Tag: Safet Berbić

Adilu Demiroviću*

U bolničku sobu broj 119 u kojoj leži osam ranjenih boraca, s jutarnjim suncem i jutarnjom svježinom sa istoka ulazi i jutarnja vizita. Glavni doktor stade pored praznog kreveta uz prozor i zamota zabrinutost u šaljivo pitanje:
– Đe onaj Mrga što ga je na Glavici zgodio metak u onu njegovu ludu glavicu?
– Uteko! – viknu jedan ranjenik sa Majevice.
– Kad bolan uteko? – uplaši se i uozbilji doktor te u trenu skide sa lica onaj šaljivi izraz.
– Jutros, ha je svanulo, nako u pidžami i u papučama, ode, ma da se i pozdravio s nama, obazro se nije, samo stavio kažiprst ‘vako duž nosa i usta a drugom rukom mahn’o. Mi mislili bogami ode u halu. Čuli smo iz hodnika njegov glas: Samo vi lezite, idem ja branit’ Bosnu.
– Jeste li išli u wc? Ima l’ ga? Da mu se nije šta desilo? Da se nije ubio, Bog ga na hajr okrenuo?
– Ne boj se doktore, takvi ne dižu ruku na se. Ako ga drugi ne ubiju, neće ni on sam sebe.
– Ja manjeg čojka a većeg srca nisam vidio – dobaci drugi ranjenik odnekud iza doktorovih leđa, jednako malen kao i Mrga, mršav i srastao sa krevetom, kao da je sam čaršav progovorio.
– Veliki ljudi su oni koji imaju srce – reče doktor nekako sebi u njedra, a onda, zadovoljan ovom iznenadnom navalom mudrosti, obrati se svima – kažete „uteko“, ha?
– Uteko, uteko. Jučer mu je bio u posjeti jedan, ‘vako krupan, neobrijan, ko kakav komandant meščini, pa mu pričo o nekakvoj akciji što se sprema. Čuo sam kad mu je Mrga reko: „Ne počinj’te bez mene. Džabe ćete izginut’“.
– Pa, on nije normalan, danas smo ga trebali operisati. On ima košuljicu od dum-dum metka u sljepoočnici. Ona može svakog trena krenuti, a onda je Bôgin. E, svašta i u ovoj Bosni. Neće ono „hiruršku“ hoće ono „ratnu“ operaciju.
Doktor se primače prozoru i pogleda ka Skojevskoj ulici, a onda, kao da se iznenada dosjeti:
– Je li još šta rekao?
Onaj nevidljivi i još manji od Mrge, onaj zboreći čaršaf, također, kao da se iznenada sjetio:
– Jutros je spominj’o nekakve štrumfove, he he, nekakvog Zulfu, Kadru, Arkana, Senu, Zudu, štajaznam. Pa se onda nešto smij’o. Kaže: „Mi svi štrumfovi a Zudo i Seno k’o od brda odvaljeni“, tako je prič’o. Je l’ sanj’o ili je bio budan, nisam načisto.
– Zanimljivo – počešao se po bradi doktor kao kakav istražitelj – zanimljivo, a je li još šta spominjao?
– Ne znam šta je jutros sanj’o, ja ništa nisam čuo – uključio se opet onaj ranjenik s Majevice – ali sinoć je, sjećaš se (okrenuo se nakratko kolegi na krevetu do njegovog), sinoć je govorio o tom Arkanu kako je skupo platio svoju igru sa minama, kako je Seno isto ost’o bez noge a Zudo pogin’o na Vijencu.
– I Džemsad, i Džemsad – dobaci neko.
Šutljivi ranjenik na susjednom krevetu jednako je šutio.
– Spominj’o je i nekakve „tigrove“, sve sa imenima. Ne umijem ponovit’ imena ali sjećam se nekih: Kobra, Brko, Caco, Dejo, Šiljo, Šećko, Katić, Ćehaja, Tale, Pićok, Subaša, Džana, Fićo, Isko, Rogo, Harika, Lišče, Moki, Koka… ko će to sve popamtit’ – prozborio je opet čaršaf koji zbori, te osjetio potrebnim da dodatno pojasni jedno ime, odnosno nadimak – hahaha „Arkan“, nije to doktore onaj Arkan – gluho bilo – nego naš Arkan.
– Koji je danas dan? – upita doktor sestru koja je stajala korak iza njegova desnog ramena.
– Ponedjeljak, doktore, ponedjeljak.
– Znam da je ponedjeljak, datum, datum te pitam?
– Šesti juni 1994. godine.
– Hm, popitat ćemo se nas dvojica Mrga, neka, neka – promrmljao je doktor za sebe, naslonivši bradu na vlastite grudi kao da govori stetoskopu što mu poput mikrofona visi o vratu – neka Mrga, neka – nastavio je baš kao da nešto zna a što ne smiije i ne želi kazati nikome. Najmanje ranjenicima.
– Uzmite doktore trešanja, halalosum – reče onaj s Majevice – to su Antini hrskavci, moj brat ukr’o, nema bolje trešnje u tuzlanskom srezu. Nit slađe od ukradene.
– Čuj ovo „ukr’o“ a daje s halalom.“ Pa još Antine. Ništaniščim – kroz smijeh izbaci komentar onaj čaršaf koji zbori.

