Tag: Nives Franić

*

Dugo gledamo u sunce
teških i hladnih ruku.
Sve što smo zapamtili
služit će samo tome da vidimo
koliko smo bili nevidljivi.
Najdalje što smo do sada stigli –
u istim riječima nova ukazanja, nova utapanja.
Nije bilo druge: okoristili smo se s malo mjesečine.
Korak po korak, pa tihi smijeh.
Vidim nesklad, a onda želje.
Priđi, došlo je vrijeme da ti nešto pokažem.

***

ŽIVA TVAR

Pa sad, večer je bila ugodna.
Mogla je otkriti i mjesta na kojima se priče slušaju do kraja. Gdje sve ide prema pjesmi.
Ali zapravo je izazivala na kretanje po nečem nezaštićenom.
Riječi tu nisu mogle bogznašto. Vjetar je sve nosio prema moru. Ljubav se nije spominjala.

Neki trenuci služe samo tome da klecnu pred robijom nezaborava. Da najave nepoznat smjer.
Nespremna na lijepo i značajno u nekom će vam času ispričati sasvim drugačiju priču:
izazvati sram, izazvati suze. Osloboditi mjesto teške ljepote.
Oči su se zato zaustavljale na šumama.
Uostalom, toliko se toga dovršava u prirodi.
Nedugo potom, zaboravila je sve te priče.
Ono o čemu sada govori
također je možda već iščeznulo.
Ne zna. Ne može objasniti.
Nudi svoje lice –
živu tvar.

***

POČETAK

Uvijek sjesti do prozora.
Pružiti ruke svemu što nepovratno promiče.
Otvoriti vrata sporoj svečanosti:
jesen prinosi kišu, noć priče.
Na jednom zidu natpis:
Izmislio nas je strah.
I to bi mogao biti znak života.
Ali kako nema ruku koje skidaju najoštrije grane,
ništa me ne vraća kući.

Ovdje bismo mogli posaditi drvo,
mimoići se sa stvarnosti,
zapeti opet na dirljivosti
jer s njom uvijek nešto počinje.

__________________________________

NIVES FRANIĆ (1975.) živi i radi u Puli. Povremeno piše.

PUTUJEMO

Putujemo već dugo.
Svijet se naginje lijevo pa desno.
Tako i mi.

U obilju namjera tanjimo linije otpora:
lakše je biti u nečijem tijelu, nego u nečijem životu.

Da nas tko pita, sigurno bismo spomenuli
čaroliju – iščekujemo samo malo čarolije.

Ali mirimo se sa izvanjskim svijetom:
bogove potkupljujemo ustrašenom molitvom,
vladare sjajnim pridjevima.

Kada se dovoljno smrači,
krećemo opet od
najstarijih knjiga.
Učeći jezik
u nevjerici
da se na njemu može
i voljeti.

***

ŽIVOT JEDNE TEORIJE

Odjednom
sve se čini lako i slatko.
Jezik sastavljen od vina i svjetla,
od svega što se još nije dogodilo.
U nama – puca led!
Komad noći kičma je dana.
Pobijeđene riječi umiru od smijeha,
ubrzavaju život.
Za njim će i kajanje.
(Ovo poznajem!)
Stihovi se ponavljaju.
Želja je starovremena,
slučajnost beskrajna.
Sretno otkriće možda i kasni,
ali –
vidite, dolazi ljubav.

***

KAKVO ĆE VRIJEME BITI SUTRA?

Rekla je da pogledam prognozu.

Dnevna, tjedna, mjesečna.

Sati puni sunca razgrabili su budućnost
uspostavljajući vrijeme,
opet i opet.

Bez štete za njegovo kruženje,
umjesto neba u sobu ulaze nebesa –

utiha kojoj sve odjednom pripada:

bolnička posteljina i zagledanost u neviđeno,
izmaknuta zaštita sljedećeg jutra.

