Umjesto žalobnosti pomisli na rajolik prizor esplanade Malekona. Na bogove Monmartra koji su mi ovoga jutra došli na poklonjenje. Samuraj sam, olovo je moj bušido, koitalna sam zmija čiji je rep ukrućen, moja ljubav sija u noći poput elektrode, var je dubok, plinski, autogeni,
spajajući razlomljeno, napuklo i ubogo. Ja sam velika bijela psina, s raljama u koju staju sve šume Apenina, Agnes, sjećaš li se, cijelo to ljeto, bio sam tvoj cepelin, tvoj Hrist i Adam, torpedo bijah za tvoju podmornicu. S crnih si
najlonskih čarapa na mene slala električne munje, u dlanove moje, frkćući, kao na Pindu Zevs kad presretnu Tifona, pucali su federi poljskih kreveta, sa stropova otpadao je malter Vavilona, gorilo je, kao nebo nad Sajgonom, kao tijelo svinje sprženo brenerom. Rekla si:
Tvoja je krv vrela, ti moraš na jug, ja idem gore sjevernije.
Bio sam poput crvenokošca kojem su otrgli vampum pred vješalima, svi moji totemi bjehu srušeni, svetilišta popaljena. Mora sam ruma preplovio u tvoje ime, bijah Cubano Sato, Caballero, revolveraš bez pravog izazivača, od sjećanja na tvoje tijelo stvorio sam mitologiju, tvoje oči otvarahu mi pute kojima nikad ne mišljah da bih mogao poći.
Ostrvljen bijah, svakom si mi sabljarkom koju ulovih, iznova probola srce, uplašena bijela golubice santerije, sa dušom đavola. Nedjelja je, drugojulska, 1969, Anno Domini, vrijeme je da upalim vatre kvazara u čađavim očima dvocijevke, i da se Erida konačno smiri, a moj davni brat, Paradžanov, snimi film o nama, bojom prezrela nara.
***
MARTOLOŠKA
Fison, tavnosrebrn, u štukaturi tmastih magli, obgrljuje nas, kad su mi tvoje noge ukrštene o vratu, hobotnica si pred harpunom, pred giljotinom dok upirem se o zrak, ispljunut poput koštice, koščice riblje, odbačene s gozbena tanjira. Prolazim preko runjavih algi, lišajnog kamenja što snatri u podnevlju, sjenama, među kojima kernje mudruju, snuju palasture.
Oči su ti bobe crne zove, burjanke, Crmnica zbijena u vinsku kominu što vrije, negažena, mrkota grka u ždrijelu, isprva, pa osladne kad se ispije naiskap.
Čun sam što klizi smolastom vodom, tamnom poput ugljena, zemljom Ormuzdovom, uvalom karličnog limba. Oko hrptenjače je tvoje čigrište zmijama što vibriraju i palacaju na moj torzo u kojem gori čudo.
Sablja sam dimiskija što te siječe stihijski. Vidra budeš, povučeš se u spilju, a otud se čuje kikot kalašture.
Takva je ljubav spočetka, s toplim rujem zore prilazi, okasni li, paučina bude, mrenom što vid zamračuje.
Na kraju postane i zlatnik što ga djeca nađu u pijesku geomantijskom, istovjetnom onom u kojem Pitagora iscrta vremenu krug. Suza vilinska pod gorom Sutormanom, u boji ahatovoj, olovo bablje u stravi,
od kojeg noću udovi se tržu, i nesvjesno se u krila s pomrčinom vržu, kad iskra skoči u plam petrolejke, u potrgane gusalostrune, nad buktinjom kreveta.
***
UMBRA KRAMERI
Ne uzimaj uzalud srca mojega.
Kad duša je lakmus, nad gorjem orlušina, zvijer što goni i biva progonjena.
Ihtis, libris, crna iz žuči na suncu krv zgrusla. Ko te je volio juče – voljeće te uvijek.
Damari se nabiru kao povesma od nesna, tkanje je žurno, u žilama plavet neba, indigo ispisan iz preobilja u ništ.
Ljubav je disanje drugom.
Sjakti se zraka nebesna u ribljem oku, vilin-konjica slika, u zlataru podneva, u jantaru pčela, dan predvojen kao lice Janusa. Voda živa, a močvara biva prelja odsudnom čekanju da siđeš dovde. Glas da ispuni se sušt na obali, gdje pijesak vije vjekovne nesanice.
U trudnoj vodi gdje mrgodna Umbra krameri tuži u osamljenju. U udivljenju prolazi vijek pod krošnjama gdje mlačno je
i turobno. Za prelest uspinjanja kazna pad je. U sandalama koje gore od zenita sjenka se nadvija nad površjem vode. Tu sam još uvijek. Čuješ li bućkanje talasa.
RADOMIR D. MITRIĆ rođen je 29.4.1981. godine u Jajcu, u Bosni i Hercegovini. Završio studij književnosti Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Njegovi autorski radovi su objavljivani u brojnim regionalnim i međunarodnim časopisima, zbornicima i antologijama, i prevođeni na engleski, njemački, francuski, italijanski, španski, ruski, bugarski i mađarski jezik. Za književni rad dobio nekolika ovdašnja i inostrana priznanja. Do sada objavio šest knjiga poezije i jedan roman. Živi u Kragujevcu.
