– iz antologije “ZLATNA KNJIGA ČEŠKE POEZIJE”, sastavio Dušan Karpatský, preveo PREDRAG JIRSAK, Nakladni zavod Matice hrvatske, 2003. –
MIROSLAV HOLUB (1923. – 1992.)
Pisac intelektualne poezije, proze, putopisa i eseja, prevoditelj, liječnik i znanstvenik-imunolog, popularizator znanosti. U svojim je stihovima naglašavao točnost, intelekt, civilnost, iznosio zorne primjere ljudske aktivnosti koja jača svijest čovjeka i potiče njegovu savjest; zlu, apsurdu i bolestima društva suprostavljao je red vrijednosti. Njegove su zbirke: Denní služba (Dežurstvo, 1958.), Achilles a želva (Ahil i kornjača, 1960.), Takzvané srdce (Takozvano srce, 1963.) i dr, nakon desetogodišnje prisilne šutnje Naopak (Obrnuto, 1982.), Interferon čili O divadle (I. ili o kazalištu, 1986.) i dr.
KRAJOLIK S PJESNICIMA
Kad jednom
zavlada potpuni mir,
u kovrčavu krajoliku, koji slika Rubens
kao pozadinu za Filemona i Baukidu,
rasporedit će se pjesnici,
u tamnim plaštevima s kukuljicama,
mučaljivi k’o siluete miljokaza,
na svakih petsto metara sve tamo za obzor,
jedan za drugim
udarit će u električnu gitaru
i reći svoj stih, strofu, pjesmu
kao brzojav kamena kamenu,
jedan za drugim,
kao automatski zaklopci
orgulja na vjetar
s prstima monsunskih kiša,
usamljena će stabla
krošnjato šumjet’, ovce
će podići runjave glave,
Orfej će u podzemlju zabrenčati
tonovima vrhunske harmonije
a riječi će zaplovit’ kao oblačci,
preko informacijskog praga,
uvis u plitka nebesa,
kao proteinoidi i oligonukleoidi,
riječi časne poput kovalentnih veza,
riječi sa samoumnožnom funkcijom,
riječi genoma i
dekodiranja,
da nastane
ili nova vrsta života,
ili lako moguće
ništa.
***
LJUBAV
Dvije tisuće cigareta.
Dvije stotine kilometara
od zida k zidu.
Jedna i pol vječnost bdijenja
od snijega ispraznijeg.
Tone riječi
starih kao tragovi
pterodaktila u pijesku.
Sto knjiga, koje nismo napisali.
Sto piramida, koje nismo sagradili.
Smeće.
Prah.
Gorko
kao na početku svijeta.
…..
Zaista, kažem vam:
divno bijaše to.
***
ENCIKLOPEDIJA. SUMA ZNANJA
Golem smeđ i bijel bik,
o lanac obješen
za zadnju, iščašenu nogu,
prevješeni trbuh
grčevito stisnut,
vučen uzdrhtalom gubicom po tlu
zatim polako podrezavan
iznad prošupljene kante za otpad.
Golemo izbuljeno oko
okreće se unutra,
gdje uporno šunja neki
nokat mali
želeć’ saznati
što je to
β-glukoronidaza.
***
PAS U KAMENOLOMU
Dan vedar
da se i ptičje krletke otvaraju.
Grudi se travnjaka
nadimlju u radosti,
a automobili na prometnici
pjevaju veliku asfaltnu pjesan.
U Lobzima pao pas u kamenolom
i plače.
Majke odlaze s kolicima iz parka nasuprot,
jer djeca ne mogu spavati,
kad pas plače,
a neki gojazni penzić špota komunalno poduzeće,
puste psa da padne, a onda ga ne vade,
pa urla ovako od rana jutra.
S večeri i drveće je već
zaustavljalo cvat,
a voda na dnu kamenoloma
zelenjela smrću.
A pas bez prestanka plače.
I tada naiđu neki dječaci
i naprave splav od dvije klade
s dvjema daskama.
A neki momak odloži na obalu
aktovku, u koju ujutro
sadi kruh,
da u podne izrastu mrvice
(onakvu aktovku da u njoj spisi
i uputstva krepaju od nerada),
odloži aktovku
i zaplovi s njima.
Bijaše to putovanje preko zelene bare
do stjenovite prevlake sa psom,
bješe to putovanje pomalo nalik
otkriću Amerike,
bješe to putovanje pomalo nalik
plovidbi Tezejevoj.
Pas umukne,
a dječaci stajahu poput kipova
dok jedan odgurivaše motkom,
valima strujao nervozni srh,
punoglavci iskakahu iz jaja,
nebo se zaustavi,
a momak pružaše ruku.
I bješe to ruka
koja posegnu preko vjekova,
bješe to ruka
koja spaja
svijet sa svijetom
život sa smrću,
bješe to ruka
koja sve drži na okupu,
dograbi psa za kožu na šiji
pa onda plovljahu natrag
praćeni
gromoglasnom fanfarom
psećeg skičanja.
Nije da tu posrijedi bijaše taj pas.
Nije da tu posrijedi bijaše taj park.
Al’ nekako posrijedi bijaše
svo naše djetinjstvo
djetinjstvo, pri kojem
sve barice na svjetlo izađu,
bijahu tu naše ljubavi,
sva mjesta gdje smo ljubili
i rastajali se u nepovrat,
sve spodobe
sretne kao trava,
nesretne kao kost,
svi putevi gore ili dolje,
sve splavi i druge naprave,
koje imamo u namisli tokarskih stolova,
i ploča za crtanje,
sve ono za čim posežemo
iza ugla krajolika.
Nije to bio odgovor.
Ima dana kad odgovor nitko ne treba.
***
BILJEŠKA O PREVODITELJU:
PREDRAG JIRSAK, hrvatski književnik i prevoditelj (Osijek, 24. I. 1941 – Zagreb, 5. VII. 2011). Diplomirao komparativnu književnost i anglistiku 1965. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radio na Katedri za češki jezik i književnost. Bio je član uredništva časopisa Telegram i Umjetnost riječi. Prevodio je s engleskog i češkog jezika, osobito djela čeških književnih teoretičara. Njegovo je najznačajnije djelo roman Karavan savršenih (1964), koji se odabirom tehnike »tijeka svijesti«, defabulacijom, dugačkim rečenicama i narativnim eksperimentima uklapa u poetiku modernoga romana. Pisao je i prozu za djecu (roman Mjesečeva djeca, 1958). Objavio je i pjesničku zbirku Lov na vepra (1986) te zbirku kraćih priča Lugarinka i Grdelin (2010). (bilješka preuzeta s Hrvatske enciklopedije, mrežno izdanje)
- napomena: uz Predraga Jirsaka, u Antologiji su zastupljeni i ovi autori prijevoda/prepjeva: Dubravka Dorotić Sesar, Dušan Karpatský, Zvonimir Golob, Dragutin Tadijanović, Slavko Mihalić, Miodrag Ašanin, Miroslav Čihak, Zlatko Šešelj, Enes Kišević, Gustav Krklec, Ljudevit Jonke, Marko Grčić i Božidar Škritek
čovjek-časopis 