PTICA U TEBI

1.
KAKO JESTE

Između ptice u tebi
i zmije oko tebe
nežna je ljubav

Mlado crno perje ponosom blista
Žuti kljun, a u glavi vrelina

Sirova snaga traži surovu notu
Pesma lomi čeljust o krljušt
pesma slabi ujed i zub dubi

Iz stare zmije nova iziđe
I košuljica bačena zasja

Između četrdeset hajduka u tebi
nađe se i kukavica
između četrdeset bandita u tebi
bude i pošten
Između četrdeset dana i noći
I jedan dobar dan zaluta.

2.
O DRVETU

Dve zveri u tebi žive
Noćna ptica na vrhu grane
popodnevna zmija na kamu
Iz kojeg misliš da rasteš

Dve zveri na tebi pevaju
Jedna podzemnu predačku mračnu
Druga nadzemnu poletnu svetlu

Od natpevavanja kora ti gori
I smeje ti se lug
Koga primaš kod sebe i ko sve neće
Biti ti drug

3.
KADA JE GNEZDO PUKLO

Kada je gnezdo puklo,
Zmija je pitala šta ćemo gde ćemo
Siđi od kamena dom da dignemo
Ptica je rekla nećemo nećemo

Siđi od kamena da pravimo dom
U gustom korenju svićemo gnezdo
ne vole bogovi što je visoko
ni pusto drsko i izloženo

Tu kišu i grom najpre puste
Tu munjom šalju opomenu
Spusti se dole dom da gradimo
Od kamena nikom ni kamena
Ptica je rekla nećemo nećemo

Šta pukne – to se ne da spojiti,
Šta padne – možda je bolje baciti
Kad klone kljun biće bolje otperjati

Tako je zmija dozivala
A ptica već beše odletela

4.
SVAĐA MEĐU GRANAMA

Zmijinji li ti jezik i rod
Seme i pleme
Grom da te spali

Pogani kljun će ti glave doći
A hranu ne psuj
Kreštava nakazo tebi govorim

Jezik nek ti se osuši muko
Da valjaš ne bi se zemljom valjala

Krilo ti dabogda u trn zapelo
Đavo nek te pokusa

Idi ti đavolu on te i poslao
Vrane ti oči pokljucale
Zbor te zmijski osudio

Siđi dole ne laj ptičurino
Vrane će i tebe stići

5.
POČECI

Zmija okruži gnezdo
Telom nazida utvrdu
Ptica nežnim paperjem veže
Ukrasi listom zlatnim

Tako žive u istom domu
Zmija brani pticu od drugih zmija
Ptica greje modru joj krljušt

U početku bude dovoljan
Topli dom. Posle, zmija traži temelje drveta
Da se zavuče. Ptica počne da skita,
Nerado se vraća, sa pesmom u kljunu
Stisnutom između jauka i kletve.

O siva goro, o goro kriva, o prokletnice među gorama
I lelek taj zmija sve teže nosi.

Krilo se pada boji i stresa
Života prokletog među korenjem.

Svaka ptica košulju rado menja,
Svaka zmija se isprsi novim perjem.
Tako žive i grizu se, bez zuba, bez kljuna,
Tako sunce izađe do trista puta.

Siđi do mene o nesrećnice
Popni se da mi krov popraviš

6.
VREME LJUBAVI

Samo pisni i ja ću sići
Budi me nedeljom u pet

Lepo ti stoji novo perje
I tebi košulja, draga
Evo stare, zavese skroji

Danas kod mene na ručak.
Ne zaboravi, gledamo mesec pun
Vodiš me sutra u dub

Reko bi čovek, evo dobar i lud
Reko bi čovek, braća.

7.
ŠTA JE NA KRAJU BILO

Raspuklo gnezdo ko dozreo nar.
Po njemu haraju grdni mravi,
Raznose zavese od stare kože
I garniture od suve trave

Paperje leti
Niko ga neće

Među korenjem bandit pacov
Progrizo hol. Bio par dana i pobego
Smrdi mu kaže na zmije.

Grana se lagano suši. Da li jesen
Il neka teža boljka. Lug ćuti,
Sve se vratilo miru, zna se ko je kome drug,
Ko kome hrana i sve ukrug.

Sunce izlazi kasno, a rano leže.
Prošeta lovac, tih, na orozu prst.
Dođe i šumar, drvu nacrta krst.
I sve teško boluje – od ravnoteže.

