Tag: Pavle Goranović

PISMO GRADU, IZDALEKA

Ti i ja,
samo sjećanjem postojimo.

Na potiljku nam je sumnja tuđih očiju.
Na čelu pogled u – prošlost,
po običaju nježniju i bližu.

Zanimljivo da se ne može se udesiti
da ne znamo jedan za drugoga.
Po mirisima se prepoznajemo,
starim fotografijama, koje sakrivamo i ti i ja.

Ne volimo da smo pred objektivom.
Niti bilo ko od nas.

Fotografijama,
kojih se malo ko uopšte može sjećati.

Eh… Uštirkani građani, smotre i zabave.
Crvene staze i zvuk tranzistora
na sjedištu broj 12, red posljednji –
posljednji, naravno.

Defile zamišljenih proletera.
Glatka čoja u bilijarskom salonu,
onaj ringišpil iščezavanja.

U dosijeu Grada
toliko je reskih sjećanja.

Da ne zaboravim:

Ovo ti pišem izdaleka,
da bih te bolje vidio.

***

TANGO NEPOSTOJANJA

Planete i pallonete

I

Bio sam utjelovljenje Grada.
Ne samo jednom – neka ostane zapisano!

Kao kada mi je bilo osam godina:
imali smo tango loptu,
tako okruglu i zvonku loptu ne vidjesmo.

Kako su samo letjele pallonete Grudskom mahalom.

Bila je to prva argentinska lopta,
ona kojom smo prvi put dokučili mjesec.

Istina je –
tako mi junskih stihova
i svemogućeg komadića tisovine.

Bili su to naši čisti kladenci.

Bijeli kao podlaktica one djevojčice sa imenom najmlađe Hore.

Pred nju sam već izašao s rumenim mjesecom:
bio sam utjelovljenje juna.

II

Lopta koja je učila svijetu

Kako smo letjeli…
Kako smo samo letjeli ka mjesecu.
Bijele pallonete.
Baloni, balončići, baloni…

Tango nepostojanja
tamo se još redovno izvodi.
Ali nas ondje više nema.

Kako nas je ta lopta učinila svijetom,
srodnicima s planetom.
Lopta koja je učila svijetu.

Uzgred,
igrali smo tada
za prenos uživo,
za huk:

Come Fare Il Palloneto?

III

Svi smo debitovali kao samci,
kao drska grupa usamljenika.

Još letimo,
letimo na toj lopti
iz hiljadu devetsto sedamdeset i osme,
tako okrugloj, elegantnoj i brzoj.

Tako nalik vremenu
kada se zemlja odista i obrtala.

Kada su stvarno kružile planete.

***

MJESTO KOJE ME NAPUŠTALO

Niko me u onom Gradu nije vidio, a svi su me znali

Mjesto je to rođenja,
i začetak same smrti.
Po pravilu,
takva je kartografija zavičaja.

Onih čuda više neće biti.

Sâm preslažem teške knjige
i čini mi se da sam srećan.
(Sad mi je nanovo devet godina
i na spratu sam knjižare Mladost.)

Kuda oni dani, tu i ja.
U neznanje današnjih stanovnika,
u sfumato ranih slika.

Posmatram Grad očima odlazećeg čovjeka.
I korakom onog koji se vraća.

Onog koji vidi dalje
taj Grad na poludjeloj vodi.

Vidi ga kako se odriče samoglasnika
i kako isparava.

U nevidjelicu,
u ono što ne čujemo.

Pojavio se kao skladište životā,
kao najbliža misao.

Makar izmišljeno kazivanje
iz knjiga kojima se vraćam.

A niko me u onom Gradu nije vidio,
jer to je mjesto
koje me je i tada napuštalo.

***

ČESTO NAIĐEM DO GRADA

Do praznog poštanskog sandučića

A gdje je – do ni na jednoj strani svijeta,
Grad ovaj neusaglašenih pokreta.
Sve je ostalo isto, baš sve.
Natpisi na ulazima.
Nepromijenjene strane preplašenog svijeta.
Nepostojeći ljudi.