Opsjednut svakojakim brigama doktor nije imao kad misliti na datume. Dvije sedmice poslije, ista soba, isti doktor, ista sestra, isto pitanje.
– Koji je danas dan sestro?
– Ponedjeljak, doktore, ponedjeljak.
– Opet ona „ponedjeljak“, to znam, jučer je pobogu bila nedjelja, nego koji je datum?
– Dvadeseti juni 1994. godine.
– Uh! – uzdahnu doktor zabrinuto – pa zar opet ponedjeljak.
U bolničkoj sobi broj 119 isti sastav vizite ali odjeljenje ranjenih boraca dobilo je smjenu. U krevetima nova lica, na licima nova briga. Opet je sa Glavice stiglo najviše ranjenika. Brzo se u ratnim krevetima mijenjaju postave. Bezmalo kao u rukometu. Nema se tu kad izležavati, valja prazniti krevete za nove ranjenike jer topovi ne ušućuju, saniteti zavijaju i dan i noć. Prioritet, ranjeni borci i civili pa tek onda ostali. Povadi gelere, očisti, zavij, previj, prepakuj i natrag kući.
A šta bî s onim odjeljenjem u kom je bio Mrga?
Onog sićušnog, što se stopio sa čaršafom premjestili u šok sobu a odatle u sanduk od svježe izrezanih dasaka bijelog bora, pa na groblje u Živinice: Dragi naš… herojski si poginuo… Bosna će znati cijeniti… čitao je četni moralista. Onaj s Majevice otpušten. Onaj šutljivi, isto. Ona četverica bezimenih isto otišli.
– Je li ko bio na Glavici jučer? – upita doktor glasom što odaje zabrinutost.
– Jesam ja doktore – reče jedan baš sa Mrginog kreveta.
Doktor se trznu i naglo okrenu:
– Kako je bilo? Čujem da ste zauzeli Glavicu?
– Gadno bogami doktore, gadno. Istina, oslobodili smo je a ne zauzeli, pobili desetak četnika, jednog smo zarobili, dosta naoružanja i municije zaplijenili, ali smo poslije nadrljali, kad su počeli granatirati. Ne mo’š oka otvorit. Otkud im samo ‘nol’ke granate. –
– Dobro si me ispravio, „oslobodili“, a ne „zauzeli“ – nevoljko prizna doktor i onako ljutito, a u ljutnji je čovjek valjda najiskreniji, otkri svoju dobru upućenost u stanje na ratištu – dva naša borca su poginula, a devet ih je ranjeno.
Kao da je slutio sljedeće pitanje, ranjenik reče i imena poginulih.
Nijedan od njih nije bio Mrga, s olakšanjem je, onako za sebe, zaključio doktor. Nema ga ni na spisku ranjenih. Dobro je. Ali gdje je, dobro ga našlo.

