Tag: Sanja Lovrenčić

Ponekad te vidim kao muškarca malo starijeg od mene, odjevenog u svoj život kao u planinarsku odjeću provjerene kvalitete, odabranu s idejom da traje, malo pohabanu, ali tim udobniju. Ponekad te vidim kao dječaka koji je prečicom stigao do zrelosti u nestvarnim prostorima, u stvarnima ostavši nespretan, previše svijetao, previše taman, nesiguran i sklon zastajanju. Ponekad te vidim kao Prometheu, glatku i vještu čarobnicu, bezvremenu, ponekad kao negdašnju najbolju prijateljicu koja sa mnom dijeli istu ogoljenu ženstvenost bez šminke, s kojom je lako razmatrati sveukupnu životnu ponudu, smijati se vlastitim izborima. Ponekad te vidim kao svoju milu kćer koja riječi posprema u svoju tišinu, tko me bolje poznaje od nje, od tebe, ponekad te vidim kao svoj odraz u zrcalu, no tko se u kome odražava?
Ponekad te vidim kao neko od milih lica iz prošlosti, kao nekoga kome su od tijela ostale samo oči i riječi, virtuoza u tihom odricanju, ili pak ženu na pragu starosti koja se spiralnim stepenicama spušta do dubljih značenja viđenih prizora, bira metu koju će i pogoditi i promašiti, uspostavlja restoran pod orasima kako bi uz gozbu podijelila svoje ezoterične darove. Kao nekoga tko je već star, zaista star, ali niti zaboravlja niti se okamenjuje, samo čuva repertoar slika koje su drugdje već blijede, uspijevajući neprestano skupljati i nove, kaleidoskopski žarke, možda ih imaš više nego što ih pokazuješ, samo vrijeme može dati takvo obilje.
Ne znam o tebi gotovo ništa, a ipak te poznajem – to je puna praznina. Neku sličnu živu prazninu – prazninu koja sam ja za tebe – ispunjavam govoreći ti s druge strane nevidljivosti. Možda bi bilo bolje ostaviti je da vibrira neizrečenostima, no svatko ipak želi ispričati priču.

