
Kroz podrhtavanje vazduha nad asfaltom u daljini se talasala granica – sedam plavih kućica u horizontalnom nizu povezanih rampama i previše kolona za izlazak iz jednog tako malog, netranzitnog parčeta republike. Nisam pronašao svoje mesto među svetlećim znakovima iznad kućica jer nisam bio kamion ni drugo teretno vozilo, automobil ni državljanin Severa kom je olakšan prolaz. Na kraju nije stajao red za bicikliste, već nepravilna gomila prašnjavih ljudi koje su doslovno istresali iz gaća dok je nekoliko graničara bilo zaduženo da isprati eventualne nagle pokrete njihovih ruku, zgrčeno savijenih na potiljku. Poželeo sam da učinim nešto za te ljude, da ne posmatram nemo dok se pod izgovorom zakona poniženje proglašava iznuđenim.
Setio sam se sudara na magistrali i reke koja je nosila telo pokraj policijskih patrola. Grizla me je savest jer uprkos želji nisam znao kako da pomognem, a opet, šta sam ja tu uopšte mogao. O takvim kolonama brinu se mnogo veći od svih nas. Svetom upravljaju oni čija lica večito ostaju u mraku. Nisam učinio ništa za telo u reci, a u koloni na granici, među carinicima, ionako je bilo prekasno. Samoprekorom se ništa ne postiže. Jednog od onih u koloni carinik je uputio u kontejner sa strane ne obraćajući mu se, poguravajući ga pendrekom s bezbedne distance, držeći slobodnu ruku ispruženom ka vratima. Uostalom, ko sam ja da im pomažem. Ni njima nisam pripadao, mada sam i sâm bio emigrant, to sam u tom trenutku shvatio – emigrant iz države u koju su moji roditelji po drugi put, a ja po prvi, dospeli najpre kao imigranti, kasnije kao „interno raseljena lica”. Za svako naše bežanje postojao je termin, kvadratić u obrascu koji se može štriklirati. Tako i ja odlazim iz države koja postoji i prepoznaje me kao svog, ali u isto vreme države koju ne osećam svojom, koju ne poznajem. Koji od ovih redova prima takve?
Neko vreme sam stajao sa strane, naslonjen jednom nogom na bankinu, posmatrao svetleće putokaze na kućicama i bio sve sigurniji u to da želim da Tranzitaniju napustim legalno, da negde zapišu da više nisam prisutan, da budem precrtan na nekom popisu, kao što su Pap, Sabo i Bodo bili. Onda sam shvatio da zemlju napuštam ukradenim vozilom, da je možda izdata poternica i da će me izvesno uhapsiti. Carinik će očitati moje otiske, uporediti fotografiju s licem koje stoji pred njim i onda me zamoliti da stanem sa strane, da omogućim nesmetano kretanje vozilima iza sebe, da stavim ruke na potiljak i bez naglih pokreta se udaljim od vozila dok mu je pištolj uperen u moju butinu. Pridružiće me migrantima, pretresaće me i ispitivati satima dok ne priznam da sam bicikl ukrao. Tući će me. To što nije bio vezan neće mi se uzeti za olakšavajuću okolnost. Poslaće me u zatvor. Još gore – s obzirom na težinu zločina, poslaće me u kućni pritvor koji će spolja strogo kontrolisati. Vratiću se na početak i nadalje s prozora posmatrati samo malo parče neba dok gubi i iznova dobija boju.