***
U bolničku sobu broj 119 ulazi doktor na čelu odjeljenja bijelih mantila i s vrata pita:
– Đe onaj Mrga što ga je na Glavici zgodio metak u njegovu ludu glavicu?
Pokazujući na isti onaj krevet do prozora, trojica ranjenika horski odgovaraju:
– Tu je doktore!
I zaista, ovaj put krevet je bio pun. Dobro, napola pun. S malo podignutim uzglavljem Mrga je jedva sezao do polovine kreveta. Na glavi mu bijela ahmedija raščupala kosu, desna noga u krvavim zavojima, na licu osmijeh. Odmah je poznao doktora.
– Kako ste doktore! – pozdravio je veselo Mrga.
– Dobro sam Mrga, dobro, a tebe neću pitati za zdravlje nego ću te pogledati, pa ti onda kazati kako si. Znam da nisi normalan, ali najprije da vidimo nogu. Mina, ha?
– Nagazna doktore! Šta kažete, hoće l’ mi ostat noga?
– Hoće, ali samo zato što sad i da hoćeš ne možeš pobjeć’. Hm. Kako se to desilo takvom borcu?
– Ne znam ni ja doktore. Išli smo Caco, Lišče i ja – govorio je to baš kao da doktor zna i Cacu i Liščeta, i Iliju, i Tomaševića, i Muhameda, i Muamera, i sve te „tigrove“ – išli tako, a prije nas tuda prošlo dvajst hiljada boraca. Četeres. Kako? Da me ubiješ ne znam. Uglavnom, ništa me nije boljelo. Ništa. Samo me hitilo. Tek kad sam izuo čizmu vidio sam šta j’ bilo. Noga mi je bila sva krvava, stopalo izvaljeno iz zgloba. Mujo Ikan je izvadio zavoj i previo… Hoće l’ mi ostat noga, doktore?
Kao da je ignorisao ovo pitanje doktor odmota čalmu sa glave i jagodicama srednjeg prsta i kažiprsta kliznu po Mrginoj sljepoočnici.
– Još je tu. Srećom da te u glavu zgodilo. Od čega ti je ta tikva hljeba ti? – našalio se.
– Hoće l’ mi ostat’ noga, doktore? – ponovio je Mrga pitanje.
– Da se ne lažemo Mrga, povreda je ozbiljna i ako hoćeš da spasimo od noge što se spasit’ dâ, valja ti ostati u bolnici možda i tri mjeseca. Ako sve bude uredu operacija bi mogla potrajati i petnaest sati. Ne može manje. I ako sve bude kako treba, onda ćemo o jednom trošku odstranit’ i tu košuljicu od dum-dum metka iz tvoje lude glavice da ti opet ne bi šta ludo dum-dumnulo na pamet. Moraš me slušati Mrga!
– Hoću doktore, hoću. Noga je to, nije glava, hehe! – nasmijao se Mrga ohrabren doktorovim riječima.
Tog popodneva i duboko u noć Mrga nije mogao zaspati. Bol u nozi udarala je pravo u mozak, a i ona košuljica od dum-dum metka u sljepoočnici, valjda, kad je čula da će i ona biti odstranjena, uzjogunila se pa zajedno s bolovima u nozi, nekako udruženo napada. Žigovi su se tek povremeno smirivali, baš kao da i oni znaju šta je umor. Mrga bi žmirnuo tek tren a onda bi se opet zagledao u žutu zavjesu što se lagano klatila kondenziranom atmosferom bolnih sudbina u sobi broj 119. Tà i tišina zna njihati zavjese.
U tom trenu, iza spuštenih trepavica vidi Mrga: Prva godina rata. Pedeset metara od onog dalekovoda na Prijevoru. Ribonjina njiva. Tranšeje. Rovovi. Na liniju dođe traktor, na traktoru browing, teški mitraljez kalibra 12,7 mm. Malo pripucaše i odoše dalje. Mrga šmaga, da je i njemu, ama ako ima šta jače, sa većim kalibrom, kakav PAM ili PAT, pa da vrati onima na Grebu ha oni zapucaju. Nek znaju s kim imaju posla. Ne prođe puno Mrga dobi PAM-a, pravog pravcatog PAM-a, sovjetskog, sve onako sa postoljem, sa optičkim nišanom, grudobranom. Obradovao mu se kao rudar novoj lopati. Kad sad sjedne za njega i kad oplete tamo prema Grebu i Hatinoj vodi, četnici će se pitati, kakav je to mitraljez koji sam puca. Nigdje nišandžije.
