LET NAJAMNOG RADNIKA
Prvi je put padao sa stabla.
Bila je lipa.
Grane joj kresao.
Onda se negdje prelomilo.
I padao je dugo, dugo je padao
duljina pada ublažila je udarac.
Pao na beton.
Preživio.
Drugi je puta padao sa građevine,
balkona nedovršena.
Drugi kat, prvi kat, prizemlje
opet je dugo padao, toliko dugo, da se više nije ni sjećao
tko ga je probudio.
I opet preživio, na vrećama cementa.
A treći put
treći je put poletio.
Kupovao je uvijek stvari rabljene, bagave,
kakve više nitko ne kupuje,
stare i dotrajale.
Njegovi bi govorili
nepotrebne.
A on kupovao ustrajno
jer oni što prodaju stvari bagave
i sami su bagavi, svakakvi i nikakvi
kao i on otprilike.
Valjda se nadao
kad sam postane roba trošna, nepotrebna,
netko će ga sebi uzeti,
čuvati i paziti kao rijetkost starinsku,
dragocjenu.
Samo to se rijetko i rijetkima dogodi.
I treći put nije padao.
Treći je put poletio.
***
ZIDAR
Miješa malter, šaluje stepenice,
njegovo je tijelo trošno, dotrajalo
pa ipak, u njemu još snage ima za miješanje maltera
i kaže, evo, sve me ide.
Pored njega tri Mladena pričaju
ide li uz miješano meso vino, mineralna, piva
I zovu ga Stari ajde provaj
uz ovaj meni kako se slaže vino piva mineralna.
I Stari svečano zasjeda na terasu što lijepo more gleda
drhtavim rukama hvata se ubrusa i jela
i kaže, evo, sve me ide
Za to vrijeme tri mlada Mladena
kradomice šaluju stepenice
a Stari zaziva još malo rakije da sve to zabetonira.
Sve je to pusta fikcija.
Koje bih sve zakone prekršila kad bih mu bijele kante
ponijela
i s njim stepenice, bijele kule od kamena, podigla
šapćem mu, ne govori ovo nikome,
uzela sam tvoje ruke čvornate, tvoje noge žilave
sve od sebe same rade.
Kaže mi radim već šezdeset godina
a misli nemoj me sad tu žaliti
i kaže mi ma pusti postoje ženski i muški poslovi, nemoj se
prljati.
Ja mu ne govorim, a baš bih voljela
prije smrti naučiti
kuću ozidati
ne mogu to obični smrtnici
istom tom lakoćom njegovom
pisati
jer neke su biografije dovoljno velike
samo za poeziju.
***
ZORKIN BOG
Gdje je nekada bila Zorkina kućica i baštica i divlja
trešnjica,
nikla je nova građevina.
Svakim danom jedan po jedan komad neba uzima
i dok raste
meni je sve više Zorke u mislima
u onaj dan kad je mojima preko ograde komad kruva
pružila
u dan kad nije bilo ničega, ničega.
Djeci podajte, tako rekla je
a vi možete i gladni zaspati.
I dok stremi nova kuća nekuća prema visinama
mene raduje
jer taman kad pomisle da su Boga za bradu ulovili
bit će to Zorkina marama,
pod vrat vezana
i Zorka će se sagnuti
i komad kruva im pružiti s riječima
Uzmi sine slobodno, tol’ko ti je potrebno da ovaj dan
preživiš.
***
MARKO, UNUK MARIN
Nije njen unuk rođeni, nego ih je sudbina kao izbjeglice
spojila,
prepoznaše se dvije nesreće, mati s djetetom nezakonitim i
cura nikad udavana.
Mara je bila najsretnija kad je o Marku pričala.
Marku sam predavala u jednom od onih otpisanih
razreda,
od kojih se puno ne očekuje,
za njih se kaže: iz disfunkcionalnih su obitelji,
što je eufemizam za problematične,
što je topla voda i sapun za bakterije.
Ta atmosfera malih očekivanja bila je opipljiva
u učionici školskoga suterena,
podruma sa malim rešetkama na malim prozorima.
I naravno da smo se prepoznali kao luzeri,
kao dvije slične nesreće, pogranični slučajevi,
putovali smo istim lošim cestama, istim kvarnim
autobusima
Da je škola brod, mi bi bili u potpalublju,
prvi potonuli,
toliko o našoj budućnosti.
I zato smo školski program zaturili,
proučavali samo planove koji bi nas iz potpalublja izvukli,
priče, basne, poeziju.
I svi su danas zreli, odrasli
lijepe pločice, postavljaju radijatore po slovenijama,
austrijama
pristojno zarađuju,
i žive po vlažnim suterenima, sa malim prozorima i malim
rešetkama.