Plovila sam s Nikom u tijesnom prostoru jedrilice, no zapravo je prostora oko njega bilo mnogo, stvarao je prostor svojom šutnjom. Iz čega sve izvire šutnja, znaš li? Moja je znala nastajati u povrijeđenosti, u plahosti, u otporu, ponekad je šutnja jedini mogući otpor, zar ne? Ali ne mora to biti tako patetično, postoji i šutnja zadubljenosti, šutnja očaranosti, šutnja umora i ravnodušnosti, šutnja osluškivanja i šutnja nagluhosti, ponekad je teško spoznati prirodu tuđe šutnje.
Nisam znala što se od mene očekuje u toj plovidbi, nisam ni pitala – čekala sam da mi se kaže, pokaže. Pokazalo se jednostavnim, pomagala sam s konopima i pajetima kad bismo pristajali, pomagala kad bismo se otiskivali u praskozorje, sve ostalo vrijeme od mene kao da se nije očekivalo ništa.
Ovo nije priča o plovidbi, no plovidba je nešto o čemu je uvijek lijepo pričati, pogotovo nekome tko je, poput mene, plovio samo jednom. Hladna jutra i onaj neopisiv trenutak u kojemu sunce počinje rastapati krutu promrzlost pa tijelo kao da se polagano pretvara u mlaku lokvu – lokvu vida zapravo, jer čini mi se da nikad ništa nisam vidjela toliko jasno kao titranje svjetla na velikoj vodi. Niko me prepustio doživljaju i na moju nasmiješenu očaranost odgovarao nekim kosim kimanjem glave. Htjela sam mu pomoći u kuhinji, to je kategorički odbio, ali nije imao ništa protiv toga da budem u blizini dok nam priprema objed. U tim bismo trenucima ipak pomalo razgovarali, usidreni sredinom dana u nekoj zavjetrini.
Brod je njegov dom, rekao je moj poznanik onoga dana kad smo svi troje sjedili na terasi kafića s pogledom na barku s crvenim jedrom, i doista je bilo tako. Jedrilica je bila odlično opremljena, brižno održavana, snabdjevena svime potrebnim za duži boravak; na početku se još osjećao miris ulja kojim je sve to drvo bilo svježe premazano, no ubrzo ga je raznijelo more. Bila je široka, imala unutarnji prostor iznenađujuće velik za tako malen brod. Niko je spavao u većem, središnjem prostoru koji je služio i kao kuhinja i kao salon, a meni je prepustio sićušnu kabinu u pramcu. Spavat ćeš u knjižnici, rekao je i pomaknuo klizna vratašca police iznad kreveta. Nemoj je ostavljati otvorenu, nikad ne znaš kad će udariti veliki val. Otok s blagom, Starac i more, Doživljaji Arthura Gordona Pyma, Morski vuk, Lord Jim, Tajfun, Spas, Između kopna i mora, Pobuna na brodu Bounty, Encantadas i Moby Dick, Pijev život – sva književnost na toj polici bila je povezana s morem. Posezala sam za knjigama i vraćala ih u njihovo skrovište, razumijevajući i ne razumijevajući tu mušku romantiku pučine. Ponekad bih zaboravila zatvoriti vratašca police – bez posljedica. Veliki valovi zaobilazili su nas na tom putu.
Plovili smo polako, od otoka do otoka. Hvata se sumrak, javljaju se mala svjetla na nekoj rivi, mi spuštamo jedra, palimo motor, svako kopno je dom, sigurnost i mir, svako kopno je nepoznanica. On ima po jednu dragu u svakoj luci, rekao je moj poznanik pred barkom s crvenim jedrom, i prvih se dana doista činilo da je tako. Još ne bismo ni pristali, a već bi se pojavila neka žena s pozivom na večeru. Pozivi su se odnosili na njega premda su bili pristojno upućeni i meni. Nisam ih prihvaćala. Odlazila bih u šetnju nepoznatom malom lukom. Sve sam ih vidjela samo u sutonskim svjetlima i sad mi se miješaju u sjećanju.
Koliko god Nikova prisutnost bila lagana, neopterećujuća, voljela sam malo biti sama; jer kad je sam, čovjek može i pogrešno birati pravce, bezbrižno kretati i odustajati, bez srama i opravdavanja. Dio večeri koristila bih za slanje tekstova jer ni ploveći nisam prestajala raditi. Niko se kasno vraćao na brod, no ja bih još bila budna. Postoji ta velika budnost pred noćnim morem i svjetlima, tihim svjetlima obale, dubokim svjetlima neba. Sjedila bih odolijevajući hladnoj vlazi, umotavajući se u pokrivače, koji su me loše štitili. Možda je izgledalo kao da ga čekam iako ga nisam čekala, jednostavno mi se činilo da je šteta propustiti noć na moru, nikakva se aktivnost nije htjela zalijepiti za to, za noć-na-moru, čak ni riječi, ni glazba iz slušalica, no i kad bih odustala od svega drugog i samo disala slanu tamu, činilo mi se da ipak nekako propuštam tu beskrajnu noć. Opet se smrzavaš, rekao bi Niko i skuhao grog, naizgled preko volje, ali samo naizgled. Ako se razboliš, rekao bi, ostavit ću te u prvoj luci. Nije htio razgovarati sa mnom dok bih otpijala gutljaj po gutljaj napitka koji mi je donosio i toplinu i san. Ostajao je u blizini, bavio se konopima čekajući da se napokon povučem u potpalublje.
Ponekad bih zaspala tek pred svitanje. Tako se dogodilo da me jednog jutra probudilo brujanje našeg motora; kroz prozorčić sam vidjela kako se sunce ljeska na posve mirnom moru. Očito smo već bili na pučini.
Kako si krenuo bez mene? upitala sam izašavši u sunčev sjaj na palubi.
Misliš da ne mogu isploviti i sam? – Nije rekao da mu je bilo žao buditi me.
Ali zašto sam onda tu? upitala sam.
Da ima nekog u blizini ako iznenada umrem.

