Redovito sam se čistio
hranom bogova
hodajući uvijek istom šumom
pokušavao sam te sasuti sa sebe
kao suho lišće
klizila si s moje kože
kao suho lišće
padala si na vjetru
kao suho lišće
prekrila si sve površine
kao suho lišće
pustila si korijenje
iz tebe opet narasla
šuma
hodajući uvijek istom šumom
pokušavao sam te sasuti sa sebe
vidio sam daždevnjaka
kako se sakrio u
mraku
truplu jednog stabla
okružen suhim lišćem i žutim gljivama
sunce mu je obasjalo samo jedno oko
ali on to nije primijetio
stajao je kao maska
samozadovoljno me gledao
mislio je da ga ne vidim
bio je uvjeren da je nevidljiv
on sada i dalje tamo stoji
telepatski objavljuje svim reptilima
svoju naizglednu pobjedu
i dalje ne zna da ga je prije
svjetla u oku
odao rep,
duboka neprirodna crna kičma
koja viri iz
puno svjetlijeg potpunog mraka
opsidijanski mokro-crni obelisk
koji hladno počiva na suhom lišću
suhom lišću koje se evo već raspada
i korijeni se u zemlju sunce mjesec
iz tebe opet
naraste šuma.
***
U našim vremensko-prostornim razmacima
pratim se kao da sam svoj plijen.
Kada se uhvatim u trulim mislima
odmah se ubijem
skinem si kožu
kojom se pokrijem dok
si komadam meso
ono pljesnivo
dajem pticama
i vraćam srdama
ono slatko
ispečem i pojedem
postao sam jako dobar kuhar
dođe s iskustvom,
kosti koje odbijaju držati vatru ispod slatkog mesa
pomno zakopam i svakoj posvetim po jednog boga.
Kada se moja koža raspadne
od istovremenih naleta
hladne morske struje i topline sudara dvaju zvijezda
kada mi meso postane pregorko i nehranjivo
i kosti izgube borbu s ugljenom
znam da sam spreman izaći.
Taj se proces može dogoditi u jednom milimetru sekunde
ili može trajati godinama
nekada se vode
dva ili tristo tih procesa
u isto vrijeme
zato
ne vjerujem baš u vrijeme
kako je moguće umrijeti
i ponovno se roditi
u jednoj sekundi
kada mi to objasnite
onda ću vam možda povjerovati
da jedna minuta ima šezdeset sekundi
ne vjerujem da postoji nešto što je određeno kao dan
ne vjerujem u ovu cijelu stvar oko dvadeset i četiri sata
ne vjerujem da postoji čekanje
da postoji čekanje
postoji čekanje
čekanje
imaš sreće
što ne vjerujem u vrijeme.
Sreća je stvarnost minus očekivanje.
***
Naša druženja postaju sve češća
a oduvijek su trajala što je duže moguće.
Otvaramo sebe,
zatvaramo kafiće.
Jednom su nam
upalili svjetlo ne bi li nas istjerali
okrenem se oko sebe
shvatim da smo zaista sami,
unatoč provaliji mogu iskreno reći
da je to vrlo romantično,
pogledam te i vidim ti u očima
da si shvatila isto što i ja
pogledaš na mobitel
da, prošlo je već toliko sati
da, nisi niti primijetila
da, da se barem ne moraš rano buditi
da, da barem vrijeme ne postoji
da, voliš se družiti sa mnom
da, osjećaš krivnju
naši su razgovori inače meditativni
svjesno odbijamo ono očito
da, da su barem stvari drugačije
da, bilo ti je sve odmah jasno
da, bilo nam je već tad sve odmah jasno
da, ne znaš što je ovo zapravo
da, ne znaš zašto ovo radiš
da, da, da
a onda te primijetim
tako obasjanu
umjetnim žutim svjetlom
i shvatim
u ovih godinu dana
samo sam te jednom
vidio na svjetlu
bila si kao sunce kroz krošnje plus vrijeme
posvuda, ali dolaziš.
