Tag: Radenko Vadanjel

DVA MIKROESEJA RADENKA VADANJELA IZ KNJIGE “ČOVJEK IGRAČKA”, Sandorf, Zagreb, 5/2022.

esej
RIJEČI 

Naše su riječi kamenje. Izgovorene one se valjaju, preslaguju, premještaju poput oblutaka na žalu. Dok ih izgovaramo postajemo netko drugi, dok ih izgovaramo obmanjujemo sami sebe postajući netko drugi. Naše su misli iznevjerene, naši su osjećaji izigrani, dok gomilamo riječi. Riječi su izdaja vlastita srca, one su borba, uzaludno trošenje, pišanje u vjetar. Sve su riječi suvišne, one su znakovi u igri koja nas međusobno vezuje, otuđeni i prezreni sami od sebe, od suštine, koja je uvijek dijete i koja ne zna govoriti, koja je pogled i osjećaj, raširenih ruku ona nas iščekuje, ali mi i dalje lamatamo riječima i nemilosrdno, bezdušno lupetamo, vjerni svojim životnim ulogama, uvježbani glumci u hijerarhiji znakovlja, mlataramo rukama poput pingvina, kriješteći pritom, ostavljajući dojam koji nas opet negdje svrstava, kao posude na polici, negdje nas odlaže u nekom arboretumu svih uloga i svih maski koje se međusobno suodnose. 
Naša htjenja sažeta su u potrebi da budemo prihvaćeni. Veliki kompromisi i veliki gubici — svidjeti se drugima. Na tim temeljima opstoji svijet. Svidjeti se drugima, biti prihvaćen od drugih. 
Sve su riječi uzaludne, podložne strašnoj manipulaciji i strašnoj površnosti, teško razumljive i teško prohodne kada se trude da objasne, monotone i uspavljujuće kada podvaljuju neistinu. 
Riječi bježe od smisla u besmisao, bježe od istine u prijetvornost, riječi progovaraju samo da se svide, one su uvijek poluistina ili očigledna laž, one su uvijek igra, natjecanje i blef. 
Da bi nas drugi razumjeli, moramo govoriti njihovim “jezikom”, moramo se kretati njihovim “stranputicama”, smijati se njihovim dosjetkama, ponašati se u cijelosti kao krdo. U tome nam pomažu pažljivo odabrane riječi, kontrolirane riječi, gestikulacije odobravanja, kimanje glavom. 
“Ljudi mnogo govore, mnogo razmišljaju, ali malo osjećaju”, uskliknuo je baletan Nižinski. 
Osjećaji su se izgubili između riječi, osjećaji su iskliznuli, iscurili između rečenica koje se prevaljuju preko jezika kao zlatni snopovi žita, kao artistička govorna vježba... ploveći visoko iznad miniranog prostora u sigurnosti spretnih, slatkorječivih fraza, floskula i klišeja. 

***

PROJEKT

Cilj ovog Projekta nije da čovjek evoluira u nešto kompleksnije, da nadiđe vlastitu pohlepu, tupavost i samoživost. Sve su to ljudski atributi, osobine ljudske vrste kroz eone, i tako će nepromijenjeno i ostati. 
Uređeno društvo samo je privid ljudske tolerancije i suživota. Čim se izmijeni povijesni kontekst, ti isti ljudi, do maloprije pomirljivi, empatični prema slabijemu, darežljivi prema siromašnom, čovjekoljubivi prema odbačenom, pretvaraju se u razularenu rulju bez osobnoga stava. 
I to ne ulijeva nadu niti trunku vjere da je onaj koji nas je stvorio imao naročita očekivanja, jer mi se kroz sve vrijeme nismo prometnuli u nešto bolje, u nešto drugo, već smo ostali uvijek isti: častohlepni, samoživi i uskogrudni, jer mi se sve vrijeme našega postojanja nismo razvili u nešto više, u nešto plemenitije, već smo oduvijek ostali isti: gramzljivi, bezosjećajni i bešćutni. 
U čoporu se osjećamo zaštićeno. 
Kao pojedinci možemo odletjeti u visine, u uzvišene, božanske visine. Kao dio mase ostajemo nazadni, prosječni i bešćutni. Ubojice i lopovi.
Potencijal postoji, osjećam ga u sebi: potencijal samodestrukcije i potencijal dobrote, potencijal razaranja i potencijal opijenosti čarolijom života. 