Omerta bi retko zaspala. Uglavnom je čitave noći češljala svoju nesanicu i ujutru ustajala još uvek opijena svime što je u glavi premotala. Živela je kao rani izdanak na nabujaloj crnici – u svoj neprijatnosti koju nosi mesto na čelu kolone i uloga pionira. Bila je dete koje je prerano ušlo u pubertet među vršnjacima, bela kost među srmama. Pred velikim dilemama većina nas prepuštala se bezizlaznosti afekta. Recimo, ako bismo gladovali na pustom polju koje bi noću opkoljavale zveri, danima bismo sedeli s glavom među šakama i u sebi se pitali: Zašto se meni ovo dešava? Nema izlaza, gladni smo. Svi ćemo umreti. Omerti bi u glavi drhtao kamenolom – ruke uprljati životinjskom krvlju ili slušati zapomaganje gladnih? Dotad i sama uplašena pred divljinom, sada apostol straha od predatora, Omerta je dovlačila toplo, ustreljeno telo po noći, dok svi spavaju, i ujutro servirala doručak. Pre bi lovila nego podučavala lovu, jer podučavanje stvara lovce, a lov ubicu. Mada je to smatrala naivnim, verovala je da je krv na rukama jednog čoveka podnošljivija od grupe dokonih željnih zabave, onih koji će u budućnosti možda pucati i iz sitosti. Sve što smo zamišljali da ćemo jednom postati, Omerta je bila još kao dete.
Govorila je da je najbitnije pobeći na vreme. Ni u jednom gradu ne treba ostati predugo jer udobnost otupljuje. Na prve znake izvesnosti treba preseliti život. Tako je živela. Nijedan grad za nju nije nosio ime, nijedan nije pamtila čak ni kada bi tamo ostala godinama. U svakom je podstanarila. S glava u obliku televizora svi su oduvek slušali o velikim istinama. Jedino Omerta nije pristajala na njih. Nju smo svi krili u mislima dok smo neustrašivo zamišljali stidljive pobune. Jedino je ona zbog svojih i platila, pocepala pancirnu košulju ispod papirne krune i pojela svoje hice. Danima smo se mogli povređivati, puštati sebi krv na sigurnim mestima, tamo gde ne postoji rizik da se iskrvari iako šiklja pred tuđim očima, ali njen život ne bismo nikad ponovili. Posle godina pričanja o razbijanju šablona, presecanju kružnice u kojoj se životi iznova vrte, odbijanju uloge koja je za svakog od nas unapred napisana, usavršavanja pristupa, sredstava i tehnike, jedino je Omerta nešto i uradila. Mimo brige za prolaznike, jednog popodneva kroz prozor njene dnevne sobe pravo na kolovoz izleteo je televizor.
Prstiju lepljivih od lubenice, čiji mi je sok klizio niz bradu i padao na grudi, stajao sam u procepu koji je naš razgovor stvorio i posmatrao Omertu poslednji put pre nego što će otići. Mogao je to biti najhladniji dan u mom životu, ali je prebrzo sasušeni sok na mojim prstima govorio suprotno. Stigla je do svake krajnje tačke ovog sveta, za nju su znali na Kubi i u Kurdistanu, a ja o svemu tome nikada ništa nisam čuo. Za sve ove godine pomerao sam se jedva unutar svoje izmišljene domovine, one koja je morala biti stvorena da bih mogao negde da odrastem. Godinama posle njenog odlaska očekivao sam da me moj put bar jednom oduševi, da osetim zadovoljstvo zbog suživota sa samim sobom i bacim pogled na Omertin odlazak s melanholijom, da osetim bilo šta umesto nostalgije, ne za ulicama Trešnjevca, ne za „našom” republikom za koju znam samo iz tuđih usta, već za njenom odlučnošću. Surovost i prezir uprljali su Omertine ruke s prolivenom krvlju, ali je svaka rana koju je kasnije, poput mojih, premazala maslinovim uljem na njih delovala kao mlaz tople vode koji s mrljama otiče niz odvod.
Shvatio sam da je jednostavno. Sišao sam s bicikla, navalio ga na bankinu o koju sam do malopre bio poduprt i krenuo ka rampi. Počeo sam da hodam i bilo je lako.
– Imate tamo jedan ukradeni bicikl – rekao sam cariniku.
– A je l’? Otkud vam da je ukraden?
– Pa ko će normalan okretati pedale do granice, a onda ga ostaviti nasred puta?
– Ako je ukraden: a šta je s lopovom?
Kažem kako se taj čovek u trenutku prosto izgubio. Bio je pored mene i već sledećeg trenutka više ga nije bilo. Može biti da je ušao u neki od automobila u koloni, u jednu od kamionskih prikolica. Svakako treba obratiti pažnju na bilo šta što može delovati sumnjivo.
