Tag: Sandra Cvitković

ISKRASTI SE…

Na HRT-u 2 je Priča iz Bronxa
u loncu paprike roge, mrkva i paradajz
Na Instagramu je Dan žalosti, na Facebooku je Dan oslobođenja
A u Bronxu govore talijanskim jezikom

Kao i svaki pokorni građanin, biram Amerikance i ne trudim se da shvatim
niti se trudim shvatiti
Ne koristim ženski rod kad govorim o sebi
nisam sigurna je li to dovoljno autentično
i ako jeste, čija je žena prva progovorila za sebe

Dječaci oponašaju najglasnije i udaraju se u prsa
Pokoji obraz zadrhti pred djetetom pa kaže
E moja djeco, šta smo vas ostavili u amanet
A onda urade šta moraju
Nasljeđe se ne preispituje
A kako i da se preispituje kad su cijene opet skočile

Znala sam tko je Magic Johnson prije nego što sam znala tko je Dražen Petrović
Nimalo nepatriotski s moje strane, jednostavno je
Negdje ljudi igraju košarku, a kod nas su košarkaši odnekud
Kao dijete sam imala problema uočiti razlike
Ponekad se činilo kao da nikad neću naučiti računati vrijeme
vezati pertle i razvrstavati ljude po imenima

Danas svuda dolazim ranije iz straha da ne kasnim,
Pertle vežem lijepo, ali i suviše nepraktično
A kćeri ću dati ime Iskra, u nadi da će se iskrasti iz moje priče

***

KAKO ZAŠTITITI DJEVOJČICE OD POGIBIJE

Odlaziš iz najokrutnijeg od svih svjetova

Neke žene ne uspiju dočekati jutra
one se čuvaju u klupku,
u fetusu,
među svojima
i vidiš im samo plahe oči
koji ne žele odrasti

nešto smo im bespravno oteli
istog onog dana kad su dale zakletvu
da će pričekati još malo
da još nije došlo vrijeme za njih
i otada im nikad ne vidiš umor, bore
ni godine

njihova se koža opire našim kalendarima
i bivaju sve manje i mlađe
i sve slabašnije
u očajničkoj nadi da ih netko spasi

Djevojčice nemaju prilike ostariti

Njihov je dan satkan od preostalih atoma snage
kojim biraju posljednji otpor

Laku noć, Kristina
valjda ćeš na svom putu sresti još djevojčica
u jednom od manje okrutnih svjetova

***

UZROČNO-POSLJEDIČNA PJESMA

Noć se spušta
Preko ključanice i cipela ispred vrata
(kad navratiš da znaš gdje stanujem)

Preko knjiga koje nisu vraćene u knjižnicu samostana jer je bog milostiv
(kad navratiš da znaš na kojoj sam st(r)anici izašla da te pričekam)

Noć se prikrada jagodicama mojih prstiju koje igraju sjenama
(kad navratiš da znaš koliko nježnosti čekanja za sobom povlače)

Preko uvelog cvijeća i okrnutih vaza
(Kad navratiš da znaš koliko je proljeća prošlo od zadnjeg aprila)

Noć treperi oko leptira koji se povlači po rukavima koji vire iz ormara
(Kad navratiš da otvoriš prozore)

Preko nasmijanog lica
(Kad dođeš, da ostaneš)

_________________________________________

SANDRA CVITKOVIĆ, rođena 1992. godine u Doboju, čeličila u Glamoču, studirala u Mostaru, sjedila s druge strane školskih klupa; odrastala odsustvima iz regiona i sada je ponovno u Mostaru. Objavljene su joj dvije zbirke poezije „Lucidni zapisi“ (Književna nagrada grada Karlovca „Zdravko Pucak“ za 2017. godinu) i „Kako zaštititi djevojčice od pogibije.“ Poezija objavljena u Zbornicima Rukopis 39, REZ i Garavi sokak, francuskom zborniku Nouvelle Poesie, grčkom zborniku Anthology of Young Bosnian Poets te na portalima Strane, Astronaut i čovjek – časopis.

