Tag: Oleg Tomić

Boljitak je maska dobra.
Iz razgovora Klauzena i Junga

Čar nekog grada katkad se može najbolje uočiti sa veće razdaljine, bilo da mu prilazite iskosa ili sučelice. Iako je prizor omamljujući još nemate utisak o njegovoj snažnoj osobitosti, no ako mu se pak približite osjećaji postanu dvojaki. Jedni nadahnjuju poput vrijednog dara, dok drugi na stanovit način bude žal za davnim vremenima. Takav je slučaj sa Parkom Rajhla Ferenca u kojem se slijedom nalaze četiri palate koje su izgrađene na izmaku 19. vijeka.

Dio ove pripovijesti odvijaće se u pretposljednoj.

Istini za volju, rijetko sam tuda prolazio osim kada sam se vraćao s posla, i za jednog proljetnog dana nabasao sam na kafić Trubadur. Nisam se iznenadio što ga prije nisam zapazio. Od svakodnevne žurbe puno sam propustio. Za stolom je sjedio tip sa zaraslom bradom. Prepoznao sam ga. Bio je prosjak.

Odlučio sam da se okrepim. Prošao sam kroz kapiju i sjeo za sto. Ubrzo je djevojka izašla iz podruma. Naručio sam pivo. Upravio sam pogled u visinu.

Uz samu palatu koja je bila skroz dotrajala i djelovala je avetinjski prostirala se ova malena terasa na kojoj je bilo razmješteno nekoliko starih stolova i stolica, na čijem podu su razasuti kamenčići. Nije bilo vreve. Tek pokoji prolaznik koji se možda zaputio na željeznički kolodvor. Zaključio sam da čovjeka koji se upustio u ovaj poslovni izazov moraju krasiti dvije osobine. Domišljatost i sklonost prema starinama. Sklonost je vjerovatno nekakva svojevrsna neuspunjena čežnja.

Slijedeći put kada sam svratio upoznao sam vlasnika. Zove se Petar. Porijeklom je iz Neuma. Dolasci su se zaredali. Sinje prostranstvo podsvijesti polako se otkrivalo i dopro sam do 16. Ili 17. januara 1957. godine kada je u svojoj kancelariji sekretar Opštinskog komiteta Viktor Burzan pomno čitao na listu papira imena mađarskih izbjeglica koji su napustili domovinu uslijed Sovjetske intervencije.

Ovlaš je čitao datum rođenja i mjesto. Manje ga je zanimalo. Čuo je prije neki dan kako izbjeglice na sanjkama pristižu u Baranju preko zaleđene Drave. Spustio je papir na sto, otpio gutljaj kafe i uzeo drugi. Prvi vrhu, u drugom stupcu, stajalo je ime Đerđa Partoša. 21. 9. 1891. Iz Budimpešte. Zamislio se.

Možda je Šandor Partoš imao mlađeg brata. Ustao je i prišao prozoru. Zagledao se u Trg žrtava fašizma. Snijeg je napadao. Sunce je granulo i obasjalo dio trga.

Tada se prisjetio kako mu je prije skoro dvadeset godina u Zagrebu profesor Lovrenčić spomenuo nepriznatog i žigosanog psihopatologa Šandora Partoša.

Prvo predavanje je započeo rečenicom: Eva je bila dementna. I uskogruda. Svojim je besmislenim postupkom sunovratila ljudski rod u grijeh. Tako se rodila znanost, od ostataka jabuke.

Profesor Lovrenčić je napravio stanku i nastavio: Svaka rečenica mu je naudila.

Ljutita i razdražena publika prekinula je predavanje, i narednih dana i tjedana uslijedila je haranga. Kako iz naučnih krugova tako i iz Katoličke crkve. Pljuštale su pogrde i klevete. Od tada je Šandor Partoš živio i radio u izolaciji.

Ubijen je u Subotici 1919. Da li je ostavio spise i gdje su pohranjeni, nemam spoznaju. Kada sam ga pitao ko ga je ubio, odgovorio mi je da ne zna ime žene, osim da mu je bila družbenica.

Viktor Burzan je krenuo prema vratima. Kada ih je otvorio rekao je sekretarici Sonji da je stvar hitna i prenio je uputstva. Dodao je, da će ranije poći kući jer ga muči žgaravica. Nije slagao.

Malo iza podneva stigao je pred palate Vermeš u Lenjinovom parku. Uspeo se do stana. Skinuo je kaput, razvezao šal, te ih stavio na vješalicu. Izuo se. Nazuo je papuče i pošao u kuhinju. Otvorio je ladicu i uzeo kašičicu. Zatim je nagnuo kesicu sode bikarbone. Pažljivo ju je sipao kroz rupicu na vrhu koju je odrezao makazama. Progutao je i produžio u sobu. Spustio je ruke na radijator. Toplina mu je godila.

Ko je Viktor Burzan?

Nadahnut socijalističkim idejama postao je član KPJ sa nepunih devetnaest godina. Djelovao je u ilegali u Zagrebu i na osnaživanju klasnih sindikata. Uveliko se isticao. Pridružio se među prvima partizanskom pokretu u Vojvodini. Borio se na Neretvi, u oslobađanju Beograda, na Sremskom frontu i Blajburgu. Četiri puta je ranjavan. Odlikovan je Ordenom Narodnoh heroja 1947. Drugovao je sa Milovanom Đilasom. Partija mu je ponudila visoku funkciju u Beogradu, ali je odbio. No nije odbio ponudu da postane vlasnik stana u palati Vermeš. Neko ga je pitao zašto je tako odlučio, odgovorio je da zazire od velikih gradova. Manje je poznato da je vodio tajnu operaciju Kiklop protiv Rakosijevih i Hortijevih sljedbenika. Mijenjao je žene, no ni sa jednom veza nije dugo potrajala. Odanost Partiji bila mu je najpreča.

