Probudili smo se kasno, nedjelja, skuhao sam kavu i sad ležimo u posteljici. Ja igram šah s azerbajdžancem i gubim, ona igra medu lihvara na mobu, ima 200 novčića i tri života. Vani prolazi svijet, dodirujemo se bosim stopalima svaki u svojoj maloj kozmičkoj drami, odvojeni a tu. Sporadično kao granatiranje jedno kaže volim te, drugo odgovara i ja tebe volim, toliko ponavljamo tih nekoliko riječi da sam na njeno fališ mi odgovorio – i ja tebi. Vani psi laju, djeca i šumi život i pomislim sretan: oprosti mi nepostojeći, smiluj se i zaboravi da te nema jer ti se molim dragi. Na ovo me svedi – da smo goli i sami i da nas zaborave portafoni mobiteli cijena mlijeka reklame inkasatori i sutrašnje ropstvo, daj da sretan umrem.
***
DONJE SVETICE 127
Kao što vjerojatno tamo južnije huči more tako ovdje postoje donje svetice na broju 127 gdje se rudnik bezobrazno prostire usred ničega a u svemu je što glođeš, srčeš i posjeduješ osim budućnosti koju ti ne damo dragi moj kapitalistički prijatelju.
***
ROVOVSKA
U rovu svakodnevnom svakim izlaskom svakim crvenim svjetlom na semaforu svakim ispunjenim formularom kupljenom stvari i rokom trajanja popustom nagradnom igrom barkodom poticajem i olakšicom svim pojedinačnim prijekornim pogledima i nejunačkom vremenu usprkos svakim tramvajem koji ti bježi svakim koji si uhvatio i onima između svi ti dobar dan svi hvala i svi molim i nema na čemu (a ima baš ima) pred juriš blatan krvav uzaludan i kriv svjestan da ničija zemlja ne čeka ne miluje ne razaznaje i ne suosjeća krećeš kaotičan beznadan i smrtan sasvim siguran da s one strane onkraj mašingevera i bajuneta bodljikave žice i ljudi baš kao ti drhti sutra razlog i otkriće smrt po malu smrt do čega ti je stalo zašto jurišaš i zašto se još najdraži moj ubrajaš među ljude
***
POSTAPOKALIPTIČNA
Usprkos obeznanjujućoj kompleksnosti svijeta i svemira atomske i subatomske stvarnosti kontraintuitivnoj naravi čestica koje su i valovi usprkos zamršenom klupku od praznine pohlepe i laži kojima opravdava se sumanuto, samoubilačko domaćinstvo čovječje vrste i masovno izumiranje miliona drugih antropocen da sve ptice trenutno žive stavimo na vagu 70 posto ukupne težine bili bi pilići usprkos vremenu i što je usrano 21. stoljeće u nepunih četvrt sebe katastrofama obilno rodilo ratovima bolestima financijskim krizama prirodnim i umjetnim kataklizmama takozvanim kapitalizmama svakog od nas počastilo pa ipak i usprkos svemu navedenom i vanzemaljcima i sotonistima i princu andrewu koji se ne znoji i baalu i anunakijima i sablasnom djelovanju na daljinu ja kao i ti svako jutro ustajem za sve nas posjednike i moguće posjednike potomstva jer jednadžba za preživljavanje odavno je riješena stvari su očajnički jasne: krov zemlja posao kruh zdravlje sloboda plus obrazovanje neovisnost demokracija to su bili naši zahtjevi u noći dugoj tisućljeća to su naši zahtjevi sada to će biti naši zahtjevi i nakon što u provaliju zakoračimo i u pećine se natrag svojoj pravoj prirodi stropoštamo svih nas petnaest posto postapokaliptičnih
***
PREDOSJEĆAJNA
Jutros mi prilazi najmlađi rudar i kaže tiho da nas ne čuju – revolucija stiže, osjećam leptiriće u trbuhu.
