Tag: Robert Međurečan

dio 3.poglavlja „Mesijanska bolest“ – glavni likovi Eleazar i Andes, Herodovi lovci na mesije, odlaze u tamnicu razgovarati sa starim zvjezdoznancem Baal-tus-sarrom koji tvrdi da zna tko je Izabrani

Bojeći se novih napada, Eleazar i Andes su na putovanju u Maheront noćili u rimskim postajama uz cestu. Eleazara je svake noći Bog u snu hvatao za kosu — trpio je napadaje bunila i nesanice. Noćni razgovori s Bogom bili su sve češći.

Putujući na jug, zelenilo galilejskih brežuljaka i polja uz rijeku Jordan zamijenila je škrta golet Judeje. Posljednji dio puta do Maheronta vodio je uz golu obalu Mrtvog mora. Cesta je vijugala između surih i nazubljenih stijena. S Mrtvog mora širio se smrad raspadnutih lešina. To su se u dubini raspadale Sodoma i Gomora, grešnice koje je pravedni božji dažd maknuo s lica zemlje. Kad Židov putuje uz Mrtvo more, ne gleda u njegove vode da ne bi slučajno ugledao njihove uklete obrise. Voda je otrovna. Ako čovjek upadne u nju, ne može potonuti, ali ako brzo ne iziđe, koža mu se ospe ranama. Herod Antipa znao je ubijati zatočenike uranjajući ih u Mrtvo more.

Utvrda Maheront zarila je masivne zidine u hrbat sure hridi s koje je na zapad pucao pogled na Mrtvo more i Judejsku pustinju, a na istok prema golim brdima Nabatejskog kraljevstva. Utvrdom je upravljao Manais, stari krvnik koji je još službovao kod Heroda Velikog. I dalje snažan i vješt, s malom posadom tamničara čuvao je probrane Herodove zatvorenike.

Manais ih otprije poznaje, ukratko ih izvijesti o zarobljeniku. Starac se zove Baal-tus-sarr, u mladosti je bio poštovani zvjezdoznanac, ali je u starosti moralno posrnuo, propio se, zabludničio i zadužio kod Heroda Antipe. Ne mogavši vratiti dug, završio je u Maherontu gdje čeka otkupninu ili milost Herodovu. Eleazaru je mučno iz usta krvnika slušati o moralnom posrnuću.

Uvede ih u utrobu utvrde. Zapljusne ih vonj plijesni, prljavih ljudskih tijela, izlučevina i krvi, što Eleazara podsjeti na boravak u cezarejskoj tamnici. Prolazeći hodnikom, iz ćelija u njih zure grabežljiva lica, izmučena, ostarjela u žudnji za slobodom, usahla od straha. Manais bakljom osvjetljava put do kraja hodnika i zapali uljanicu na zidu. Sramežljiva svjetlost obasja unutrašnjost posljednje ćelije i obris ljudskog tijela u njoj.

— To je on — reče Manais i ode.

Eleazar napreže oči u polumraku, oslovi zatvorenika na grčkom.

— Priđi, ne vidim te.

Ogrnut u dronjke, obris se teškim koracima približi rešetkama. Ukaže se ćelav i razrok starac. Unatoč razrokosti,

imao je prodoran pogled. Izduženo koštunjavo lice obraslo mu u dugu sijedu bradu. Po dronjavoj odjeći i smradu, Eleazar zaključi da je starac dugo u tamnici.

— Možemo i domaćim jezikom — odvrati starac na aramejskom.

Eleazar kimne, razmota svitak papirusa s porukom.

— Ovo si ti napisao velikom tetrarhu?

Starac žmirka razrokim očima.

— Jesam.

— Ti si Baal-tus-sarr, zar ne?

— Jesam. A kako se ti zoveš?

— Ja sam Eleazar, a ovo je Andes.

— Eleazare, kako ti se otac zove? — iznenadi ga pitanjem.

— Juz Asaf Armathaim.

Starčeve obrve poskoče.

— Poznajem ti oca, pošten čovjek. Rijetkost za trgovca. A zanimljiv je i tvoj odabir zanimanja.

— Pusti mene i mog oca, vratimo se na poruku — prekine ga Eleazar strogo. — Dakle, veliki tetrarh Herod poslao nas je da utvrdimo je li istina što si napisao u poruci?

Baal-tus-sarr se nasmije, pokaže očuvane zube.