Samo što se uselio Burzan je upoznao Jovana, susjeda iz palate Simegi. Poslije nekoliko uljudnih rečenica koje su razmijenili Jovan ga je pitao da li zna da se u stanu u kome živi zbilo okrutno ubistvo.

Ne znam. Kada? Burzan je bio zatečen.

1919. Ubijen je onaj prokaženi psihopatolog iz Budimpešte Šandor Partoš. Koji je rekao da je Eva bila dementna. Vinovik je bila gospođica Judita Nemet. Probola mu je vrat dugačkom iglom za pletenje.

Šandor Partoš. Da li ste sigurni?

Dakako. Živo se sećam tog letnjeg predvečerja kada se začuo krik. Stajao sam na balkonu sa svojom verenicom i ćaskali smo. Pohitali smo u palatu Vermeš i  zatekli smo gospođicu Nemet koja je sedela pored mrtvog tela i osmehivala se.

Poznavali ste je?

Nisam, ponekad sam je viđao. Živela je sama. Njeni roditelji su se odselili u Segedin kada se završio 1. svetski rat. Posle tog strašnog događaja stan je prazan. Nemetovi su dolazili jedanput ili dvaput godišnje, ostali bi kratko, no stan nisu hteli da prodaju.

A Judita? Na koliko je osuđena?

Ustanovljena joj je drijada. Pojava ludila u nimfomaniji. Smeštena je u duševnu bolnicu u Novom Kneževcu u kojoj je umrla 1940.

Kako to znate? Iz novina?

Ne. Naprosto sam saznao. Gledam na to kao na tajnu bivstva Ima izreka: Gdje je nebo kukama vezano. Do viđenja, druže Burzan.

*

Hvatao se prvi mrak. Viktor je zadrijemao na sofi. Prenuo se od šuma i pogledao je na ručni sat. Ustao je i upalio lampu. A zatim i drugu pokraj kauča. U to je neko pozvonio i oraspoložio se. Otvorio je vrata. Inspektor Gligorić i stariji čovjek.

Zdravo Ranko. Rekao je Viktor i rukovali su se.

Zdravo Viktore. Doveo sam ti Đerđa Partoša. Potvrdio je da mu je brat Šandor.

Žurim, na dužnosti sam. Inspektor Gligorić je pojurio stubištem.

Uđite. Viktor mu se obratio na mađarskom.

Ušli su u sobu i predstavili se jedan drugome. Viktor ga je pitao da li želi čaj, odgovorio je da ne može. Ponudio mu je da sjedne gdje želi. Nije se pomakao.

Šutio je i gledao sa pažnjom. Viktor je pomislio da li je možda pogriješio što ga je pozvao u svoj dom. Nije ga htio ometati pa je othodao do secesijskog radijatora, malo se nagnuo i spustio ruke na njega.

Đerđ se doimao žalosno. Mršav, slabašne građe i srednje visine. Kosa mu je bila podjednako prorijeđena na desnoj i lijevoj strani glave, dok je na sredini imao ćelu. Obrve su mu stršale. Na licu je imao brojne podljeve. Umio je da prepozna bolećivu dušu. Iskustvo iz rata.

U to je Đerđ sjeo na sofu, a Viktor u fotelju.

Kada ste došli u Jugoslaviju?

Prije 10, 11 dana.

Namjeravate li da ostanete?

Najvjerovatnije. Ne mili mi se da se potucam u ovim godinama.

Šta ste po zanimanju?

Satar. I moj otac je bio. Vidim da imate Kartije.

Viktor je okrenuo glavu i pogledao zidni sat.

Jeste li se uznemirili? Primjetio sam da otresate šakama.

Ponekad mi trnu. Mobilisan sam nedugo nakon početka 1. svjetskog rata i moj bataljon je poslat u Srbiju. Eksplozija mi je izranjavala šake kod Šapca.Nisam mogao micati prstima skoro tri godine i izgubio sam čulo dodira. Čak mi je jedan ljekar rekao da ih nikada neću moći koristiti.

Da li znate zašto ste došli ovdje?

Znam. U ovoj sobi je ubijen Šandor. Tačno ju je opisao. Poprlično je velika. Na sredini je niski i duguljasti sto od mjedi, a između dva prozora je široka staklena vitrina u kojoj se nalaze kobaltni tanjiri i šoljice. Iznad sofe je slika Između vrhova. Zapitao se da li je posrijedi originalni Ivanji – Grinvald. Iznad kauča je zidni sat.

Nisam mijenjao raspored. Namještaj je skupocjen i iznimno je kvalitetan. Malo rđe se pojavilo na rubu ovog stola. Nemetovi su imali ukusa.

Đerđ je nešto promrmljao.

Judita i Šandor. Znate li išta o njihovom odnosu?

Gotovo sve, druže sekretaru. Gotovo sve…

Đerđ je otkopčao gornje dugme na kaputu.