Život, to su zavežljaji, zaveslaji kroz rukavce močvarne, gdje stoluje kralj ribara, makulatura hartije koja nikad neće postati nervatura knjige, lađa što se na Fokidu ne vraća i jazbina prazna, vučja, sa ehom davnih urlika. Melasa tavne krvce,
opne što pucaju, krila smočena iznenadnom kišom, zipka nad ambisom što se ljulja na oba svijeta, pukotina svjetlosna, između dvije vječne tmine, motrena okom Melise, htonske boginje, koja Orfeja iz Hada javi izvede. I kraljica Mab, leptirolika, ukazanje crnog jamba snova, za Merkucija i izmučenog Šelija. Život, to su kolica dječija na trijemu, sa sjenkom lijesa nad njima.
Mastika knedlogrla, ispijena za upokojenje i sestra što pušta suzice za bratom na času samrtnom, poput Antigone. Robovi-glasnici što izdišu od umora nad rimskim cestovljem i mudraci pod vrbovljem Lase.
Rusija, izmaknuta za čitavu jednu vječnost, čarnom nevidna oku. Lolitice nakoksane, za gozbe pedofila i mladih japija. Vera koja zadihano duva u brzogoreće stranice. Svijet koji se urušava iznutra, kao kula Vavilona, opekom sazdana.
Trojin plam, ženstvo tamno, materično, začelno, sa svršetkom na nebu noćnom, kosmosu kitnjastog uresa, klasterom rakovog sazviježđa. Zastor što u hramu cijepa se, kao tvoje čarape pod grubim dlanovima, u mraku ragastova. Sve pamtim
i sve zaboravljam. Uvuci me u svoj lapidarijum, škure za nama zatvori, uroni me u sebe, Mesopotamiju kojoj dođoh da se poklonim, Ištar, odvedi me carstvu ukraj mora, obali na kojoj sniva blijeda gospa, Poova Anabel, egzoskeletna, sama, odbjegla od nimfoleptičnih ataka, od silnih prolepsi, katalepsi, buncanja davne gatke, brzog fiksa, jeftine koke, sa plantaža Mezoamerike.
Igle što bode crno srce vinila, vretena Trnoružičinog. Amunet budi što čeka na poljubac zmijoprinca, Pasifaja nad koju se nadnosi sjenka golemog bika,
Karmen, s nožem u grudima i prstenom u blatu, Alisa čiji su kunići poklani, lubanja na koju slijeće leptir ljubavi nikad završive. Ave, victrix Lilit! Kroz usjeke tvoje, oči moje vire u raj. Pa ime ti bilo, Dolores Hejz, Virdžinija Klem ili Ogasta Li.
***
MILONGA ZA SVILENOBEDRENU
Hlad u suncu sam sikamore, u žezi, herezi, tijela tvoga što šišti u grču Gomore, obljubom rvača čiji ti stisak mrdnuti ne da. Kalup si.
U kojem topiš čitavu bulumentu olovovojnika požude, diskobolosa što napetih tetiva hita trenu izbačaja, u vatri božanskoj. Dugi sam tremolo citre što penje se uz tebe i ostaje tako u tupom bolu slezine, satima nakon zvukookida, titrajem.
Vododerinom pećine u koju svunoć galebovi utjeruju konje razdražene, kao u bitku hitri vozari ratne dvokolice, u noćima slanjim od mora.
Pod bludnim okom sikilja, što bubri i trza se naglo, nalik škorpijici. Kao znojni akordeon iz predgrađa buenosajreskog, što se širi od dahtaja i drhtaja tvojih, dok dva čuvara smokovita, budno čuvaju stražu, svjedočeći otvaranju tog sezama strasnog, čunjevima skrotuma, udarajući kao kastanjete o bubnjeve kože, membrane nategle do pucanja.
Barjak je podignut nad tvrđavom tvoje strasti, bijela zastava predaje u koju uđe, jašući na topu, raščupana, ali ponosna kao Zapata. Zlatan zahir što vrti se na kraju svijeta, jedro u oluji, čigra puštena iz ruku tangoigrača, to duša je tvoja.
Harem pred kojim igraju evnusi tužni, dok čekaš na pravog plesača koji doći će toj ulici ruševnoj, zelenoj od plijesni, u milongu svilenih bedara
što tihana su predvorja raja. Ljubav je fantazma, krv u kapcima onih što žmure gledajući u sunce, u stolici za ljuljanja pred staračkim domom, nakot čovječoribica što svijetle u tami, neprestano.
RADOMIR D. MITRIĆ rođen je 29. 4. 1981. godine u Jajcu, u Bosni i Hercegovini. Završio studij književnosti Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Njegovi autorski radovi su objavljivani u brojnim regionalnim i međunarodnim časopisima, zbornicima i antologijama, i prevođeni na engleski, njemački, francuski, italijanski, španski, ruski, bugarski i mađarski jezik. Za književni rad dobio nekolika ovdašnja i inostrana priznanja. Do sada objavio šest knjiga poezije i jedan roman. Živi u Kragujevcu.
čovjek-časopis 