— Ne moraš biti tako služben. Razgovarajmo kao otac i sin. Ali u četiri oka…

Eleazar i Andes se pogledaju, a onda Andes šutke ode.

— Slušam te — Eleazar je htio što prije odraditi razgovor i pobjeći iz smrada.

— Zanima te je li poruka istinita. Jest, istinita je.

— Dokaži.

Starac se odsutno nasmije.

— Nema dokaza, možeš mi samo vjerovati na riječ.

Eleazar je pomalo gubio strpljenje.

— O tvojoj priči ovisi hoćeš li odavde izići živ.

— Dobro, kad si zapeo: bio sam na njegovom rođenju.

Eleazar nepovjerljivo naheri glavu.

— Rođenju mesije?

— Dakle, Eleazare, sine Armathaimov, znao sam da će Herod Antipa poslati nekoga da provjeri govorim li istinu. On je, kao i njegov otac Herod Veliki, bolesno osjetljiv na svaku naznaku ugrožavanja položaja. Zato ima vas, lovce na mesije. U poslu s mesijama neizbježni su nesporazumi, kriva tumačenja i pretjerivanja. Svi raspeti kojima ste okitili križeve možda su buntovnici i ubojice Rimljana, ali mesije svakako nisu.

— Kako znaš da je taj kojem si bio na rođenju pravi mesija?

— Iako je Babilon odavno izgubio sjaj, u njemu i dalje obitavaju najučeniji magovi od kojih sam još kao mladić naučio sve tajne zvjezdoznanstva. Bio sam poštovan i bogat. Svakom polupismenom magu od Indije do Herkulovih stuba poznato je proročanstvo o dolasku mesije koji će srušiti stari i stvoriti novi svijet. Pitanje je hoće li itko prepoznati znakove dolaska? Prepoznaj suzu na kiši. Kad je prije trideset godina Efraimova zvijezda zasjala nad Babilonom, moji sudruzi Melk-ki-orr, Ka-es-parr i ja otvorili smo tajne svitke i prepoznali znak: vrijeme mesije je stiglo. Uzbuđeni, otpravili smo se na zapad, prateći znak na nebu. U ubogoj pojati nedaleko Jeruzalema našli smo majku u porođajnim mukama. Ubrzo je rodila muško. Majka je bila još djevojčica, a otac postariji. Došli su odnekud iz Galileje. Majku su trudovi uhvatili na putu i tako se porodila među stokom. Svi znakovi su se uklopili. Bili smo izvan sebe od sreće, darivali djetešce darovima, kako dolikuje mesiji. Ali, neoprezno smo na sav glas pričali o njemu. Tad je Judejom vladao Herod Veliki. Bili smo stranci, nismo znali za njegovu mesijansku paranoju. Poslao je lovce da ubiju dijete. U zadnji smo tren dijete s roditeljima sklonili u Egipat. Ne znajući koje je dijete budući mesija, Herod Veliki naložio je da se u okolici ubije sva muška novorođenčad. Za svaki slučaj. Znaš li da je tad glavni lovac bio naš zajednički znanac, Manais? Smjerno je proveo Herodovu zapovijed…

Eleazar je pomno slušao starca. Riječi su mu uvjerljivo tekle. Djelovao mu je čilo, kao da boravak u tamnici nije naštetio njegovom umu i tijelu.

— I gdje je sad taj mesija?

— Ne znam. Nakon što smo ih otpravili u Egipat, pobjegli smo pred Herodovim bijesom natrag u Babilon. Izgubili smo trag. Danas je zreo muškarac, korača negdje ovom zemljom, spreman ispuniti proročanstvo.

— Gdje su ti sudruzi? Melk-ki-orr i Ka-es-parr?

— Odavno nisu više na ovome svijetu.

Plamen u uljanici zatreperio je kao da će se ugasiti, sjene su plesale na starčevom licu. Tišinu je narušavalo palucanje stijenja koje se ponovo razgorilo.

— I nikoga živog nema da potvrdi tvoju priču?  

— Nema.

— Djetetovi roditelji?

— Rekoh ti, izgubio sam im trag. Mogu biti bilo gdje, ako su još živi. Čovjek ne mora vidjeti da bi vjerovao. A ja vjerujem u proročanstvo: u proljeće tridesete godine svog života, mesija će početi propovijedati i nakon nekoliko godina, prije smrti, pronijet će riječ koja će promijeniti svijet…

— Rekao si “prije smrti”? Zar će mesija umrijeti?