Ne, ovo nije priča o plovidbi ni o mom šutljivom kapetanu, ali u onome što ti zaista pokušavam ispričati važan je naš kuhinjski razgovor koji je počeo time što sam ga upitala je li poznavao Tonija i njegovu družinu. Dugo mi je trebalo da postavim to pitanje; u prvi tren ostalo je bez odgovora.
Vidiš, ja nisam nikakav umjetnik, rekao je nakon dulje šutnje, bio sam tek dobar sakupljač, a i to nehotice.
Ali Toni –
Svi su oni dio istog vremena, i njegovi i moji ljudi, vidiš ih tu na zidu.
Već sam bila primijetila fotografije pričvršćene na plutenu ploču iznad stola, nalik onima iz moje škrinje s tavana: slično ljeto, slična atmosfera i neka druga lica u izblijedjelim bojama ranih kolor-filmova. Uz njih stare ulaznice za izložbe i rock-koncerte.
Ovo ostaje sa mnom do kraja, rekao je osvrnuvši se prema toj svojoj maloj kolekciji. Drugdje imam drugačijih tragova i ostataka, zahvaljujući tome tako lagodno plovimo. Jer moji ljudi jesu bili umjetnici, za razliku od mene.
Nabrajao mi je imena, očekujući da ih prepoznam, nabrajao uspjehe i počasti svojih prijatelja iz mladosti.
Ali Toni nije bio dio toga –
Ah, ta djeca, mali ljubitelji razaranja s nedovoljno jakim eksplozivom. Sve su shvatili previše doslovno – i s premalo smisla za humor.
Ispričala sam mu o nasljedstvu i karminama, prešutjevši svoje pripovjedačko obećanje. Želim ih razumjeti, rekla sam, pomalo se stideći svoje neiskrenosti.
Razumjeti? Lako je razumjeti kad se radi o analogijama.
Oni koji proizvode aute, dižu u zrak aute, oni koji proizvode kulturu, dižu u zrak…
Što? Knjižnice i kazališta?
Razmisli, gdje je prodaja najočitija, gdje se uspostavljaju cijene umjetnina?
Aukcijske kuće?
Podmetnuli su dva-tri mala požara. Ništa se nije dogodilo, ništa značajno. Neki su predmeti gorjeli, drugima bi porasla vrijednost. I njima samima činilo se mizernim. Pa su smislili nešto veće, preveliko, uplašili se i pobjegli. To ti je cijela priča.
Cijela priča – nije li to premalo za cijelost?
Tražim jednu od njih, rekla sam, zato sam i krenula na ovaj put. Ona je umjetnica, poput tvojih prijatelja. Ime joj je Selena, sjećaš li je se?
Nije mi odmah odgovorio; na koncu se činilo da ju jednostavno nije mogao zanijekati. Sjećam se Selene, rekao je preko volje, samo nje se i vrijedi sjećati od svih njih, ali odavno nisam o njoj ništa čuo.
Nakon tog razgovora Niko je malo više govorio, ispričao mi niz anegdota o ludim otočkim noćima prije pola stoljeća, no kad ih se pokušam sjetiti, nema ničega, rastopile su se u mom sjećanju brzo i bez traga kao pahulje proljetnog snijega. Ponešto mi je rekao i o gradu prema kojem smo plovili; kako ondje još nikad nisam bila, ni te se informacije nisu imale gdje usidriti i umjesto da budu putokazi bile su tek hrpa unaprijed iznevjerenih obećanja.
I već smo pristajali na mjestima gdje se govorio jezik drugačiji od našeg, a pozivi na večeru su se prorijedili. Kako smo se približavali cilju, činilo se da dani postaju sve kraći, iako je zapravo bilo obrnuto, i začas je stigla noć u kojoj smo plovili pod umjetnim svjetlima, između visokih stijena, kanalom koji se činio beskrajnim. A onda je, nakon desetak dana na moru, pred nama bila golema luka u kojoj je Niko namjeravao neko vrijeme ostati, a ja se oprostiti od njega i njegovog broda. Nisam ga pitala očekuje li novu suputnicu za nastavak plovidbe.

*

“Novi roman Sanje Lovrenčić, „Crveni golubovi“, dvostruka je knjiga: prozni tekst, koji se oscilirajući na rubu fantastike bavi gorućim temama suvremenog svijeta, nadopunjen je „Pjesmaricom“, zbirkom poetskih fragmenata koje je autorica pisala kao skice za pojedine ulomke romana.

Radnja priče koja se iznosi na dva različita načina započinje dolaskom pripovjedačice na neimenovan otok. Naslijedivši kuću u gotovo napuštenom selu, ona dobiva razlog da se nakratko udalji od svakodnevne borbe za materijalnu egzistenciju. Krajolik u kojemu se našla nostalgično je idiličan: ruševne kamene kuće, divlji kapari, domaći sir, sunce i vjetar određuju taj mediteranski svijet. Sve sluti na to da će se ovdje, na distanci od ljudi, posla i rutine, otvoriti prostor za introspekciju, za suočavanje s vlastitom prošlošću, željama i nadama.

Zajedno s kućom, međutim, pripovjedačica je naslijedila i golubove koje je uzgajao njen preminuli rođak, Toni. Kad jednog jutra iznenada odluči osloboditi ptice iz golubinjaka, ni ne sluti da će joj se ti pismonoše ubrzo vratiti, i to u društvu prilično živopisnih gostiju. Golubovi naime na otok dovode neke Tonijeve stare prijatelje. Oni mu organiziraju trodnevne karmine te počinju pripovijedati fragmente zajedničke prošlosti: ostarjela kazališna družina koja je lutala Mediteranom, ili aktivni sudionici u previranjima za godina olova – junakinji se na temelju ponuđenih priča teško odlučiti. Na odlasku joj ta čudna skupina objašnjava pravu prirodu njenog novostečenog nasljedstva: uz kuću, ona nasljeđuje i obavezu da ispriča njihovu priču, priču koji nije dobro razumjela.

I tu mediteranskoj idili dolazi kraj: zamijenit će je istraživanje internacionalnog terorizma 1970-ih godina, revolt pred tadašnjim i sadašnjim srazom bogatstva i bijede, rastuća osjetljivost za devastaciju prirode, cyber-subverzije, utopijski virtualni prostori, traganje, strah i bijeg. Na fragmente priče svojih gostiju junakinja će odgovoriti vlastitima, koje će pak – kad se smiri vrtlog koji ju je ponio – gotovo nenamjerno ostaviti u nasljeđe novoj generaciji, za nove pokušaje.” – Mala zvona

