Tag: Sanda Lončar Ružić

– Dide, dide, snig! – uzviknu Petar oduševljeno.
– Ma di, mišjeg ti repa?
– Pa evo, pogledaj, pahuljice – pokušavao je jednu uloviti šakom.
Prsti na rukama bili su mu crveni od bure, no ipak se slabašna pahulja na njima brzo otopila.
– Ma, kakav snig, slabo je to. Još malo i eto nas gori, a onda ćemo pomalo nazad, mrzlo je i bura je sve jača.

Završno penjanje do Gradine bilo je najteže. Smještena na vrhu brda stara je utvrda, isprepletena modroljubičastim suhozidinama, zarasla u grab i kupinu. Na mjestima je sa zapadne strane bila posve nepristupačna, a u njezinu su podnožju kameni blokovi ponegdje bili viši i od djeda. Nije se dječak mogao domisliti koliko su snažni bili ti ljudi koji su je gradili. Šutke se penjao za djedom znajući koliko je važan ovaj dan, i nakon kraćeg vremena njih su se dvojica konačno uspeli.

A s Gradine si, s njezinih visokih ruševina, mogao dotaknuti mrkle teške oblake, toliko se visoko učinilo Petru. U njezinoj utrobi opružila se ledina prekrivena mahovinom i mladom igličastom travom iz koje su mjestimično izniknuli buseni divljih šafrana, kao da nije zima i kao da se mrkli nebeski svod upravo ne kani spustiti na zemlju. Oko razbacanih razvalina natiskali se mesnati i oštri listovi perunike.

Popne se Petar na golemu kamenu stijenu da s nje još bolje promotri okolinu, podigne ruku u zrak kao da će dohvatiti oblak. Bura je oštro obliznula crvenkastu dječju šaku i Petar brzo uvuče ruku u džep, pridržavajući drugom kapu. Zima je na ovoj visini bila još zubatija i oštrija.

Pogled je s Gradine bio veličanstven, okolna su brda klecala pred njezinom ljepotom. U daljini su, jedan iza drugoga, izvirivali magličasti brežuljci, sve jedan veći od drugog. Još dalje, iza njih, snježni su se vrhovi dalekih planina zamatali u oblake kao u naramak čađave vune. Imao si na toj visini osjećaj kao da ploviš cijelim krajem, da jašeš na toj kamenoj gromadi.

U modrim su se grozdovima nanizali suhozidi duž Gradine. Ispod jednog od njih je, doviknu djed Petru, baš tamo ispod vilinske ploče jednom kao mali dječak sjedio i čuvao stado ovaca, kadli mu je iznad glave proletio vuk.

Petar pogleda djeda razrogačenih očiju.

– Vuk!? – uzviknu sa strahom, nevjericom i oduševljenjem.

– Eee, vuk!

Djed izvadi vrećicu s duhanom. Petar primijeti kako mu teško ide motanje cigare na vjetru, ruke mu podrhtavale od starosti a možda i leda. Bura je uporno gasila plamen šibice. Napokon pripali i nastavi, gledajući u daljinu:

– Je, bio je to vuk. Stado se razbižalo na sve strane, a ja se od straha nisam moga pomaknut. Vuk se zagleda u mene, kozjeg mi roga i, dok se stado rastrčalo i blejalo ka prid smrt, ja sam osta sidit skamenjen. Nekoliko je trenutaka gledala ta beštija u mene, mislio sam, srce će mi iz prsa iskočiti. A onda je vuk, isplaznute jezičine i razjapljenih usta, pogleda negdje iznad mene i zacvilio isto ka naš Garo kad nešto skrivi…

Zastade opet, okrenu se i promotri vrh cigare, sklon dramatici u ključnom trenutku. Otpuhnu polako i obliznu usne, suhe od bure i cigare:

– I? Šta je bilo dalje, dide? – upita Petar bez daha.

