Sandra Bogdan Rakić – čovjek-časopis

TATJANA

Draga moja Tatjana
jutros si došla sa stihovima Brechta
I opet smo bile dvije ozbiljne djevojke
Kao one davne zime
U tvojoj sobi bez grijanja.

Tvoj meki baršunasti glas
Dodirivao je moje lice
Govorila si mi
Ti si moja grofica
koja čeka na tračnicama
u ljubičastom kaputu.

Život još nije imao okus presoljene juhe.

U tvojoj sobi bilo je mjesta
samo za klavir i zavjese od pliša.
Zebli su ti prsti na tipkama od slonovače
Rudolf Stelzhammer, bečka mehanika
rekla bi mi s ponosom.

U podstavu kaputa ušivale smo note i stihove
slušale jazz u zadimljenim podrumima
Naša djevojačka glatka leđa
drhtala su pod noćnim lampama
Muškarci su gipke životinje
Muškarci su zaključana vrata
Crne kutije s pulsirajućim zvukovima.

Muškarci su topli jastuci
U njima ptice selice ostavljaju svoje perje
Žene koje spavaju na ključnim kostima jastuka
Sanjaju kako lete na jug.

Draga moja Tatjana
ja više ne znam gdje si sada.
U mojoj izmučenoj mašti razvlače se kao magla
sanjiva, mračna nokturna.
Čovjek brzo ostari ako stoji ispod crnog sunca.

Nebo je sivo i hladno
U postelji zimskih spavača.
Nisi ostavila tragove.
Moje riječi sada imaju bolne prste,
iz njih ispadaju jaja prepeličja,
Mjesečevo lice i mokro lišće.

***

DESET LAKIH KORAKA

Skoreno mlijeko na dnu šalice.
Bijela tišina koja ne dodiruje.
Očekivanja, očekivanja.

Koncept samoće:
Moraš izaći van tražiti ljude
Koji će čuti tvoj glas.
Ako te ne čuju,
Postaješ nevidljivi čovjek.

Online prodavači magle
Koji na tečajevima od par mjeseci
Postaju vrhunski stručnjaci
Izračunali su koliko trebate napraviti koraka do sreće.

Deset je čaroban broj.
Deset koraka treba do ljubavi.
Deset koraka trebaš do pakla.
Anonimnom alkoholičaru koji napravi deset koraka
Nedostaju još ona dva
Suprotna od šanka.

Jedanaest je nesretan broj.
Nitko se nije usrećio tko je napravio jedanaest koraka.
Deset koraka treba do sirove hrane.
Jedan korak manje
I pretvorit ćeš se u glavicu karfiola
Ženu koja jaše ružičastog flaminga
Pijanca koji trusi treću čašu konjaka.
To je prokletstvo deset koraka.

Deset je pravila do sigurnosti.
Deset je pravila koja treba prekršiti.
Deset pravila kako doći do muškarca
Kako zadržati ljubavnika
Kako zadržati erekciju
Kako zadržati mačku u dvorištu.

A ja kažem
Ne brojite korake.
Samo zaronite.
Zadržite dah ispod površine vode.
Isključite svijet oko sebe.
Svu tu suvišnu buku.
Sve te suvišne ljude.

_________________________________________

SANDRA BOGDAN RAKIĆ je pjesnikinja i slikarica iz Osijeka. Rođena je 1964. godine u Osijeku, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Radila je kao novinarka na Gradskom radiju i bila urednica emisije “O nama”. U Gradskom oglasniku uređivala je svoju rubriku “Metafizički savjetnik”.
Dugi niz godina bavi se pisanjem poezije. Pjesme su joj objavljivane u književnim časopisima Kvaka, Sapphoart, Diskurs, The Split Mind, Sizif, Suština poetike, na portalima za književnost Metafora i Kritična masa te u brojnim međunarodnim zbornicima.
Poezija joj je uvrštena u Zbornik 8. gornjogradskog književnog festivala, a zastupljena je i u Antologiji suvremene književne forme 2021. godine.
Svoju zbirku poezije pod nazivom “Noćni kupači” objavila je 2023. godine.
Osim pisanja poezije, bavi se slikanjem, fotografijom i digitalnom umjetnošću. Iza sebe ima samostalne i grupne slikarske izložbe, samostalnu izložbu fotografija, te nagrađene fotografije koje su bile izložene u sklopu grupnih izložbi u Osijeku i Zagrebu.

RENDEZ-VOUS

Sjeli su za stol
muškarac “volim upoznavati nove ljude”
i žena “zanima me ozbiljna veza”
u kafiću u kojemu sam bila jedini gost,
skrivena od ljetne sparine.

S moje udaljenosti odmah je bilo očito da je u pitanju “spoj na slijepo”,
samo što su oboje imali širom otvorene oči,
bar na početku.

Žena je imala lijepe zelene oči
i kovrčavu kosu,
a on kao da je ispao iz nekog filma koji se snimao u doba socijalizma,
s izgledom skretničara na željeznici
koji ima 40 godina staža
i problematičan smisao za humor,
dosadan kao sat marksizma
s kojeg smo bježali kroz prozor škole
da bi na Dravi lovili bjelouške.

Takav je bio taj muškarac,
teški kontrast ženi koja je bila previše pristojna da bi se digla od stola i rekla mu:
“Koji si ti teški davež, grub si i kockast kao zidarska cigla,
i užasno me smaraš.”

Njeno razočaranje postajalo je fizički opipljivo,
poput magle pune vlage koja uvlači se u svaki kutak prostorije.
I meni je već postalo mučno
biti svjedokom
potonuća njenih očekivanja,
dok je voda samo nadirala i nadirala.