Pa opet, biva da nam se čini i sve nekako prirodno,
drugačije nego nekad.

Svakoga ljeta
(odnedavno samo svakoga ljeta)
dolazim tu da bih sebe pronašao.
I nikako ne uspijevam.

Iako je, kažem, sve ostalo isto.
Horizont od dima.
Linije do vazduha.
Razbokorena stvarnost.
Osioni mladići i ljudi koji su još od mladosti stari.
Utvarna lica gledaju svud osim u sebe.

Pa jesam li opet samo stranac
i šta ja to tražim
u ovom Gradu u kojem sam sve vidio?

Samo ponekad, noću,
dok se usne suše i
sužavaju dok se zjenice –
nešto me zbiljski vrati ovom mjestu s kojim sam srastao.

U odjek jednog vremena minulog,
noću, ulazim sâm
i prepoznajem onog čudnog dječaka.
I dragu samoću napuštenih dana:
prazno poštansko sanduče,
nepoznato prezime.

Onda se u vodi budim,
doznajem da nijesam više u Gradu,

– nego u ponovljenoj samoći.

***

HEKSAGONALNI GRAD

Ona jutarnja svjetlost zaklanja mi vid,
ne raspoznajem žive i mrtve građane.
A izgleda da je i njima svejedno.

Nijesam samo jedanput prepoznao na nebu njegove oblike –
ko hoće da vjeruje, neka ga,
ko neće – isto tako i sa njim.

Tek, ukazao mi se
vazdušni plan Grada.

Neizmjerni Grad
pojavljuje se u uskomešanim povorkama.

Naguravaju se po nepisanom rasporedu
sve bivši dječaci:

na svakom je rogu po jedna izgubljena generacija.

Još učim gledati šestougaoni svijet.

Za onog koji će umjeti
da raspozna heksagonalne objekte –
Grad još živi.

Tako mi se jedne noći ukazala
čak i šestougaona mjesečina.

Tada sam znao da sam
na pravom mjestu.

***

JE LI ČITAV GRAD SAMAČKI HOTEL?

Je li čitav Grad – samački hotel?

Sami smo
kada stupimo na to nesigurno tlo.

Nijesmo sami
kada uvidimo dobrohotnost pjesme.

A kada ugledamo srodnike,
nađemo se u poluživoj postavci:
ljudi rasuti kao geomorfne skulpture.

Što je Grad imao više ljudi,
svijet je bivao usamljeniji.

Grad kao prvo načelo.
Ona iluzija početnog pregleda:

smrt se, dakle, i tako preoblači?

Moja misao i nepristupačnost Grada –
analogni su.

Siva kvartira, savršeno raspoređena samoća.
Nedokučivi plafoni skučenosti.

Što je veći bio Grad –
sužavale su se njegove granice.

Da li je onda i čitav svijet – samački hotel?

___________________________________________

PAVLE GORANOVIĆ rođen je 5.4.1973. godine u Nikšiću. Piše poeziju, prozu i esejistiku. Diplomirao je filozofiju, a magistrirao je i doktorirao iz oblasti teorije umjetnosti.

Objavio je knjige poezije — Ornamentika noći (1994), Čitanje tišine (1997), Knjiga privida (Podgorica), Kako mirišu knjige (2008), Cinober (2009), Grad punog mjeseca (2014), Imena čežnje (2015), Poezija (2017), Samački hotel (2024), monografiju Tin Ujević i Crna Gora (Zagreb, 2008), naučnu studiju Tin Ujević i ekspresionizam (Zagreb, 2019) i knjigu eseja Udvojena čitanja (Podgorica, 2022). Poezija mu je predstavljena i u grafičkoj mapi TaGoT (dvojezično izdanje, likovni radovi Rajka Todorovića, poezija Novice Tadića i Pavla Goranovića). Takođe, u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije — Bijelo Polje, objavljeno je multimedijalno izdanje Antologija Pavle Goranović (likovni prilozi: Lidija Nikčević; stihove govore: Žana Gardašević-Bulatović, Petar Novaković i Vladimir Savićević).