*

Judita je izašla iz voza. Bio je topao dan u junu. Spustila je teški kofer na tlo i stala da posmatra Istočni kolodvor u Budimpešti. Prožela ju je milina. Prošaputala je: Veni, Vidi, Vici. Putnici su prolazili. U to, neko ju je zazvao po imenu i osvrnula se. U susret joj je išao stric Endre koji je mahao. Prišao je, poljubio ju je u čelo i zagrlio. Uzeo je kofer i zapodjenuli su razgovor. Posljenji put su se vidjeli prije malo više od tri godine na proslavi rođendana njegove sedmogodišnje ćerkice Eleonore. Usprkos tome, stric Endre je znao prilike u njenoj porodici. A i Judita u njegovoj. Stric Endre i njen otac Laslo su se dopisivali bar tri puta tokom godine. U posljednjem pismu Endre je potvrdio da je našao udoban stančić te da se može zauzeti za mjesto daktilografkinje u Okružnom sudu, ako je Juditi po volji. No, prije nije bilo tako. Braća su bila zavađena. Judita se prisjetila perioda kada se njihov odnos pokvario. Pitala je majku o čemu je riječ, odgovorila je da su u pitanju sitne razmirice. Bilo je gore. Nedugo poslije rođendana Judita je saznala punu istinu. Naime, gospodin Kalnoki je imao ladanjsku kuću na Balatonu. Priredio je zabavu za malobrojno društvo, a među njima su bili Laslo i Endre. Gospodin Kalnoki je bio vrstan diplomata i vodio je nekoliko veleposlanstava. Uglavnom se raspredalo o politici. Endre je šutio i zapio se. U nekom trenu uzeo je riječ i osuo drvlje i kamenje po Austro – Ugarskoj. Nazvao je prisutne tiranima i stokom, i uzviknuo da će Francuska donijeti bolji svijet.

Poslije šest mjeseci napisao je pismo Laslu. Zamolio ga je za oproštaj i naveo da se kaje zbog ispada. Ako ikako mogu da se iskupim pozivam tvoju porodicu na Eleonorin rođendan 17. februara, završio je.

Tako je bilo. Pomirili su se. I ne samo to. Endre je ispričao Laslu kako se povoljno prodaju dvije prostorije u potkrovlju u kojem bi htio da otvori advokatsku kancelariju. Laslo je pristao da mu da pozajmicu.

Judita se zagledala u Endrea. Upadljivo je ličio na brata. Obojica su imali izraženo crvenilo na dijelu nosa, malu neravninu između obrva i oštru vilicu.

Približili su se tramvajskom stajalištu. Nedaleko je mlađahni kolporter uzvikivao: Počeo drugi balkanski rat! U Hrvatskoj izvršen atentat na bana Skerlecza!

Osjećala se zapara. Ušli su u tramvaj. Judita je sjela. Nemoj zaboraviti broj 52.

Tramvaj će stati u samu blizinu tvog stana u ulici Kraljice, rekao joj je Endre. Klimnula je glavom. Odlutala je u mislima. Još od drugog razreda Gimnazije planirala je da ode i nije to krila od roditelja. Saopštila im je: Hoću da postanem ime. Da uđem u povijest. Na to je otac rekao: Onda postani.

Najvažnije je zatajila. Kako to uraditi? Kao njen uzor, Anne de Lenclos, zvana Ninon o kojoj je saznala iz Palasovog Velikog Leksikona. Ninon je bila priznata milosnica, kurtizana, prvi veliki i savremeni primjer socijalno i intelektualno emancipovane žene. Imala je prefinjen salon u kojem su se sastajali laički intelektualci i libertine. Takođe, imala je pregršt ljubavnika, no sumnjalo se da je broj znatno veći. Volter ju spominje i navodi, da ju je proždirala glad za nasladama. Judita je uočila poveznicu. Poveznicu uma i vagine. Trebalo je početi, no znala je da neće biti lako. Ipak, ukazala joj se prilika prije nepunih mjesec dana kada je u Žurnalu pročitala članak o psihopatologu Šandoru Partošu. Poslije nekoliko dana uslijedio je drugi. Haranga se vodila protiv tog čovjeka. Silno ju je privuklo šta je rekao o Evi. Odlučila je da ga upozna.

Izašli su iz tramvaja i ubrzo su ušli u lijepu dvospratnicu. Popeli su se širokim stubama na prvi sprat. Dok je otključavao vrata Endre je dometnuo da je platio stan tri mjeseca unaprijed. Judita je bila veoma zadovoljna. Izbrojala je četiri ogledala. Endre ju je pitao da li je razmislila o mjestu daktilografkinje, odgovorila je da će prihvatiti. Navratiću za koji dan da mi preneseš utiske. Htio sam da ti pokažem grad, no Laslo mi je napisao da ne želiš vodiča. Da ne zaboravim, evo ti adresa Partoša.

Izvadio je presavijenu ceduljicu i pružio joj. Otišao je.

Judita je stala kraj prozora i gledala. Zavjesa je mirisala. Zatim je odnijela kofer u sobu i stavila ga na krevet. Otvorila ga je i počela da vadi posloženu odjeću, hrpu veša, dva para cipela, toaletu, oskoruše. Uzela je oskorušu i zagrizla je.