– Podvio je rep i odjurio cvileći, a da ni ovce ni mene nije ni taka – pljucnu djed duhan i zagleda se ispred sebe.

Petar se namršti u čudu i pomalo sumnjičavo. Ako je išta znao o životinjama, znao je da je vuk najstrašnija beštija na svijetu koja ne cvili kao pas niti se ikoga boji.

– Ja znadem da to što je vuk iznad mene ugleda, da je to bila vila, sinko moj.

– Vila?! – Petrovim čuđenjima danas nije bilo kraja.

Djed nastavi istim glasom:

– Je, je, vila je to bila! Nisam ja baš nju točno vidio, ali vidio sam njezinu bilu haljinu koja se bila zavijorila iznad moje glave ka zastava. Ja se od straha nisam moga pomaknit niti pogledati. Ali, nakon što je vuk odjurio, čuo sam tihi ženski glas kako mi govori: „Ne boj se, Perija, neće ti vuk ništa, na Gradinu su došli i njome prošli i vukovi i ljudi, prošli su dječaci i poskoci, ništa im se nije dogodilo. Pođi kući mirno i ne boj se.“

– To ti je rekla?! Vila ti je to rekla?! I nisi se boja?

– Ma jesam, ali opet i nisam. Kad sam se napokon usudio okrenit, iza mene nikog nije bilo… Ovce su se bile šćućurile uza zid, drhtureći. Brzo sam ih pokupio i drito kući. Nisam to nikome kazivao, ne bi mi niko ni virova, nego evo tebi sad.

*

“Čitajući, još dok je bila u rukopisu, knjigu o malom Petru, njegovu didu i vili, koja se događa na jednom imotskom brdu, uskliknuo sam: Brdo, prepoznao sam te, ti si Liskovac! Liskovac je pri vrhu presječen stožac, nastalo podnebesno guvno. Po rubu ostaci zidina ilirskoga grada, na sredini vilinski kamen, srednjovjekovni stećak. U Sandinoj priči, Liskovac se uzdignuo do olujno ljubičastih nebesa. Pod Liskovcom četiri sela, Podbablje, Podosoje, Runovići i Zmijavci. S Liskovca se gleda sva Imota, od Bijakove do Zavelima, grad Imotski i jezera do dna njihovih modrih i crljenih bunara. S njega su nadzirani svi puti kojima je od Cetine do Neretve i od snježnih bosanskih gora do mora putovala povijest. Mogao se vidjeti konjanik i mrav. Na Liskovac slijetale munje i vile. Sletio i odletio ilirski grad. Po njemu rasle i nestale liske, lijeske, ostavile mu ime. Ostala ilirska božanstva rogati poskoci, njegovi vječiti čuvari, cvijet iris ilirika, perunova perunika. Ostao starohrvatski stećak, vilinski kamen. Guvno na kojem vile i munje igraju kolo. S Liskovca sletila Sandina vilinska knjiga” – Petar Gudelj

_________________________________________________

SANDA LONČAR RUŽIĆ (Imotski, 1972.) piše kratke priče, poeziju i priče za djecu. Objavljivala je u skupnim zbirkama Krom i pakao, Jedna priča iz Domovinskog rata, Oberon i PitchWise. Priča “Amerika” objavljena je u nekoliko časopisa i novina. Urednica je i autorica monografije U kamenu čvor – kravata Imota te istoimene izložbe fotografija. Urednica je biblioteke Radičevac i autorica projekta Mitsko Podosoje. Pohađala je radionice kreativnog pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Poduzetnica je i živi i radi u Zagrebu.

Moja je majka uvijek znala izabrati pravi trenutak kad cvijeće treba iznijeti na balkon nakon zimske pauze. To bi označilo definitivan kraj zimi i mrazu. Potom bi pročistila staro lišće, zasula bi nove zemlje, dodala ekstra „pojačanja“, kako je zvala smrdljivu tekućinu u zelenoj plastičnoj boci, škarama od loza podrezala bi grančice koje su se tijekom zime opružile preko posuda. „Da điranu izrestu novi pupovi“ govorila bi „da ne podivija“.