SUDBONOSNO ISKAKANJE IZ ŠINA

Prvo se slapovi isplaču u susret svjetskog dana taštine
i pete nedjelje sve pupa i zeleni
pete sam se nedjelje isplakala ponovno

plašim se da odvojeni ne znamo koliko sličnosti ima u cvatu i ženama
Ali se oslanjam na tvoje široke zjenice i krošnje ispred nas

a kad muškarci odlaze na put
mi ostajemo same
svaka od nas ima svoju ženu
i radio stanice ne govore dobro jutro Vietnamu

Udovi stabala ne podliježu ljudskoj starosti
Niti je Una slična ijednoj drugoj rijeci

ako se nekad pretvorimo u uredske zamorce
i prepustimo sve sljedećim naraštaja
i budemo ih hranili isključivo osjećajem krivice
sjeti se da postoje monasi koji znaju kad je vrijeme da se ode
i da mantil možeš okačiti i na strašilo u polju

***

NAVIKE KAO SASTAVNI DIO SLAVENSKIH OPORUKA

Voziš se u gradskom prijevozu mjesecima bez karte
Pišaš po sjedištu kod stražnjih vrata
Svake večeri dođeš na pola puta
Kad se sjetiš da nisi oprao sobu od sinoć

Moj Bože, čime sam ovo zaslužio
Zar ti nisam dovoljno puzao

Šta više hoćeš?
Dokle?
Dokle ćeš?

Sinoć sam mislio da je gotovo
Spotaknuo sam se o lavabo i krvav probudio u krilu svoje majke

Krv je kazala tako topla
Krv i njezine suze

Bilo je to prije nego je otišla
Pa sam ustao i našao drugu ženu
I treću

Sa četvrtom sam ostao
Ona mi je rodila djecu
Kunem se da sam ih volio sve troje
Ali nisam znao šta da radim s njima
Pa sam ih tukao
I krvi sam se plašio
Tukao sam ih još jače da prestane
Ali su postali sve glasniji pa su oni tukli mene
Postao sam sve manji i sve tiši

Moje majke nije bilo i više nitko nije vidio šta sve mogu

***

DNEVNI IZVJEŠTAJ ONESPOSOBLJENIH STROPOVA

Čoporativne malene žene izlaze
iz mene u sumrak
odlaze od mene na svojim materinjim jezicima
od starice do djevojčice
jedne uče da ne zaboravljaju
druge da se sjećaju
Stoje iznad mene na kuhinjskom stropu
Moje majke, moje bake
Govore da je strop nekad bio viši
Vlaga ga je krenula nagrizati kad sam se ja rodila
Zato strop i puca
Zbog mene i jest tako skučen
Njima je uvijek bio dobar
Dovoljno visok da izbjegnu tupe udarce
Dovoljno prostora za dojke u obliku tetrapaka
I još malo za večernje razgledanje stropa
Nije bilo pukotina,
A nije se imalo ni vremena tražiti pukotine
Kažu da otvorim prozore ako postane zagušljivo
i da pukotine nemaju samo stropovi

***

SANDRA CVITKOVIĆ rođena je u Doboju 1992. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Poezija joj je objavljena u Zbornicima Rukopis 39, REZ i Garavi sokak. Dobitnica je nagrade Zdravko Pucak za prvu zbirku pjesama Lucidni zapisi. Radnim danima boravi u Minhenu, vikendima gdje i kako stigne.

JUNFERICA SA FUDBALSKOG STADIONA

U Zenici su prolaznici šaputali da od svega vrijeme najbrže leti
I to kad si zdrav, i kad ti ništa ne treba

A ulični su prodavači cijepljeni protiv epidemije i kiše,
a kako vidim i protiv kapitalizma

Jedan mi preporučuje beletristiku,
Pita jesam li zaljubljena
Pišem li poeziju
“Svatko je barem jednom u životu nešto napisao”
Imam i ispod pulta,
Za posebne prilike
Za posebne mušterije se uvijek čuvalo sa strane

Htjela sam ga pitati
Diše li teže kad na tv-u prikazuju Kad jaganjci utihnu

Ne znam kako da mu to kažem
Ali pogledi Clarice i doktora Lectora
su čista poezija

I nastavljaju se

Imate li možda takvu knjigu?

Bez novorođenčeta koje plače?

I majke koja se pita je li već razvilo intoleranciju na laktozu?