_______________________________________________________________________

SANJA DAČIĆ rođena je 1974. godine u Gradačcu. Živi i radi u Beogradu, gde je i završila studije srpske i svetske književnosti na Filološkom fakultetu. Bavi se poezijom, prozom, prevođenjem i esejistikom. Objavila je zbirku pesama Pitanja smrti i pitanja večnosti 1994. godine i zbirku priča Godine učenja 2017. godine. Član je Udruženja književnika Srbije.

NOVA POEZIJA SANJE DAČIĆ

HRAM

(posvećeno pesniku Borisu Laziću)

Da bi ušao u hram
i prineo žrtvu kako je pisano
(na svetom postolju sa žrtvenikom
i prozorom što gleda u padajuće sunce,
i otvorom što viri u usnulog Boga
u ložnici, zlatom i vatrom kovanoj);

da bi ušao u hram moraš preći
tristašezdesetipet stepenika,
bez podnožja,
koje tu čini postolje za hram,
koje se broji svake hrome godine
jer put ka suncu je dobro sračunat.

Imaš vremena dosta za promišljanje
o žrtvi koju ćeš prineti u hramu,
o zahvalnosti;
uzdižeš telo kao misao,
putem od tristašezdesetpetdana.

Negde, na stodvadesetpetom stepeniku,
počinješ da vučeš žrtvu za kosu,
sapinješ joj ruke,
jer pruža otpor i misli da može
pobeći negde;
ona se opire smrti i stradanju
u slavu Boga;
sapinješ joj noge, dižeš je na pleća
i nosiš je sam na put njene slave.
Ona misli da će je Bog poštedeti:
čak i na tristapedesetom stepeniku,
mašta kako će valjda poleteti
kao da je i sama – misao
što pruža otpor tvojoj lobanji,
što pruža otpor svojoj svrsi.

Na pola puta od podnožja hrama,
na pola puta do žrtvenika,
žrtva pomišlja da je – tica, valjda,
pa će odleteti, gore il dole.

A ti nosiš istu misao od postolja
kao i žrtvu;
vučeš je tristašezdesetipet dana
(koliko vredi jedan stepenik),
zagledan u sunce koje je bog,
pomišljajući da žrtvuješ i misao
o žrtvi u slavu misli o Bogu;
da je napustiš i zaboraviš
na toj stodvadesetpetoj lestvici;
neka se sama spusti dole, il uspe gore;
neka bira,
koga briga,
nek ide sve dođavola!
(Vazduh je redak i sve ređi)

Na tristašezdesetipetom stepeniku
Osećaš težinu udova, i žrtve
koju vučeš od stodvadesetinekog stepenika
gde je uvidela da će biti preklana
i od tada te ometa na putu ka vrhu.

Osećaš težinu misli iznete
gore do vrha, do žrtvenika.
Vazduh je redak i već gubiš dah
od pomisli na novi hram koji ćeš dići
(ako bogovi prime ovu žrtvu);
hram će imati trihiljadešestopedesetpet stepenika,
sa postoljem koje se broji hrome godine;
hram u slavu misli koja uzdiže žrtvu,
hram u slavu misli o slobodi,
hram jednakih izgleda za proroka i vrača
što krvlju spira grešnu misao,
hram jednakih izgleda i za onog
što čeka da bude preklana žrtva.

***

BAŠTA

(Osipu Mandeljštamu i jednom uvaženom skupu)

Bioinženjeringom
instaliran u bašti
zuji
u prijatno veče, uz vino,
pred izvesnu kišu.

Moljci polažu larve
u skupo odelo.

Pčele zbiraju polen,
pijući i one gorke lati.
Zalaze duboko i dublje,
kruže suštinom
krunica, tučkova, vlati.

Tanke su opne
i nežne niti.

Isto je krilo i pčeli ubici,
što umirući izjede telo
do kosti,
jer joj je pisano:
BUDI.

***

OTPUŠTENI

(Srđanu Opačiću)

Iza svake rečenice stavlja po tačku.
Iza svake posledice –
dižu vešalo za njega,
prete i pljuju negde u stranu.

Želeći sve da smiri, uskladi
i svemu pravu meru da nađe,

kao drvoseča u gradskom parku,
kao hirurg nad cvećem tumora,

sekao je,
rezao je,
poravnavao;
opijao se,
plakao,
dosanjavao

jer nered je harao svetom.

_______________________________________________________________

SANJA DAČIĆ rođena je 1974. godine u Gradačcu. Živi i radi u Beogradu, gde je i završila studije srpske i svetske književnosti na Filološkom fakultetu. Bavi se poezijom, prozom, prevođenjem i esejistikom. Objavila je zbirku pesama Pitanja smrti i pitanja večnosti 1994. godine i zbirku priča Godine učenja 2017. godine. Član je Udruženja književnika Srbije.