književna premijera: ZBIRKA POEZIJE PETRE ČEČ “SRAMEŽLJIVOST KROŠNJI”, Knjižnica Pjesnički susreti Drenovci, 9/2024; šest pjesama

SVAKI POSJET DOMA TRAJE BESKONAČNO

hipnotiziram se prelazeći
prstom po rubu stola
četiri pregiba
nijeme utjehe

stare tajne okupiraju
sve kutove bakine kuće:
tavan s kojeg si skoro pala
jer nisu dovoljno pazili
grmovi za skrivanje
umjesto hortenzije
viri čupava glava
sjedim usred gredice vrta
jedem grašak kao bombone
uzaludno čekam tatu

u blagovaonici na vječnoj straži
drvo života umire
slušajući uvijek iste priče

da sam barem
opet dijete
i mogu razbiti vazu
usred vaših svađa

nakon odlaska
sa sobom povedem
slijepog putnika
sjeta me drži za ruku i
tjera da pričam s njom

stavljam slušalice
pojačavam zvuk
preko dopuštene glasnoće

riskirat ću gluhoću
samo da je više ne čujem

***

UPUTE ZA UMIRANJE

u našoj se obitelji
ništa ne izgovara
ni tuga ni ljubav

koliko prešućenog
stane u jednu riječ
kad je izgovaraš
šest desetljeća

braco

***

PREVISOKA ZA OVU VOŽNJU

provlačim se
kroz paučinu tvojih dodira

kuća ogledala lomi
svaki pokušaj bijega

pod tvojim jezikom
ja sam šećerna vata
opijena zadnjim svjetlima lunaparka

glavna atrakcija
slobodan pad
iz tvojih očekivanja

i onda sve ponovno
vrtuljak dok ne povratim

***

PRAZNA ČEKAONICA

mogla sam preboljeti
tri karcinoma
roditi dijete
preskočiti mjesec

ti ništa ne bi znala

Google photos
ekspresni put u središte tugovanja
za koje si mi poslala kartu
bez povratne adrese

vlak se prevrnuo
konduktera nema
prekapam po vagonima
uzaludno tražim objašnjenje
jedini teret koji prevozi
tegle pitanja pokvarene od stajanja

možda ti je pas
pojeo mobitel
još se tješim

nema te svađe
za koju ne bih mijenjala
potpunu šutnju

***

WADI RUM

tišina tako glasna
da mi pucketa u ušima
kao da mi je glava
obložena vatom

koliko života spava u pustinji?
kako možeš biti tako beskrajno prazna
a tako puna života?
nikada dosad nisam pronašla mjesto
na kojem ne čujem svoje misli

tako smo sićušni
i veliki
da mi to sve ne stane u dušu
ovakvo prostranstvo
na kojem čitava i potpuna
samo postojim

***

NE IZLAZIM IZ KUĆE BEZ KNJIGE

da me ostaviš predugo
s vlastitim mislima
utopila bih se
u šalici hladnog čaja

iako znam plivati

______________________________________

PETRA ČEČ (1990.), djevojčica iz Varaždina, psihologinja i gestalt psihoterapeutkinja u Zagrebu. U srednjoj školi sudjelovala je u Literarnoj grupi i državnom Lidranu. Izbor pjesama iz te faze joj je objavljen u zbornicima („Za istinu ne treba naslov (2008.)“, „Moj tata plače u kinodvoranama (2010.)“, „Aritmia (2015.)“, „Trinaesti (2016.)“). Vraća se pisanju nakon deset godina i pohađa radionice poezije kod Ognjenke Lakićević i Olje Savičević Ivančević. Pjesme su joj objavljene u Vavilonskoj biblioteci, na stranicama Čovjek-časopis, Strane, Astronaut i u elektronskom zborniku Bludni stih. Ušla je u širi izbor za nagradu „Na vrh jezika“ 2020. godine i 2022. godine te u izbor deset najboljih rukopisa za nagradu Mak Dizdar 2022. godine s neobjavljenom zbirkom poezije „Sramežljivost krošnji“. Neobjavljen rukopis pohvaljen je na natječaju Milivoj Cvetnić za najbolju pjesničku zbirku 2023. godine. „Sramežljivost krošnji” izabrana je za najbolji rukopis mladog autora na natječaju „Pjesnički susreti u Drenovcima” 2023. godine.

