Nitko na jugu više ne pamti tvoje ime adresu snijeg pisma štambiljana u datumu nakon smrti.
Nitko na rivi ne pali palmu vodik zelene minerale lovački kompas.
U pomorskom muzeju svijetle lanterne imenom tvojim pisma izgubljena zauvijek.
Zadnja adresa snijeg.
***
SOL
Nasmijani barjaktar u zmijskoj koži donosi smrt sol i snijeg na rimskoj česmi pakirane u u bačvama. Ponesi prst otrova umjesto školjke. Školska učionica pamti svaki dan u godini.
***
BOLEST TI JE REKLA SVE
Sjajni ljetni dani na zlatnom tijelu Atalante. Tvoja koža u plastičnoj vreći. Život sklupčan i lak kao mrtav embrij na vrhu pješčanog sata. U popodnevnim vijestima slušamo kantatu o crvenom moru slatkim monstrumima i vodovodnoj cijevi.
***
SVJETLOSNI ZAPIS
Smeteni preprodavač svjetlosti radosno nam odmahuje kratki isprepleteni dodiri tvoj slani poljubac u elektronskoj kolibi potom noćni valcer na radio valovima zvijezda mizar pjeva svoju pjesmu
***
NE
Više ne govorim ne papirnatom ožiljku protestnoj pjesmi nejasnom blagoslovu i ljubavnoj kletvi. Poljubio sam tamnu sljepoočnicu ljubičastu usnicu i srce usmine.
***
HORSESONG
Tebe ionako više nitko ne voli kao ni mene uostalom no imamo našu ljubav. Našao sam ljetnu vlat ti si se propela u vis i lebdimo krilati. Ti češljaj tog konja dok ga ne slomimo češljaj ga dok smo još živi na pojilu.
__________________________________
NENAD RIZVANOVIĆ (Osijek, 1968) poeziju, prozu i kritiku objavljuje od 1985. godine. Uređivao novine, književne časopise, tribine i festivale. Studirao u Osijeku, Zagrebu i Zadru. Od 2001. radi u nakladništvu. Dosad je objavio knjige: Trg Lava Mirskog (2001.) Dan i još jedan (2003.) Zemlja pleše (2006.) Sat pjevanja (2009.) Valceri iz Translajtanije (2018.) Longplej (2019.) Stvaranje čitatelja (2020.) Trg slobode (2022.) Brodovi nad gradom (2023.) Plan grada (2023.)
Lola se doselila u Osijek još 1963. godine. Nije bila napunila ni dvadeset godina, a već je sjedila u činovničkoj sobi u novoj višekatnici RO Vodovod na periferiji grada. Stanovala je u djevojačkoj sobi u stanu gdje je živjela teta Lajoš Evica u Keršovanijevoj ulici broj 7 na prvom katu, u kući tiskara Eugena Szeklera. Svaka kuća u Keršovanijevoj imala je ime po poznatoj osječkoj porodici. Voljela je izaći na balkon piti čaj i promatrati kako i na drugoj strani ulice cvjetaju gradske vile poput vrtnog vijenca u uređenom parku. Elegantne gradske vile izvijale su se između stabala dalje prema Vijećničkom trgu, Domu zdravlja i Parku kulture dok se svjetlosni sfumato širio sobom kao na čudesnom akvarelu. Radio-sat Tesla uključivao se sam od sebe točno u 5 h, a prva skladba bila je poznati šlager koji bi je potaknuo da zakorači nesigurnim pontonom koji je hodnikom vodi u tamu činovničke sobe i Lola je u prozorskom staklu vidjela parobrod kako plovi nad Keršovanijevom, i to baš pravi parobrod s putnicima, mornarima, crnom kovrčom iznad sebe, no kad bi i istrčala na balkon, parobrod bi već bio žurno otplovio. Scena jutarnje plovidbe nad Keršovanijevom ponavljala se skoro svakog jutra, Lola je pomislila da bi isto tako jednog jutra mogla i otploviti i probuditi se negdje u nekoj prljavoj, bučnoj južnomediteranskoj luci. Nebo nad Keršovanijevom bilo je tako nisko i toplo, no možda se jednog dana probudi u Marseilleu i promatra putničke brodice, prekooceanske brodove, remorkere, široke ribarice i sve moguće druge barke. Mogla je zamisliti sebe kako se u staroj luci probija kroz šumu žilavih lučkih radnika, ribara, peljara, montera koji viču i zvižde za njom – gospođice, sigurno se vidimo večeras u café Bovo ili negdje u Starom kvartu ili možda i da se prošetamo zidinama Saint Jeana do katedrale, gospođice, samo recite da dolazite i ja vas čekam, i bili su to teški prodorni i opasni zvižduci koji su fijukali iznad njene glave. Ali i plavo nebo nad Keršovanijevom, prošarano iskidanim bijelim trakama, pjenušalo se poput pjenušca kao u kristalnoj čaši s jagodama. Na posao je rjeđe išla biciklom, češće pješke i gotovo