Izdanja na stranim jezicima: Knjiga prividov (Ljubljana, 2005), Доаѓаат ангелите на рамнодушноста: изабрана поезија (Skopje, 2009), Reading of silence (2010), Читање на тишината (Skopje, 2010), Stinët e humbura (Tirana, 2013), Die schwindende Stadt (Wien, 2019), Great preparations (Riga, 2020). Knjige i književni radovi prevođeni su mu na više jezika (engleski, njemački, italijanski, francuski, ruski, slovenački, slovački, makedonski, poljski, bugarski, švedski, albanski, hebrejski…). Zastupljen je u brojnim antologijama crnogorske i eksjugoslovenske poezije i kratke priče, kao i u antologijama  New European Poets (SAD), Antologiji poezije slovenskih zemalja, Grand Tour — A Journey Through the Young Poetry of Europe (Münich, Njemačka) itd.

Priredio je izbore iz savremene crnogorske književnosti koji su objavljeni u Italiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji, kao i sljedeća izdanja: Antologija savremene crnogorske poezije i proze na italijanskom jeziku Dalla montagna nera (Lecce, 2010); izbor iz poezije Lesa Ivanovića Jutra jugova (prvo izdanje — Cetinje 2010; drugo, dopunjeno izdanje — Cetinje 2011); antologija Što vidiš? — savremeno crnogorsko pjesništvo (Zagreb, 2005); monografija Ratkovićeve večeri poezije (Bijelo Polje, 2006); Poezija članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2018); Izabrana djela Radovana Zogovića — I i II tom (Podgorica, 2019); Proza članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2020). Priređivač je i pisac predgovorā za brojne kataloge i monografije likovnih umjetnika.

Za književno stvaralaštvo dobio je niz priznanja i nagrada: Nagradu „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, BiH, Srbiji i Hrvatskoj za 2009. godinu i Nagradu „Vito Nikolić” za najboljeg crnogorskog lirika u 2010/2011. godini. Takođe, nagrađen je i Državnom nagradom „Miroslavljevo jevanđelje” (2014) za najbolje književno, istoriografsko, etnografsko i publicističko djelo objavljeno u Crnoj Gori u prethodne tri godine. Dobitnik je najvišeg državnog priznanja — Trinaestojulske nagrade za 2019. godinu.

Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.

Njegova bibliografija (autorka mr Vera Đukanović, Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 2020) sadrži više od 2500 jedinica.

Po njegovim pjesničkim djelima pozorište „Dodest” iz Podgorice priredilo je predstavu Pjesma za orgulje Santa Ceciliјe u adaptaciji i režiji Džonija Hodžića.

Redovni je član Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, predsjednik Odbora za književnost i urednik Glasnika Odjeljenja umjetnosti CANU.

KIŠA, MRAK I NIČIJA PJESMA

Ostani večeras, vani je kiša,
veliki su i tamni zastori nad gradom.
Čitaću ti novu pjesmu, onu koja još nije ni dovršena.
Vani je kiša, i mrak.
I ništa se važno tamo neće dogoditi večeras.
U pola do ponoći počinje film o kome smo razgovarali,
Juliette Binoche ljepša nego ikad, još jedna neočekivana priča.
Toplo je u sobi, i sve spremno na zaborav.
Hajde, ostani večeras, možda dovršim istu ovu pjesmu,
možda zaspiš usred moje priče
o prokletstvu auto-ceste kod Ingolstadta,
o onim magijskim Draženovim pokretima.
Zahvaljujući tome još sam u godinama koje poželim.

Život, kažeš, prolazi brzo i najčešće je preko puta nas.
Pa šta ako ove noći ostaneš:
iz istog ćeš svijeta biti, biću iz iste tmine.
Doznaćeš o onoj pjesmi jednoj, tako moćnoj,
‒ istina zaboravljenoj, koja je objedinila
sve naslove mojih nenapisanih knjiga.
I o tome da se nekad radujem nevremenu.