__________________________________________________
PATRIK GREGUREC rođen je 1992. godine u Sisku. Student je prve godine MA studija Dramskog i filmskog pisma na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Glumio je u sisačkom Kazalištu Daska. Dramaturg je na ispitnim produkcijama odsjeka Kazališne režije i radiofonije, scenarist kratke igrane serije Svjedok (CROSOL), autor teksta, dramaturg i izvođač u dječjoj lutkarskoj predstavi nastaloj po motivima Epa o Gilgamešu – Genkidu, autor teksta za dječju predstavu Pero, dječak bez sjene (Lutkarski eksperimentalni teatar) te suautor teksta i dramaturg na lutkarskoj predstavi Caffe Kraljevstvo (Kazalište lutaka Zadar). Monolog Jež više nema dilemu izveden mu je u sklopu ZKM-ovog projekta Ako me čuješ, ja ću pričati. Radio je na adaptaciji teksta i dramaturgiji predstave Smrt trgovačkog putnika (Kazalište Virovitica), dramatizirao i adaptirao roman 1984. Georgea Orwella u radiodramu za Hrvatski radio, bio dramaturg na plesnoj predstavi Monomit (ITD, Škvadra) te za kazalište adaptirao roman Branislava Glumca Zagrepčanka (Teatar Erato). Rukopis Špekec pohvaljen mu je na Goranovom proljeću 2020. godine.
U desno uho mi ulazi lavež psa, iz lijevog mi izlazi mačji rep. U lijevo oko mi ulazi geometrijsko neodređeni snop žilica iz desnog mi izlazi vjetar koji miluje planinu.
U moja usta ulazi tvoja mačka koja laje, iz mojih usta izlaze tvoje oči.
I, tko sam ja?
***
– – nećeš mi vjerovati ali jednom sam uspio usnuti da sam se vratio natrag na zemlju među ljude u njegovo tijelo. Samo ništa nisam uspio prepoznati. Nova lica zgrade a ne kuće bio sam nekako uspravniji i gledao čišće. Ulica je bila mokra ali nije padala kiša ljudi su bili lijepi a vreća puna. Protrčao sam kroz maglu i završio na livadi. Inače je gledam izdaleka i ne čini se tako velikom ali iz moje nove perspektive mogao sam se samo diviti tome kako je visoko sekvoja narasla. Ušuljao sam se sebi u stan i mislim da sam pronašao svoje paralelne živote svoje alternativne stvarnosti nevjerojatne avanture greške koje nikada nisam napravio sve sam to pronašao u njegovoj ladici i svi ti drugi žive kao ja ostaju tamo u svom sazviježđu. A ti zamisli sada gledaš mene baš mene.
***
Ja sam Špekec i očima kradem duše.
Ne zanima me ništa drugo; pogled u oči je dovoljan tvoje raširene zjenice su dovoljne pola sekunde je dovoljno da ti ukradem dušu. Kada pružim korak, stvar se ponavlja. Lijepi ljudi pored mene prolaze bez duše, a ja odem s punom vrećom na leđima, posve sam.
Možda im idući put pokažem kurac.
***
– – oko ili dodir sada mi je već odavno mi je i otprije mi je ja mislim i kasnije će mi biti sada mi je potpuno svejedno. Odustao sam od prodiranja sada samo kopam. Uvijek iznova kićen bijelim perjem a zatim kupan crnom živom u sazviježđu sa četiri kuta ova crna tinta strateški prolivena po molekularnom kaosu zatočena u meni i ja u njoj da se ne razlijem po svemu jer ovo što čitaš samo je jedan moj kondenzirani oblik kojim se on odlučio pohvaliti a ja sam puno više ja sam cijela ova crna stranica i sve ostale.
***
Ja sam Špekec a ti si junak u klinču s hidrom koji još ne zna da pročitanu stranicu odmah treba spaliti kao suhu livadu zastrtu truplima sinoćnje kiše, sekvoje i magle.
***
– – mislio sam da ću imati više za reći nije važno ionako uvijek imam osjećaj da nikada ne kažem dovoljno sada je sve na tebi ako si još uvijek tu a jedino što ti možeš napraviti je ono što ja Špekec jedino znam raditi vratiti se na početak ima li koga – –
PATRIK GREGUREC podrijetlom je iz Siska, studira Dramaturgiju na ADU u Zagrebu. Piše drame, scenarije i poeziju. Kao scenarist, glumac i redatelj sudjeluje u studentskim i profesionalnim kazališnim i filmskim projektima. Njegov rukopis Špekec pohvaljen je na Goranovom proljeću 2020. godine.
čovjek-časopis 