Za to vrijeme, čovjek po imenu Milutin Milanković zastao je ispred kuće na broju 17 u Septemvirskoj ulici, upravio pogled u visinu i osmotrio dva prozorčića u potkrovlju. Uhvatio je željeznu kvaku i sa malim naporom otvorio visoku drvenu kapiju. Kada je zašao u dvorište osvrnuo se prema terasi, pokraj nje je bila lipa. Dvadesetak metara dalje nalazila se kućica i vrata su bila otvorena. Zaputio se travnjakom.

Dobar dan. Rekao je na mađarskom i predstavio se. Tražim gospodina Šandora Partoša.

Ja sam. Uđite i sjedite. Kojim povodom, gospodine Milankoviću? Rekao je mladić ugodnim tonom. Držao je naliv pero u ruci. Na stolu se nalazila otvorena bilježnica, bokal u kojem je bila voda i dvije čaše. Prostorija je bila nevelika  i temperatura u njoj je bila znatno niža nego napolju.

Odmah ću prijeći na stvar. Mislim da moja posjeta ima veze sa vašim radom. Naime, nedavno sam sudjelovao na međunarodnom skupu u Beču na kojem je bila tema reforma kalendara. Moj govor je izazvao veliku pažnju. Astronom sam i profesor primjenjene matematike na univerzitetu u Beogradu. Poslije sam otišao na ručak u neki restoran sa novinarom Rudolfom Lebenderom. Dotakli smo se raznih tema. Jedna je bila štampa u Beču i o čemu se piše. Ponekad nešto dobro iskrsne kao ovih dana u Budimpešti. Rekao je Lebender. Pitao sam ga koja je to vijest i on mi je potanko ispričao o vašem slučaju. Nisam ishitren, ali zamolio sam ga da mi pošalje telegram ako sazna vašu adresu. Vratio sam se u hotelsku sobu i prilegao sam. Tada sam se prisjetio boravka u Dalmaciji u maju prošle godine. Bio sam na odmoru u Boki Kotorskoj i jednoga dana sreo sam u kamenjaru popa Dimitrija. Razmijenili smo nekoliko rečenica kako to obično biva u takvoj prilici. Nevoljno je odgovarao i bio je zamišljen. Neobično se ponašao. Micao je glavom kao kad čovjek negoduje u sebi. Pitao sam ga je li se nešto loše desilo, rekao je da je svijet čemeran. I dodao, da je maloprije bio u domu Bisenića i obišao je Bosu. Ima tmaricu. Pitao sam ga šta je to, rekao je da je u pitanju veoma stara duševna bolest koja se spominje u jednom ljetopisu iz 17. vijeka.

Ponovite molim vas.

Tmarica. Tma je skraćenica od riječi tama.

Partoš je ispotiha slovkao i pisao u bilježnicu.

Pop Dimitrije je još rekao da od nje oboljevaju žene, i da su mu poznata četiri stadija. Prvi je, često plakanje koje je propraćeno ridanjem kada žena ima svijest o gubitku, ali ne sjeća se kojem, niti ga umije opisati. Nadalje, ne prepoznaje ukuse i vodi je snažan poriv da napakosti. Posljednji i najgori stadij je kada nastupe priviđenja utvara. Jeretici nazivaju tmaricu Evinom bolešću.

Partoš je još nekoliko trenutaka pisao, zatim je spustio naliv pero, podigao glavu i slavodobitno se nasmiješio.

Zašto je vaš govor u Beču izazvao veliku pažnju?

Napraviću kratak uvod. Egipćani su poznavali Sunčevu godinu od 365 1/ 4 dana. Za vladanja Julija Cezara sprovedena je reforma kalendara prema egipatskoj Sunčevoj godini, i od tada je 365 25 dana. Tokom vremena astronomi su otkrili da je ta godina preduga, pa je do II. polovine 16. vijeka pravo vrijeme bilo ispred onog po Julijanskom kalendaru za 10 dana. Papa Grgur XIII. sproveo je reformu odredivši da se od godine 1582. poslije određenog dana ima 10 dana preskočiti. Između dva kalendara ostala je razlika od 13 dana. Proučavajući to pitanje koje još nisam razriješio došao sam do određenih zaključaka. Problem prestupnih godina se može otkloniti tako što bi prestupne godine bile samo one koje bi se podijelile sa 4 bez ostatka, a sekundarne biće samo onda prestupne kada se njihov broj vjekova podijeli sa 9, i daje ostak 2 ili 6. Tako bi se datum upodobio prema gregorijanskom kalendaru i postao gotovo istovjetan.

Čudi me da beogradski profesor odlično govori mađarski. Rekao je Partoš.

Naučio sam u djetinjstvu. U mom rodnom selu Dalju, u okolini Osijeka, žive Mađari. Rekao je Milanković.

*

Judita je započela dan odlukom da više neće nositi grudnjak. Htjela je da joj se istaknu bradavice, a pritom, nosila je tijesne haljine. Ljetne su bile od meke tkanine. Imala je bujne grudi. Našminkala se i počešljala, i malo poslije 10 h izašla je napolje. Prije nego što je pošla zavirila je u omanju ostavu. Drvene police sa desne strane bile su krcate namirnicama. Nije bila gladna. Mora da se za ovo pobrinula Endreova supruga Eržebet. Pomislila je. Onda joj je palo na um kako i njihovoj ćerki Eleonori ime počinje slovom e.

