6
Borghesia nas je ubila u pojam. Njihovi beatovi bili su užasno prodorni, nismo se imali gdje sakriti od njih. Sjećam se da smo brat i ja, ne napuštajući stadion, sjeli pokraj plave žičane ograde i proklinjali cijeli svijet. Nepodnošljivo glasna repetativna elektronika valjala se sa scene, a publika se skrivala po tribinama, iza ograde. Noć je već pala, bio sam umoran i pijan, počeo sam gurati zemlju u uši da bih nasmijao brata. Nije mu bilo smiješno.
7
Dok je moj brat živčanio u raljama naše elektronske avangarde, bez razumijevanja za proširenje tjelesnih dimenzija koje takva muzika u sebi krije (nije li već silina glavobolje bila znakovita dimenzija, novo iskustvo?), ja sam malo prošetao uz stadionsku ogradu, susreo našeg subotičkog prijatelja, noise gitaristu zvanog Mechka, bez koga nijedan festival u blizini nije mogao proći, a zatim i neku grupu mladih Subotičana, među kojima je bila i slikarica Ljilja čiji su roditelji imali kuću u Medulinu. Rekao sam joj gdje spavam, pa je odmah samilosno pozvala mene i brata k sebi, i to na nekoliko dana! Oduševljeno sam pristao, a kako je pokraj mene bio i Mechka i slušao cijeli razgovor, uspjelo je i njemu uvaliti se Ljilji u aranžman. Ostao sam s njima još neko vrijeme, popio još koje pivo s novim prijateljima, bendovi su se mijenjali, a Ljilja je bila toliko draga da nisam imao potrebu da pratim što se na sceni događa.
Vratio sam se napokon bratu s dobrim vijestima, on me gledao kao da ne vjeruje da sam ponovo pokraj njega i da sve to može biti istina. “Medulin?!”, ponovio je našu novu čarobnu riječ. Ali nismo uspjeli puno razgovarati o tome jer se u mraku, na sceni, nakon ljekovite tišine, pojavila poznata krhka, jezovita figura Blixe Bargelda. Einstürzende Neubauten penjali su se na scenu i već onako usput, da se zna tko je glavni, pravili buku, kao da uklanjaju smiješne scenske rekvizite pred sobom. Iz pozadine su N.U.Unruh i F.M.Einheit dovlačili svoju limariju pod mikrofone, neviđene konstrukcije željeznog otpada koje su koristili kao udaraljke, uključujući i ozvučena kolica za supermarket. Lijevo od Blixe svoju poziciju zauzeo je elegantni basist azijska lica Mark Chung, a desno njegova sušta suprotnost, divlji, dugokosi Hacke. Iz publike su krenula dovikivanja, širila se sasvim posebna vrst nelagode. Do danas nisam shvatio zašto je netko od njemačkih frajera iz publike bacao plastične tomahawke na Neubautene – njemački humor!?
Nervoza je eskalirala kada je Blixa uzeo mikrofon. Reflektori su ga osvijetlili, članovi benda tiho su brujali svojim instrumentima. Ono što je Blixa govorio nije bio nikakav uvod, nikakva pjesma; “Blixa je bijesan”, rekao je moj brat sa strahopoštovanjem, “ljut je na organizatore… šalje ih sve u pičku materinu… za Pulu kaže da je obična rupa i da uopće ne bi došao da je znao da će svirati na ovom jadnom stadionu…” Potpuno sam se otrijeznio dok mi je brat pokušavao prevesti Blixinu srdžbu. Obuzeo me je strah da Neubauteni uopće neće ni svirati i da je to to, Blixa će reći svoje i svi će se povući. “Kaže da će svim njemačkim menadžerima i agencijama koji su sudjelovali u organizaciji ovog festivala jebati mater kad se vrati u Berlin… čovječe, samo psuje”, više nije bilo potrebe za prijevodom jer Blixa je već pljuvao u mikrofon od jeda i udarao po gitari. E tu se i bend uključio, i buka, najljepši val sve snažnije i sve obuhvatnije buke valjao se kroz publiku tako da su nam trnci prolazili cijelim tijelom.
Približili smo se stejdžu što smo mogli više i zurili u naše malo božanstvo, Blixu. Ja nikako nisam mogao uživati u koncertu, činilo mi se da je sve na rubu eskalacije sukoba, F.M.Einheit je svako malo ostavljao svoje instrumente i kružio poput neke zvijeri uz sam rub scene i prijetio s jednim od onih plastičnih tomahawka u ruci nekim, činilo se, njemu znanim likovima u publici. Inače nam je od samog početka festivala bilo čudno zašto Neubauteni nisu posljednji bend. I upravo je tu moralo pući.
Ne znam jesu li Neubauteni bili na sceni puni sat, ali svima nam je bilo premalo kada su se povukli sa scene, nastala je velika galama i nakon desetak minuta Blixa i drugovi pojavili su se na sceni. Neki tehničari su im prišli i raspravljali se s njima, očito se nisu mogli složiti oko nastavka programa, do sada nikome nisu dopuštali bis. Bend je već počeo muzicirati ne obazirući se na ljude koji su još stajali na sceni pokušavajući ih zamoliti da prestanu sa svirkom, tražeći, po svemu sudeći, od njih “da poštuju protokol”. Svi članovi benda stali su na prvu liniju scene, pjevali ponosno i nepokolebljivo, dok su im tehničari isključivali ozvučenje i reflektore. Kada je Blixa shvatio da su mu isključili razglas, jednim potezom skinuo je gitaru sa sebe tako da je napravio krvavu posjekotinu po cijelom licu. Einstürzende Neubauten stajali su na kraju u potpunom mraku, udarali ritam rukama i pjevali. Svi mi u publici pratili smo ih kako znamo u tome, pokušavajući produžiti trenutak u kojem je zapravo sve stalo, u kojem smo zaista mogli osjetiti što znači kada je svemu kraj.
__________________________________________________________________
NEVEN UŠUMOVIĆ rođen je 1972. godine u Zagrebu, odrastao u Subotici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju, komparativnu književnost i hungarologiju, studirao turkologiju. Kao knjižničar radi od 1996. godine u Knjižnicama grada Zagreba, a od 2002. godine u Gradskoj knjižnici Umag.
Objavio je zbirke priča “7 mladih” (1997.), “Makovo zrno” (2009.) i “Rajske ptice” (2012.) te roman “Ekskurzija” (2001.). Izbor priča “U stočnom vagonu” objavljen mu je u zasebnoj knjizi 2014. godine u Beogradu. Uvršten je u američke antologije “Best European Fiction” i “Zagreb Noir”.
čovjek-časopis 