Tag: Nenad Stipanić

ROMAN NENADA STIPANIĆA “ŽIVOT U TOPU KOJEG NEMA”, Sandorf, Zagreb, 2025; ulomci

proza

***
Senj, kolovoz 1986.

 Veselo sam skinuo majicu, kratke hlače i crne espadrile koje mi je tetka Višnja donijela iz Trsta, navukao plave kupaće gaće i nataknuo plave gumene sandale, izašao iz zgrade, pogledao vedro nebo i jarko ljetno sunce pa kroz ulicu Alej krenuo kao kroz gusti zeleni tunel, preko ulice Kolan spustio se do parka. Sunce me tuklo po ramenima i glavi, ali uživao sam u vrućini, svojim koracima i pogledu na osušeno bilje koje je proljetos lijepo mirisalo. Škola je još daleko i ljeto je moje najdraže doba. Ali, bio sam i oprezan. Djed me upozorio da ne smijem uzimati bombone niti razgovarati s Nijemcima na ulici. Baka bi vikala na njega:
– Ne benavi i ne straši ga s Nijemcima, pomunjesat će dite.
A meni bi rekla:
– Dite, niš se ne boj, neće tebe niki. Ti svi s kojima je deda ratoval, sad su samo u njegovoj glavi.

***
Senj, lipanj 1992.

Za ono što sam ja htio naučiti, a to je izaći iz ovoga svijeta i tijela, trebao sam učitelja. Pronaći čarobnjaka Yaqui Indijanca ili kako ga je Castaneda stručno zvao „brujo“, usred rata u Hrvatskoj, bilo je i možda i teže nego djedove vanzemaljce. Moj nagradni tjedan, za najbolji rezultat u vojarni u gađanju na sto metara kalašnjikovom je završio. Veselio sam se povratku, Puli i vojarni Muzil koje sam za razliku od većine kolega zavolio. Dobro sam jeo i više se nisam kupao u limenoj bačvi u kuhinji. U vojsci je postojala kupaonica, velika prostorija s desetak tuševa bez odjeljaka. Prvi put mi je bilo nelagodno kad sam vidio da se moram tuširati s još deset golih vojnika istovremeno i svega četrdesetak sekundi u hladnoj vodi i da se treba zaista brzo nasapunati da se čovjek stigne isprati prije nove rotacije. Časnici su nam objasnili da novca za toplu vodu nema. Ali bila je to prava kupaonica, za mene više luksuz i provod, nego tek mjesto za kupanje. Nakon što sam okusio kupaonicu u đačkom domu BIŠ-a u Rijeci navukao sam se za sva vremena.

***
Pula, Muzil, kolovoz 1992.
Beatu nije zanimao Castaneda; jednom je rekla da je to glupost, da je čitala o njemu, a nije je ni Isus zanimao. Činjenicu da sam nosio i krunicu oko vrata i „brijao“ na Castanedu smatrala je suludom. Nisam razumio zašto; meni se to sasvim dobro uklapalo u Božju svemoć da stvori različite svemire koji se ponekad pomiješaju. Kad sam joj to rekao, smijala se, hvatala za glavu i rekla da je bolje da se držimo seksa. Nisam htio kvariti idilu jer noći su bile kratke, a trebalo je i odspavati malo prije zore. Rekla mi je da njeni roditelji mrze vojnike, ali nije htjela reći zašto. Ta tri tjedna bila su mi neobična; kao da noću više nisam u vojsci, nego netko drugi, dio pulskoga svijeta. Seks nam je bio baš žestok. Juki je, kao seks-guru, govorio da seks mora biti toliko intenzivan da se čovjek znoji, ali ne kao ljudsko biće, nego kao kamen što se znoji kad se gradi suhozid, a pun ljubavne tehnike kao Kamasutra.