Satima se šetala. Zapamtila je dućane na Vackom putu koje je nakanila obići narednih dana. Zalazila je u haustore. Posebno ju je dojmila bazilika sv. Stefana. Ožednjela je.

Sjela je za sto na terasi kafea Bremmer i naručila sok od višnje. Zamolila je konobara da je uputi do Septemvirske ulice, našto je rekao da stanuje u tom kraju i objasnio ukratko. Krenula je malo poslije. Zastala je ispred izloga i pogledala u visinu. Na okrugloj reklami je stajalo: Knjigoveznica Anno Domini 1896. Ušla je. Pitala je čovjeka da li izrađuje posjetnice. Odgovorio je da izrađuje i uzeo je hrpu posjetnica u lijevom uglu stola Poredao je osam ili devet različitih.  Judita je uprla prstom u tamnozelenu.

Reljefna štampa. Imate oko za kaligrafiju. Šta želite da piše? Rekao je.

Izdiktirala je.

Koliko?

Neka bude trideset.

Biće gotovo sutra između 11 i 12 h.

Izašla je. Dok je hodala palo joj je na um kako je zaboravila da pita koliko će je koštati.

Septemvirska ulica. Otvorila je kapiju i opazila na kraju dvorišta kućicu čija su vrata bila otvorena. Pošla je prema njima. Prošla je pokraj cvijeća koje se nalazilo duž zida i mramorne figure patuljka sa bradom i kapom. Ušla je i predstavila se.

Vi ste zasigurno Šandor Partoš?

Zasigurno. Sjedite. Hoćete li vode?

Hoću. Ljubazni ste.

Partoš je dohvatio bokal. natočio je vodu u čašu i pružio. Popila je nekoliko gutljaja. Nikad nije vidjela takve oči. Leće su imale tačkicu koja je bila zažarena i lučile su crvenkast odsjaj.

Kako mogu da vam pomognem, gospođice Nemet?

Judita je podastrla razlog dolaska i naglasila da je zanimaju potankosti.

Partoš je rekao da će ih rado prenijeti, kako je htio da bude na tom nesrečnom predavanju. Ne zamjerite na sporosti.

Spomenuo je Rubensovu sliku Adam i Eva koja ga je potakla na razmišljanje i postala okosnicom teze o Porijeklu demencije. Na njoj, Adam se obraća Evi uzdignute ruke i uperenim kažiprstom kao da je odgovara od nauma. Eva je naslonjena na drvo, desna ruka joj se ne vidi, ali je skrivena u krošnji. Oči su joj zatvorene, odsutna je i samozatajna. Niti jednim pokretom ne pokazuje da se opire Adamovim prijekorima, upravo suprotno, sva djeluje nehajno dok lijevu ruku drži uzdignutu i savijenu prema svom licu.

Partoš je zastao i nastavio: Najbitniji detalj iz ovog opisa je Evin duboki nehaj.

Ona je izgubila sponu sa stvarnošću. Ne shvata je i iskrivljeno rasuđuje.

Judita je pomno slušala i nije ga prekidala. Bila je zadivljena njegovim mislima.

Samo jedanput ju je pogledao i ponovo ju je obuzela nelagoda od crvenkastog odsjaja. Na kraju, ispričao joj je o boravku profesora Milankovića u Dalmaciji.

Judita je stavila čašu na sto. Ustala je i počela se svlačiti. Gola je malo razmaknula prvo desnu pa lijevu nogu, nagnula se i obje ruke je stavila na sto.

Možeš me uzeti.

Kada se vratila u stan ušla je u ostavu. Uzela je kompot od dunje. Sve je pojela.

Sutradan je došla u knjigoveznicu oko pola 12. Kasnije je svratila u dućane koje je juče vidjela. Kupila je tašnu i parfem. Zapazila je da rijetko koja Budimpeštanka nosi tašnu. Bila je na izložbi minijatura. Rano popodne začula je poznati glas. Judita!

Okrenula je glavu. Bio je to Endre. Stajao je u haustoru. Razveselila se i pošla mu u susret. Imam odličnu vijest da ti saopštim. Najprije da ti pokažem svoju kancelariju. Ugledala je visoku jednospratnicu sa ogradom koja se prostirala na sve četiri strane, a na svaka dva metra nalazila su se vrata i prozor. Unutar nje bilo je neveliko dvorište. Bista na sredini. I klupa pokraj stabla. Prijepodne sam se sreo sa sudijom Tertelijem i potvrdio mi je da si primljena na posao. U ponedeljak u 7 h budi u Okružnom sudu. Rekao je. Osmjehnula se i zahvalila.

Znam gdje je. Dodala je. Popeli su se širokim stepeništem do potkrovlja. Endre je otključao vrata i ušli su.

Kako ti ide posao?

Ne znam gdje udaram. Zastupam puno ljudi. Uspio sam da trećinu duga vratim Laslu. Eržebet te je u nedjelju pozvala na ručak. Eleonora te spominje. Sjećaš li se kako je bila niska? Porasla je otkad smo prošle godine bili na zimovanju u Visokim Tatrama. Curičak.

Doći ću. Nisam zaboravila gdje stanujete.

Nemetovi su je srdačno dočekali. Judita im je donijela bocu pelinkovca Pokorny, buket ruža i čokoladu. Najviše je razgovarala sa Eržebet i poigrala se sa Eleonorom, i stekla je utisak da su mirna i srećna porodica. Poslije ručka razgledala je biblioteku. Na gornjim policama nalazila se pravnička literature a na donjim francuski ljubavni romani. Odabrala je nasumice. Markiz de Sade – Justine ili nedaće kreposti. Zalistala je i svidjelo joj se.

