CAREVI, CAREVI, CAREVI
dan odmiče polako za leđa, a na horizontu zapaljivo i bajkovito rumenilo lijepo za oči, ipak nosi samo tminu kao poklon.
znam da će nam pojesti snove.
razgledam raščupane oblake, kao da ih je trka nekih nebeskih kopita razbacala usljed divljeg galopa.
svi dijele iste vijesti, isto prate, isto čitaju i isto misle.
takvu spokojnu i samozadovoljnu tišinu demokratija porađa na stolu. iz utrobe sve migolje carevi ovog društva, krunisani rukama svjetine.
samo različita ramena na kojima odmahujemo istom glavom, otapšana držimo visoko.
ovjenčani smo nadom a budućnost nas vješa jednog po jednog.
pamet je mogla biti nož
ali držali smo je tupom.
gledam kako se večer spušta, i na trenutak sam se osjećao poput opijenog stražara što sa nijemim užasom na pustom trgu u posve tihoj noći posmatra dok iz drvenog konja izlaze neprijateljski vojnici.
I tu se više ne može ništa uraditi.
***
PRED PEĆINOM DABRA
(ili o slobodi)
grad je postao kavez bez ptica,
riječi kao sive komade olova bacamo po društvenim mrežama
dok noću grad izdiše kroz filtere svoje napuštene fabrike
tu je svako iščekivanje ljepote ranjivo kao koža novorođenčeta
ovdje, pred pećinom Dabra miriše sloboda,
u huku vode osjetiš buku kapi koje protestuju, voda koja izlazi iz pećine više se nikad neće u nju vratiti,
a tu negdje i leži svrha slobode
***
SNAJPER
(elektrificirana slika smrti – sve vrijeme smo bili pod naponom)
otvoriš dlan i kažu u njemu mapa puta
iskrižan zadebljao sem hrapave kože
nikakve tu mape puta nema
jedan izmučen život
i jagodice nebrojeno puta porezane
poslije svih nesporazuma
u kojima teško dišemo
kao povijesna istina poslije rata
ovo što imamo kao snajper je
ne znaš jel namigujemo jedno drugom
ili ciljamo da ne promašimo
jedno je sasvim sigurno, da i ja ću nakon svega jednom kao dalekovod u iskrama otići
***
LUBENICA
na pijaci jutro je odzvanjalo
kao stari emajlirani lavor u koji kaplje voda. neko kupuje,
poneko samo dodiruje trešnje, neko bacajući pogled pita za nešto što nikako nema izloženo, kad će doći, dajući utisak ozbiljnog mušterije.
jedna stara žena
u džemperu kao od nečije prošle smrti
prilazi usporeno tražeći četvrtinu lubenice
govor joj ide kao uz brdo da se penje
riječ pa zrak riječ pa zrak prodavačica joj kaže:
majka, prodajem samo cijele
al’ ako nemaš para, uzmi jednu i ne brini
odgovara majka kao da se pravda
kćeri,
nije zbog para nego nemam ti s kime
jesti cijelu lubenicu
i ostavi tu riječ kao grobnicu među gajbama
__________________________________
OMER REDŽIĆ, 1984, imam-teolog, autor pjesničke zbirke Gravitacije koja je svojevremeno bila u užem izboru za nagradu ‘Mak Dizdar’ i nagradu ‘Ismet Rebronja’. Gravitacije su dobile nagradu Sarajevskog sajma knjiga kao najbolja objavljena prva knjiga.
čovjek-časopis 