Rade Jarak – čovjek-časopis

PATULJASTI SLONOVI

Kad sam bio nekoliko dana na Siciliji, naučio sam mnogo o životu. Ako želi naučiti mudrosti života, čovjek mora otputovati na Siciliju – bar ja tako mislim. Shvaćam da ono što vrijedi za mene možda ne odgovara nekom drugom, no svejedno.

Trebao sam imati promociju talijanskog prijevoda jedne svoje knjige u Cataniji, koja je nakon Palerma drugi najveći grad na Siciliji. Organizator je bila ugledna izdavačka kuća iz Catanije, a stan mi je ponudio jedan istaknuti umjetnik, slikar i pisac, inače po struci psihijatar, Carmelo. Da bi stvar bila još zanimljivija, Carmelo je bio porijeklom iz planina Le Madonie u unutrašnjosti Sicilije. Inače, malo ljudi zna da je taj otok izuzetno književno jak, na Siciliji postoji velika tradicija pričanja priča. Otud potječu dva nobelovca i pregršt drugih izvanrednih pisaca.

Carmelo mi je pokazao grad, a s nama je išla i prevoditeljica Suzana. Otišli smo prvo u Aci Trezzu, mjesto pored mora u kojemu je Verga napisao čuveni roman Obitelj Malavoglia (Obitelj Zlaželja), a potom smo se popeli na staru saracensko-normansku kulu od crne lave u Aci Castellu. S vrha strme litice pružao se pogled na istok, na pučinu Jonskog mora.

Poslije smo pored starih tvornica sumpora u luci otišli u centar grada.

U centru Catanije nalazi se spomenik na kojemu se nalazi mali slon od crne lave. Carmelo nam je objasnio da su ga podigli građani u čast nekom magu kojeg je neki okrutni biskup spalio na trgu. Pitao sam se zašto baš slon? Kao da mi je pročitao misli, Carmelo je nastavio priču – jedan sam dio razumio, ali ne sve. Na kraju se Suzana počela smijati. – Što je rekao? – pitao sam je. – Rekao je da su nekad na Siciliji živjeli nani elephanti, patuljasti slonovi – odgovorila je Suzana uz osmijeh.

Pomislio sam onako na prvu da je to možda još jedna od stotinu sicilijanskih legendi, ali vrlo simpatična legenda. Nisam provjeravao taj podatak, ali nešto poslije na drugom mjestu pročitao sam da su na Sardiniji pronašli kosture slonova, znači priča je vrlo vjerojatno ipak točna.

***

“Knjiga donosi kompilaciju autorovih kratkih tekstova koje je zapisivao u prilično dugom periodu, od travnja 2007. do siječnja 2024. godine. Te su kratke proze plod autorova čitanja literature i na neki način otkrivaju razvoj njegovih književnih interesa. Tekstovi su organizirani u sedam mikrociklusa s po deset mikroeseja/priča s ovih uvijek istih deset tematskih okvira: Duhovi, Putovanja, Seks, Glad, Sport, Snovi, Ratovanje, Umjetnost, Ludilo, Znanost. Riječ je o zbirci onih malih sporednih stvari, malih spiralnih romana, koji nastaju u kratkom bljesku ideje, a već sljedeće sekunde nestaju u vrtlogu zaborava. Ipak, u sebi sadrže nekakav neobjašnjivi eros, koji ih stalno tjera na površinu svijesti. Autor bilježi samo one stvari koje su ga na čudan i vrlo stran način zagolicale, dodirnule nekakvom nerazumljivom peruškom inspiracije, koju si nije znao objasniti. Knjiga je plod autorovih napora da ih zadrži u sjećanju.

Moglo bi se reći da je ovo knjiga od “stotinu zakrpa”, roman centon. Slične su knjige, recimo, Manganellijeva Centurija, Imitator glasova Thomasa Bernharda i, možda, ali samo formalno, Nevidljivi gradovi Itala Calvina.”

______________________________________________________

RADE JARAK rođen je u Dubrovniku 1968. Likovnu akademiju završio u Zagrebu. Dobio je nagradu Jutarnjeg lista za roman Pustinje 2006. godine, kao i nagradu Večernjeg lista za kratku priču Nino Rovinjež 2001. Boravio je na studijskom putovanju u Japanu 2009-10. Objavio je dvadesetak knjiga: Demon u pari kupaonice (poezija), Vlak za Bangalore (poezija), Kiša (roman), Termiti (priče), Sol (roman), Duša od krumpira (roman), Enciklopedija očaja (roman), Pustinje (roman), Pohvala ulici (eseji), Strašni (SF roman), Tango (novela-poema, s pogovorom Mirka Kovača), Japanski dnevnik (dnevnik), Crna svila (priče), Sutra (priče), Wakamono (novela), Žuto (novela), Kaja (poezija s fotografijama Mia Vesovića), Plaža (priče), Yu Puzzle (roman), Duša od krumpira (drama), Emigranti (roman) itd. Pokretač je internetskog projekta za književne teme Knjigomat, danas Pikolo knjigomat, na adresi https://www.pikoloknjigomat.com/