Prvi dan na poslu se uhodavala. Pomagala joj je koleginica Irma s kojom je radila u kancelariji. Nije se umorila, ali su je boljele jagodice od kucanja na pisaćoj mašini. Svratio je sudija Terteli i upoznala se s njim. Mislila je da će biti stariji, no mogao je imati oko četrdeset i pet godina. Uobražen i običan. Donji zub na sredini mu je potamnio. Propao kao Carevina. Govorio je njen otac. Kada je otišao Irma joj je rekla da je rastavljen. Ženskaroš. Judita je primila na znanje.

U četvrtak ju je na njenu molbu primio sudija Terteli u svojoj kancelariji. Milo mi je što vas vidim gospođice Nemet. Šta vas dovodi k meni? Rekao je. Judita je žurno prišla stolu i pružila mu posjetnicu. Uzeo je.

Milosnica i dobrotvorka? Mislio sam da milosnice ne postoje. Rekao je u pola glasa.

Ja ću biti. Ali ravnopravna. To što ste pročitali nije protivrječno. Novcem koji ću zaraditi od svojih usluga osnovaću klub koji će pomagati ugroženim i uniženim ženama. Zvaće se Solidarnost za žene. Solidarite pour les femmes. Klub neću moći da vodim sama i zatrebaće mi još jedna žena, imućna prije svega. Rekla je.

Da li ste još nekome dali posjetnicu?

Nisam, ali hoću.

Drski ste i preambiciozni.

Otišla je.

Naveće je stajala ispred ogledala u haljini od lionskog satena. Neko je pokucao na vrata. Sudija Terteli. Pitao je koliko. Rekla je svotu. Skupo. Rekao je i izvadio novčanik. Nadarena sam. Odvratila je.

Poslije snošaja ostali su da leže na krevetu i šutjeli su. Judita je razmišljala kako se njena višegodišnja zamisao ostvarila. Takav život je htjela imati. Nadmašiću Ninon. Još samo da smislim sebi nadimak. Pomislila je.

Sudija Terteli joj je bio drugi ljubavnik, ali prvi kojem je naplatila. Znala je da će se pronijeti glas o njoj i da će Nemetovi kad – tad saznati. Dva pravila je utvrdila – da bude izravna i da vodi kratke razgovore s ljubavnicima. Osim u slučaju ako procjeni da može imati koristi. Sve je podredila cilju da joj ljubavnik pronađe što povoljniju prostoriju za rad kluba. Smatrala je sudiju Tertelija pravom osobom. Prekinula je šutnju i hladno rekla: Nisi me tucao. Ja sam tebe tucala.

Ne znam šta ti to znači. Zbunio se.

Objasnila mu je šta traži.

A ako ne budem mogao?

Onda mi više nećeš trebati.

Razmisliću. Moram misliti na svoju reputaciju. Nekoliko ljudi mi duguju uslugu, moraću to obaviti u tajnosti.

Poslije 10 ili 11 dana ponovo je došao kod Judite. Saopštio joj je da ima klub.

Uputio je na adresu i dao ključ. Dodao je, da će od 1. januara slijedeće godine najam plaćati Žoltu.

Sutradan je otišla. Prije nekoliko dana prošla je kroz ulicu Princa Prijestolonasljednika, nadomak trga, no nije opazila ploču na kojoj je pisalo Budimpeštansko udruženje šahista. Popela se stepenicama i otključala vrata. Ušla je u malu čekaonicu u kojoj je sa desne strane bila klupa. Produžila je u oveću prostoriju u kojoj su se nalazila četiri stola i osam stolica. Na jednom je bila šahovska figura. Osjećala se memla.

Otvorila je prozor i zagledala se u zidove. Bili su začudo čisti. Pomislila je kako tu nedostaje zavjesa, stolnjak i vaza. Napravila je drugačiji raspored ali nije bila zadovoljna, pa je ponovila. Zatim je sjela i piljila u šahovsku figuru na stolu.

Tada joj je pao na um nadimak. Nene.

*

Do jeseni je Judita podijelila četiri posjetnice. Do zime broj se utrostručio. Partoš i sudija Terteli ponekad su dolazili i dva puta sedmično. Jedino je sa Partošem voljela dugo razgovarati. Sviđao joj se. U klub je dolazilo sve više žena. Judita im je davala novac za potrepštine, katkad za stanarinu. Nikog nije odbila. Jedne subote za vijavice pojavila se neka stasita žena. Judita je zaključila po njenoj odjeći da je vjerovatno bogatašica. Nosila je bundu i šubaru od veprovine. Imala je zlatne naušnice. Bila je poružna zbog široke vilice. Sjela je sučelice Juditi i predstavila se. Jacinta Ekleš.

Drago mi je, Judita Nemet.

Emil je moj suprug. Znam da ste njegova ljubavnica. Sve mi je priznao i ispričao čime se bavite.

Ne poričem. Pretpostavljam da ćete ga napustiti?

Neću. Preklinjao me je da ostanemo u braku i da će mi prepisati svu imovinu.

Imam puno novca i želim da vam se pridružim.

U redu.

Ovo je važno. Imate li odobrenje za rad Solidarnosti?

