KAKO SI?
Volio bih reći:
Kao Sljeme,
Nesalomljiv i stalan,
Gdjegod se okreneš, tvoj sam sjever.
Kako si?
U svojim prosudbama
Točan kao Grič u podne,
Čujem sirene za one
Kojima su potrebne.
Kako si
je najgluplje pitanje koje postoji.
Jer jedva da i sebi mogu odgovoriti:
Loše.
Sada pouzdano znam koliko je život
Krhak
I nestalan
Pa se trenutak u kojem je sve isto kao prije
Prelije u takt nesnosan.
Kada izgubiš nekoga koga voliš,
Počneš se bojati za sve one
Koji ostaju.
A ako se zaboraviš, sreća je nadohvat ruke
U alkoholu, među glazbom i ljudima.
No, dovoljan je korak
Da podsjeti koliko su trenuci kao ljudi,
Krhki i nestalni.
Kako si?
Trenutno mogu samo reći:
loše.
No, onda se nastavljaju pitanja i pitanja
A sve što želim je
Vikati, psovati, u pičku materinu
se vratiti.
Toplina i neznanje me privlače
(ne zaboravi da uvijek ostaje
nakon pada dizanje).
Kako sam?
Loše sam među ljudima,
Dobro sam u paru,
Loše sam kada sam sâm,
Kada pišem,
Dobro sam.
***
U PREDVORJU NADE
čekam prvi dan proljeća –
onda kada priroda se budi
i ljudi se bude.
Sunčane boje napokon presvučene
preko tamnih odora.
No, biti u predvorju nade
ne znači
da će cvijeće sigurno procvjetati,
niti da će alegorija proljeća započeti
Predvorje nade znači
čekati crnog labuda na obzoru
Da donese neočekivano,
otvori vrata k sebi
i pozove me ući
u njegov zagrljaj
Samo onda
kada je oko nas mrak.
…
U predvorju nade
ogromno je groblje
što ga nastanjuju slavuji.
______________________________________________________________________
SANDRO KRAŠIĆ rođen je 1993. godine u Karlovcu. Trenutno završava studij psihologije. Piše iz potrebe. Njegov rukopis “U predvorju nade” bio je pohvaljen na natječaju za hrvatsku književnu nagradu „Zdravko Pucak“ 2019. godine.
čovjek-časopis 