***
Berlin, studeni, 2021.
Od kad sam ih čuo, tražio sam Flawless Issues, Steintor Herrenchor, Edwina Rosena… Hladna i lijepa mehanika zvukova vraćala me u mladost kad sam slušao sličnu glazbu. Shvatim da stojim na vratima i da sam zablokirao ulaz. Eh, gubim nit, ili možda, tražim skrovište. Poželim si zagurati prst u čelo i otputovati odavde, ali otarasim se te misli, imam obitelj i puno toga što traži prisutnost u zbilji. Nikakva fantastika ni otkloni ne dolaze u obzir, jer ako mi i izrastu krila možda ću poletjeti, ali neću zaraditi za stanarinu, a ne možemo živjeti u gnijezdu ispod zabata krova. Kada posložimo život, onda si mogu gurnuti prst u čelo i opet malčice otputovati iz ozbiljna i sposobna svijeta iz kojeg izviru sva zla ovoga planeta.
Bar je bio šarena, slabo osvijetljena smjesa industrijskog uređenja i filmskih plakata po zidovima. Vidim repliku „Kabineta dr. Caligarija“. Nedavno sam ga se sjetio na Caligariplatzu. U kadrovima Kabineta prepoznavao sam iskrivljene zidove, čudne prozore i depresivne sjene noćnih mora vlastitog života. Eh, pomislim, čitavo vrijeme pokušavam obrnuti ovu noć na pozitivu, ali ne ide. Na stropu bara vrtjela se disko kugla kojoj je netko nakačio velike brkove i bradu. Bacala je psihodelične sjene po zidovima i oznojenim ljudima, kao da se posuta šljokicama vrti odrezana glava starog hipija i rasipa njegova sjećanja na posljednje trenutke nekog drugačijeg grada i svijeta.

*

“Neke autofikcije se ozbiljno primiču fikciji, kao što je to slučaj sa, smijemo reći bildungs romanom, Život u topu kojeg nema Nenada Stipanića. Život pripovjedača Neona obilježilo je senjsko odrastanje s djedom PTSP-ovcem iz Drugog svjetskog rata koji iščekuje vanzemaljce, bakom koja je glas razuma iako brine da će maštovitom unuku eksplodirati mozak i psom Sokolom. Nasuprot pomalo bizarnoj obitelji probleme protagonistu stvaraju institucije poput škole i vojske, a rat je malo kome pomogao. Ali nadareni Neon uvijek može gurnuti prst u glavu i otputovati daleko, putom uskoka, strip junaka ili Castanedinog Don Juana. Čak i kada se skrasi s obitelji u kozmopolitskom Berlinu.

Nekad tužan, češće komičan u sudaru sa zbiljom, s naturalističkim elementima i psihodeličnim izbojima, najčešće jednostavno dirljiv, ovaj roman je priča o djetinjstvu, o ljubavi i emigraciji, s epizodama Apokalipse sada za sirotinju i pokojim istinskim kukavičkim i herojskim činom.

(O)ponašanje glavnog junaka ne preporučamo ni u laboratorijskim uvjetima.” – Kruno Lokotar

______________________________________

NENAD STIPANIĆ rođen je 1973. u Senju, veći dio života proveo u Zagrebu.
Piše prozu, radiodrame, TV scenarije, novinske feljtone. Objavljivao u periodici, na internetskim portalima i radiju, u zemlji i inozemstvu. Nagrađivan i uvršten u domaće i strane preglede i antologije književnosti. S Vladom Bulićem napisao je scenarije za prvu i drugu sezonu kriminalističke dramske serije Mamutica. Objavljene su mu zbirke priča Sprinteri u labirintu (2005.) i Odlično je baviti se kriminalom (2008.), romani Izbacivači Majke Božje (2012.), Stvarno je odlično baviti se kriminalom (2015.) i Bogovi neona (2019.). Za roman Stvarno je odlično baviti se kriminalom dobio je nagradu Balkan Noir. Eksperimentalni roman Bogovi neona uvršten je u preglede najboljih hrvatskih knjiga 2019. godine, bio je u više polufinala za nacionalne književne nagrade i u finalu nagrade Europske unije za književnost.
Trenutno živi u Berlinu s obitelji.