*
“Prva zbirka poezije Nikole Strašeka “Leptirići u trbuhu, glave na kolcima” donosi ekspresivne, ponekad i ekspresionističke pjesme, od kojih je dobar dio napisan na mah, udarom zbilje, pa uglavnom objavljivan na njegovu Facebooku. Sve Strašekove pjesme mogu se podijeliti u nekoliko tematskih grozdova: ljubavni, rebelijansko-proleterski, pjesme o kćeri i pjesme o ljudskoj vrsti. Ova poezija nameće se ritmom i gomilanjem bez interpunkcija. Autor bira kraći stih, rafalni, to su stihovi koji se čitaju u dahu, a nastojanja koja iz tih stihova izviru idu u dva smjera: ljubavne pjesme teže nepromjenjivosti, trajnoj idili zaljubljenih – izoliranih od vanjskog svijeta no taj je vanjski svijet proždirući i valja ga revolucionarno promijeniti.” – Kruno Lokotar, urednik knjige
NIKOLA STRAŠEK (Zagreb,1978.) završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, studirao komparativnu književnost i latinski na Filozofskom fakultetu te Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Autor je nekoliko dokumentarnih i jednog kratkometražnog igranog filma. Trenutno piše filmske kritike i radi u skladištu voća i povrća koje zove rudnik. Dobitnik je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za godinu 2023., na temelju koje objavljuje ovu zbirku poezije.
Ako se ikad ubijem ubiću se ujutro al u utorak ili srijedu da bar ne trebam doznake i produžim vikend Imat ću čitavu noć da razmislim Da odustanem i da se hrabrim Drogama alkoholom izostankom svjetla Al kad pukne zora narodna Sumasišlo ću zajurišati i pobiti se genocidno Jer tad će već biti kasno Uskoro ćeš se probuditi Uskoro će tramvaji puni biti Nemam ja puno za reći Samo mi nije dobro kad šutim.
Nikola- samo budi iskren. Ne možeš dati više što nego imaš -a imaš ništa, to zapamti. Ne možeš objasniti svemir, strah i drhtanje, milost i dobrotu- sebi niti ikome drugome, ne možeš prevazići teret svagdana i bol zaključanu u kostima niti ćeš ikada moći reći i biti išta drugo nego to što ionako jesi, to što se iz susreta prostora, vremena i tvojih roditelja u svijet rodilo. Uostalom da li želiš iza sebe ostaviti lažno svjedočanstvo? Za koga? U svjetlu vječnosti svaka je prtljaga besmislena. I kad zaboraviš sve što si bio i što te činilo tobom svjestan da čak i tamo ispod grobova kojih si prepun, kao što si prepun tuđe krvi i tuđih suza tvoje oči još uvijek sijevaju slijepim optimizmom koji se i kad znaš da je igra namještena i sve odavno izgubljeno ipak usuđuje da sanja a ti snovi buše tamu kao ostatak velikog ognja kao žižak koji tinja i koji će te opeći ako ga dodirneš. Padaš i posrćeš sam kroz mrak i to život zoveš. Okrvaviš koljena i razbiješ glavu, ponekad dodirneš nečiji vršak prsta a ponekad padaš zagrljen, strmoglavo- kao zvijezda.
Radim u skladištu, liferujem voće i povrće, nekoliko tona dnevno, za manje od najmanje plaće. ne drogiram se onim što me skoro uništilo, pušim travu i pijem pivu sa drugovima, čitam i pišem i budem tu kad me dijete treba. nešto sam i napisao, nešto možda i bude objavljeno- o heroinu, rudnicima sumpora i solidarnosti. polako se budim, pazim na svaki korak- volim te mišjih stopa čitav svemir- i čekam se da dođem. Nedavno sam se i zaljubio i sad se sa njom tražim i prisjećam vlastitih mogućnosti da volim da dajem i da sam nečiji. Pronašao sam samopouzdanje i milost upravo tamo gdje bi trebalo biti beznađe i jad, osjećam se dobro, dijelim kruh i pjevam. Kad me pita nešto uvijek zastanem, eskiviram i odgovor obavezno započinjem sa niš. tada me pogleda pa cijelu noć pričamo o tom niš. a to je niš ono od čega sam sastavljen- niš je zemlja u kojoj sam rođen, niš je zemlja u kojoj živim, niš je nadnica za koju rudarim, niš je odgoda vazdušnog groba koji me čeka, niš