To divljanje na vrijeme nepodrezanih biljki bilo mi je već poznato. Isto se dogodilo smokvi iznad djedove kuće. Jedne je godine, dok je djed bio u bolnici, nisu podrezali, pa se smokva razmahala kao Željko Kerum na sastanku gradskog vijeća. Bila je toliko gusta da se u njezin hlad tijekom ljeta mogla uvući jedino susjedova mačka. Nije toga ljeta, razumljivo, bilo ni smokava jer za plod nije ostalo ništa snage, rastumačio nam je do kraja djed tajnu podrezivanja.

Kako se điran zapravo zove, majka nije znala. Do pravog imena cvijeća nitko u našem susjedstvu nije osobito držao. „Ka đirana sam ga zasadila, ka điran reste i ništa se ne buni. Cvita ka sunce!“, rekla je majka jednom, što je meni zvučalo prilično logično. Imena su važna ljudima, i psima, i susjedovoj mački, ali cvijeću nije. Majka je, kao i uvijek, bila u pravu.

Jednom je tako, pred Uskrs, cijeli dan uređivala terasu. Magnolija je bila procvjetala, trešnja nabacila pupove, trava pokošena, vrt očišćen. Na zid od terase majka je poredala posude prezimljenog cvijeća s lokalnim imenima, brižno je obrisala i terasu i posude, poredala ih po veličini, vrsti, ili kako je već smatrala da treba. Izgledala je pri tom zamišljeno i koncentrirano, kao da igra šah sa Garijem Kasparovim. Zrak je bio ispunjen mirisom svježe zemlje, gradela i nadolazeće kiše.

Te je večeri bila velika oluja. Vjetar je polomio grane starog oraha, a susjedu digao dio krova s kuće. Naše su posude s cvijećem završile sve na travnjaku, polomljene i rasute.

I majka je izgledala loše, kao da ju Kasparov upravo matirao. Nije, doduše, ništa komentirala, već je šutke pokupila ostatke plastičnih posuda i zemlje u kantu za smeće.

Sutradan se iz grada vratila sa punom kašetom novih sadnica, tucetom šarenih vrećica cvjetnog sjemenja, kao i s velikim brojem novih plastičnih posuda. Idući je dan zasijala i zasadila sve doneseno. Svaka je biljka sad imala drugo ime. Uz novo cvijeće stigla su i službena imena napisana na plastičnim štapićima, ili smo ih mogli iščitati sa šarenih vrećica.

Tako su nam to ljeto cvjetale i mirisale pelargonije, surfinije, petunije, cinije, verbene i lobelije.

Jedino je ispod ograde, uza zid, postojano mirisao stari điran kojega je majka, onaj dan pred oluju, bila zaboravila staviti na zid.

***

SANDA LONČAR RUŽIĆ piše kratke priče, poeziju i priče za djecu. Pohađala je radionice kreativnog pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Objavljivala je svoje priče u skupnim zbirkama Krom i pakao, Jedna priča iz Domovinskog rata i Oberon. Priča Amerika objavljena je u nekoliko časopisa i novina. Urednica i autorica monografije U kamenu čvor – kravata Imota te istoimene izložbe fotografija. Urednica je biblioteke Radičevac i autorica projekta Mitsko Podosoje. Rođena je 1972. u Imotskom. Poduzetnica je i živi i radi u Zagrebu.

Usisavali smo bijelu crtu posred ceste uvjereni da će nas povesti do cilja. Na vijugavim dijelovima držala se postojano, masna i puna, precizno prilijepljena uz podlogu. Cilj nam je bio obala.

Birali smo cestu D1 da izbjegnemo gužve u tunelu i plaćanje cestarine. Krenuli smo prije zore da preduhitrimo velike vrućine.