ROMAN NENADA STIPANIĆA “BOGOVI NEONA”, Sandorf, 2019, ulomak

proza

Drhturio sam u aorti Isusa Krista, golemom crvenom tunelu kojim huči i šiba gusta, tamnocrvena krv. Priljubljen uz stijenku aorte, pomoću četiri fluorescentna zeca Eduarda Kaca pričvršćena na moje ruke i noge, slučajnom prolazniku nalikovao bih na bezazlenog alpinista. Svaki je zec zagrizao u žilavo tkivo aorte i ispuštao mješavinu sline sintetiziranih Gibson/Turingovih tekstova, te pjesama Hatsune Miku, koje je Isus rado koristio kao medij saveza s ljudskom vrstom. Nisam se bojao da će zečevi pustiti, u srce im je ugrađen mali generator za „cijepanje suvišnih ideja u nos evolucijskog goriva“, najmoćniji izvor energije u svemiru nakon zblajhane materije svemira, no bojao sam se da će mi tijelo rastrgati silina te vruće i svete krvi, krvi koja je šibala i udarala me kao bičevi, bičevi na čijim su krajevima olovne kuglice, a u remenje upleteni čavlići, da dublje prodru u moju ranjenu kožu. Baš kao što su bičevali njega, sada je on svojom krvlju bičevao mene. Prčkao sam po memoriji, izabrao pa pustio muziku, nešto što bi me smirilo, ali i odgovaralo trenutku, kad fluorescentnim zečevima iz vrata izraste još po jedna mehanička glava. Zečje glave i dalje su čvrsto i predano grizle Kristovu aortu, nezainteresirane za vlastiti kiborški dodatak, one četiri robotske glave s licima Nancy Sinatre, velikih krupnih očiju i smeđe kose, koje sporim, mekim i melankoličnim usnama pjevaju: Bang, Bang, he shot me down, Bang, Bang, I hit the ground, Bang, Bang, that awful sound, Bang bang.
Milijunima kilometara sužavala se ta aorta, da bi ovdje, gdje sam sada, na kraju povijesti i vremena, bila široka svega dva metra. Milijuni godina nezdrave hrane, stresova, i tko zna čega sve ne, taložili su smrt i da nisam stigao ja, Krist bi bio mrtav još najviše tisuću godina jer nitko nije uspio ostati mrtav sa začepljenom aortom pa ne bi ni on, makar bio Bog.
Drobila me ta bijesna krv, gnječila, šaptala da će mi istrgnuti ruke iz ramena, noge iz kukova i glavu iz vrata. Iako se ne bih trebao bojati jer Ja Sam Onaj Koji Jesam! i u nematerijalnom, nepoderivu aorto-penjačkom odijelu, kroz vizir maske načinjene od davno ukradena Stelarcova uha na ruci, pa isprintana za ovu priliku, gledao sam i tražio mjesto u koje ću pucati, gdje će konceptualni torpedo proći kroz sićušni otvor i kao hitac Luka Skywalkera razoriti Zvijezdu smrti, jer ja Nenad Stipanić, raznijet ću hram te demonske sorte, ljudske vrste. Luke Skywalker, za razliku od mene, znao je što je njegov torpedo, i dok sam progrizao specijalnu meku plombu u zubu, u kojoj sam nosio biblioteku i pustio da mi se ova knjiga koju sam napisao za života razlije niz grlo i grozničavo se nadao da će okus ovog teksta otkriti sjećanje na torpedo, u srcu Isusa tutnjali su čudni koraci, trupkala su lovecraftovski mrtva tijela. Kao da mi se iz dubine njegova srca približava vojska mrtvih duša.