I oca koji prisustvuje porodu?

Može li i bez liječenja homofoba i islamofoba?

Imate li nešto o tome kako neustrašiva malena Clarice bulji u oči doktoru Lectoru?

Ako nema danas doći ću sutra,

I opet prekosutra

Dolazit ću svakog dana dok se netko ponovno ne zaljubi

***

TUŠ ZVANI BUĐENJE II

S nama je kao i sa književnim pravcima
Impresija kao slom živaca
Ekspresija kao hladan tuš

Kako drugačije da objasnim ovo što puca u meni
i jecaje s tvoje strane

Kažu da je to brak

Kada više nismo samo ti i ja
Nego imamo zajedničku budućnost

Godišnje odmore smo uzeli u augustu
Tad je i djeci ferije
Imamo i zajedničku djecu

I umjesto da vodimo ljubav,
Vodimo djecu da gledaju lutkarski igrokaz
Smijemo se na razglednici koju smo poslali tvojim roditeljima

Sjećaš li se kako smo živjeli bez petogodišnjeg plana?

Bez alarma i hipoteke,
Tvoje tetke iz Kanade i mog strica koji se svaki put napije pa vrijeđa goste?
Kad se uloge nisu podrazumijevale?

Dobili smo planove sa uputama
Ali ja razmišljam da odem
Prije nego li nam pošalju još jednu opomenu za hipoteku

Kraj se u naše razgovore uvukao nečujno
Ali ljudi ne odlaze dok god netko to ne spomene naglas

Ostavit ću knjige ispod kreveta
I kad god otvoriš neku od njih
Sjetit ćeš se o čemu sam tad govorila

Bit će to opore i teške rečenice
Laknut će ti što sam i dalje tu,
Ali bi bilo još lakše da nikad nisam ni bila

Odlazit ću toliko dugo
Da ćeš misliti da se uvijek vraćam kući
Ali stalo je već

Stignemo i zaključati vrata
I ugasiti svjetlo
Spustiti rolete i ugasiti svijeću
Prije nego krenem tiho jecati

___________________________________________________________________________

SANDRA CVITKOVIĆ rođena je u Doboju 1992. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Poezija joj je objavljena u Zbornicima Rukopis 39, REZ i Garavi sokak. Dobitnica je nagrade Zdravko Pucak za prvu zbirku pjesama Lucidni zapisi. Radnim danima boravi u Minhenu, vikendima gdje i kako stigne.

SOCIJALNA DISTANCA USLIJED COVIDA-19

Jutros sam se probudila sa 27 godina

Zadnje što sam propustila bilo je prijateljstvo s Sinaryjem iz Gane

Stanovao je na jednoj od mojih usputnih stanica i radio je na institutu za biokemiju

Moj otac je mogao predavati na institutu za biokemiju, ali umjesto toga srastao je sa provincijom i postao prosječna verzija sebe

Sinary se smijao i meni i mojim izgovorima

Ti zapravo ne želiš nove prijatelje rekao je

Što bih ja o tome znala?

Sve prijatelje sam ostavila i krenula u besmislene podvige sa nekom nakazom koja ne zna da stane, koja više ne može da stane

Moj život su refleksije u prozorima i naslonjači koji sad pomalo nalikuju na ljude

Poznavala sam divne ljude i samo se nadam da ću otići dovoljno daleko

Sinary misli da uzalud nosim rukavice ako ne ostajem kući za vrijeme epidemije

Smiješno mu je što imam 27 godina i živim sama

Ne zna da se plašim i njega i svega
I da ovo nije bio moj izbor

Umjesto mene odluke donosi žena koja sjeda u noćni vlak za vrijeme policijskog sata

Sasvim joj je svejedno šta će biti s nama

Ja ću plaćati njezine kazne
I žuriti na razgovore za posao na koje ona redovito kasni

Ja ću se izvinjavati roditeljima zbog njezine pljuvačke
I umjesto nje učiti s nećakinjom prirodu i društvo

Ona ne voli djecu i često ni sama ne znam tko je tu dijete i koga da prvo opomenem

Jutros sam je povela u šetnju s jednim mladićem koji mi se već dugo sviđa

Nemilosrdna je

Sjedila je neprimjereno, prekrstila noge,
Smijuljila mu se i pitala što radi za vikend,
Onako, koketno,