– I vi niste videli kuda je otišao?
– Ne, uhvatio me je nespremnog. Okrenuo sam glavu ka koloni i u sledećem trenutku ga već nije bilo. Čudno…
– Da li biste mogli da ga opišete?
– Bez problema, mada je to bio čovek po svemu sličan bilo kome od nas: prosečne visine, uobičajenog izgleda, od Vas, recimo, različit jedino po garderobi. Da se pogledam u ogledalu, mogao bih da posumnjam da u odrazu vidim njega umesto sebe!
Carinik je potvrdio neubedljivo i bezvoljno, nimalo zabavljen mojom duhovitošću, dodao da ništa normalnije nije ni pešačiti do granice, letimično bacio pogled na ispijeni ranac na mom ramenu i pružio ruku ka drugoj strani, onako, iz ramena. I ja sam krenuo, možda uverenije nego što je trebalo. Tako samouvereno da me je carinikova ruka čvrsto stisla oko ramena. Ta ista ruka izgleda nije bila uperena ka usijanoj tierra de nadie, već ka kontejneru za pretres.
Sve je ipak bila najobičnija formalnost. Nekoliko grubih pitanja na račun mog ponašanja, familijarnosti sa službenim licima i nekonvencionalnih metoda putovanja i ubrzo sam bio ispred, spreman za pokret, s rancem lakšim za nekoliko svežnjeva kruna. Čak ni nepostojanje mog pasoša nije predstavljalo prepreku. Vatra koja se u meni ranije raspaljivala pri pomisli da makar jednu krunu predam policiji po bilo kom osnovu brzo je utihnula kada sam se našao u kontejneru s carinicima, pred njihovim krupnim telima koja su se nadvijala i, više od svega, pred mogućnošću da tako lako nastavim dalje, bez pitanja, objašnjavanja, rasprave. Sve što bih mogao da im ispričam odjednom je prestalo da bude zanimljivo pošto su videli šta zauzima najviše mesta u mom rancu. Posle je bilo lako. Hodao sam satima. Po drugi put u mom životu samo se trebalo otarasiti tereta. Na izjavi o nasilno otetoj putnoj ispravi, pored mog nečitljivog potpisa preklapalo se nekoliko šarenih pečata. Izjava, bela kao zastava poraženih, sadržala je skoro sve moje podatke, kojih sam se s teškom mukom prisećao posle pretresa. Srećom, svaki put kada bih počeo da zamuckujem, carinik bi s ekrana koji je imao u ruci čitao infomaciju koju je samo trebalo da potvrdim klimanjem glave. Osećao sam se kao u školi, a mučio sam se čak i s prepoznavanjem gradiva. Strpao sam papir u ranac, ne razmišljajući više o tome. Bacio sam poslednji pogled na svoju surogat domovinu i video carinika koji me je propustio kako razgleda napušteni bicikl, prišavši mu oprezno i nesigurno, osvrćući se preko ramena, kao pred predmetom koji će uskoro nestati bez traga.
Pogledao sam oko sebe u potrazi za bilo kakvim dokazom različitosti. Želeo sam da se moj prelazak još jednom potvrdi u pejzažu ili zvukovima koji me okružuju. Ako bih nisko spustio usne, isplazio jezik i celom njegovom površinom pogladio zemlju, da li bih okusio nešto strano? U nama se menjaju samo rastojanja, spoljni obrisi sveta koji naseljavamo, ali on zauvek ostaje isti, sakriven i pažljivo čuvan poput greha.