NOVE PJESME PETRE ČEČ

ZAŠTITA OD PARAZITA
 
nepoznati gradovi
imaju poseban okus
pazi gdje lutaš
zapet će ti među zubima
 
imam drevni strah
da ćeš samo ustati od stola
i reći mi da sam dosadna
 
teško upoznajem nove ljude
promatram kako se ponašam
kao sramežljivost krošnji
 
naoko blizu
ali uvijek bez dodira
 
***
 
IGRA SKRIVAČA
 
u dubini pleksusa
tik iza slezene
živi moj mali glas
pet mu je godina
 
voli kad mu se tepa
mazi po kosi
kad ne treba biti
duplo veći od svoje visine
 
gutao bi nježnost
kao lavina drveće
vodopad kamenje
uragan krave
 
zato sam uvijek na oprezu
ako te pustim tako blizu
tko mi ostaje kad odeš
 
pregladnjela djeca
ne znaju reći ne
 
***
 
NEPOZVANA NA TULUMU
 
nisam dobila uputstva
za društvenost
taj dan su mi prodali
zapetljanost u niti
vlastitih misli
sposobnost sklapanja
u preuske posudice
 
garancija je brzo istekla
valjda su zaboravili pečat
 
samo iz daljine te proučavam
kao da si slika
fotomontaža nedopuštenih zabava
izložba koju ne smijem dotaknuti
 
ogrnem se svojom kožom
kad mi postaviš pitanje
tako prekrijem
sve nespretnosti
 
ako ne znaš gdje sam
pronaći ćeš me
kako sjedim u kutu
i mjerim si puls
 
____________________________________________________________________________
 
 
PETRA ČEČ (1990.), djevojčica iz Varaždina, psihologinja u Zagrebu. Trenutno u procesu završavanja edukacije iz Gestalt psihoterapije. U srednjoj školi je sudjelovala u Literarni grupi i državnom Lidranu. Pjesme iz te faze su joj objavljene u raznim zbornicima. Od tada nije pisala 10 godina te se sada vraća poeziji.
 
 

TRI PJESME PETRE ČEČ

A KAK JE DOMA?

dva stana i bakina kuća
hrana nakon škole
utorak i četvrtak
i svaki drugi vikend kod tate
ostalo kod mame
ponekad bakini kroketi
(ako sam bila jako dobra)

javi se na telefon,
ali nemoj mu reći što je pitala
pazi gdje skrivaš dnevnik,
pročitat će ti ga u školi
nemoj profulati raspored,
nećeš znati kod koga je ručak
pazi koliko noći zaredom ne spavaš,
pokvarit ćeš ocjene
sakrij te božićne poklone,
znaš da će pitati što si dobila
pazi koliko glasno se smiješ,
mislit će da ti je bilo previše zabavno
pretvaraj se da ne znaš odgovor na pitanje,
tako je najsigurnije

jesi mu rekla za onaj treći vikend u prosincu
znaš da tad ne možete doći
a ona mu neće javiti

jesi uzela pidžamu četkicu za zube rezervnu odjeću
jesi dobro oprala zube da se ne osjeti miris twix čokoladica
jesi dovoljno tiho šaptala pred bakom
jesi se podijelila točno jednako po pola
jesi joj rekla kako je tužan kad glasno šuti
jesi mu rekla da je bacila sve fotografije s njim
jesi joj rekla da je stalno u brdima
jesi mu rekla da ne ustaje iz kreveta
jesi joj rekla da uvijek pita kako je
jesi mu rekla da mrzi zvuk njegovog imena
jesi joj rekla da ima novu ženu i dijete
jesi mu rekla zašto ideš na ručak u atelje
jesi mu rekla?
jesi mu rekla?
jesi mu rekla?

jesi mu jebeno rekla?

pazi.

***

BOCE S KISIKOM

nigdje me ne guši više
nego nabadanje po okaminama djetinjstva
kad vidim mali vlažni podrum
u kojem smo živjeli
stropove tako niske
da ih dodirujem laktovima
kotlovnicu di se tata ljutio
smetale smo ga dok je pisao diplomski
djeca su kriva za vječne studente
sjetim se kako je mama skoro progutala
riblju kost

i nju je gušilo

najoštriji su noževi
koje sama držim za pojasom
oni sijeku do same srži
one uvijek nedovoljne
volim ih oštriti na kritikama
previsokim kriterijima
listanjima tuđih života
pobrojavanjima neuspjeha

sastavljena sam od absolutiva
crno bijelih linija svijeta
daj mi sve ili ništa
nisam naučila što su nijanse
u njima postoji previše rizika za pogrešku
uvijek kad vidim dimnjačara
zaželim da sve bude dobro
ja nisam okej
ako svi nisu okej

znaš kako tu malo prostora ostaje za disanje

***

ZAMISLI DA SI NETKO DRUGI

naginjem se kroz rolete
u dnevne sobe stranaca
proučavam njihov svrbež svakodnevice
postavljen za obiteljski ručak
virim po tramvaju
ljudima preko ramena
čitam poruke

podiže se zastor
najvjerniji sam fan
stalno dolazim na reprize

valjda sam zato
čitala knjige
po redu na polici
ne birajući
utapajući
znala sam već tada
nigdje ne postoji
tako temeljita disocijacija
kao življenje tuđih života

_________________________________________________________________________

PETRA ČEČ (1990.), djevojčica iz Varaždina, psihologinja u Zagrebu. Trenutno u procesu završavanja edukacije iz Gestalt psihoterapije. U srednjoj školi je sudjelovala u Literarnoj grupi i državnom Lidranu. Pjesme iz te faze su joj objavljene u raznim zbornicima. Od tada nije pisala 10 godina te se sada vraća poeziji.