___________________________________________________________

SANJA LOVRENČIĆ, književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama Insula dulcamara. Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu Kiklop. Autorica je zbirki kratkih priča Wien Fantastic, Portret kuće i Zlatna riba i istočni Ariel, romana Dvostruki dnevnik žene sa zmajem, Klizalište, U potrazi za Ivanom (nagrada “Gjalski” 2007), Martinove strune / Martins Seiten (Literaturpreiss SMSK 2008.), Ardura (2012), vješanje kradljivaca ovaca, roman (2015) i Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost (2018). Autorica je fantastične trilogije Zmije Nikonimora te dviju zbirki autobiografskih zapisa: Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih (2017.) i Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti (2020.) Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić dobila je nagradu “Grigor Vitez”. U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Triput je sudjelovala u radu međunarodnog žirija festivala Prix Europa u Berlinu. Kao suradnica III. programa Hrvatskog radija izabrala, prevela i priredila niz tekstova s područja svjetske književnosti. Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča Kuća duhova Virginije Woolf dobila nagradu “Kiklop” 2012. Boravila je u rezidencijama za pisce H.A.L.D. (Hald Hovedgaard, Danska, 2014.), OMI International Arts Center (Ghent, SAD, 2015.), Villa Yourcenar (Francuska, 2016.), Chateau de Lavigny (Švicarska, 2017.) i Q 21 – MuseumsQuartier (Beč, 2017.).

ZAPIS O ZAPISIMA

Tekstovi objedinjeni u ovoj knjizi nastajali su paralelno s drugim tekstovima, drugim knjigama (u razdoblju iz kojeg potječu napisala sam Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih, Kabinetza sentimentalnu trivijalnu književnost i Putanju leta). Neplanirani su i fragmentarni, jer takva je priroda toga bilježenja koje nazivam putničkim, gdje god se događalo. Ja sam ona koja ide sa zapisom, napisala sam samoj sebi u jednoj davnoj bilješci – Zapisi o kući rezultat su takvog načina postojanja. Započinju konkretnim događajem koji je značajno obilježio moj život; završavaju nizom fragmenata koji su, opet neplanirano, nastali dok sam smišljala kako dati konačan oblik ovom materijalu, kako ga prilagoditi željenom čitatelju. Na kraju sam odustala od prilagodbe; zapisi su ostali uglavnom onakvi kakvi su u putničkim bilježnicama.

***

Zagreb, 8. 2. 2016.

sada je tri sata u noći i upalila sam svjetlo – ne znam je li još ponedjeljak ili je već utorak

ponedjeljak: naša nimalo gradska ulica, večernja svjetla, policija odlazi pogledavši naš razrušeni put – moj sin i ja, s vrećicama u kojima su dokumenti i nekoliko stvari, izlazimo, odlazimo, prenoćit ćemo drugdje –

zatim nestvaran prizor: jedan čeka u autu malo niže, drugi malo više u ulici, dvojica trče prečicom – mi bježimo u susjedno dvorište, skrivamo se, ponovno zovemo policiju – patrola se vraća, vidimo o čemu se radi, kažu, no ne možemo ništa, još vas nisu napali, možemo vas samo odvesti odavde –

i tako smo pobjegli, ali sad – sad više ne mogu kući, sad više ni ne znam što je „kući”

26. 4. 2016.

stabla su odjednom posve razlistala i time je došao kraj lebdećim danima onkraj vremena i prostora – sad gomile klatna različitih ritmova i teška izvjesnost da se nikada ništa neće razriješiti i da neću pobjeći, iako mi slika bijega izrasta na leđima, ne kao krila nego kao nekakav uređaj za smanjivanje težine – na kraju samo zbrka i nedovršene parnice: imala sam kuću u šumi, sad je imaju mravi?

3. 8. 2016.

trebaš nove kuće – kuću za zimu i kuću za ljeto – i zasebnu terasu za pjevanje – možda da kreneš pješice kroz pustu zemlju, od svake ponoći oblikuješ drugačiji dlan u koji ćeš leći? dlan-uho sluša tvoj glas pa sav svijet odjekuje

siromašna sam, kažem, dolazim iz zemlje mrvica, sve smrvljeno lijepi mi se po prstima i nikako se ne mogu otresti – zato mi trebaju jezera, sva ta voda

trebam nove kuće od vode, talasavo staklo duše iz tuđe pjesme o sutonu – je li ovo suton? – neovisan o kretanju sunca –

***

U SRCU FLANDRIJE

Villa Yourcenar, rujan/listopad 2016.

(mont noir)

sunce pada na radni stol, izvana se čuje šuštanje krošanja na vjetru, gakanje neke ptice pa opet vjetar, glasnije –

dobila komad vremena koji mi se topi u rukama – ne bi ga trebalo stiskati, topi se kao maslac od previše vrućih dlanova

mali zbor vrišti: već si potrošila tri dana, začas ćeš potrošiti i ostale, jesi li uopće u stanju išta napraviti? – tek što završi, pjesmica počinje iznova i ako je počneš zapisivati – ne, ako je prestaneš zapisivati? – nećeš čuti ništa osim nje –

ovo je brdo pod suncem, s nježnom paučinom po kutovima prozora, predviđeno za bistre misli