4.
U crvenom tunelu koji me podsjećao na baršun i teške bordo zavjese kockarnice u kojoj sam davno radio, probavljao sam listove o početku pisanja ove knjige. Pomaknuo sam zeca, Stelarcovo uho, naime, imalo je mogućnost zrcalne transsupstancijacije na bilo koju površinu, povezalo se s vlastitim odrazom na tkivu aorte i preslagivalo vlastite zrcalne molekule u poredak molekula fluorescentne mrkve. I sva četiri zeca gladno bi se pomaknula prema mrkvi. A ja bih opet pomaknuo mrkvu za koji centimetar više. Pomicao sam se beskrajno sporo, već dvije tisuće godina, koliko je trajalo moje puzanje njegovom aortom, i koliko dugo već nisam vidio Aman ni Teoo, i ovo, s njima zajednički započeto putovanje do vrata Mordora, na kraju sam morao završiti sam.
Puzanje aortom bilo je iznimno opasno. Morao sam paziti na svaki pomak, inženjerijske jedinice mrtvih ljudskih dugova zašile su u meso aorte milijune mina koje, kad ih dotaknete, eksplodiraju i raznesu vas u tisuće maleckih i prezaduženih ideja. Čak bi i meni nakon toga trebalo tisuće godina da se opet sastavim i oslobodim duga. Malo lijevo, pa, činilo mi se dvjestotinjak kilometara ukoso prema otvoru srca, u tkivu aorte materijalizirala su se neonska slova, osamljene staklene cijevi narančaste boje titrale su kao prastara reklama sablasnog noćnog kluba pokraj autoputa. Pisalo je:

11. XII. 1973. god.
Utorak, Mirjana bila kod nas u kući popodne oko 2,30 rekla je Ljubi da ide u Beograd ujcu i da ne zna točno kada će doći, da možda za 15 dana, za misec ili za dva miseca, rekla da ćemo dobiti od njene gazdarice 30.000 hiljada starih dinara za mliko Neni i da će dječji doplatak prebaciti na nas. Ljube je vidila drugi dan 12.12.73. god sreda oko 1,30 posle podne kako je išla s punom torbom na autobus. Vreme tmurno, oblačno, bez kiše.
Pročitao sam reklamu i vrlo polako i precizno, poput pirotehničara koji demontira minu, pomaknuo zečeve oko 160 kilometara ulijevo, u traženju pozicije za pucanje, zadržavao sam dah, pazeći da ne dotaknem neonska slova, ispod kojih je u meso aorte zašivena mina.