Biti srećan ‒ i danas čini samo nesklad sa razumom,
zato ostani. Vani će se srušiti ideje, vani nema
nijednog dostupnog kamena mudrosti, ni feniksa
iz živinog sulfida nastalog. Niti riječi za nas dvoje.
U pjesmi ostani onda: nikome ne moram reći da si to ti.
Pustiću Jacquesa Brela i zajedno ćemo se sjećati gradova koje
nijesmo vidjeli. Olympia 1961. Ne me quitte pas.
Ne znam šta bih bolje mogao smisliti za ovu noć.
Ostani kad je već toliko tvojih tragova ostalo.
I veselimo se nevremenu.
Ako ne želiš ti, ostani zbog pjesme,
dodijeli joj kakav već hoćeš kraj,
ne dozvoli da se zove ničijom.
Molim te, ostani večeras, vani je kiša,
tamni su zastori nad gradom.

***

NEDJELJA U LJUBLJANI

Ljudi su otišli svojim porodicama,
zatvorili se u stanove,
željni sna, sad već i sjutrašnjeg posla:
vikend nas najprije raduje, a potom iznuri.
Spuštao sam se niz Miklošičevu,
mrzovoljni taksisti dolje su čekali vesele strance.
Bilo je hladno u zamračenim veletrgovinama
i restoranima pred zatvaranjem.
Toga dana niko Ljubljanom nije toliko hodao.
Čuo sam odnekud,
iz javne govornice, valjda, tvoj glas.
Tek tada sam znao koliko si daleko.
Sjećam se još i toga da je
u jednoj staroj ljubljanskoj gostionici
‒ lica konobarice se još sjećam ‒
neki Afrikanac nakon što je platio račun
govorio društvu kako su ovdje ljudi tužni.
Otišao sam na jedino mjesto
koje me moglo okrijepiti,
tamo gdje me čeka moja usamljena pjesma o vozu.
Počeo sam da pišem kako je lažna ova noć bila,
kako su lažni sati mog tumaranja gradom.
Taksisti će nekoga sigurno odvesti,
ja ću se vratiti svojim junacima bez biografije,
doći će ponedjeljak sa novom iluzijom.

Nešto kasnije
ta košmarna noć me uvjerila
da postoje dva ista sna
i da nedjelja nije jednako tužna u svakom gradu.

***

PRVI DANI JUNA

Prvi dani juna ovdje su obično tako lijepi i tihi
da ih čovjek poželi za dane nekih novih početaka.
Volio bih, a znam da biće tako,
da nekad, u nekom dalekom junu,
moje pjesme čitaju mladi očajnici.
I po sjećanju ih izgovaraju djevojke
koje će prestati da pišu jer će se udati.

U prvim smo danima juna stalno počinjali
naše utakmice u gimnazijskom dvorištu.
Počinjali maštanja o novim djevojkama,
onima koje će ljeto dovesti u naš ubogi kraj.

Odavno vjerujem da postoji jedna junska noć,
u kojoj se mjesec spusti do naših koljena
i pretvori u fudbalsku loptu.

Vidim taj mjesec uvijek kad vidim loptu.

Kao kad u premaljeće
tako čisto vidim
da misao ona jedna jâvi
kako dječak nikad ne bijah
i kako možda
vremena nemam ni za sjećanja.

***

RAZGOVOR SA PRIJATELJEM

Zapravo, kad se bolje prisjetim
sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji.
U aperitiv baru Hotela „Crna Gora“
odzvanjale su naše riječi,
zatrovane pjesmom i nekom čudnom nadom.

Sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji.
O njenoj suštini i neobjašnjivom duhu koji nas obuzima
u trenucima kada smo sposobni
da ne priznamo osobine svakodnevnog života,
koji je kratak i tjeskoban
i koji najčešće treba istrpjeti.
Prvi put smo razgovarali
o našim pjesmama koje takođe ne umijemo da objasnimo,
nevjerovatnim počecima u koje niko nije vjerovao,
ni oni najbliži, jednako kao protivnici.

Sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji,
o našim malim antologijama
i dječačkom zanosu što još traje
dok gledamo u fotografije velikih melanholičnih pjesnika
i pričamo o knjigama, kriminalu i fudbalu.
Životima pisaca i našim životima ‒
biografijama naoko nespojivim sa tekstovima.