Oklevao sam pred ,,novim” svetom. Trešnjevac je tada već bio mrtva republika, poništena u ratu koji nisam nikada video, pa mi nije previše ni značio. U nekoliko navrata nešto je ekspolodiralo, nateralo neke zgrade u komšiluku da poskoče iz ležišta, da se stresu i svuku stakla s prozora, i to je bilo sve. S ratom je u našu kuću stigla čudna sezona koja se do mog odlaska nikada nije promenila – sezona lova, sakrivanja ispod trpezarijskog stola, sezona opreza i hodanja na prstima, sezona nenadanih povišenih tonova odbijenih o zid u šamare i stegnute pesnice. Kada bi neko rekao rat, ja sam mislio na ostavštinu onoga što su oni smatrali ratom, na ljudski otpad zatečen na ulici, koji smo gladni, iako potpuno svesni, progutali. U školi smo retko govorili o ratu. O Trešnjevcu nismo govorili nikad. Imali smo novu, modernu državu po meri, koja nam je davno skrojena, državu koja će tek ostvariti svoje godinama sputavane potencijale sad kad je van tamnice. Kao što to inače biva s odelima krojenim po starim merama, na telu negde landara, negde zateže, negde se rukav vuče po podu dok na drugom fali par centimetara. Imali smo svoju suverenu tranzitnu republiku, njena obeležja i policijske uniforme. Odatle smo u hodu mogli da porubljujemo i tesnimo, krpimo i došivamo dok ne budemo zadovoljni. Na prvom kontrolnom zadatku na koji sam došao sasvim nepripremljen pod brojem jedan je stajalo:
Beline na slici ispod ispuni bojama naše nacionalne zastave.
Znao sam šta treba da uradim i šta se od mene očekuje. Pitanje je bilo koncizno i jasno, direktno, a veliki pravougaonik otvoren i pun mogućnosti. Znao sam boje, ali ne i njihov raspored. Pokušavao sam da se setim predizbornih spotova. Da li je zastava naše države naša nacionalna zastava? Svaki se uvek završavao vijoravom zastavom, ali su se njene boje pred mojim zatvorenim očima neprestano prelivale, mešale kao tempera oprana sa četkice u plastičnoj jogurtskoj čaši. Od Omertinih leđa nisam uspevao da vidim njen odgovor. Sedela je ispred mene i pisala bez zaustavljanja. Na klupama smo za vreme kontrolnog držali barikade – rančeve naslonjene jedan drugom na leđa kao garant regularnosti. Iskoristio sam trenutak kada se Omerta pomerila u stranu kako bi iz ranca uzela nešto od pribora, blago se izvio da me učitelj ne primeti i video jasno odeljene boje na papiru. Nedelju dana kasnije dobili smo ocenjene testove. Naše zastave bile su precrtane oštrom crvenom kosom crtom pored koje je stajala nula. Učitelj je rekao da treba da nas bude sram i da za trideset godina rada nije video toliko različitih netačnih odgovora na isto pitanje.
Stajao sam leđima okrenut granici i posmatrao jednobojnu zastavu sa sazvežđem rasutim kao po ponoćnom nebu, mada pravilno, s merom. Decu ovde verovatno ništa ne zbunjuje. Ne mogu biti siguran, ali mi se čini da Trešnjevac na svojoj zastavi nije imao zvezde. Ne mogu biti siguran jer mi je trešnjevačka zastava još mnogo pre kontrolnog bila u magli. Ta zemlja, taj grad, zapravo mi nije ništa značio jer sam ga pamtio samo u tuđim očima. On je bio nedosanjani san neke ranije generacije, propuštena prilika o kojoj se iznova pričalo decenijama kasnije. Nisam mogao da odrastem u Trešnjevcu, a u zemlji kao što je Tranzitanija nisu dozvolili da odrastem i tako sam, zapravo, nesažvakan svario čitav jedan buljuk godina, čisto da ne idem praznog stomaka.