(metamorfoze)

bili smo u vili od žute cigle s tamnosivim fugama – boje zgrade mog djetinjstva kad je bila mlada, žuto i crno, duša modernizma? – s bezbrojnim nizovima malenih parketa uronjenih u neku tamnocrvenu masu – nisam razumjela kako su izbjegli probleme sa stezanjem materijala, ali jesu, i nema nikakvog načina da se te pločice očiste, osim jedna po jedna – kakva sreća, ta mogućnost, to vraćanje prema životu – koji nije život

bili smo na mnogim mjestima koja su oteta s ruba propasti tako što im je promijenjena svrha: kupalište je muzej, tvornica se pretvara u blok luksuznih stanova, teretni kolodvor sada je mjesto za događanja, pomalo rudimentarno, pomalo razbarušeno – između neožbukanih zidova od neizbježne opeke slušamo desetak svirača, hvatamo minimalne pomake zvuka koji postaje razgovjetniji kad se sluša iz susjednog prostora gdje su neka djeca upravo objesila goleme lutke – iza stakla na drugom kraju nekoć kolodvorskog hodnika: kula babilonska, građevinski otpad s dva udaljena mjesta – ili je mjesto isto, premda se tu zove Lille, tamo Detroit

i još jedna tvornica, s kulom poput ponosne utvrde, pretvorena u arhiv svijeta radništva, no gdje je taj svijet? – i još jedna, različitim fasadama gleda prema različitim ulicama, preuređena je u školu u kojoj je neka fešta i kad zavirimo u njezin techno, smiješe nam se mlada lica i pozivaju nas da se pridružimo –

metamorfoze, zvao bi se taj izlet kroz postindustrijski svijet – dok se beskrajne količine kukuruza sve brže pretvaraju u kravlje meso prije toga obavili smo izlet u sirovu umjetnost, s njenim obiljem brodova, kartonskog oružja, plakata koji najavljuju nepostojeće filmove, visokih drvenih likova koji čuvaju cestu, putničkih lutkica od otpada, komadića gline nanizanih u drvenim okvirima –

i koliko ti treba da doputuješ do mjesta na kojem jesi?

(mi čija je zadaća da bilježimo)

pisanju bi trebalo pristupiti izvana, ne kao svojoj zemlji između sati – osim što ne bi trebalo

nikakva proza koja na neki način nije politička nema smisla, potvrđujem opet neko tuđe mišljenje, dok ono što bespravno nazivam poezijom nastavlja prevoditi kaos u kaos

***

OVDJE JE MORE UVIJEK BLIZU

Odense/Kopenhagen, ožujak 2017.

STAN

stan čija sam plaha privremena gospodarica: bijelo, svijetlo,vrlo uredno – plus mnoštvo sitnica koje nisu „pierre de reve”kineskih literata – mogla bih provesti dan samo popisujući čega sve ima na zidovima i rubovima polica: sićušna klompa, pijesak u bočicama, maleno i malo veće zvono, minijaturni crveni lonac, neizbježni zec u zelenoj haljini, filigranski prsten, svi čudesno nečudesni –

ali gospođo, mogla bih upitati svoju stanodavku koja se teško smiješi, sjećate li se kako je k vama došao svaki pojedini od tih ukrašavajućih predmeta?

ona ima četiri šarene porculanske krave na ormariću u kuhinji

ona provodi popodneva i večeri štrikajući pred televizorom u sobi u kojoj je uredno prohladno

ona ima veliki sat i puno malih anđela od stakla i žice na zidu između sobe i kuhinje –

devedeset devet ružičastih slonova zove se knjiga o značajnim danskim ženama –

ali ne, ovo nije Norveška ni Švedska, daleko smo ovdje od jednakih prava, kaže moja danska prijateljica

na uskim bijelim policama lutkice od vune i staklene životinje, u jedinoj nevelikoj polici s knjigama: štrikanje,akvareli i psihoanaliza – na zidu nasuprot anđelima veliki crveni cvijet koji izgleda kao da ga je gazdarica sama naslikala, na prozorima bez zavjesa biljke u

tu sam, pokušavam reći, no prostor me pušta da klizim, otporan kao da je premazan slojem posve prozirnog ulja

ipak sam tu i izlazim u subotnje prijepodne

PROPELERIMA, GROBARICAMA I

PROVINCIJSKIM KNJIŽARAMA

ne mogu ponoviti sve priče koje se pletu dok se vozimo kopnom i morem u potrazi za grobovima savezničkih avijatičara poginulih ‘44 dok su letjeli prema Berlinu – priče koje kreću iz Engleske, granaju se Bliskim Istokom pa rastežu do Njemačke i do danskog gradića u uvali na otoku čije sam ime zaboravila, toliko zapleta, toliko tragova koji dovode do nekoga, negdje, do neke djevojke koja se u međuvremenu pretvorila u staricu, do starca koji nije zaboravio ni ratni bordel što ga je vodio u Alepu ni tešku granicu koja je pala tako da ga je razdvojila od njegove ljubavi – no ono što je za njega bila ljubav, za nju je možda bila tek nužda, kaže moj pripovjedač

