Izašao je iz automobila i čvrsto koračao prema rječici. S druge strane bila je grupa ljudi, izbjeglica.
– Zapovjedniče, što da radimo? – čovjek s velikim madežom na licu uputio mu je zabrinuti pogled.
– Pozovite pojačanje i pobrinite se da ne pređu preko. – odbrusio je. Lice mu je ostalo nepomično. Protrljao se prstom ispod desnog oka.
A onda je primijetio djevojčicu sa zelenom maramom na glavi. Grčevito se držala za žicu i ljuljala se. Baš kao i mala Julka neki dan na ogradi u parku pokraj kojeg svakog jutra prolazi. Mogle bi biti sestre. Djevojčica sa zelenom maramom nagnula se naprijed, a onda je primijetio da je ovratnik njezine majice zgužvan i rastegnut.
– Hel ant aba!… Hel ant aba! – dovikivala mu je dječjim glasom koji je govorio za gomilu. Svoj je prošireni ovratnik stavila u usta i još više ga rastezala. Gledala ga je ravno u oči, s prezirom i bez straha. Okrenuo se, sjeo u automobil i pošao prema policijskoj stanicu.
XXX
Ušao je u svoj ured, odložio ključeve automobila, natočio vodu iz aparata u šalicu za kavu i zalio biljku u kutu prostorije pokraj prozora koja je svoje listove okrenula prema svjetlosti. Zatim je u ladicu ispod radnog stola spremio fascikl s dnevnim izvješćem.
Već je bio nadomak automobila kada ga je zaustavio hrapavi glas:
– Di ćeš? Mogli smo na piće, pa ne žuriš djeci. – dobacio mu je Luka koji mu je neki dan dugo pričao o svojoj bolesnoj mački, pa je ovo druženje odlučio preskočiti.
XXX
Dok se vozio kući, radio je šumio. Nije imao volje prebaciti kanal niti ga isključiti.
XXX
Teško je koračao prema vrtu. Činilo mu se kao da na svakom novom koraku iznova čuje djevojčicu sa zelenom maramom na glavi.
– Hel ant aba! – promrmljao je sebi više puta u bradu. Kada se sagnuo da iščupa korov, čuo je ženin glas s prozora:
– Pa da ni uniformu nisi mogao skinuti, nego odmah u taj tvoj vrt! Dođi, gotov je ručak!
XXX
– Kupila sam ove naranče iz Turske, bile su na akciji. – izgovorila je to kako bi razbila tišinu za vrijeme objeda.
Nakon ručka vratio se u vrt i dalje razmišljajući o zgrčenim ručicama oko žice i o očima koje se nisu bojale. Čupkao je zelene zaperke na stabljikama rajčica misleći o vrhovima zelene marame. Na sebi je nosio staru majicu, prljavu od zemlje, koja je poput njezine bila zgužvana i rastegnuta. Protrljao se ispod desnog oka, a onda pogledao svoje prljave ruke. Vratio se u kuću i umio.
XXX
Žena je već spavala. Uzeo je konzervu tune i prljavu vilicu iz sudopera. Kad je pojeo, otišao je do kupaonice i oprao zube.
Legao je u krevet i, dok je stavljao mobitel na punjenje, kao da se sjetio nečega. Svojim je debelim prstima, s noktima prljavim od zemlje, utipkao: Hel ant aba.
Lice mu je zabljesnuo ekran na kojem je pisalo: Hel ant aba? – Jesi li ti otac?
___________________________________________
NEVA BLAŽEVIĆ rođena je 6. siječnja 2007. godine u Rijeci. Živi u mjestu Ćuki, kraj Vižinade, gdje je pohađala osnovnu školu. Sada je učenica 2. razreda opće gimnazije u Srednjoj školi Mate Balote u Poreču. Do sada je za svoje priče osvajala nekoliko pohvala na literarnim natječajima Laurus nobilis Gradske knjižnice Poreč, a priča Hel ant aba odabrana je među 20 literarnih radova za državnu smotru LiDraNo 2023.
čovjek-časopis 