je i da i ne i daje mi zraka prije nego se u sebe ko čakija zabijem. A što mi je sve i kad krećem, to vam ko željeznička stanica Marine Cvetajeve nikad neću reći. Otkako sam izašao gledam ljude svoje generacije i sve mislim kako smo neozbiljni, nesigurni i nezainteresirani za budućnost i zaključujem da su to velikim dijelom posljedice društvenog raspada koji smo kao djeca doživjeli kada se sve što bi trebalo da bude stabilno, čvrsto i zaštićujuće- autoritet roditelja i autoritet društva- odjednom slomilo pred našim začuđenim očima i otada atrofira, gnoji se i kopni. Ideja progresa, općeg dobra, ravnopravnosti i pravde, ideja da ćemo živjeti bolje nego oni prije nas, ideja da postoji nešto više i važnije od nas samih, nešto u što vrijedi uložiti život, toliko je kvalitetno iznevjerena i toliko se svakodnevno izdaje da smo se uvukli u sebe i pustili da nas nosi svijet umjesto da mi nosimo njega i da ga noseći mijenjamo nesposobni da se nekoj ideji predamo u potpunosti, da vlastitost stavimo u službu drugih- do kraja i bez ostatka. Sve je ironija, distancirani komentar, „ne u moje ime“ i nemiran san. Oni prije nas su pokušali promijeniti svijet ma koliko tragične- i u milionima smrti tragične- posljedice bile, oni su se predali ideji, do kraja. „Ja ću možda biti osuđen na smrt. Ja sam zdravo.“ piše roditeljima Danilo Ilić pred smaknuće. Zaboravili smo da je jedina nada poraženih da ne misle o svojoj sigurnosti. I dok se grozote ponavljaju ljudi se čude što u svijetu gdje smo svedeni na trgovinu jedni druge kao stvari kupujemo i prodajemo, trošimo i odbacujemo. Uzrok- eksploatacija i nejednakost- ostaje skriven. Zgražanje je samo palijativ, zavoj za živu ranu, pljuvačka kojom pokušavamo zaustaviti sepsu a otrovanje je u temelju svega što živimo. I dok se ne obratimo- vilama, kalašnjikovom ili glasačkim listićem- strukturi koja rađa ovakva čudovišta ništa se neće promijeniti. A struktura je kapitalistička, sustav liberalan, prvobitna akumulacija dovršena, privatno vlasništvo nepovredivo i bijeda-uvijek naša, uvijek prisutna. Ljudska. Trebala si me vidjeti dok sam bio mlad, srećo, u vrijeme kada sam se svijetu i ljudima oko sebe činio kao obećavajuća nakupina atoma. Kada sam još vjerovao da se život uživa a ne trpi. Kada su beskrajne mogućnosti nicale preda mnom sa svakim novim jutrom, kada se svijet činio promjenjiv, istina uhvatljiva a dobrota i milost ostvarive. Ljubav, ljubav- neiscrpna. Ovo što sam sad rezultat je, zbroj, obračun i točka. Sve sam svoje strahove ostvario, sve želje zaboravio. Sada, danas i ovdje, moje srce kuca samo jer još uvijek može. Ne vidim izlaz. Već sam dugo sveden na ulogu promatrača. Mimoilazim se sa životom. Bez pozdrava, bez naklonosti, bez ideje. Postao sam računovođa dana što prolaze. Nikad nisam razumio zašto bi nešto morao učiniti samo zato što sam živ; zašto bi se trebao nadati, htjeti i pokušavati; nikad nisam shvatio zašto bih trebao sanjati o nečemu? Zar želiš biti s nekim tko svaki dan otvara oči nesretan što se probudio? S nekim tko svaki dan očajnički traži razlog da se ne ubije? S nekim tko ne voli sebe? Spominjao sam ti kako ne možeš posjedovati osobu koju voliš između ostalog jer znam kako se čovjek rađa sam, živi sam i sam umire. Ponekad mi je teško uopće povjerovati da svijet postoji, da svemir nije samo san u kojem umirem. Ne znam zašto i dalje živim odnosno zašto ne prestanem? Jedini odgovor koji sam pronašao leži u iracionalnoj prirodi koja sama sebe besmisleno produžuje i instinktu za samoodržanjem kojeg je tako teško pobijediti. Često sam svjestan kako živim samo iz inercije. Vjeruj mi, molim te, pokušavam ti pomoći. Zar stvarno želiš uroniti u mrak u kojem gušim? Ne. Previše je u tebi