Dok pričamo o poeziji, učini mi se,
nekako se i sami promijenimo,
prilagodimo govor melodiji neke trubadurske pjesme.
Možda ponekad i proljetnom snijegu
što se onako bezazlen u svom padu
lijeno spušta niz naš Lovćen pusti,
koji je naš prapočetak i odar,
nas ‒ kao pjesnika i kao Crnogoraca.
Lovćen, koji preci učiniše važnim
i pomalo patetičnim,
valjda sličnim mjestu kojem se dive
drugi evropski narodi, sa velikim vrhovima i pjesnicima.

Zbilja, prvi put smo ozbiljno pričali o poeziji,
u aperitiv baru Hotela „Crna Gora“,
gdje su i naši zajednički prijatelji najčešće odsijedali,
sinoć, dok su se pred nama motali razni tipovi,
obigravali oko našeg stola, gledajući nas sa čuđenjem.

Odjednom si rekao da zbog dobre poezije vrijedi živjeti
i da je najbolje da za koju godinu ostavimo sve,
nađemo neku obećanu pučinu i pišemo, samo pišemo.
Da uz crne masline, vino i mediteransko sunce
napustimo stvarnost i zaposjednemo onu tišinu
koja je naspram naših današnjih života.

Dodao si tada, baš te noći, da jedino dugujem svom daru.
Zbog toga što sam mlađi, zbog naslijeđene uljudnosti
i zato što sam u svojoj duši već raskrstio sa moćima poezije
nijesam ti mogao odgovoriti
da uopšte ne vjerujem da taj dug mogu ispuniti
dok sam na ovom svijetu.
Ni to da sam možda već odustao, jer se poeziji
ne posvećujem dovoljno, niti sam joj dao koliko ona meni.

Ali je čudno da sam baš u to vrijeme stihove ispisivao
samo na računima, na isječcima s kasa,
priznanicama, raznim papirima koji su prvi bili nadohvat ruke
kada su se svodila dugovanja.
Na papirima koji predstavljaju svakodnevno svjedočanstvo
o tome gdje, šta i kad sam kupio, gdje sam bio.

Dar je, dragi prijatelju, ipak odnekud drugo došao,
njega se ne može kupiti, njega i ne treba objasniti.
Pomislio sam dok sam se kroz park vraćao kući
da je i dar kao sama poezija ‒
rijetko ga saznamo i rijetko cijenimo.

Ako kod mene dar postoji,
ne stigoh da ti kažem tada, u aperitiv baru Hotela „Crna Gora“
‒ učiniću sa njim ono što je nekad Paul Gascoigne.
Biću sjena tamnih dana Georgea Besta.

Biću kao Rok Petrovič, koji bi pao ili bio prvi.
Biću kao on, koji nikada nije izronio.

To je jedino što je te noći izostalo iz našeg razgovora.

***

NA MEĐUNARODNOJ LINIJI SOLUN‒MÜNICH

U prljavom vozu,
na međunarodnoj liniji Solun‒Münich,
pokušavam čitati Čovjeka bez svojstava Roberta Musila.
A to je, uvjeravam se, na ovakvim mjestima gotovo nemoguće.
Posežem za banalnim zamjenama:
nastaviti čitanje je neuporedivo teže
nego pronaći dremljivu bitangu
u svakom kupeu, jednako u prvom i drugom razredu,
na svim željezničkim linijama u ovom dijelu Evrope.

Zanimljivo, međunarodni voz
često se zaustavlja i na lokalnim stanicama:
tražim nevidljive simbole u tom nepoštovanju voznog reda.

Nalazim da je bolje odustati od čitanja.
Zato ćutim i gledam,
prvo u noćne pejzaže Slavonije,
pa u ogledalo naspram sebe ‒
vidim svoje dvije nevelike torbe,
naizgled ne toliko težak prtljag.
Ali čini mi se da je nemoguće lišiti ga se.

Kako odmiče voz
i kako se približava dan
pomišljam da je svejedno
na kojoj stanici izaći
i čiji prtljag ponijeti.