***

ONO ŠTO OVDJE NAUČIMO

Ono što ovdje naučimo
na kraju će ionako zamijeniti nježnost.

Svjetlo će se provlačiti kroz lišće
nagovještavajući vrijeme
koje će se tek

pretvoriti u nas.

***

KABASTI ORMARI

Kreće od onog trenutka kada u osakaćenosti misli i osjećaja prstom upireš po mrvici na stolu, voziš je po iverici, oslobađaš tamu trpeze od njezine neuklopljenosti. Tupu prazninu činiš još besmislenije glatkom, raščišćenom. Odsutna zagledanost u nevidljivu točku kao da ipak prepoznaje makar suvišno. Između kože i riječi godine su ugurale razum. Ali tupilo je često potajno hvatanje zaleta, odustajanje od žaljenja.

Toliko smo toga vidjeli!

A sve što bi trebali zaboraviti ukonačit će se u skrivenoj želji. Vrijeme je, kažu, može razvodniti, ako ne već ispuniti.

Na vrata, sasvim sigurno, nagurat ćemo najteže riječi, nezgrapne i strašne kao kabaste starinske ormare. A nakon toga muk će učvrstit crne kutije u nama. Zarasli u ravnodušnost zaboravljamo da nam u pojednostavnjivanju najviše pomaže strast: nedovoljno sveta, ali spremna zgrabiti sreću. Svaki raspusni trenutak odvojit će nas od kalendara: svih jučer, danas, sutra!

Vrijeme povremeno treba izbaciti iz igre, ali ostaje: lice koje isijava nemir, pušačko kašljucanje, opetovani sentimentalni protokol – odron osjećaja, zastoj misli. Želja iščupana iz svake misaonosti ponekad traži veliku pogibelj.

Posrnimo, kažeš, i ja znam da će dalje sve biti stvarno kao gubitak.

_________________________________________

NIVES FRANIĆ (1975.) živi i radi u Puli. Povremeno piše.

DOK ŽIVOT ŠUTI

stalno započinjem razgovor
u kojem se čuje i tvoj glas.
razgovor
oblikovan strahovanjem,
razgovor sastavljen
od toliko krajeva,
kako da stvori ikakvu budućnost?
obred beznađa
u stalnoj bici s jezikom.
uvijek iste riječi,
rastegnute od početaka,
utamničene jalovim zaboravom.
napuštenosti lako zažive
na nekom drugom mjestu:
moji zreli trenuci
nečija su mladost.
dok život šuti,
tražim točku
na kojoj je još moguće obećanje,
mjesto tvoje topline,
moje najbolje vrijeme.

***

NIJE IZGRADILA KUĆU*

Imala je kuću. Njeno zaštićeno vrijeme. I čekanje da život počne.
Svi prozori kuće gledali su na prošlost. Prošlost – gordijskim čvorovima sapletenu nevinost. Krvnost je mijenjala za empatičnost. Ali odvezanost se plaćala otkidanjima. Truni se, možda ne samo zato, truni se, možda… ne samo zato. Truni se kuća: počivalište djetinjstva.
Počivališta najbližih u drugim su kućama, podzemnim i hladnim. Te kamene ploče ništa ljudsko ne čuvaju.
U navikama, našim nesvjestima, traju svi koji su nas napustili. Nema nehotičnog zaborava. Njihova mjesta obnavljaju sjećanja, uspomene, tugomene, sve kroz mene, u svim licima.
Veze sa srcem nikada ne prestaju: vedra gubitnička usamljenost. Trag koji dolazi iz vremena nije nosio ničiju svjetlost: romanse su se brzo iscrpljivale.
Ničije ruke nisu značile trajnost. Ničija obećanja nisu obranila iznimnost.
Nije izgradila kuću. I ne zna kome će ostaviti uspomene.

