SAN O CIVARAMA
Divila se tkanju tuđih zastora,
Bečkim volanima i krivim rebrima,
A mi smo gledale njenim očima.
Kazivala je da zla vezilja duge konce suče
I upozoravala na karenjine u Italiji.
Vjerovale smo u ispričane horizonte
Divile se tuđim zastorima
Konci su nam bili kratki
I nismo išle u Italiju.
Sanjala je kraljevstvo s vlastitim civarama
Breme je gurala u tuđim
Dok nam snove nije obesmislila.
***
SJENE AKTOVA
U mraku
U simfoniji tišine
Međusobno zagledani
Raspoznajemo teksture
Znamo tkanja i nijanse crne.
Biramo šarenilo vlastitih aktova
Užarenih udova
Bezglasni u svojoj neboji.
Sutra ćemo biti crne siluete
Na bijelim zidovima.
U tom kontrastu
Šutjet ćemo obale
Zagledani u tkanja i nijanse.
***
PUTOVANJA BEZ PASOŠA
Bezočne laži su dnevnici
U kojima granice prolazimo bez pasoša.
U njima,
Volimo bližnjeg svog,
Razumijemo ljubav,
Maštamo nadu,
Čeznemo za dragim.
Nijemi slušamo o ratu u Iraku i Iranu
Prije svih naših depersonalizovanih ratova.
U onom što smo rukom ispisali
Nema ništa do vlastitog zujanja
U vremenu koje nam ne pripada.
Zbog Černobila nismo jeli zelenu salatu
I nije nam žao salate
Ni Černobila
Već žalimo Tarkovskog
Čija je umjetnost bila pasoš za vječnost.
I još uvijek osjećamo udar suze
Zbog ljubavi čijeg se imena ne sjećamo.
Vlastite ratove prešućujemo.
U dnevniku ne pišemo zlo
Imenujemo ga politikom.
Ni Lorka se njom nije bavio
A ona mu je presudila.
Pišemo samima sebi
Ono čega se želimo sjećati.
Lažemo da volimo
I maštamo svjetove
Za koje naši pasoši ne vrijede.
***
O UDARCU
Dan počinje pogledom
U zidove, ljude, predmete.
Danima
Horizonti se smanjuju
A sloboda vlastite sobe je sve veća.
Ne znam šta je starije
Prvi udarac ili prvi pad?!
Pogled kad zaspi,
Čujem kovača
Čujem avion i bombu.
Slušam srušene domove.
Jutro počinje pogledom.
Moja soba nije daleko od velikog sata
Vrijeme je uvijek daleko od pogleda
Pogled udara o vlastite zidove
Udara o tuđe krovove.
Njegove kazaljke nisu vrijeme.
I buđenje.
Jutro počinje pogledom.
I udarac jutrom.
***
NENOŠENI SNOVI
U muzejskom depou
Vezena
Nenošena cipela.
Autentična mustra
Raritetna.
Nema podataka
O jagodicama
Što su iglu
U tvrdu kožu gurale.
Zavještana u sehari
Bezimena cipela
Nenošenih snova
Iz napuštene kuće
Spaljenog sela
U sanduku depoa
Čeka nas i divljenje.
***
SAD NE KUCA
Vidjela sam tetu
Omeđenu zelenom bojom
Imenom i familijom.
I tako skučena
Bila je lijepa
Bez osmijeha.
Imala je kosu.
Nije mi se svidjelo što sam je srela.
Gledala sam nju
Gledala sam druge ljude
Skučene
Omeđene
Bojom i familijom.
Gledala sam i sat
Zlatan
Kičast i rastegljiv
Što mi je dala.
Sat,
Što ne kuca.
________________________________________
SAIDA MUSTAJBEGOVIĆ (1976, Prijepolje) bosankohercegovačka je pjesnikinja, pripovjedačica i istraživačica. Studirala sociologiju, novinarstvo i književnost u Sarajevu. Boravila je u maternjem, turskom i njemačkom jeziku. Bila je novinarka, urednica i kolumnistkinja u domaćim i regionalnim medijima, a danas je fokusirana na društvena i humanistička istraživanja, transgeneracijske traume i kulturne utjecaje koji se reflektuju u balkanskim narativima i identitetima. Autorica je dokumentarnog filma Boje i ritmovi nemira ¬ Collegium artisticum 1939-1941. Književnoj javnosti predstavila se proznim prvijencem Kuća bez krova, a njene priče i pjesme u njemačkom prijevodu našle su se u nekoliko književnih antologija. Nenošeni snovi njena je prva knjiga poezije.
fotografija autorice: Svjetlana Panić
čovjek-časopis 