*

"U knjizi Čovjek igračka prozaik i pjesnik Radenko Vadanjel čitatelju donosi u formi minieseja, lirskih zapisa, neka od svojih literarnih sučeljavanja s vječnim i uvijek neminovno opetovanim filozofskim pitanjima egzistencije i metafizike, čovjekova položaja i mjesta u svijetu, odnosa Boga, čovjeka i vremena, oblikovanja ljudske stvarnosti, promišljanja o pitanjima i doživljajima pojmova kao što su smrtnost, strah, emocije, ljubav, ali i o običnim danima, moru, prirodi, i, naročito, o glazbi...
On to čini lirski zgusnutim, slikovitim, istovremeno misaono i izvedbeno promišljenim jezikom, u kojemu skladnost ostvarenog ritma gaji sretnu, harmoničnu podudarnost sa sadržajima ovih zapisa, upravo kao u nekoj dobroj glazbenoj partituri, dok se suptilna nijansiranost dodira s psihološkim dubinama promišljanja istovremeno stavlja u suodnos s estetski zanimljivom, zrelom poetskom esejistikom. Ovdje tako, kao i u prethodnim Vadanjelovim radovima, svjedočimo naročitom, dosljednom, autentičnom stvaralačkom svijetu, doticaj s kojim jamči unutarnje prepoznavanje, pouzdan znak ozbiljnijeg čitateljskog užitka." - Sandorf

________________________________________________________

RADENKO VADANJEL (Pula, 1962.) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Rijeci hrvatski jezik i književnost. Piše poeziju i prozu. Do sad je objavio knjige: Lekcija o postojanosti (pjesme u prozi, 1999.), Dnevnik besposličara (roman, 2006.), Čovjek s tri pupka (pjesme u prozi, 2010.), Mišomor za rođake (zbirka priča, 2013.), Zdravo, dragi ubojice! (roman, 2017.), Sakramenti i kotlovina (roman, 2019.). Živi i radi u Istri.

ROMAN RADENKA VADANJELA “SAKRAMENTI I KOTLOVINA”, Sandorf, 2019; ulomak

proza

DVIJE TOČKE U PROZORU

Između prozorskih stijenki na kuhinjskom oknu nalaze se dvije mrlje, dvije kapljice uljane boje kojom je okvir ofarban. Jedva primjetno, te dvije skoro nevidljive točke, zaštićene s unutarnje strane prozora duplim staklom, stvrdnute i suhe, danomice se sastaju u njegovom imaginarnom oku, i kada ih to starčevo dovitljivo oko preklopi u zajedničku točku, kao što se preklapa oroz s mušicom puške, nišaneći kroz prozor, rasijan mu pogled odleti daleko do rubova horizonta ka dva usamljena bora, povijenih krošnji, grbavih i oštrih kao u dva čupava ježa.
– Nikada tamo nisam išao – zaključi uvijek s istom ravnodušnosti Nabukodonozor.
– Možda samo jednom… Prošli smo pored stabala. Dobro se vide samo odavde, s kuhinjskog prozora, kao dva otiska dječjeg prsta, dvije male nepravilnosti na horizontu – razmišlja, oslanjajući se svom težinom svoga malodušna, istrošena bića za tu pomirljivu, dobroćudnu postojanost koja se nazire ondje, daleko, u malim obrisima krošanja na hrptu horizonta.