* Hvala Tugomiru Matiću za inspirativan naslov koji je zakotrljao cijelu crticu

***

JOŠ SAMO OVO DA KAŽEM

Još samo ovo da kažem:
vidjeli smo jata ptica –
čiste i jednostavne čežnje.
Krila izraslih iz rana,
iz nestašice,
u zamasima nebeske lomnosti.
Na pozadini svijeta
na trenutak – svečanost.
Nenadana, neodređena.
Nejasni pogledi
nekad najviše razjasne.
Nitko ne želi nikome smetati.
Prionulost malim smrtima
trenutke uokviruje u svetosti.
Prizori kojima nitko nije
trebao svjedočiti
dugo su umirali,
cesta nije završavala,
namjera nije nestajala.
Umiješanost tebe u mene
nigdje nije zabilježena.

***

NIVES FRANIĆ (1975.) živi i radi u Puli. Povremeno piše.

fotografija autorice: Sandra Franić

ŽIVOTNI NEDOSTATAK

Za život, izgleda, nema većega
no biti jedan veliki nedostatak.

U pukotinama
rastu najsmjeliji životi.
Onaj koji voli ne mora idealizirati,
kaže se u jednoj od knjiga.

Nemir je uvijek povezan s nadom.

A onda dugo i dugo
ništa.

Kad zagrebemo,
suze poteku iz istih razloga.

Sreća je lomna,
lomnija nego očekivanje.

Ostaje uvijek ista želja:
doći će kraj.
Život će biti pristupačniji.

***

PONEKAD SRETNEM ŽENU

Ponekad sretnem ženu
sa perikom;
uredna složenost kose
izaziva jezu
odbrojavanja.

Namještanje poznatog izdanja
kojeg se kao spasa drži
pred
najavljenim nestajanjem.

Slika običnog svijeta, ovoga svijeta,
kojeg samovoljno izdaje život.

Na kraju, bolničarka ti periku uruči,
u torbi.
Nečije mame.

***

NAŠI ŽIVOTI

Ljubavniku, normalno

Naši životi –
dvije nespojive kronike

Pred hladnim
pravedničkim
neodobravanjem svijeta.

U nama –
toliko savršene neodređenosti.
Oko nas:
ukočeno vrijeme.

Zasićenost iskustvom
ništa ne sprječava:

Između tebe i mene
novopronađena sigurnost –
karuzelska spremnost
na proleterstvo ljubavnika.

***

SVE NA KRAJU ZAVRŠI U JEZIKU

Sve na kraju završi u jeziku.
Ma kako nedozrelo,
ma kako okljaštreno,
ma kako počašćeno
nedužnosti prešućivanja.

Ma kako zavodnički
interpunkcija vapila:
sve na kraju završi u riječi –
grafičkom tragu na papiru;
suhoći koja posisa sva sabiranja
i nadanja,
nujna propinjanja
nemogućih zbližavanja.

Sva duhovna raštimanost
nađe neku iscrtanost.
Pratiš li je?

Sva gustoća ubode neku riječ.
Kao i ravnodušnost.

Hoćeš li je prepoznati?
Hoće li je drugi zaliječiti?

Što mi jezik može pružiti
ako ga ja ne nahranim?
Kao i tebe,
ljubavi moja.

______________________________________________________________________________

NIVES FRANIĆ (Dubrovnik, 1975.) završila Filozofski fakultet (filozofija, indologija, knjižničarstvo). Radi u Sveučilišnoj knjižnici u Puli. Uglavnom joj se život vrti oko knjiga, a u svim tim vrtnjama najviše voli biti čitateljica. Ozbiljno je shvatila stih pjesme putopjesnikinje Maje Klarić: “Kad će već taj lom / koji će me učiniti pjesnikom”, i tako je sredovječno dozrela počela i pisati poeziju. Radi na toplinu: ljudsku, jušnu i Sunčevu. Trči i pjeva u antifašističkom zboru “Praksa”. Želi mir u svijetu, iako nije misica, solidarnost među ljudima, prijateljska srastanja, snagu u riječima i smrt bankama.

fotografija autorice: Dejan Štifanić