Moja prošlost, ona koju sam preživeo i koje se sećam, ona iz koje sam prognan, zbog koje sam jednog jutra sve prodao, zaključao vrata i zauvek im okrenuo leđa, ovde nije i ne može biti ispričana, jer ona van mene ne može ni postojati. Moju istoriju su oteli svedoci, otišavši iz mog vidnog polja zapričani sa slučajnim prolaznikom o scenama kojima su svedočili. I baš u trenutku u kom je prvi svedok progovorio o meni, ja sam poništen. Moja prošlost sa svim svojim oblicima, svim slikama koje sam pamtio, poništena je rađanjem tuđe predstave o mojoj prošlosti, tuđe priče o meni. Skoro sam mogao da osetim kako mi kosa postaje gušća ako bi drugi tako govorili, kako mi koža postaje tamnija, osmeh širi, glas piskaviji, kako osećam krivicu za nedela koja su mi pripisivana, iako ih se ne sećam. Po meri svakog od nas izdeljan je jedan totem, kome ni po čemu nismo ni nalik. Svoj istinski život živimo jedino u privatnosti i kad razmišljamo o odgovornosti za ono što smo izgovorili ili uradili pred drugima, setimo se da to zapravo uopšte i nismo mi, već tuđa predstava o nama. Uveče možemo zaspati u miru, znajući da svetom hoda jedna lažna biografija. Stoga se živeti može jedino ako se dotok informacija preseče, ako se napusti onaj koji je pod našim imenom kreiran. Zovem se Emil Hubač, čovek bez sadržaja. Sve u tom drugom, ozbiljnom, odraslom životu, oduvek mi je izgledalo daleko i to smatram svojom najvećom pobunom – nikada nisam pristao na javnu verziju sebe. Kada bih mogao, do kraja života bio bih mladi jelen zaboravljen od krda.
Školu sam mrzeo i zbog jabuka, ušećerenih, crvenih, koje su ostala deca gutala u dvorištu. Na svaki veliki odmor tamo je dolazio Šemi, starac sa licem nalik bajatom hlebu. Na biciklu je nosio karirani pijačni ceger i u njemu crvene i zelene lizalice od kuvanog šećera i zastakljene jabuke koje mi Nastasja nije dozvoljavala da probam jer su prljave, jer ih na drvene štapiće navlače smeđe ruke koje mirišu na duvan i mokraću; jer šećerne jabuke kvare zube deci; jer vode ka ozbiljnijim porocima. Jabuke nikada nisam probao. Umesto toga sam gazio po oglodanim drvcima u školskom dvorištu kao po pilećim kostima posle vašara. Iako Nastasja nikada nije bila tu da vidi kako kupujem bilo šta od Šemija, bojao sam se da uvek zna šta sam taj dan pojeo u školi – po mojim očima, mirisu među prstima ili mrvicama koje ostanu na garderobi.
Kao dete sam noćima, mahom u nizu, sanjao kako Nastasja ne postoji, kako je nikad nije ni bilo pred našim očima, u dnevnoj sobi, dvorištu, u parkovima u koje me je vodila i ja sam u snu plakao, osećajući odsustvo i strah pred svešću da sam zaboravio nekog, ali ne znam kog. Savest me je grizla i mislio sam – ovako mora da boli rak. Potom sam video Vilija kako me bez reči napušta, kako iz ramena podiže ruke kao pred puškama, kako se stresa od jeze i odgovornosti za moj nezapočeti život pred svetom bez znakova upozorenja i opreza. Tresao sam se od jeze, a onda se ujutru budio razočaran, svestan da se s mojim kapcima podigla i iluzija. Ne želeći da žurim, zakoračio sam asfaltnim putem zanemarujući nesigurnost. Nisam imao gde da stignem i to me je činilo spokojnim.
_________________________________________________
OGNJEN AKSENTIJEVIĆ (1994, Leskovac) diplomirao i masterirao na Katedri za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima Filološkog fakulteta u Beogradu. Objavio je dve knjige poezije: Um za morem, smrt za vratom (2017, nagrada Međunarodnog beogradskog festivala poezije i knjige Trgni se! Poezija!) i Rezervat odbeglih ptica (2021). Poezija mu je objavljivana u regionalnoj periodici i prevođena na francuski, slovenački, grčki, češki i engleski jezik. U okviru programa Odisejevo utočište 2022. godine boravio je na rezidenciji za mlade autore na temelju sinopsisa romana Tesna zemlja. Urednik je Raštan izdavaštva i Edicija Božičević. Živi u Zagrebu.