grobljanske seoske crkve u Danskoj malene su i bijele, sagrađene od kamena koji je stigao s ledom sa sjevera i svakog proljeća još uvijek izvire iz tla – crkve sa stepenastim zabatima, četvrtastim zvonicima, iznutra također bijele, gotovo prazne, s klupama, samo jednom oltarskom slikom i svjetlom koje dopire kroz prozore kao ukras, crkve s uključenim grijanjem – imaju svoje svećenice i svoje grobarice, sve više žena u oba zanimanja, i čini se prikladnim da to zbrinjavanje mrtvih u travu, odlazak kao i dolazak, preuzimaju žene

seoska groblja u Danskoj nalik su na vrtove, s jednostavnim grobnim kamenjem, bez grobnih ploča i mramora, zlata i vaza, lampaša i plastičnog cvijeća, cijelog grobljanskog vašara koji ta mjesta u katoličkim zemljama čini i odbojnima i zahtjevnima, jer mramor treba čistiti, sve ostalo bacati, neprestano proizvodeći smeće – ovdje nema smeća, nikakve plastike, tek poneki živi cvijet – i tu i tamo komad propelera, imena nekih momaka i godine što su ih doživjeli, 21, 25, 19, 28… – samo propeler odmah povezuješ s avionom, drugi komadi mogli bi biti bilo što

zamisao je bila da se intenzivnim bombardiranjem Berlina prisili Njemačku na predaju – kad bi ih pogodila njemačka protuzračna obrana, američki su avioni gorjeli sporo, letači su imali vremena iskočiti, šanse su im bile 50:50, za razliku od britanskih, kojima su šanse bile 15:85 – jednom je jedan vojnik otvorio padobran prerano, još u avionu, i time ga učinio beskorisnim, pilot mu je rekao uzmi moj, ja ću pokušati spustiti avion, i spustio ga je, gotovo neoštećen, samo što su Nijemci zatim odvukli letjelicu i u miru proučavali američku tehnologiju –

tijela Amerikanaca vraćena su kući, britanska su ostavljena u niskoj sjevernoj zemlji, tu gdje se nalazi i Valdemarov dvorac

ali prije dvorca, jedna sentimentalna grobljanska priča: dvije spomen ploče za dvoje nesretnih ljubavnika koji su se ubili u obližnjoj šumi – ona je bila plesačica na žici i nastupala je u cirkusu svojega oca, a on je bio nekakav časnik, imao ženu i dvoje djece – pobjegli su u malo mjesto na obali, a onda – ne videći nikakvu budućnost za svoju vezu! – odoše u šumu, gdje je on upucao najprije nju pa onda sebe – vrlo nečovječno, uostalom, jer cura je imala 21 godinu, a on je ipak bio proživio petnaestak godina više – i sada su njihove spomen-ploče svojevrsna turistička atrakcija pa su ih morali zaštiti staklom – uokolo uobičajeno dansko groblje-parkić, možda dobar razlog da se čovjek upuca u šumi upravo ovdje, a ne južnije

i kako je lijepo na osami, između jednostavnog pročelja dvorca koji spava zatvorenih prozora i dviju niskih građevina, dugih i bijelih, koje se protežu uz plitki bazen – ili je to već more? – i sve prepušteno vjetru

no vjetar je sve hladniji, na mahove pada kiša – u pokislom gradiću, gdje su pastelne fasade možda i vedre u nekom drugačijem svjetlu, ulazimo u knjižaru čija vlasnica već četiri godine nije nabavila nove knjige jer ne može prodati stare – u drugoj knjižari situacija je vedrija, dobivam dvije zbirke pjesama – za početnike, kaže moj vodič, kad tek učiš jezik lakše je čitati pjesme, ali ne previše eksperimentalne

onda se opet vozimo preko mostova, preko otoka, kiša udara u staklo, lijepo je kad tako pljušti na putu natrag, put natrag još jednom se pokazuje kraćim od puta onamo, no kad ponovno ulazimo u Odense ipak je već noć

***

KIŠA U NEW YORKU

svibanj 2017

(6) NEBODERI, NESANICA

tko živi u ovoj kući?

kuća ima bezbroj katova, bezbroj stanova, svi stanari imaju moje lice – svi se bude u gluho doba, u ptičje doba, u tiho brujanje aviona i kad se pogledaju u ogledala, a sve je ogledalo, vide moju misao –

svake noći se bude i misle na smrt –

svake noći se budim u uglatom predvorju – čak i kad se radi o savršenom osmerokutu, gotovo sva vrata već su otvorena, gotovo sva se otvaraju u plitke niše, pretrpane ormare, zapuštene smočnice, nikakvih dvorana tu nema –

svake noći se budim i mislim o vrtuljcima: klize niz tračnice, udaljavaju se, obasjavaju me najtužnijom ljubičastom, i kako se ono grade vage, što se stavlja na ovu, što na onu stranu da bi noć imala neku ravnotežu, koliko tihih tuđih prozora?

svake noći se budim i vozim od stanice do stanice pod hladnim dahom klimatizacije, stiješnjena u neprikladnom sjedalu, pokušavajući razumjeti smjer i upozorenja: radi rekonstrukcije dizala ne rade dizala, zbog prethodnog vlaka vlak se zaustavlja, i dobro je dok se koža ne počne stiskati u bodljikavost – licu zapovijedam smiješak, zavirujem u druga lica, i ne znam je li gore kad vidim ili kad ne vidim na njima tu sirotu obranu od mraka iza stakla –