Kako nigdje nišandžije a za PAM-om Mrga?
A u rano ljeto devedeset treće nameračili se četnici da zauzmu Prijevor. Došli noć ranije, konačili pred našom linijom, iznenadili ljiljane i najurili ih iz četiri rova. Razlijegali se rafali, zujali meci, a kraj Mrginog mitraljeskog gnijezda bezglavo bježali uplašeni saborci. I ko zna dokle bi to išlo da Mrga nije zakrenuo strojnicu udesno i opleo po njima, kako se kaže: „ko maksim po diviziji“. Iznenadio je on sad njih jer su od silne buke mislili da je čitav Drugi korpus krenuo. Odozdo, od Ostrića, pripucao još jedan nalik Mrgi i eto ti preokreta: sad četnici bježe otkle su i došli. Mrgi se brk razvuče u osmijeh. Sjetio se potom kako je otišao do komandanta bataljona pa mu rek’o da mu je na liniji dosadno i da bi volio ići u manevarsku jedinicu jer je čuo da se tako nešto upravo formiralo. Komandant se začudio (čuj, dosadno mu), malo zamislio (ko će mi sad čuvat’ liniju) a onda ipak odobrio (u redu, đavo nek nosi i tebe i tvoju dosadu). Potom s „tigrovima“ gazi svim ratištima bosanskim, juriša na neprijateljske utvrde. Nemaš ga šta vidjet’, a time, ne možeš ga ni vidjet’, a srce golemo k’o Konjuh. Šta god zamisliš i sračunaš da ne može, zovneš Mrgu i vidiš da može: forsiraj Krivaju kad je nadošla – eto Mrge; inžinjerijski uredi šta hoćeš, most, prilaz, nasip – eto ti Mrge; deminiraj ispred četničkih rovova – zovi Mrgu; noćno izviđanje, ko će – Mrga… treba li gdje šta zavarit’ – zovi Mrgu, nema boljeg varioca. Sve Mrga. Svemogući Mrga. Ma dajte da mu damo kakvo priznanje, rekoše na jednom referisanju oni što imaju činove na epoletama, zaslužio je. Ne bî malo, izvedoše Mrgu na pozornicu i dadoše mu pismenu pohvalu komandanta Drugog korpusa za onaj podvig sa PAM-om. Drago Mrgi. Fala im. Ne prođe malo eto još jedne nagrade, opet od komandanta Drugog korpusa, ovaj put za oslobađanje Vijenca. Ista k’o ona. Čekaj-čekaj, nije ista, da nije kakva greška. Nije. Jest. Nije. Jest. Jest greška: na prvoj nagradi piše Demirović (Najila) Adil, a na drugoj Demirović (Adila) Najil. Haj ti sad budi pametan. Pogriješili? Pogriješili jašta su. Da su mu dali zlatni ljiljan, ne bi pogriješili, pisalo bi Demirović (Najila) Adil.
Počeše se Mrga nesvjesno po sljepoočnici, zasvrbio ga geler, pa se sjeti grudobrana, pa kako se ono bio naslonio na bor kad je u njega zvekn’o dum-dum metak. Suljo, šta ovo bi? Nije ni znao da je ranjen, opet sjeo za PAM i opet otjer’o četničku izvidnicu, pa još prida pripucao ka njihovom PAM-u na Grebu. Nije im dao dahnut.
Pa onda vidi mater Hajriju kako sjedi na verandi, melje kahvu i zove dječurliju svoju: „Ibrahime, Redžo, Ademe, Adile, Asmire, hajte, gotova je“. A onda pogleda Ibrahima: „Đe je tebe sine tako zgodilo? Boli li te, sine?“
Tako je Mrga sanjao, ili je samo mislio, svejedno, u ratu je jedino misao slobodna.

