(Tijesno)
Najljepši zvuk
premda najtiši
bio je najtanji zvuk
najljepšeg zvona zvon
čuo sam
u tom murterskom gradiću
ima sada već desetljeće kako
sam odsječen
od jadrana
(sustigla me sudbina tömörkényevih junaka
službujućih u fiumi-veneciji na svojim nizinskim salašima
koji su već zatvoreni
haluciniraju jadran
podriguju okus morske ribe
premda sam utvrdio
slijed svjetske književnosti istina tek poslije tolstoja
tömörkényevim morskim novelama
ipak me sudbina njegovih junaka stigla nespremnog
čovjek se muči s novelama
baš kao slabašni junak novele)
često mi se čini da čujem
ono tiješčansko zvono
odzvanja ga kobaltna ploča mora
iako u tom zvonu
zvonu najljepšeg zvona
tamo gore u malom živopisnom lugu borova
nema klatna
zato zvuči tako čisto
natekao jezik
upaljeni krajnici ne smetaju mu
zunzara boje dragog kamena
glasa se još katkad tako
u malim praznim trgovinama
trgovca i njegovu ženu odveli su u logor
zunzara boje dragog kamena na usamljenom poklopcu za sir
dnevno triput čini mi se da vidim
već i tijekom pisanja svojih kataleksa
dospijevši u katalektičko stanje
kako se na pohabanim mramornim stepenicama
zvonar vuče
nosi gore jednu iglu
u otvoren toranj
i poput modernoga glazbenika
njime ga udara
potom se odgega nadolje
kako bi iskrcao
sa slinavim hobotnicama hrvao se u indigu
jer je zapravo ribar
zvonjavom se bavi iz kreativnih pobuda
potom ponovno ukrade iglu
(jer nitko ne zna
da zvono nema klatna
još su i ponosni na nježni mu zvon)
ukrade iglu
iz srcolikog jastučića svoje žene
koja je u mladosti bila lijepa
kako samo dalmatinke mogu biti
u mladosti je radila čipku od vlakna agave
učila je kod hvarskih benediktinskih sestara
od vlakna agave izradila je čipku za oltar
i nosi gore iglu na pohabanim mramornim stepenicama
ako sirena za maglovito vrijeme zariče on pričeka
s kopna pristižu preko malog mosta tupkajući
s lovorom upakirani magarci
ubode u prazno
i meni se čini da to čujem
kucne o zvjezdani led
ubode u prazno
vlakno agave provuče mi kroz uši
i tek potom počne s vrhom igle
naopako obješenu masivnu čašu
produhovljenjem udarati
pa opet iskrca
izvuče mrežu
sa slinavim hobotnicama hrva se u indigu
slijepo trepće u azuru
ne vidi lice gospodina
samo tekuće zlato oko njega.
OTTÓ TOLNAI (Kanjiža, Vojvodina, 1940.), iz knjige “JELENCORE – antologija suvremenog mađarskog pjesništva” (izbor i predgovor Zoltán Ágoston), Ogranak Matice hrvatske Osijek, 2003.
s mađarskog prevela Kristina Peternai Andrić
Tolnai, Ottó, mađarski pjesnik (Kanjiža, Vojvodina, Srbija, 5. VII. 1940). Studirao filozofiju u Zagrebu, književnost u Novom Sadu. Nakon neoavangardnih pjesama (npr. zbirka Galebova prsna kost – Sirálymellcsont, 1967) njegov pjesnički jezik postaje narativan (npr. u kompozicijama Wilhelmove pjesme, odnosno provincijski Orfej – Wilhelm-dalok, avagy a vidéki Orfeusz, 1992; siroče-csáth – árvacsáth, 1992), u postmodernističkom dijalogu s tradicijom. U Balkanskom lovoru (Balkáni babér, 2001) bavio se traumom jugoslavenskih ratova i krizom identiteta. U prozi često eksperimentira s tehnikom kolaža, autobiografskom fikcijom i sl. (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje)
čovjek-časopis 