***

CHATEAU DE LAVIGNY

srpanj/kolovoz 2017.

svaki trenutak zaliven svjetlom: tu je grm, tu je ruža koja se penje uz metalni luk – skupiti sve ruže svih rezidencija? ta mjesta ostaju posijana onkraj vremena, sa svojim bijelim kućicama za čamce, s golemim glavama koje izviru iz travnjaka parka skulptura, s poljima i nebom kojim jure prebrzi oblaci, i ovim savršenim travnjakom s pogledom na jezero – što se može reći o tim divnim ljušturama koje primaju i otpuštaju riječi? – dodijeljene su ti da bi ti se koža malo popravila, da bi se obnovile te već zaista prevelike rupe kroz koje nadire stvarnost?

no i ovamo dolaze dostavna vozila, zaustavljaju se u tijesnoj ulici pred malenim dućanom – i stroj koji prska lozu nekim kemikalijama izlazi u šetnju vrtom s druge strane kuće – nad svim tim lebdi ptica koju ne znam imenovati ni na jednom jeziku, no ne zna ni ona – zahvaljujući

…

(Heinrich Maria Ledig Rowohlt)

stanujem u knjižnici gospodara kuće, otvaram knjigu za knjigom, one ostaju nedirnute, nedodirljive – ostaju napola u vremenu u kojem su zračile-značile drugačije? – zrači njegovo zadovoljstvo: evo mojega blaga! – u ljetnom prijepodnevu on sjeda s knjigom u naslonjač u verandi, pali cigaru i osmjehuje se –

muškarac koji se osmjehuje nad onim što je izabrao za to jutro (zapravo nad svim svojim izborima) nije strog, dobrodošli su mu i bolji i lošiji pokušaji, sve ih stavlja, zajedno sa sobom i svojom ostavštinom, pod pokroviteljstvo nasmiješene keramičke božice golih grudi sa svežnjem knjiga na glavi – ne tražeći nikakvu protuvrijednost od onih koji su, pokazavši da žive od riječi, prešli prag dvorca – naši ste gosti, kaže elegantni par s fotografija koje blijede, i jedino što tražimo od vas bit će da ucrtate negdje obris tog ružičnjaka – u impressum, na predlist-zalist, među vektore unutarnje naslovnice?

***

BEČ, MUSEUMSQUARTIER
rujan/listopad 2017

1-9-17

pisala o bijelim sobama, dobila bijele sobe – koje se zovu studio zapadni balkan – zapadni balkan, to je more ?

ni s kopna ni s mora, baš po mjeri ove bijele sobe nad trgovačkom ulicom, u muzejskom kvartiru koji nudi kavu s dvadeset posto i vrlo skupe knjige – rezidencija u kojoj najprije idem kupiti kavu i ljepilo kojim bih na bijele zidove lijepila dan po dan no ne znam smijem li ostavljati tragove –

Intelligente Werbung, exzellentes Marketing! odgovara ulica 27-9-17

robotske ruke vraćaju kuglice na pistu –

roboti se ljube dok im pomoćni strojevi dodaju dijelove –

robotsko „biće“ za bolesne od demencije trudi se biti umiljato, dok robot za zadnje trenutke ponavlja: ja sam s tobom! ja sam robot za tvoje posljednje trenutke i bit ću s tobom do kraja –

urna spaljuje djeliće tijela, nokte i kosu, kao što će jednom sve biti spaljeno –

žena robot (koja nije robot) uzaludno pokušava ugasiti rođendanske svjećice, nema dah kojim bi puhnula –

pljuckači u tri dimenzije proizvode od nelijepog materijala nelijepe predmete, proizveli su i bezimen komad namještaja od šesterokutnih elemenata čija se visina može mijenjati, ali se zablokiraju ako ih se zanemaruje –

sve to u starom muzeju za primijenjenu umjetnost, gdje u polumraku stoje, tihi i gotovo napušteni, predmeti načinjeni rukama

i još neizbježni propagandni odjel: integracija, umrežavanje, osposobljavanje – usred svega toga nas dvije zapadnobalkanske umjetnice razgovaramo o različitim sastavima proizvoda za istočno i zapadno tržište –

12-10-17

morate biti svjesni da ste tu iz političkih razloga, kaže žena za dugačkim stolom, vaše je područje zanimljivo ministarstvu vanjskih poslova –

kod mene tuš i dalje curi i šprica na sve strane, MQ nudi sjajne prostore u najam, katalog raskošno reklamira raskoš, čak i zelene plastične elemente za izležavanje u dvorištu može se ponijeti kući –