Na jesen sam dobila ugovor.

Judita je na Božić otputovala u Suboticu. Roditelji su bili ponosni na nju i vjerovali su da živi bezbrižnim životom kako je opisala u pismima. Propitivali su je o Nemetovima. Drugog dana je ranije otišla na počinak. Nije mogla zaspati.

Prisjetila se Partošove kratke priče.

RAZGOVOR

FRESKO – SLIKARA KLAUZENA I PSIHOANALITIČARA JUNGA

Psihoanalitičar: Slušam vas.

Fresko – slikar: Protiv mene se vodi proces. Saznao sam da ću biti izopšten iz crkve kojoj sam predano služio trideset i šest godina. Stekao sam ugled u katoličkom svijetu, možda veći od Grafa.

Psihoanalitičar: Pojasnite.

Fresko – slikar: Posjetio sam u mladosti crkvu u Nerezi kraj Skoplja. Ondje se nalazi jedna freska iz XII. vijeka. Bio sam radoznao kako se oslikavaju pravoslavne freske. Na spomenutoj, Isus i djevica Marija stoje tijelima primaknuti. Marija je prislonila lice uz Isusovo i čvrsto ga je zagrlila desnom rukom koja stoji izdignuta kao da ga moli i grčevito privija k sebi. Dok je Isusovo lice spokojno njeno je napaćeno i ražalošćeno, i nesreća koju predosjeća neizmjerno se utisnula u spuštene obrve. Tokom života vidio sam puno fresaka, no ta u Nerezi je možda najdirljivija. Podsjetila me na Mikelanđelovu Pietu. Prošle godine u januaru pozvan sam u Krakov da oslikam fresku u crkvi sv. Ane, na istočnoj strani zida uz vitraž ispod kojeg se nalazila propovjedaonica. Oslikao sam veoma sličnu fresku kao onu u Nerezi, ali sam ponešto pridodao. Isusovo lice je isto. no Marija je okrenula glavu kao da je osluhnula da se neko prikrada. Iza njih je prolazio Nečastivi, poput kakve lutalice u crnoj odori i sa kapuljačom na glavi. Pogled mu je sablasno prijeteći, a kroz malo otvorena usta viri mu jezik. U daljini se razabirala zlatna palata.

Stanka.

Psihoanalitičar: I šta je bilo poslije?

Fresko – slikar: Kada sam završio fresku došao je biskup Sapieha. Zapiljio se u nju, a zatim me je poprijeko pogledao. Kazao mi je da dođem sutra ujutru u njegovu rezidenciju. Shvatio sam da je moje djelo bogohulničko. Razgovor je bio kratak. Biskup Sapieha mi je kazao da je napisao pismo kardinalu Ferati u Vatikanu. Podrobno mu je objasnio šta je posrijedi i zatražio je kaznu. Pitao sam koju. Odgovorio je najveću.

Psihoanalitičar: Zašto ste to uradili?

Fresko – slikar: Moja vjera u Boga je presahnula. Ako je uopšte ima onda je ostala samo trunčica. I ona će po svoj prilici nestati. Ne strepim više, samo često imam dojam kako je sve opustjelo. Ne znam kada se dogodila ta promjena a ni zašto, no ponekad se prisjetim one smutne noći kada sam razmišljao da li sam na pravom putu i u zabludi, da me vjera neće izbaviti iz ništavila i haosa, te da li sam trebao odabrati bolji poziv. Kako tumačite moju fresku?

Psihoanalitičar: Prije nego što vam odgovorim želim da vam ukažem da ste one smutne noći bili pogođeni nevjerovatnom krizom. Slično kao Valerijeva đenovska noć. Kada čovjek poželi nešto bolje sebi upada u đavlovu zamku. Boljitak je maska dobra. Zaokuplja me jedan detalj u vezi freske. To je zlatna palata. Držim da je Nečastivi došao iz nje i da Marija nije njega gledala, nego upravo u zlatnu palatu.

Znam. Prišapnuo je Endre Juditi poslije nedjeljnog ručka.

U Nepsavi je izašao članak o radu kluba Solidarnost za žene. Naslov je glasio:

Naše heroine. Bila je to Jacintina ideja da pozove novinara, i Juditi se svidjela.

Smatrala je da je važno pridobiti javnost i da to može samo donijeti dobra. Tako je bilo. Poslije svega nekoliko dana parajlije su pohrlile u klub i ponudili su svakovrsnu pomoć. Pomoć je bila izdašna cijelu zimu jer su sirotice nagrnule.

Odnos Judite i Jacinte je bio skladan, ali nimalo prisan. Bile su suzdržane jedna prema drugoj. Zbog Emila nisu mogle biti prijateljice premda je on prestao da posjećuje Juditu. Judita je znala da će zauvijek biti prezrena. U dva navrata Jacinta ju je pitala ko su joj ljubavnici, no Judita nije htjela da otkrije.

Jednog dana joj je htjela udovoljiti i počela ih je nabrajati. Nije spomenula jedino one koje je smatrala osobito bitnim. Jacinta je samo slušala.

A onda se desio sarajevski atentat.

U Beču se izvodio Radecki marš, a vojnici su uzvikivali: Srbija mora umrijeti!

Nekom rat a nekom brat. Tako bi se dale opisati četiri ratne godine u životu Judite Nemet. Sve joj je išlo na ruku; oskudica, moralni sunovrat, slom države.

