KOREKTIVNA / MODIFICIRANA / DRASTIČNA
taj je gubio zube zbog pravde
lomio malo svoje kosti malo tuđa mišljenja
ostavljao plaću na šanku
šake u rebrima
činio se james dean u kožnoj jakni
lagano klackajuć’ cigaru u kutu usana
kose stvorene za hodočašćenje prstiju
bijele majice umrljane krvlju i uljem
motora kojim bi klizio po zavojima
dok nije doklizao do tvojih
dok nije
doklizao
do tvojih
a plesao je
poput onih na mtv-ju
kad su dečki još bili dečki
dlakaviji, snažniji od države,
kapitalizma, globalnog zatopljenja
dok nisu neprimjetno metastazirali
u magdalene interneta
marije kojima nitko ne baca lajk
u muževe izmučene birokracijom
ušutkane očeve preminulog ponosa
muškarce oduzete antidepresivima
napuhane trbušine
po cijele dane u pidžami
ne možeš mijenjati bez da slomiš
a popucano se ne uzdiže
niti te nosi
pa ti reci da žena nije za sve kriva
kad nađe kraj i stane na njega
pa ti reci
***
PAŽLJIVA
nisam se smjela ni okrenuti
dočekalo bi me pazi
pazi, past ćeš
na igralištu
pazi, prolit ćeš
pri točenju soka
pazi kamo ideš
na prelasku kućnog praga
pazi preko ceste
pazi u školi
pazi, pazi, pazi
pazi mi se smjestilo u pesnicu
koju nijedan dječak nije mogao otpustiti
pazila sam sve do krvavih zanoktica
počupanih i pogriženih
kad sam jednog ponovno srela već smo bili ljudi
pitao me ono nisamtenikadpitao pitanje
pružio ruku na moje nokte
zašto ti je tu uvijek crveno
slegnula sam ramenima
povukla ruku
skvrčila prste
čini se da još uvijek pazim
***
SUPRUŽNA
Vožnja. Šutnja. Mrak ispred stakla. Motor
automobila sagorijeva brige. U tebi rastu grote.
Svatko drhti u svom smjeru. Dvije smo točke.
Kružimo jedno oko drugog. Ponekad ostanem
iskrivljena gramofonska ploča s podignutom iglom
što vrti u prazno. Želim sjesti na bijelu crtu ceste.
Naša je veza radno mjesto. Stisnut ću ti šaku.
Kad ti smrvim sve koščice zaljubit ćeš se u
mene. Ponovno. Iskrcavamo zimu ispod tri sloja
prekrivača. Preslagujemo pršljenove.
Dok nas Chron ne rastavi.
***
SNAŽNA
(dječak s čelom od betona)
upoznala sam ga prvoga aprila
neki su insekti zujali
neki planeti svijetlili
neki političari lagali
kod susjede je gorio ručak
dječak je odnosio smeće
po maloj cesti
brzinom iznad ograničenja
krivudao je pijanac
dječaka s čelom od betona
primila sam nježno poput leptira
pazeći da s krila ne otpuhnem
nijedno zrnce prašine
vinuo se previsoko
oporavak mu visi
na tankim nitima mojih riječi
srce sam si stegla remenom
da ne pobjegne
ne ljutim se ne brini
slavit ćeš taj ožiljak
pobjednički
samo preživi
svoj novi rođendan
***
SPOZNAJNA
(Ježurku sam naučila napamet sa tri godine)
tata mi je uvijek govorio
najvažnije je imati kruh u rukama
ja bih nakostriješila svoje bodlje
pošla u boj
nije mogao spriječiti moju gimnaziju
kad sam tijekom studija rodila
napustila kolijevku zemljanog poda
izbjegavao je susjede
mislio ništa
od mene
kad sam zavrtila radni kotač
otisnula se u novinama
plovila pučinom poduzetništva
nagrađivali su me drugi
često bih i ostala bez tog kruha
na oštrim kopljima
noseći samo recitacije
sad tek vidim
na stranu šala
moj je tata Ježurka
a ja sam
budala
_____________________________________________________
SANDRA POLIĆ ŽIVKOVIĆ živi i radi u Rijeci. Po struci magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. U svojim djelima usmjerena na područje odgoja i edukacije. Piše poeziju i kratke priče. Objavila slikovnicu „Dok vani pada kiša“ i dvije zbirke poezije, „Zaštitni faktor“ (2017.) i „Ljubav se lomi na poznati način“ (2022.). Dobitnica potpore Grada Rijeke za poticanje književnog stvaralaštva autora 2019. godine. Uz pisanje aktivno se bavi fotografijom i plesom.
*
“Maleni ponori ljudske tuge, mjesta lomova, ali i zacjeljenja, padovi, ali i pokušaji da život ne promišljamo drugačije nego kao stalnu borbu, za ljubav i nježnost – sve to je knjiga Sandre Polić Živković. Jednostavnim jezikom ova knjiga dodiruje najbitnije teme, od one kako su nas naši roditelji obilježili, do toga koliko možemo dati našoj djeci. Ljubav je možda ono što okuplja pod zajednički krov sve pjesme ove zbirke pjesama, ljubav koja se trudi nadvladati i početne pozicije, i preskočiti stranputice. Ljubav koja, svjesni smo, može mijenjati nas, a samim time i svijet. Topla je ovo i nevjerojatno ljudska zbirka poezije koja nas poziva na osjećanje i na život kakav bi trebao zaista biti, ispunjen emocijama i našim pokušajima da jedni drugima dajemo ono najbolje od sebe.” – Monika Herceg, urednica knjige
– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –
čovjek-časopis 