U daljini su se noćna bića pretvarala u sive koprene i iščezavala pred očima. Mračne su se zakrpe još držale pod krošnjama stabala. Travom i šipražjem obrasla kuća sa polusrušenim krovom odisala je raspadanjem i osamljenošću. Iz njezinih je prozora mrak zacrnio moje misli.

Ne znam u kojem je trenutku počela ta nelagoda.

Je li me oneraspoložilo što je on, dok sam se vraćala po rječnik francuskog jezika, nestrpljivo dodao gas, unatoč ranom jutru i usnulim susjedima.

Ili kad je naglas podrignuo. Pozdrav iz unutrašnjosti, reče, a u zraku se osjetio miris sinoćnje žuje i jutrošnje paste za zube. Kad je prvi put podrignuo u mom prisustvu, bila je to svojevrsna potvrda neraskidive veze, potvrda muškosti, točka na i. Netko zapali cigaretu nakon seksa. On je nepušač, pa je podrignuo. Taj neraskidivi bond sad je mirisao na sinoćnju žuju, jutrošnju pastu za zube i prekid.

Nisam sigurna hoću li se ikad naviknuti na odlaske.

Auto je bio uobičajeno prekrcan, samo što je ovaj put sve bilo drugačije. Na paktregeru je, čvrsto ukonopljen i zarolan, zrakom zaplovio madrac Stella 200×160. Sličio je na torpedo. Za kraj smo privezali crveni šal Manchester Uniteda, u slučaju da nas zaustavi prometna.

Vijugali smo Kordunom. Sunce je izašlo i pratilo nas pod oštrim kutem. U Tušiloviću smo skrenuli na benzinsku po gorivo.

En face odraz auta, mene i madraca u izlogu benzinske dodao je montipajtonovski štih mom neraspoloženju. Izgledala sam kao pilot svemirske brodice sa satelitskom antenom na glavi. Zaplakala bih da nisam posve prazna.

I ta sumnja koja ne da mira.

Vratio se u auto sa snickersima i autostoperom kojemu je oko vrata visjela velika smeđa krunica. Mađarski hodočasnik. I student. 

– Hoćemo ga povest dio puta – pitao je otvarajući zadnja vrata da mu napravi mjesta.

Nije čekao moj potvrdan odgovor. Tegla bosiljka je smetala pa ju je dodao meni u naručje, na mogli-smo-i-bez-nje način. Student hodočasnik je, ispostavilo se, pričao hrvatski. Jer je s granice, kaže. Iz mjesta kojeg nisam uspjela zapamtiti.

– Hvala puna. Dugo ja čekal na benžišku. Od večer nema turišta.

– Ma nema na čemu. Znamo mi kako je to. I mi smo bili studenti – slagao je, ali se ubrzo ispravio – mislim, bez auta.

Diplomski čeka da ga se završi i preda već četiri godine. Tehnički, dakle, još je student. Do Nove godine, obećao je starcima i meni.

– Stopiram ja do Medžugorje.

– Pa kad si ti uopće krenuo na put? – upita on hodočasnika, te ponovi glasnije – koliko već putuješ? –  viče kao da je Mađar gluh.

Zatvorila sam oči kad ne mogu uši.

– U pentek. Dva dana sam bila u Zagreb kod prijateljica. Bliže Jarun stanuje.

– Pentek je petak na mađarskom – prevede mi moj dragi na hrvatski.

– Petak, da. Ja i ona smo se upožnala u Medžugorje, u dvijetisoćdeveta – objašnjava dalje student.

– Opa – kimnu ovaj moj značajno – a, ti često ideš na hodočašća? – i razvuče što širi osmijeh da ga se ne shvati krivo. U te stvari moj dragi nije vjerovao, ali je vjerovao u političku korektnost.

– Da – doda student tiše i zašuti.