I jednom će, jednom
s tog broda se spasiti.
Samo Marko, on to nije dočekao
mati mu nikad nije govorila o ocu.
Nikada.
Bojala se što bi mogla učiniti ta istina.
A Marko nije pitao. Nikada.
Iz nekog svog ponosa.
Iz nekih svojih strahova.
Samo se bijes neki u njemu nakupljao.
Što mati nije spominjala, selo jest,
nadugo i naširoko,
sjeme mržnje na mater bacalo,
ono raslo tiho, samozatajno.
Marko se opirao tom svom korovu, pljevio ga, sjekao.
Bio je tih, drag i umiljat,
Mare ga kupovala, malim sirotinjskim poklonima,
toplinom i bliskošću,
i bijes taj u njemu nije pravo ni sazorio,
i taman kad je stasao, i velik bio, dobar i privržen,
kao heroji u pričama koje smo, mimo plana i školskog
programa pričali,
Marko je stradao.
Smrt ga u zoru, u korijenu presjekla.
I nijednog bijesa nije u njemu pronašla.
***
VIDANJE
Damiru Ovčini
Knjiga ti je neprohodna
kao i svaka druga kalvarija.
Spoticala se, padala,
od nje se udaljavala,
pa joj se vraćala,
kao da hodam po već zgaženim visibabama.
I sanjala sam kratke odsječne rečenice,
u snu se pitala
zaboravlja li priroda
i šta ti je pisanje nego vidanje
pisati da bi se živjelo
i živjeti da bi se pisalo.
Neki su ljudi kao priroda,
kad voćke i stabla orezujete
one u strahu od smrti počnu još bolje rađati.
Drevna duša prirode sve zacjeljuje,
i tamo gdje su rane najbolnije.
To je kao kad šumu devastiraju,
krvnički, da ništa ne ostane,
zemlja tad pusti vrbolike, trave ljubičaste ljekovite,
svakovrsne meleme,
jer nakon ništenja,
priroda je neumorna,
novo je stvaranje vrijeme nježnosti i liječenja.
Neki su ljudi kao priroda,
duša joj neuništiva,
jer ljudi i jesu priroda
samo što to ponekad zaborave.
***
ESTETIKA MIGRACIJA
Došla je iz nigdine i dospjela
u nigdinu
jer za nju i sve njene
zemlje su obećane udaljene,
snovi na lancu vezani
i svaki put kad se malo otrgnu
za vrat ih prikolju
i malo pomalo
život iz tijela isisaju.
I njena je sad priča lijepo ispolirana
uglancana, kao ogledalo blistava.
Gledam je, po prvi i posljednji put, na pijedestalu
uzvišenu
u modnoj kreaciji
uokvirenu
u uredu obasjanom misirskom mjesečinom obilja,
uredu u kojem sunce nikada ne zalazi
i zlati uramljenu fotografiju.
Kreacija guštera što na suncu boje mijenja
oklop su taj sačinile ona i njene prijateljice
u malom fešn kontejneru, u bivšoj vojnoj kasarni
i prošetao se taj oklop po osunčanim pistama
europskih lijepih gradova
tamo gdje snovi povremeno povire
i nosio je taj oklop poskrivećke snove njihove i tijela
njihova
pokrio sve njihove nigdine
i sada ih čuva u uredu šefice migracija
lijepe, glamurozne
kao da zrno blata na ovoj vasioni ne postoji
kao da ne postoji crno ispod nokata, bijeda nikakva
samo i samo ljepota
ljepota različitosti u uredu šefice migracija.
Mali šareni leptiri
pribadačom zakačeni
u privatnu kolekciju.
__________________________________
ROBERTA NIKŠIĆ (1982-) rođena je u Mrkonjić Gradu, odrasla u Velikoj Kladuši, diplomirala teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, Ženske studije završila u Zagrebu, tečaj za turističkog vodiča u Dubrovniku.
Živjela i radila u Otočcu, Slunju, Sarajevu, Zagrebu, Dubrovniku i Cavtatu, Bihaću. Radila s đacima, turistima, migrantima, nešto od tih života je zabilježeno u pjesmama.
Objavila je zbirke poezije Otmica Europe (2017) i Patela (2019) i roman o izbjeglištvu Kućica za puževe (2025).
Zbirku Čovjek je šuma je zavrijedila za pobjedu na natječaju Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2024. godinu.
Piše za portal Polis.ba, povremeno objavljuje na Ajfelovu mostu.
Za tekstove o životima migranata dva puta nominirana za European Press Prize.
fotografija autorice: Gea Rajić
čovjek-časopis 