A odmah do prozora, u ravnini prozorskih klupica ispod starčevih natečenih nogu, prostire se jedna druga, razlivena mrlja, brljotina od mokraće, koja se nikada ne pomjera, rastočena do neprepoznatljivosti. Pljesniva, zelenkasto smeđe boje – mrlja njihova propadanja. Obnevidjela, kao gluhi sonar u magli, daleko iza crte, iza horizonta i zamišljene beskonačnosti, pruža se ona i dalje, i dublje, i kroz nju, kroz tu razlivenu brljotinu pokraj prozora, treperi nešto nepotkupljivo i hladno, nešto studeno i opako poput riječne pjene koja dolazi uvijek u nemilosti, smiješeći se.
– Noćas si opet hrkao – obraća se žena svome mužu, ulegnuta u obruču fotelje na kraju blagovaone, a kompletno joj zubalo zamalo iskoči iz mjesta, i ona ga odsutno gurne natrag u čeljust i škljocne njime dvaput, za probu, kao da škljoca oštrim škarama za rezanje živice.
– Graha je ostalo u frižideru. Od jučer. Ima ga dosta – meškolji se dremljivo njegova žena, izvijajući ruke prema stolu i cigaretama.

Starac i dalje odsutno bulji kroz prozor, timareći zube izgriženom čačkalicom. Isušeno pojilište nasred dvorišta i razbucani grm koprive, čine mu se odjednom odveć stranima i dalekima, kao opustošeni krajolik na isturenom prostoru negdje daleko u nekom neistraženom području sila, čiji uzduh životne vitalnosti podsjeća na pastoralne sajamske slike blatnjave ravnice, omekšane prizorima raštrkanih svinja i gusaka na paši.
Obamrla svijest u kojoj se nespretno migolji kao crv, gura ga u prostor nepokretnosti i slabosti, u iščekivanje vlastita skončanja kao najpoželjnije zadovoljštine za sve neostvareno i neproživljeno, za svu nesreću koju mu je sudbina odredila, pa se sada, pomalo neočekivano, u rasplamsanom spekuliranju, Nabukodonozor ne grozi niti onih nesretnih okolnosti u kojima se našao junak nekog davno gledanog povijesnog filma, čijeg se imena nikako ne može sjetiti, a u kojemu se kraljevski oficir, pukovnik, još mlad, u punoj snazi, s prstom na obaraču pištolja pripijena uz oznojeno čelo, vrti u krug prostorije u kojoj je ostavljen sam sa sobom, da učini jedan neprirodan i krajnje nestvaran, bogohulan čin, jer mu je tako naređeno, da svojevoljno skonča vlastiti život.
– Bezvoljnost čovjeka baca u razne boleštine – obraća se ženi koja zamišljeno puši cigaretu, ostavljajući dojam budnosti, kao da ga sluša i kao da ga razumije.
– Tuđe se bezvoljnosti čovjek gnuša, a vlastitoj se klanja kao nekom staromodnom autoritetu, sijedih, čekinjastih brkova, u bijeloj kuti sa stetoskopom za vratom – okreće se po sobi vidno zadovoljan izrečenim.
Sve to na trenutak proizvede plamsaj u njegovom otromboljenom tijelu, koje lagano štucne, podrignuvši se istovremeno, stopivši okus ispijena piva i probavljena gulaša, u slatkasto gorki osjećaj sitosti i omamljujuća blaženstva.
– Možda je ta razlivena mrlja ispod prozora prolaz u drugu dimenziju? –pomisli, isključivo da samome sebi ugodi, gurajući neukusnu mrlju u nešto nadnaravno, o čemu snatri njegova raspojasana imaginacija, koja ga jedina ponekad iznenadi … i on se, udobrovoljen novim obiljem slika, iznova podrigne, ovoga puta snažnije i obilnije, poput prežderane svinje, smiješeći se u polumraku kuhinje nijemo kao luđak.

_______________________________________________________________________

RADENKO VADANJEL rođen je 1962. u Puli. Studij hrvatskog jezika i književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zbirku pjesama Lekcija o postojanosti objavio je 1999., roman Dnevnik besposličara 2006., zbirku pjesama Čovjek s tri pupka 2010., zbirku priča Mišomor za rođake 2013. roman Zdravo, dragi ubojice! 2017., a roman Sakramenti i kotlovina 2019. godine. Živi i radi u Istri.