Napokon sam se i ja oglasila. Pitala sam studenta kako se zove i ponudila svoje ime u zamjenu. Činilo se pametnije uključiti u razgovor nego šutjeti. 

– Janos – odgovori nagnuvši se prema meni. Piše se sa s, bez kvačice, a čita š, znala sam to.

– I kako to da baš ideš ovom cestom?

Trebala sam dodatno pojasniti:

– Autoputem lakše stopirati – sad sam i ja bez potrebe pojačala za nekoliko oktava.

– Da – odvrati naš suputnik isto glasnije, kao da smo u helikopteru – ali volim taj put više.

– A da? – čudili smo se oboje. On naglas, ja u sebi.

– Volim više taj put zbog Slunj.

Učinilo mi se da nisam dobro čula. On nastavi:

– Prošla godina na hodočašča ja išla kroz autoput. Morala tako jer mi je na naplata kuča povezela jedna mladič koji se vračala se po druga auto jer je imala saobračajna nesreča na autoput. Išla po druga auto u Zagreb i kad se vračala povezla mene. Ja htjela, ja želio, kroz ovaj, a mladič mene povezla pa ja išla kroz autoput.

Nismo ga prekidali. Objasnio je, na koncu, sam:

– Ja nisam mogla taj mladič pustiti sama kroz autoput. Moguče trebala on društvo zbog nesreča – slegnu ramenima i zašuti.

Ipak nakon kraće stanke nadoda:

– Zato nisam prošla godina išla kroz ovaj put – završi s poantom.

– A zašto želiš ići ovim putem? – pitala sam zainteresirano.

– Zašto što ja volim Slunj. Slunj lijep. Rijeka i Rastoka dolje još lijepa – zvučio je jednostavan odgovor.

Pokušala sam shvatiti. Da bi se shvatilo trebalo je šutjeti.

Razgovor su nastavili njih dvojica. O hodočašću, studentovom faksu povijesti i nogometnom prvenstvu. O našoj maloj vikendici na škoju. Škoj, ponovio je student da zapamti. Dragi nastavi o tome kako će prvo završiti kamin koji je započeo graditi lani. O klesanju kamena, i suhozidima, o svom pisanju i mojim prijevodima. O životu u gradu i na otoku. I o tome kako šteta da Mađarska nema mora. Opet razvuče osmjeh da ublaži moguću političku nekorektnost.

Hodočasnik je više slušao nego pričao. Ali, doznali smo ipak, ovo mu je sedmi put da ide u Međugorje. Prvi put ga je poslala baka. Kaže, kad god može, ići će. Ne objašnjava razloge, ovaj moj ne pita. Divi se i čudi, osjećam, i uživa.

Uvijek se raduje na isti, naivno dječački način. 

Prepustila sam se vlastitim mislima. Otpuštala nelagodu. Potrajat će, tjedan ili dva, dok se sasvim ne opustim.

Kordun se, sa svakim kilometrom koji bismo zagrabili, sve više budio. Opazila sam kako su se, duž ceste, postepeno, otvarali modri cvjetovi vodopije.

Slunj nas je dočekao sasvim svjež, umiven i nasmiješen. Sišli smo do Rastoka. Naš je hodočasnik spretno zahvatio vode i umio se. Činilo se kao da je došao u vlastito dvorište. Izvadio fotoaparat i fotografirao. Nas dvoje i brojne pastrve koje je ugledao pod drvenim mostom. U prozirnoj bistrini vode mreškale su se čudesne slike okoline.

Nagnuvši se preko ograde mosta, mreškali smo se i nas dvoje. Smijali smo se. 

Kavu smo popili u kafeu na autobusnoj stanici.

– Prenosiš se, kad putuješ, tako trebaš, to je sreča – reče Janos, naš prijatelj.

Nismo sigurni je li mislio reći baš to što što smo mi razumjeli, ali smo spremno kimnuli. Što smo duže prijateljevali, to je manje pazio na izgovor, to smo ga bolje razumjeli.