Starac iskrivi lice u grimasu koja je imitirala osmijeh.

— Da. Na križu.

Eleazar zatrese glavom u nevjerici.

— Promašio si, starče. Sveti spisi govore o mesiji koji će doći predvoditi najhrabrije sinove Izraelove i uništiti sve neprijatelje. Mesija neće hodati na prstima i šaptati, nego stupati kao vojnik i grmjeti kao munja koja raskoli stoljetni cedar. Mesija je vojnik-pjesnik. Mač i lira. Bog Izraelov i njegov odabrani narod, zajedno!

Baal-tus-sarr zdvojno odmahuje.

— Ne, mesija neće tako doći. Doći će neprimjetno, poput tihe vode, u prnjama će pronositi Riječ i umrijeti ostavljen od svih, pa i najvjernijih. Ali, Riječ će ostati, poput jeke će putovati svijetom. Ovog proljeća napunio je tridesetu. Krenuo je na svoj put, Eleazare…

Eleazar i Baal-tus-sarr nadmudruju se pogledima. Razroko starčevo oko gleda urokljivo.

— Zašto baš sada? Zašto nije krenuo ranije, kao mladić u punoj snazi?

— Treba pogoditi pravo vrijeme. Biti prerano u pravu znači biti u krivu.

— A sad je pravo vrijeme?

— Jest.

— Posljednje pitanje, starče: kako se zove?

— Ne znam mu pravo ime. Zovu ga Bosonogi. Svjetlokos je i plavook, kažu.

— Tko to kaže?

— Glasovi… — Baal-tus-sarr se približi tik do rešetki, uvjerljivo zbori. — Svi smo mi, Eleazare, slijepci u spilji u potrazi za davno ugašenim plamenom. A on ga nosi u sebi, čuva ga. On je taj čuvar vatre kojom će zapaliti svijet… Na tvom mjestu potražio bih ga kod pustinjaka koji na Jordanu ljudima ispire grijehe.

— Kod Johanana Ha’Matbila? Luđaka koji jede skakavce i kori ljude?

— Da. Od njega će krenuti. Tako kažu sveti spisi.

Starac ušuti, umorno se zavali u pljesnivu stelju, nasloni glavu na rešetke.

Eleazar razmišlja, mršti se.

— Zašto mi sve to govoriš? Zar ne bi trebao prešutjeti, sakriti od mene sve što znaš?

— Želim ubrzati ono što se mora dogoditi.

— Zašto? Zar ću ja biti taj koji će pravog mesiju staviti na križ?

Baal-tus-sarr govori sporo, umorno.

— Što je zapisano, ima se dogoditi. A ja sam rekao što sam imao reći. Svejedno mi je hoćeš li me osloboditi ili ću krepati ovdje, spokojan sam jer sam ispunio svoju misiju. Kad je čovjek mlad, sam se opasuje i hodi kamo želi, a kad ostari, raširi ruke da ga drugi opašu i vode kamo ne želi. Star sam, oči mi zakazuju, ali vidim onkraj granica našeg uskog svijeta, onkraj vlastitog mraka. I jasno vidim…

Starac se odvuče u dubinu ćelije, okrenuvši Eleazaru leđa. Razgovor je završen.

______________________________________________

ROBERT MEĐUREČAN (Zagreb, 1969.) je do sad izdao pet romana: posljednji „Tako neka bude“ izišao je u proljeće 2025. i odmah se ovjenčao dvjema prestižnim nagradama – Gjalski i Kamov. Taj povijesni triler smješten u rimsku provinciju Judeju u Kristovo doba ima jaku duhovnu i filozofsku potku, govori o prijelomnim vremenima koje tako jako podsjećaju na dvojbe današnjice i naglašavajući osnovno pitanje: kamo dalje?).
Romanom “Prodajem odličja, prvi vlasnik” (2008., Konzor) ušao je u literarnu javnost. Taj antiratni manifest zaslužio je nominacije u svim natječajima za knjigu godine. Drugi roman “Kad jaganjci utihnu u Zdihovu” (2011., Konzor/Jesenski i Turk) literarno nastavlja obračun s devijacijama iz bliske prošlosti. “Krletka za glinenog goluba” (2019., Sandorf) svojevrsni je završetak trilogije, roman koji kosture u ormarima iz nedavne mračne prošlosti napokon nastoji pokopati.