dobrote, ljepote i pameti da bih te uništio svojom ljubavlju. Pozivajući se na ono što dijelimo u mraku svojih ciničnih, bezbožnih srca i što će nas vezati još dugo nakon što gazda objavi fajrunt i po posljednji put posjetimo mirogojski krematorij i jedan se za drugim- nadam se istim redoslijedom kojim smo u ovozemaljsku posjetu stigli – vinemo kroz dimnjak i rasplinemo nad arkadama u ono malo što čovjek na kraju krajeva, svim naporima poduzetim da porekne očito, svim usrdnim molitvama i iskrenom ufanju- ipak, uistinu i konačno jest: samo talog dana što sitniji od pustinjskog pijeska i nježniji od snježnih pahulja sipi kroz klepsidru vječnosti. Nisam puno naučio u ovih godinu i pol egzila- nekoliko očitih stvari pred kojima sam stajao slijep. Danas sam tek oprezniji jer naslućujem svoje mjesto u nezainteresiranoj nasumičnosti stvari, ideja, pojava i uvreda. Ako sam nešto naučio tamo , naučio o sebi i svijetu koji me okružuje- to je strpljenje i da čovjek strašno precjenjuje svoje prisustvo u svijetu. I da nismo sami. I da je poezija kao kruh- za svakoga. Naučio sam da nije sve u trenu ekstaze i neovdašnjeg nadahnuća nego postoji nešto u strpljenju i upornosti, oporosti i prihvaćanju postojanja na „opasnoj oštrici stvari“. Naučio sam da milost dolazi iznenadno, da je dosada sjeme kreacije i prozor odškrinut spram vječnosti, da divota može da nas uspravlja i da se čuva negdje oko srca. Naučio sam da cijenim vlastitu beznačajnost. Naučio sam koliko je važno gomilati nesigurnosti, neuspjehe i koliko je istinit Estragon dok izvlači remen da se objesi ali mu istovremeno padaju hlače. U tom trenutku sijeva sav misterij i sva blesavoća postojanja. Naučio sam da crv nikad neće oprostiti plugu. I da ne bi ni trebao. Možda je stvarno potrebno provesti mjesece pa čak i godine- izoliran od svijeta, na mjestu gdje su šum vremena i buka epohe prigušeni pa da čovjek počne razabirati što je zaista važno u obilju banalija koje čine život i društvenu stvarnost. Izvući se iz blata u kojem se batrgamo i sagledati kome i zašto, zbog čega i do kada. Trebao sam dati od sebe, vrijeme i volju usprkos neizlječivim izgledima, pa da shvatim koliko je poniznost bitna, koliko nismo centar svega što jest i što može biti i da je dosada neodvojiva od života, dobrota zapravo proces a ljubav se skriva upravo u onome što ne želiš učiniti- sve je to jadna utjeha. „Na kraju krajeva treba da živiš jer je ovo jedini život. On je samo odmahnuo rukom. Ne zaboravi da ja vjerujem u boga a on će mi oprostiti.“ S onu stranu morala, prakse i historije. Nema više iznenađenja, nema više čuda, nema više začaranosti životom- sve što preostaje je do besvijesti cinično i zlobno. Nekoć sam- čitav život zapravo- vjerovao u čuda i ekstaze muzike, riječi i slika, vjerovao da postoji neobjašnjivo i općenito, vjerojatno sam svu svoju vjeru polagao u umjetnost, kulturu i čovječanstvo, revoluciju i pravdu, klasnu borbu i hegelijanski progres- nezaustavljiv i neumitan. I danas kada više nemam vjere, kada sam poražen, loš i bezobrazan ostaje mi Mahalijino evanđelje, pjesma i bog kojeg sam spreman služiti ako je bog ono o čemu pjeva. I osjećam se dobro jer kao i ti volim život, ljude, divotu stvari i pojava i znam da moja krv nije samo moja nego zajednička i da je poezija baš kao i kruh- za svakoga. Tako pjeva Roque Dalton i ja mu vjerujem. Jedem povrće i budim se rano, dajem koliko treba, pazim da sam na vrijeme i da me nema kad sam tu.
________________________________________________
NIKOLA STRAŠEK (Zagreb,1978) pohađao je Klasičnu gimnaziju, studirao komparativnu književnost i latinski jezik na Filozofskom fakultetu i Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bavi se filmom i piše.
čovjek-časopis 