A ja sam samo htjela da čujem nekog drugog,

Da ne režimo, ni ona, ni ja

Da se vlak odvoji i odvede nas u suprotnim smjerovima

I sad me sramota kako mu se smijala

***

DIJAGNOSTICIRAN KVAR NA MATIČNOJ PLOČI

30 godina gledamo jedna u drugu

Koja će više izdržati

Ona prva izgubi, ali rekla bih da to radi namjerno

Počinje uvijek isto, s pritajenim smijehom
Pa sve jače
Pa sve glasnije
Svaki tren pomalo
Svaki dan sve više
Da ne mogu da ustanovim kad se to moj glas otima
Pa i ja počinjem da vrištim

Evo je,
Ponovno počinje
Gleda me u podbradak i lagano zateže svoju bradu
Meni znoj sa čela kapa
Sve se više nakuplja i godinama sam sve tromija
Ali ona tu ne prestaje
Lista albume kada sam bolovala od anoreksije
Pa onda navlači kožu preko lica
“Ni tada nije bilo bolje”
Pa mi se ceri, a fotografije kao da nisu moje
I ja kao da nisam svoja

Nekad kad se ne veri, pritaji se u jedan kutak
Pa kaže da joj je žao
Da će prestati, da će otići
A onda me odvede do željezničke stanice
Sjednemo na sam početak pruge
Jedna s jedne, druga s druge strane
I mašemo nogama
Gore, dolje
Pod krinkom zaigranosti me navuče svaki put
Da ne bude upadljivo,
Kao da smo stare prijateljice
I leškarimo
Gore dolje

Čega se bojiš – pitala bi
To su samo djelići sekunde
Pljaas! – lupi rukama
Manje mi treba da izgovorim

Kad čujem buku skačem
I vlak protutnji pored mene
A ona opet
Sitno pa sve krupnijim koracima
Pa se zakocene

Odjednom krvarim
Čvrsto stišćem komadiće ogledala u desnoj ruci

***

KAKO MI OD SVIH KUĆA U KOJIMA SAM ODRASTALA NAJVIŠE NEDOSTAJE ONA NA NERETVI

Kako sačuvati mladost?

Otputovati prije nego je probudimo i primijeti da se pakujemo

Neprimjetno, kao kad odlazimo na posao s kojeg ćemo produžiti na Blues festival

Neprimjetno sasvim, ležerno
Kao da najradije ne bi,

Pa uzmemo komadić čokolade i ubacimo kovanice u teglu

I pričamo da se nismo naspavali još otkad se sat vratio,
I da će biti bolje opet kad budemo spavali sat dulje

I izaći i zaključati vrata jednom i polagano se udaljavati

Kao da čekaš susjedu da skupa koračate do posla

A onda nestati,
I ne stajati i nestajati još više

Iz ulica,
Iz grada,
Iz gradova,
Iz države,
Iz misli

Svesti se na prigušen zvuk istrzanih žica

Ugušiti svaki vrisak,
Izblijediti svaku boju na fotografijama

Po zidovima oslikavati željezne police i prekrivati ih paučinom
A onda trijebiti paučinu i skidati željezo

Ako želiš, a ja želim da ostane onako

Kao poruke koje više nikad nećeš pročitati,
Ali ih svejedno gomilaš u arhiv,

Kao papirići na kojima više i ne znaš šta piše, ali primjeriš ako onaj predzadnji fali

Ako ne provjeravam gdje je,
Uvijek se imam gdje vratiti

Iz daljine,

Predugo je prošlo da bih ispričala sve

Pa onda radije neću ništa

Ni ona neće,

Ostala je onakva kakvom sam je ostavila

Što sam više godina od nje
Muzika sve slojevitije kožu proždire

____________________________________________________________________

SANDRA CVITKOVIĆ rođena je u Doboju 1992. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Poezija joj je objavljena u Zbornicima Rukopis 39, REZ i Garavi sokak. Dobitnica je nagrade Zdravko Pucak za prvu zbirku pjesama Lucidni Zapisi. Radnim danima boravi u Minhenu, vikendima gdje i kako stigne.