5.
Kako se priča topila u mojim ustima, um je učitavao sjećanje na onaj istodobno trijumfalni i obeshrabrujući trenutak buđenja u Isusu, kad sam spoznao da sam ja zapravo Bog, stvoritelj svega što je bilo, što jest i što će biti. Miris knjige koju sam metabolički listao, miris svježe tiskanog papira, opijao me i smirivao, čuo sam šum svake stranice kako se okreće, rečenice su mi tekle umom stvarajući atmosferu toplu kao idealizirano sjećanje na djetinjstvo. Dok se zastrašujući zvuk čudnih vojski približavao, a ja bio bez najmanje ideje što da činim, slova su se polako fiksirala u mojim tkivima.
Probavljao sam upravo trenutak kad mi je davno, za ljudskoga života, postalo jasno da u šest godina – od kad sam počeo pisati ovu knjigu i u šest godina od kad sam se zainteresirao za posthumanizam, kiborški pokret, anarhotranshumanizam, grindere, bizarro fiction i zaželio da napišem autobiografski roman objedinjujući sve pobrojane interese u jednoj knjizi/priručniku za uništenje srca Isusova, da dakle imam previše materijala, skoro četiristo nesređenih, kaotičnih stranica, rečenica napisanih u autohipnotičkom zanosu, prepunih tipfelera, do te mjere da sam ponekad čitave stranice morao brisati jer mi nije bila razumljiva ama baš nijedna riječ. Poglavlja su se smjenjivala u tonu i ritmu, ovisno o padovima ili usponima mojih raspoloženja prouzročenih raspadima emotivnog, zdravstvenog ili financijskog stanja, i sve mi je bilo jasnije da, kako stvari stoje, nikada neću pronaći vremena da sredim ovaj tekst, baš kao ni svoj život. I kako su se događale stvari koje su prekidale pisanje ovog priručnika/autobiografije, otpadali su iz teksta komadi mojeg života, u autobiografskoj destrukciji komadao sam čovjeka Nenada, kada si već nisam mogao dopustiti komadanje priručnika. Ispali su gotovo svi „realistični“ dijelovi, a ostao je samo moj unutarnji svijet. Ali da razjasnimo odmah, taj svijet nije moja mašta ili podsvijest, ako ste to pomislili, nije „čista suprotnost“ stvarnosti ili „metaforičko naličje stvarnosti“, taj je svijet doista moja stvarnost, nevidljiva doduše u kalibracijama zapadnjačkog uma, i na planetu možda vidljiva tek rijetkim kulturama, kao recimo Indijancima plemena sjeverne Odžibve, s kojima sam više puta komunicirao, što je spominjao i antropolog Tim Ingold u Snu podarktičke noći – uvodu u ontologiju Odžibva, u ulomku o istraživanjima Alfreda Irwinga Halovela. Zove me ondje djed drugačiji od ljudskog, premda on nije znao tko su zapravo djedovi drugačiji od ljudskih, prisutni u raznim kulturama kalibriranim za glasove iz vremena izvan budućnosti i prošlosti, i nije znao koliko sam toga ja zapravo naučio Odžibve i zašto su vjerovali u postojanje „osoba drugačijih od ljudskih“ i zašto su u njihovu svijetu i neke životinje pa čak i kamenje mogli biti osobe. H. P. Lovecraft više je puta komunicirao sa mnom u istoj vrsti sna o kojoj govore Odžibve, i u istoj vrsti unutarnjeg svijeta o kojem vam sada govorim, vidio je verziju svijeta u kojoj su ljudi pobijedili, vidio je ljude budućnosti koji su preuzeli sve znanje i moć Gea++ i Ljetne Inteligencije, pa postali Veliki Stari, da čitatelju, Cthulhu, Ayi’ig, K’nar’st, Lythalia i ostali bili su nekoć ljudske duše, i da, čitatelju moj, ako moj naum ne uspije, užasna bića koja je Lovecraft susretao u zemljama snova, izići će iz tog svijeta i pojesti tebe i čitavi tvoj svijet.

______________________________________________________

NENAD STIPANIĆ (Senj, 1973.) živi u Zagrebu. U zemlji i inozemstvu radio je razne poslove, između ostalog bio je fizički radnik, redar po diskotekama i kockarnicama, tjelohranitelj, zaštitar, zaposlenik turističke agencije, vlasnik galerije antikvarijata… Piše prozu, radiodrame, TV scenarije, novinske feljtone. Objavljivao u periodici, na internetskim portalima i radiju, u zemlji i inozemstvu. Nagrađivan i uvršten u domaće i strane preglede i antologije književnosti. S Vladom Bulićem napisao je scenarije za prvu i drugu sezonu kriminalističke dramske serije “Mamutica”. Surađivao je na konceptualnim umjetničkim projektima Siniše Labrovića “Poslijediplomsko obrazovanje”, “Meč za titulu ministra kulture Republike Hrvatske” i “Intervju”. Objavljene su mu zbirke priča “Sprinteri u labirintu” (2005.) i “Odlično je baviti se kriminalom” (2008.), romani “Izbacivači Majke Božje” (2012.) i “Stvarno je odlično baviti se kriminalom” (2015.), potonji nastao na temelju zbirke priča “Odlično je baviti se kriminalom”, te “Bogovi neona” (2019.)