se sjećaš putovanja.)
Nedostaje mi Pariz
Barbara i rijeka koja je popila Celana,
onaj koji je ostavio kapu u kavezu
i izašao s pticom na glavi.
(Ljudi iznose korake u crnim vrećama.
udavljene žutim vrpcama.)
Nedostaju mi svi gradovi
u kojima nikad nisam bila
i oni u kojima sam se rađala i umirala
tražeći dom umjesto prebivališta.
(Danas svijet ima pedeset kvadrata.)

***

PROLJEĆE IMA ZECA U RUKAVU

U izlogu se sudaraju
sniženja i nove kolekcije,
lutke poziraju hrabro,
mašem im kradom
dok gledam šta se nosi ove sezone,
uske farmerke i cvjetni dezeni na majicama,
rančevi po nekoliko desetina maraka,
male torbe u boji pustinje.
Lutke dišu u bojama staklenog proljeća,
kineska radnja je povukla stvari iz izloga,
pokušavam da sagledam kraj ljeta,
(mala crvena torba na rasprodaji koliko će koštati.)
Kosta je napravio zeca,
poručio je drugarima da mu nedostaje škola,
meni je zbog te video poruke ponestalo maramica.
Njegova i moja školska klupa
dodiruju se ćoškovima prekinutog časa.
Proljeće ulazi tiho, gotovo kradom
kao da se izvinjava
klimam glavom kao taj krpeni zeka
i kažem mu oprosti,
onda me guraju laktovi savjesti,
ne budi patetična poručuju,
samo slegnem ramenima
i pokažem na lutke u izlogu
kažem oprosti ponovo,
ovaj put uštogljeno.
Na semaforu je non stop zeleno,
konačno da neko pozdravi proljeće dostojanstveno.

***

SVAKO NA SVOJE MJESTO

Na ulazu stoji čovjek iz obezbjeđenja
koji je zahvaljujući epidemiji
dobio na važnosti.
On više ne govori,
samo strogo klimoglavi
kad mu se neko tiho obrati:
Gospodine, treba li i rukavice dezinfikovati?
Ruke su mu na leđima.
Leđa su mu ispravna.
Ispred vrata njegovog carstva
stoji četa vojnika s brnjicama.
Među njima i ja
srećna zbog prilike
da mi se danas nešto desi
izvan četiri zida.
Unutar carstva s razglasa
umjesto muzike kao nekada
ozbiljnost glasa obavještava:
Brzo obavite svoju kupovinu,
držite propisanu distancu.
Na hiljadu kvadrata prodajnog prostora
sudaram se sa svojim mislima
i novim cijenama dezinfekcionih sredstava.
Higijena danas diže revoluciju,
mi poslušno trčimo u male rupe u zidovima
i čekamo novo naređenje.
Sloboda je precijenjena literarna izmišljotina.

___________________________________________________________________

SANJA RADULOVIĆ (1975, Tešanj, BiH) piše i objavljuje prozu, poeziju i haiku. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja na regionalnim konkursima za poeziju i prozu. Zastupljena je u stotinjak zajedničkih zbirki poezije i kratke proze koje su objavljene od 2012. do danas u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i Bugarskoj. Objavila je zbirke pjesama: „Lepet krila majke ptice“ 2015. „Prstohvat maslačka“ 2017., i zbirku kratkih priča „Nomad na štiklama” 2018. godine. Tekstovi ove autorke objavljeni su u štampanim časopisima, kao i na mnogim elektronskim portalima za kulturu i umjetnost te u višejezičnim antologijama, a njen rad predstavljen je u radio i televizijskim emisijama. Pjesme su joj prevođene na bugarski, makedonski i italijanski jezik, kratke priče na albanski i makedonski, a haiku na engleski i slovenački jezik. Član je Udruženja književnika Republike Srpske. Živi na relaciji Doboj-Beograd.