Žena se vidljivo smanjivala,
postajala nevidljiva,
izašla je iz svog tijela i haljine
i odšetala u svoje citate o ljubavi i čežnji.
Bio je to tako tužan prizor
da sam i ja uzdahnula
za susjednim stolom,
gledajući kroz staklo u vrhove katedrale.

Rekla je da mora na drugu stranu,
ima puno obaveza,
on je otišao pljesnuvši je po koljenu,
bio je to vrhunac njegova šarma.
Ostala je sjediti sama
pušeći cigaretu za cigaretom,
njene svijetle zelene oči
dobile su boju nakvašenog zida
s kojega je upravo odlijepljena stara tapeta.

***

ČITAJ IZMEĐU REDOVA

Na uglu Reisnerove ulice
izgledala je kao šiljcima probodena,
naslonjena na ogradu od željeza.
Rekla je
bit će još dana,
ali ovaj nije takav.

I sad,
ja bih trebala čitati između redova,
ogromna bijela praznina koju nagrizaju moljci
u čije rupe propadaju slova
kao prolaznici u neoznačeni šaht.
Život je protočna kanalizacija
odvratih filozofski,
dok je cijeli jedan neshvaćeni svijet
izgarao na krajičku cigarete
male osobne predstave javnog spaljivanja.

Jednom sam čitala James Joycea,
bez točke i zareza struja te odnese daleko,
ulijevaš se u Crno more
Možda su točke precijenjene
i kraj rečenice trebalo bi posuti žutim peludom suncokreta,
gorčinu premazati bijelim mlijekom smokve
i gledati kako se pčele roje iznad poeme.

Imam susjeda,
napustila ga cura
Svaku večer slušam njegove glasne naricaljke u slušalicu telefona
Da bar zatvori prozor i pati bez svjedoka.
Psuje i moli,
a ja pojačavam ton dnevnika
Razmišljam o točki veličine topovske kugle
koju treba ispaliti na kraj balade.
Pozvonit ću mu na vrata
Susjed, treba Vam interpunkcija, ogromna točka
da završite s tom patetičnom blamažom
Moje umjetničko čulo trpi
Niste Vi James Joyce

***

AKVAREL

Gledam te kako stojiš
zatvorenih očiju
ispred slikarskog platna.
Kroz prozor ulazi jesenji akvarel
kistom razlivena kiša
miriše na mahovinu i svježu zelenu travu.

Miris zaboravljenih dana.
Gradovi koji me nisu znali,
a čekali su.
Mutne ljubičaste misli kovitlaju se
u pukotinama nedovršenih priča.
U tamnom prostoru svemira
okreću se planeti od leda.
I tamo ćemo jednom stići,
izgubljenog sebstva.

Svjetlost prolazi kroz dno čaše za vino,
u pozadini krive se slike.
Tako mi vidimo svijet. Izlomljeno. U fragmentima.
Pod tvojim prstima stvara se novi prostor u kojemu ja više ne obitavam.
Umijeće zaobilaženja oštrih rubova
širokim potezom kista,
unijeti u grubu jezgru stvari mekoću i prozračnost,
magijom zarobiti nečiju dušu na platnu.
To je đavolja nagodba slikara.

U tvom ateljeu
Svijet još miriše na čašu jabukovače,
vaniliju i med
i zdjelu punu lješnjaka na drvenom stolu.
Tu, između prašnjavih zastora ateljea,
u igri brojenja koraka,
još nismo odrasli u ozbiljne portrete.

Brišeš kistove i ruke o staru majicu:
“Kad se osuši boja,
ti ćeš dobiti konačne obrise”.
Od tvog poljupca ostaje mi boja na čelu.
Lazurnost akvarela.
Tako izgleda ljubav.

***

NOĆNI KUPAČI

Preobrazit ću se.
Na dnu riječnog rukavca
bit ću kamen.
Bit ću fluidni oblik vode,
muški i ženski svijet.
Krug koji koncentrično se širi,
i u svojim valovima umnožava odraze krošnji i ptica.

Preobrazit ću se.
Bit ću vodeni ljiljan,
cvijet lopoča.
Šutjet ću s ribama,
zaboraviti svijet iznad površine vode.

Tamo negdje na obali,
ljudi izvrću čamce na trbuh zemlje.
Skidaju im zelene haljine od algi.
Ulazak u čamac je kao povratak u maternicu, u svijet prije rođenja,
kada su plovidbe bile duge i sigurne.

Noćni kupači ležat će spokojno,
ukopani u pijesak poput školjke,
gledajući ostakljeno nebo
kao beskrajan ravni horizont.

***

POST SCRIPTUM

Draga moja,
ne mogu te utješiti
I najslađa jabuka ima srce od cijanida,
snovi koje sanjaš zimi
ostvarit će se tek u proljeće
nema tu prema zaslugama
snovi bogatih jači su od snova siromaha
jedan ormar pretijesan je za jedan iznošen život,
a varljiva nada posna je večera.

Mi koji ljubimo
bez barikada na srcu,
sačinjeni od vatre koja se ne dimi,
I pišemo pjesme na ničijoj zemlji,
uzdajući se u milost Božju
da bit ćemo nešto više
od kostiju koje trunu
i guraju se u utrobi zemlje,
izopćenici s alibijem zvijezda,
odmetnici od kaosa bez smisla.

Jer ionako,
umirati polako sa stažom promašenih sati,
isto je kao neodgodiv i neopoziv odlazak samoubojice,
kao da je tama u kojoj će duša oslijepiti
jedino mjesto utjehe.

________________________________________________