– Koji je danas dan sestro?
– Srijeda, doktore, srijeda.
– Ma, znam da je srijeda, ali koji je datum? –
– Četrnaesti decembar 1994. godine. –
– Dobro je, makar nije ponedjeljak.
– Mrga! – viknuo je doktor okrenuvši se Mrgi – slušaj ovamo, rat se hvala Bogu, bliži kraju i sam Bog zna nije li ti baš ta noga sačuvala glavu. Čim te prepakujemo i podignemo na noge, ženi se. I to nađi kakvu Ribničku. Kao i ja što sam. Cure s Krivaje su kršne, lijepe i vrijedne. Nek ti rodi djecu. Lati se aparata za varenje dijete, i vari, zato si se školovao, a pušku, pušku okači na klin.
– A da ja nju podmažem doktore, šta znaš, zlu ne trebala.

*Adil Demirović Mrga, sin Naila i Hajrije, rođen je 12. septembra 1969. godine u Crnjevu, općina Zavidovići. U srednjoj školi odškolovao je svoju ljubav prema varenju i postao nadaleko čuven majstor. Vojni rok u JNA služio na Kosovu, u Peći, i to 1989/90 godine (tamo se već kuhalo) tako da je praktično iz rata došao u rat. Braneći Bosnu i Hercegovinu dva puta je ranjen. Njegovu invalidnost doktori su procijenili na 60%. U Banovićima mu se 1997. godine desila ratna ljubavna priča, prognanička. Cura baš iz Ribnice, Mensada se zove, i upravo je onakva kakvu je zamišljao Mrga kad ga je u bolničkom krevetu sjetovao doktor. Dvije kćerke mu rodila: Eminu i Jasminu. I sina Rijada. Valjalo je djecu hraniti i školovati te se Mrga dao u potragu za poslom. U Fabrici građevinske opreme u Banovićima čekale su ga oplate i svakojaki željezni profili, a u Ljubuškom džinovske korpe za bagere i metalne prikolice. Sve je to on vario. Iako radno sposoban, Mrga je 2013. godine, kad je napunio 44 godine, otišao u invalidsku penziju. Privatne firme i danas (2024. godina) traže da im Mrga vari svakojake metalne profile. A Mrga gdje zavari, tu više ne puca. Pa i onda kad baš „puca“ (u ratu, vidjeli smo to), znao je Mrga opet zavariti sve pukotine. Nadamo se da više nikad neće ni pucati i da Mrga više neće imati potrebe intervenisati.

*

“Rudar je stvorio Moju Litvu. Rudar je Litvi promijenio i ime. Rudar dakle, može sve. Rudar je nama i inače sve: i otac i očuh, i majka i maćeha, i privilegija i prokletstvo, i radost i usud, i maljuga i sladoled, i ćasa gluhe čorbe i lovačka šnicla, eros i tanatos, senklo i šubler, babajička i mehanizovano široko čelo, zeleni blok i MasterCard, ćiro i savremeni transportni sistemi, blagoslov i prokunstvo, klavir i ćemane, Vivaldi i Braća Bojići, kolo okolo i svečana akademija, i Puračić i Čevljanovići… Sve je nama rudar. Rudar je banovićki inače načinjen od malo laporca, malo vode i puno puno ćumura. A da ne bude tvrd k’o kremen-kamen Bog mu je s Konjuha poslao malo vjetra. I eto ga, jedinstvo sadržine i forme što izaziva trnce miline na mišićavim podlakticama.

Pred tobom je, uvaženi čitaoče, svojevrsna knjiga portreta. Slikao sam velike ljude, one koji čine grad gradom, Litvu Litvom, odnosno Banoviće Banović ima. Najbolje među nama slikao sam najbolje što sam umio. Nekima sam dao više, nekima manje prostora jer, složit ćete se, jednostavnost je jako složena.” – iz autorovog predgovora knjizi

______________________________________________

SAFET BERBIĆ, romansijer, pripovjedač i slikar, rođen je u Tuzli 1964. godine.
Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Banovićima, a književno obrazovanje stekao je na odsjeku za Jugoslavenske književnosti i hrvatskosrpski / srpskohrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji u Tuzli i Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Posjeduje veliku zbirku portreta rađenih olovkom i iza sebe ima nekoliko samostalnih izložbi. Urednik je autor radijske emisije Radio forma koja se emituje u programu Radio Banovića od 18. februara 2008. godine.
Autor je brojnih novinarskih tekstova, reportaža, putopisa i filmskih scenarija: Jedna priča o Banovićima, Sunce za rudare, Blizanci itd.
Utemeljitelj je Međunarodnih književnih susreta Lejla Avdić. Urednik je i recenzent brojnih književnih djela domaćih i stranih autora. Za svoj književni rad višestruko je nagrađivan.

BIBLIOGRAFIJA:
pripovijetke:
Sjenke na mjesečini (1996),
Plava kuverta (2018).
Moja Litva (2023/24)
romani:
Edžel (2001),
Otava (2008),
Fatimina ruka (2012),
Fuga za Amaliju (2017)
zbirka pjesama:
Vjetar nešto nosi (2021)
monografija:
„65 godina Odreda izviđača Plamen/Mijo Kerošević Guja“ Banovići (2021).