što radiš ovdje, ti politički poželjna osobo, pitam samu sebe, pokušavam se ogledati u otrcanom crvenkasto sivom plišu kavane – oni su se skupili oko mene, prilično snuždeni, jedva se usuđuju pogladiti me šapama, htjeli bi nešto učiniti, jer skupa smo u tom loncu – osim što je vama lako, kažem, jer ne postojite –

još su više snuždeni, a meni je žao: pa dobro, hajde, budite! neću vas slati u ništavilo

razbijaju svoje glave od drveta, dima, bijelih oblačaka i plavog tila, ne bi li našli neko rješenje –
razdvajaju se u četiri glasa, pjevaju kojekakve riječi kojekakvim izgovorom: Feuerhaus, Gumpendorfer-štras – umnožavaju se, pretvaraju u prozorske okvire, gledaj nas! pocupkuju oblo i uglato, rastjeruju mrlje pred očima, igraju se riječima jezika koji ne znaju (znaju samo zapadnobalkanski) – guck-guck-glück-glück –

penjem se za katedru i deklamiram: nesreća, bol, razočaranje, osjećaj neuspjeha i strah jednako su legitimni kao guck-Glück!

oni se smiju, prozorski okviri padaju s fasada, plava vila zapinje haljinom i odnosi balkone od lijevanog željeza, anđeo se uzdiže do završnog vijenca pa odlijeće zajedno s njim –

i što sad imamo? pitam strogo, još uvijek za govornicom: potpuno praznu imperijalnu fasadu!

***

EPILOG

Je vous écris d’un pays lointain.
(H. Michaux)

Pišem ti iz daleke zemlje. Možda misliš da su razdaljine uvijek iste, ali nisu; danas se razdaljina rastegnula gotovo do pucanja, još malo i neće biti moguće više ništa reći.

Pišem ti iz grada u kojemu ljudi ostavljaju kućne biljke na otvorenim prozorima napuštenih stanova, u kojemu se s razrušenih zabata viju crne cerade, iz grada velike okrhnutosti. No nije o tome priča koju ti želim ispričati dok daljina još nije postala prevelika. Ili jest?

Pišem ti iz daleke zemlje u kojoj su ukinuti ogrtači, kaputi, sidra i utezi – možeš li to zamisliti? Sjeverni vjetrovi odnose one koji su previše lagani, prizemljuju ih bilo gdje. Pretjeruješ, reći ćeš mi, a ni vjetar ne puše uvijek sa sjevera. Ali vjeruj mi, može se dogoditi da se uhvatiš za kameni zid, a on ti se pod prstima pretvori u bodljikave suhe trave. O tome je priča.

…

Pišem ti iz daleke zemlje iz koje ne mogu otputovati. Koliko god putujem, ne uspijevam prijeći njene granice. Nazivam je pograničjem, kao da bi to moglo prizvati neki granični prijelaz, no ona odolijeva. Zemlja kao i druge, reći ćeš? Ali ne, imaš dovoljno iskustva da znaš kako ne postoje dvije iste – ovdje se, na primjer, ne miješaju kopno i more, igrajući se pijeskom. Ponekad se pojavi neki brežuljak s kojeg se širi malo bolji pogled… i to je sve.

Pišem ti iz daleke zemlje čiji jezik ne znaš pa sve moram prevoditi. Oduvijek prevodim, prevodim, prevodeći mijenjam, pitam se: je li ovako točnije? Uporno ti pišem, pokušavam ispričati kako ovdje živim. To je zemlja prosiktanih prijetnji, kažem, zemlja noćnih rušilačkih pothvata, zemlja hladnog, ledenog oružja. Vidim te kako skupljaš moje sličice, pokušavaš ih sastaviti, usrdno se trudiš, letiš svojim zlatnim letjelicama do vrha do ruba do dna. No i tvoja zemlja ima rastezljive granice i spiralan zračni prostor koji neprestano uvire u neku nedohvatnu sredinu.

Zvala sam je i zemljom vulkana. Ali to nije bila ona, nego na istom mjestu neka druga.

____________________________________________________________________________

SANJA LOVRENČIĆ, književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama Insula dulcamara. Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu Kiklop. Autorica je zbirki kratkih priča Wien Fantastic, Portret kuće i Zlatna riba i istočni Ariel, romana Dvostruki dnevnik žene sa zmajem, Klizalište, U potrazi za Ivanom (nagrada “Gjalski” 2007), Martinove strune / Martins Seiten (Literaturpreiss SMSK 2008.), Ardura (2012), vješanje kradljivaca ovaca, roman (2015) i Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost (2018). Autorica je fantastične trilogije Zmije Nikonimora te dviju zbirki autobiografskih zapisa: Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih (2017.) i Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti (2020.) Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić dobila je nagradu “Grigor Vitez”. U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Triput je sudjelovala u radu međunarodnog žirija festivala Prix Europa u Berlinu. Kao suradnica III. programa Hrvatskog radija izabrala, prevela i priredila niz tekstova s područja svjetske književnosti. Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča Kuća duhova Virginije Woolf dobila nagradu “Kiklop” 2012. Boravila je u rezidencijama za pisce H.A.L.D. (Hald Hovedgaard, Danska, 2014.), OMI International Arts Center (Ghent, SAD, 2015.), Villa Yourcenar (Francuska, 2016.), Chateau de Lavigny (Švicarska, 2017.) i Q 21 – MuseumsQuartier (Beč, 2017.).