Jednom prilikom, bio sam krenuo u osnovnu školu, u posjetu kod nas na selo došla je obitelj dobrostojećeg odvjetnika, koji je bio prijatelj mog oca. Ostali su nekoliko dana, ne mogu se sjetiti točno je li bilo proljeće ili rano ljeto, dani su bili sunčani, ali još se nismo kupali. Samo smo se šetali okolo i upijali zrake sunca koje je sijalo sve jače. Gospodin odvjetnik bio je snažne građe, ali na rubu gojaznosti, tamnih mastiljavih očiju, a njegova supruga je bila mršava ženica, svijetle puti, kosu je držala upletenu u punđu visoko na tjemenu. Njihova kćer jedinica Khira bila je moja vršnjakinja i ja sam tako iznenada dobio društvo na nekoliko dana. Khira, djevojčica kestenjaste kose i krupnih tamnih očiju. Kad bi glavu okrenula prema suncu pod određenim kutom, vrhovi njezine kose presijavali su se crvenim sjajem.
Ni slutio nisam – naravno – pojma nisam imao da će ona biti moja buduća žena. Tada sam imao samo neku nejasnu sliku o tome što znači „biti muž i žena“. Stvorio sam predodžbu gledajući odrasle, moju mamu i tatu, ili ujaka i ujnu, Khirine roditelje i druge. Nikako nisam vidio sebe u toj ulozi, pa bio sam dijete. Ipak, smatrao sam da ću jednom kad odrastem imati svoj stan u gradu kao i moji roditelji, nekakvu kuću na selu sličnu ujakovoj, voziti automobil „terenac“, navečer igrati karte sa svojom ženom, koja će me voljeti i svuda pratiti, i bit će lijepa i sređena, s novom frizurom sjajne kose i s novim parfemom na golom ramenu i ja ću je voljeti, po noći ćemo se u krevetu „malo grliti“ i sve će biti u najboljem redu. E, da, i radit ću neki važan posao za dobrobit čovječanstva.
Tako sam maglovito shvaćao život odraslih i vidio sebe kakav ću biti kad odrastem. Khira je bila moj novi drug u igri, te smo smišljali načine kako ćemo provesti dan, tražeći neku novu pustolovinu, popeti se na drvo, vidjeti bjeloušku ili guštericu, uloviti neku ribu. Naš pas Monso često nas je pratio u tim igrama i bio je treći član naše male družine.
Bio sam naućio veslati i nas dvoje smo odlazili na vožnju po jezeru, u malom ujakovom čamcu. Jednom prilikom, kad smo bili daleko odmakli prema sredini jezera, Khira se nagnula prema meni i rekla – Jesi li se ikada poljubio kao na filmu? Onako filmski? – Da – odgovorio sam. A nisam se nikada ljubio na taj način. Davao sam poljupce mami i tati, ili drugim rođacima. Dalje se sve zbilo munjevito. Nagnula se prema meni i prislonila svoje usne na moje, ovlaš, tek djelić sekunde. Ipak, i u tako kratkom vremenu, osjetio sam punoću i mekoću njezinih usana od koje mi se zavrtilo u glavi. Naglo sam se izmaknuo u stranu i zaljuljao čamac, tako da smo se oboje uhvatili za krajeve. – Hi, hi – nasmijala se mangupski dok je hvatala ravnotežu i sjela natrag na svoje mjesto na pramcu. Čamac se stabilizirao i počeo sam veslati natrag prema obali. Veslao sam sigurno bjesomučno jer smo se brzo približavali plićaku. U plićoj vodi, pod blijedozelenom površinom na vodenoj struji povijale su se zagasito zelene jezerske alge. Khira je spustila ruku do vode, položivši gornju stranu dlana u vodu, zatvorila je oči i prepustila se maštanju. Gledao sam njezin maleni ružičasti dlan, prekrasno oblikovan s dugim prstima kako blago zasijeca vodu koja oko njega proizvodi blijedoplavi lijevak. Veslao sam, prepustivši se mehanici i ritmu pokreta, zureći u njezin dlan i tamne vlati koje su se uvijale pod vodom kao vilinska kosa. U ušima mi je šumilo, a srce mi je snažno tuklo. Tek kad je čamac kljunom udario u obalu, uspio sam se smiriti. Khira je spretno skočila na obalu, okrenula se i uhvatila vrh čamca. Kada sam i ja izišao, pomogla mi je da ga izvučemo vani, kao da se ništa nije dogodilo. Ponovo sam sreo Khiru tek mnogo godina kasnije.

“Ako je suditi po lakoći i zanimljivosti pripovijedanja, onda je Rade Jarak najbolji suvremeni hrvatski prozaik. Čega god se dotakne, bilo da je riječ o složenoj i tmurnoj povijesno-društvenoj temi („Duša od krumpira“), napetoj obiteljskoj drami („Yu-puzzle“) ili uspomenama iz djetinjstva („Pustinje“), on to pretvara u zabavno i pitko štivo. Osim toga, uvijek vas iznenadi nekom spisateljskom inovacijom. Tako i ovaj put: prepričavši na svoj način možda najbolji SF film svih vremena („Solaris“ Andreja Tarkovskog, koji je snimljen prema istoimenom remek-djelu Stanislawa Lema), romanom „Put na Solaris“ Jarak je stvorio prvi remake u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Kad počnete čitati, do kraja ga ne ispuštate iz ruku.”
— Matko Sršen

_______________________________________________