Tag: Nikica Petrak

Ako ti netko nudi cjelovit svijet,
lijepo je to, sine moj – ali pitaj se gdje ti laže.
Ako ti netko tako uvjerljivo objasni razloge,
a ti pomisli: koja pitanja i odgovore ti uskraćuje,
za što te hoće opljačkati,
zašto baš tebi ušteđuje mučninu da sve to
obaviš sam, a i sam ćeš znati
da osim tvojeg – i nema odgovora.

Kad god ti netko nudi slike jasnih boja,
vara te kao dijete, igra na kartu
naše ponajdublje žudnje. A ti,
pomisli samo na smrad u njegovu podrumu:
treba mu sirovina za njegov konačni proizvod,
u kojem tebe nema.

Tada svrati pogled na svoju zemlju, živi
u isto vrijeme s njom i protiv nje: njoj će to
kad-tad dobro doći.
Čovjekov um je čudesan kad se hvata u koštac
sa stvarima izvan sebe; ali u ljudskim stvarima,
od sve velike znanosti ostane nam jedva
metoda pokušaja i pogrešaka,
jer samo briga i sumnja imaju samilost,
a podijeljena tuga pravu snagu
za možda još jedan dan. Samo strpljivom,
koji razumije svoju i tuđu bol i pita se
a što sad s njom, oni ne mogu ništa:
prolaze kroz njega kao prsti kroz zrak
ili kamen bačen u vodu. Promašuju ga.

A inače, ide ovako: deset prvih godina
borit ćeš se za sebe, htio-ne htio. U to smo
ugrađeni. Sljedećih deset,
govorit ćeš sebi kako se imaš i znaš tko si.
Tako ćeš i postupati. A poslije,
s trećih deset, “svrati oči k sebe i pomnjivo pazi”,
govorio je Ujević. U tim godinama,
ljudi su skloni divljanju ili sladunjavosti,
opraštaju si svašta. Ti sebi nemoj,
nijednu svoju laž, a da je prije nisi
otpustio drugima. Ne boj se nikada
svog velikog ludila: prestraši se
svojih nezamjetnih sitnih nastranosti koje će
postati običaj, volja, i na kraju, tvoj život.
Ako se to dogodi – uzmi sjekiru.
Sve je dobro dok nas ne rane, a potom,
sve je dobro dok ne nanosimo bol drugima.

NIKICA PETRAK (Duga Resa, 1939. – Dubrovnik, 2016.), iz zbirke “ISPADANJE IZ POVIJESTI”, Matica hrvatska, 1996.

ELEGIJA

Tko dugo živi, pravo mu budi.
U mijenama svijeta, on više
udjela nema.

Pravo mu budi tko se još trsi:
svoje je ljubavi imao i znao,
sve što je trebao već je otpjevao svojoj
nekakvoj svrsi.

I budi mu pravo. Sad još neka strši ko suhi kolac nakon graška, trava,
slika već mrtvog kojemu se
još samo pjeva i spava.

Ali, zatim: sve čeg se prisjećaš,
nije više koristan podatak, iz pamćenja prizvan zato
da ga uputiš nekoj opet novoj
cjelini, koja se na obzoru možda nazire:
jer sad ti ostaje samo prava bol
i ona je sve što imaš: ona bol
koja se razlijeva po cijelom tijelu i razvrstava te
u suhe naprave bez čuda.
Što te sa čudom još povezuje,
ta je temeljna bol; ona u sebi,
kao u svakom pravom gubitku, uporno čuva
sve što je od nas bolje, i dok boli
još uvijek je bolje da boli, ona čuva
sve što se ranjeno izložilo životu
htijući ljubiti: modre dane i noći
kad se za trenutak išlo zajedno
s rukom oko struka, kad su oči
vidjele samo jedanput što su vidjele
a nisu ni znale što se zbiva
i to je bila slijepa sreća, zapovijed.

Na svijetu su svuda dobri ljudi koji znaju
donositi zrna u žitnicu,
stalno dodavati drugom u ruku nešto,
dijeliti kruh, dati čašu vode,
uzimati k sebi djecu u postelju kad se uplaše smrti,
urlika ulice ili kad shvate zlo
iza svakog grma, pa ih poljubac
i držanje za ruku još umiruje.
Nešto se zbilo između nas i milostivog Boga:
mi od njega
stalno tražimo što mu nismo dali.

Ništa se tu ne događa, a odmah iza ugla
šulja se tigar, udav jača mišice,
tanki i dugi zub i jezik neznanih beštija kuha svoj otrov
i svi se osjećaju lagodno, kod kuće.
Na čudnom mjesecu mi živimo,
svaki mu okret poznamo,
a ne znamo putanju.

Tko dugo živi, pravo mu budi.
Dugove pravi već po svom poslanju,
ničemu on se više ne čudi,
vjeruje, svom nekom znanju,
a udjela nema.

Sve ostaje skriveno; samo bol
njemu na stol iznosi svoj kruh,
ono kad se ljubi, ono kad u noći,
kao puž koji je usput pogubio i vid i kuću,
još gubi i sluh.

***

SVAKO JUTRO JEDITE ZOBENE PAHULJICE

U šljamu, u gadu, u ljudskoj gnjileži i strahu,
mi smo bića od svjetlosti u mraku,
a što je kome svjetlost — nitko ne zna.

Pada ta svjetlost, diže se dan, nitko ne zna.
Svi sjede kao u logoru, pod golom žaruljom,
nitko ne zna.

Rastu rajčice, cvjeta cvjetača,
nitko pojma nema,
siri se mlijeko, muče telad,
ništa se ne zna, jedemo mrzlu ribu.

Svijet je naš, slobodni smo, svi hodamo u traljama,
svi smrdimo po svom mesu:
Bože, daj nam uzvišenosti.

Bože, daj nam da se zakoljemo
kao prava živina, daj nam
sve naše nagone.

Sve nas je više, sve jede jedan drugoga,
sve nas je manje, svi su sve deblji,
podriguju se.

Na tajnom mjestu,
nešto tajno smišlja novi poredak,
na tajnome mjestu, gdje su svi podložni tajni,
raste zadnji novi red, nitko ne zna

sve će se pokoriti, nitko ne čuje
sitan glasić, voce tinulla.

–  iz zbirke pjesama “ARKA”, Matica hrvatska, 2004. –

Od ljubavi na ovoj zemlji sve je lakše
vatra čisto gori cvijet se slađe razmnaža
muškarac i žena idu kao jedno
ne skreću očima
a izgubljen spokojno nalazi svoj put
od ljubavi na zemlji sve je čišće
i čovjek se prisjeća bistar med u košnicama
čovjek se prisjeća kako rosa pada
bez moći su sve kužne bolesti
sama smrt silazi mirna i lagana

od ljubavi na zemlji čovjek živi sa slikom pred očima
on joj polazi od nje se ne razdvaja
on je traži po svim zakutcima
po svim grmovima po svim sobama
od ljubavi na ovom tlu slika izrasta
kojoj idemo čista i visoka

od ljubavi na zemlji čovjek gradi vješala
od ljubavi na ovoj zemlji samoubojica
i ludila i mraka od ljubavi na ovoj zemlji

mrtvaca da primi
sama zemlja se otvara

______________________________________________________________________

NIKICA PETRAK (Duga Resa, 1939. – Dubrovnik, 2016.), iz knjige “BLAŽENO DOBA /Sabrane i nove pjesme, 1959. – 2009./”, Matica hrvatska, 2009; originalno iz zbirke “Razgovor s duhovima”, 1968.