– iz zbirke izabranih pjesama “POEZIJA”, 2017.

_______________________________________

PAVLE GORANOVIĆ rođen je 5.4.1973. godine u Nikšiću. Piše poeziju, prozu i esejistiku. Diplomirao je filozofiju, a magistrirao je i doktorirao iz oblasti teorije umjetnosti.

Objavio je knjige poezije — Ornamentika noći (1994), Čitanje tišine (1997), Knjiga privida (Podgorica), Kako mirišu knjige (2008), Cinober (2009), Grad punog mjeseca (2014), Imena čežnje (2015), Poezija (2017), Samački hotel (2024), monografiju Tin Ujević i Crna Gora (Zagreb, 2008), naučnu studiju Tin Ujević i ekspresionizam (Zagreb, 2019) i knjigu eseja Udvojena čitanja (Podgorica, 2022). Poezija mu je predstavljena i u grafičkoj mapi TaGoT (dvojezično izdanje, likovni radovi Rajka Todorovića, poezija Novice Tadića i Pavla Goranovića). Takođe, u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije — Bijelo Polje, objavljeno je multimedijalno izdanje Antologija Pavle Goranović (likovni prilozi: Lidija Nikčević; stihove govore: Žana Gardašević-Bulatović, Petar Novaković i Vladimir Savićević).

Izdanja na stranim jezicima: Knjiga prividov (Ljubljana, 2005), Доаѓаат ангелите на рамнодушноста: изабрана поезија (Skopje, 2009), Reading of silence (2010), Читање на тишината (Skopje, 2010), Stinët e humbura (Tirana, 2013), Die schwindende Stadt (Wien, 2019), Great preparations (Riga, 2020). Knjige i književni radovi prevođeni su mu na više jezika (engleski, njemački, italijanski, francuski, ruski, slovenački, slovački, makedonski, poljski, bugarski, švedski, albanski, hebrejski…). Zastupljen je u brojnim antologijama crnogorske i eksjugoslovenske poezije i kratke priče, kao i u antologijama  New European Poets (SAD), Antologiji poezije slovenskih zemalja, Grand Tour — A Journey Through the Young Poetry of Europe (Münich, Njemačka) itd.

Priredio je izbore iz savremene crnogorske književnosti koji su objavljeni u Italiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji, kao i sljedeća izdanja: Antologija savremene crnogorske poezije i proze na italijanskom jeziku Dalla montagna nera (Lecce, 2010); izbor iz poezije Lesa Ivanovića Jutra jugova (prvo izdanje — Cetinje 2010; drugo, dopunjeno izdanje — Cetinje 2011); antologija Što vidiš? — savremeno crnogorsko pjesništvo (Zagreb, 2005); monografija Ratkovićeve večeri poezije (Bijelo Polje, 2006); Poezija članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2018); Izabrana djela Radovana Zogovića — I i II tom (Podgorica, 2019); Proza članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2020). Priređivač je i pisac predgovorā za brojne kataloge i monografije likovnih umjetnika.

Za književno stvaralaštvo dobio je niz priznanja i nagrada: Nagradu „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, BiH, Srbiji i Hrvatskoj za 2009. godinu i Nagradu „Vito Nikolić” za najboljeg crnogorskog lirika u 2010/2011. godini. Takođe, nagrađen je i Državnom nagradom „Miroslavljevo jevanđelje” (2014) za najbolje književno, istoriografsko, etnografsko i publicističko djelo objavljeno u Crnoj Gori u prethodne tri godine. Dobitnik je najvišeg državnog priznanja — Trinaestojulske nagrade za 2019. godinu.

Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.

Njegova bibliografija (autorka mr Vera Đukanović, Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 2020) sadrži više od 2500 jedinica.

Po njegovim pjesničkim djelima pozorište „Dodest” iz Podgorice priredilo je predstavu Pjesma za orgulje Santa Ceciliјe u adaptaciji i režiji Džonija Hodžića.

Redovni je član Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, predsjednik Odbora za književnost i urednik Glasnika Odjeljenja umjetnosti CANU.