Kupila je salon od vlasnika koji ga je prodao u bescijenje, a koji je postao sastajalište pjesnika, slikara, glumaca i poslovnih ljudi. Nene je postala poznata kurtizana. Jacinti je prepustila klub. Šandor Partoš je bio jedan od hiljada mobilisanih. Dobila je njegovo pismo u martu 1915. godine. Pisao je iz Erdelja ( Transilvanije ). Nadređeni su saznali da je psihopatolog te su ga poslali po dužnosti da radi u sanatoriju nadomak Brasova. U blizini liječilišta nalazi se veliki posjed koji je pripadao dinastiji Arpadoviča, a danas grofu Mikešu. Upoznao ga je. Ostarjeli plemić živi sam u golemoj kući. Ima čudesno pamćenje i nepresušan je izvor znanja o grani Arpadoviča i Kalnokijevih, Rožnjijevih i Mikešovih. Nijh koji su obitavali u grofoviji osamsto i četrdeset godina. Često ga posjećuje. Na kraju, Šandor kaže da je zadovoljan i da mu šuma godi. Judita mu nije odgovorila, kao ni na ostala pisma. Šandor je u svakom prenosio grofova pripovijedanja.

Poslije poraza u ratu Juditini roditelji su se preselili u Segedin. Nisu htjeli da žive pod Srbima. Vjerovatno su znali čime im se ćerka bavi, no to su držali u sebi. Judita se često vraćala u svoj dom.

U ljeto 1919. posjetio ju je Šandor u palati Vermeš. Omršavio je i imao je bradicu. Ošinuo ju je crvenkasti odsjaj njegovih očiju. Nasmiješila mu se. Kada su ušli u sobu Judita mu je ponudila da sjedne. Odgovorio je da će stajati i kratko ostati. Sjela je u fotelju.

Kako si prešao demarkacionu liniju?

Podmitio sam srpskog oficira.

Kako znaš moju adresu?

Jednom si mi rekla.

Kada si se vratio u Budimpeštu?

Prije nepunih sedam mjeseci. Htio sam te posjetiti ranije, ali posvetio sam se pisanju knjige.

O čemu?

O modernoj duši.

Kako je grof Mikeš?

Umro je pred kraj rata. Samo je zaspao.

Šutila je.

Saznao sam od poznanika da imaš salon, štošta sam čuo o tebi, Nene.

Je li te povrijedilo?

Povrijedilo me je što mi nisi napisala ni jedno pismo.

Sva tvoja sam pročitala. Opčinio me je grof Mikeš. Žarko sam željela da ga upoznam.

Tvoja bezobzirnost je beskrajna. I njemu bi dala posjetnicu! Jasno mi je. Ti si se zaljubila u njega. Je li, Nene!

Nemoj mi se rugati, upozoravam te.

Ti si đavlova kći.

Pokoljenja će me pamtiti.

Najobičniji si kurviš.

Dosta je! Dosta je, ljigavče!

Judita je zaurlala i naglo je ustala. Dohvatila je dugačku iglu za pletenje koja je ležala na niskom stolu i nasrnula na Šandora. Zamahnula je i zarila mu iglu u vrat. Srušio se.

___________________________________________________________________

OLEG TOMIĆ (Nova Gradiška, 15. svibnja 1968.) hrvatski je pjesnik, pripovjedač i romanopisac srednje generacije.
Studirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1991. živi u Subotici. Pripadnik generacije pisaca okupljenih i stasalih oko časopisa Quorum. Najznačajnije stvaralačke domete ostvario je u romanima Incognito (2001.), Out of the blue (2002.), Francuski kalendar (2006.) i Neko tužno zadovoljstvo (ulomak tiskan u književnoj periodici, do sada nije objavljen u formi knjige).
Među njegovim romanima, posebno se ističe roman u fragmentima Out of the blue, koji je, kako je u recenziji za knjigu napisao kritičar Nenad Rizvanović, “napisan žestoko i beskompromisno, s neuobičajenom sklonošću ka modernističkom hermetizmu, prošaran nizom literarnih i medijskih aluzija, u rasponu od Rimbauda do rock grupe Sonic Youth” i koji je, prema Rizvanovićevim riječima “zakašnjeli, ali veličanstveni produkt ideologije pisanja kvorumaške generacije”.
Djela:
7 iza vilice, pjesme i kratke priče, Četvrti talas, Novi Sad, 1993.
Orso Negru, kratke priče, izdanje autora, Novi Sad, 1997.
Incognito, roman, Grafoprodukt, Subotica, 2001.
Out of the blue, roman u fragmentima, VBZ, Zagreb, 2002.
Francuski kalendar, roman, Agora, Zrenjanin, 2006.
Neko tužno zadovoljstvo, roman, ulomci objavljivani u književnoj periodici tijekom 2008. i 2009. godine
Povređenost, roman, Agora, Zrenjanin, 2011.
Ulrika Glezer, roman, Nova Poetika, Beograd, 2019.
Ahol az eget kampóval lekötötték (Gdje je nebo kukama vezano), novela (preveo na mađarski Iván Márk Erdei), Hid, broj 7–8. 2023.
Eutanazija, roman, Balkanski književni glasnik, 2024.
Crna žuč, roman, Balkanski književni glasnik, 2024.
Unakaženi, roman, Balkanski književni glasnik, 2024.