Prenosiš se kad putuješ. To je sreća.

Do Gračaca sam spavala na zadnjem sjedalu. Uspavljivale su me hrvatske riječi u pogrešnim padežima i rodovima. Moj je dragi budući profesor, pa je ispravljao, ako se student ne bi uvrijedio. Ne, sve je u redu, on to voli.

Probudilo me je gašenje motora i otvaranje vrata. Razbudio miris bosiljka iz naručja. U daljini se ocrtavao Velebit. Velebit je granica, pomislih zbunjeno.

Ovdje smo se trebali rastati s Janosemm, on je dalje nastavljao prema Kninu. Još jedno fotkanje i pozdravio nas je nasmijan i vedar, zagrlio dvaput. Njemu je još stisnuo ruku i potapšao ga po leđima. Kao Mourinho.

Kad smo kretali, pokucao mu je na prozor.

– Hej, koszonom! Hvala ti za Slunj! – doviknu mu Janos.

On je spremno uzvratio: Hvala tebi na društvu. Pazi se. I javi se. I druge stvari koje se govore iako znaš da se više nikad nećeš sresti.

Velebit je granica.

Nastavili smo put u tišini, serpentinama se spuštali prema moru. U daljini je jedna baka rukama okupljala malo ovčje stado. Kao da nam je onaj tamni oblak iznad kanjona obećavao hlad. Baka je mahnula. I mi smo njoj odmahnuli. On me je zagrlio, još malo i tamo smo.

***

Moj je dragi srkao jutarnju kavu na terasi i zadovoljno kimnuo prema moru. Oleandar je nadmašio samog sebe, hortenzija pomodrila, kamin skoro gotov. Dva smo mjeseca tu.

– Nisi bogat ako nemaš ovo, fakat nisi bogat – reče on žutom tigrastom mačku Carlosu, sjedeći, sav zamazan malterom, na terasi pod kostelom.

– Muy bien – kao da mijauknu Carlos izvalivši se na leđa.

Carlos je stigao iz Kube prije pet-šest godina, kad ga je njegov barba, mornar, prokrijumčario preko carine. Naš je ljeti. Stara komunjara, ljutio se barba na njegovu prevrtljivu prirodu. Mom je dragom Carlos bio izvrstan sugovornik.

– Ne srči kavu – smetalo mi je.

– Srčem jer je vruća – reče meni, pa ponovi Carlosu, škakljajući ga po trbuhu – ma srčem jer je vruća, ma srčem jer je vruća, ma… –  kao da je dijete, i Carlos, i on.

Spojila sam se na internet. S talijanske strane otoka usporen je kao i naši planovi. Vjetar je bio taman. Mirišljava kostela, mirišljavo more, prohodni sinusi. Moj je dragi fugirao i pjevao o galebu.

E-mail se presporo skidao. Polagano su se, u pixelima, iscrtavale naše nasmiješene i namreškane glave u Slunjčici. Pozdrav iz Becshely, dragi prijateli, pisalo je, vidimo sebe moguče dogodine.

Na drugoj smo slici svi troje na pumpi u Gračacu. Iza se nazirao Velebit. Vidi se da se prenosimo i to je sreča, pisalo je ispod fotke.

***

SANDA LONČAR RUŽIĆ piše kratke priče, poeziju i priče za djecu. Pohađala je radionice kreativnog pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Objavljivala je svoje priče u skupnim zbirkama Krom i pakao, Jedna priča iz Domovinskog rata i Oberon. Priča Amerika objavljena je u nekoliko časopisa i novina. Urednica i autorica monografije U kamenu čvor – kravata Imota te istoimene izložbe fotografija. Urednica je biblioteke Radičevac i autorica projekta Mitsko Podosoje. Rođena je 1972. u Imotskom. Poduzetnica je i živi i radi u Zagrebu.