nikada crvenim gradskim autobusom. Voljela je šetnju i jer su ulice bile tihe, ugodne i namirisane kao u parku i postajale sve ležernije kako bi se približavala periferiji: grad bi prvo olabavio kravatu i raskopčao sako sve dok se ne bi baš raskomotio u bademantil, havajske košulje, šarene čarape i crne kućne papuče. Put od Keršovanijeve do Vodovoda na Žabnjaku bio je jednostavan – na Vukovarskoj bi skrenula u Končarevu i krenula putem stisnutih bucmastih jednokatnica, koje su izgledale kao kolači u slastičarnici. Ta duga ulica zapravo je bila sastavljena od više ulica sa zajedničkim imenom. Prva je završavala na raskršću s Radićevom, kojom je prometovao tramvaj. Na uglu se nalazila zgrada Ortopedske bolnice, vila koja je još čuvala tragove svoje nekadašnje ljepote. Dalje tom valovitom ulicom koračala je kao šumskom stazom i zamišljala koje zgrade nalikuju na koja stabla, i ona je lako sama znala hodati ulicom kao šumskom stazom, i da je grad bio veći, među tim ulicama moglo bi se izgubiti kao u šumi. Izbila je na Zrinjevac, koji je zaista bio park, ranije i sajmište u kojem su rasla stabla javora, i onda dalje ulicom s istim imenom, ali novim zgradama, u kojima je vidjela eukaliptuse i filodendrone. Ulica je završavala na Đakovštini, gdje bi opet ulica s istim imenom protekla pored Šibicare i činovničkih stanova i koja se račvala u mnoštvo pobočnih stazica vidikovaca, prema Čepinskoj cesti, Aninom i Židovskom groblju, ili i dalje prema Retfali, Žabnjaku i upravnoj zgradi Vodovoda. No bilo je drugih puteva kojima se iz Keršovanijeve moglo doći do Vodovoda. Izašla bi na Vijećnički trg – koji je trebao biti novi centar grada, zaobišla zgradu Doma zdravlja, prešla preko Bulevara kod tramvajske stanice i istočnim rubom Parka kulture izašla, u prolazu između VK-a Iktus i NK-a Elektra, na Dravu. O, kako je divno i čarobno dočekati jutro na rijeci Dravi i hodati zvjezdanom stazom sve do Golubarnika i Zimske luke, u kojoj su se uljuljuškali čamčići i brodice, popeti se do Trga slobode i Cesarčevom lakim korakom prema Šibicari. Trg slobode bio je lak cilj i kad bi Bulevarom pored secesijskih vila krenula prema kinima Papuk i Crvena zvijezda i produžila dalje Strossmayerovom, sve do Rokove crkve pa Dubrovačkom – gdje se grad već pretvorio u varošicu – prema Končarevoj i Vodovodu. Ponekad bi krenula na Vukovarsku, koja bi se nakon Gajevog trga pretopila u Ulicu Republike, na kiosku Slobode kupila kiflu i jogurt i krenula na posao. Osijek se ispružio longitudinalno uz tok rijeke Drave, što je bio najlakši, ali ne i jedini način. Gradski život ispresijecao je urbanističke planove. U tom longitudinalnom slijedu samo se jedna avenija uspjela probiti s istoka na zapad, dok se dugoj središnjoj ulici – Ulici Republike – ispriječila zelena višekatnica i začepila tok , no zato se, baš kao u živom organizmu, Končarevom moglo probiti transverzalno, poput čestica koje titraju okomito i šire se u smjeru širenja vala nošene nekim tajanstvenim izvorom energije.
***
“Nenad Rizvanović pisac je sjećanja i pisac je Osijeka, grada svoga djetinjstva i mladosti, koji dokumentira na jedini način na koji uistinu nastaje književnost – njegovim ljudima. Plan grada tako je iscrtan tijekom jedne ljubavne veze, a onda i životom jedne obitelji. Nostalgična je to šetnja od ledine gdje samo što nije niknuo Sjenjak do terase Hotela Royal, preko Trga slobode pa duž Ulice Republike, koja se nekada nije zvala tako – a mogla se zvati i drugačije, imenima kojima su se zvale mnoge ulice u Osijeku, imenima koja prizivamo kada govorimo o nekom drugom, možda boljem gradu. Rizvanovićev nam Osijek tako postaje bliskim iako ne poznajemo ni ta mjesta ni to vrijeme, kada su nad njime mogli ploviti brodovi. I kada je Frank Sinatra sjedio na terasi Hotela Royal.” – Ena Katarina Haler
“Brodovi nad gradom intimni su, melankolični i osječki onoliko koliko je to i Trg slobode, Rizvanovićeva knjiga mikroproznih fragmenata, ali i neke druge njegove knjige. Možda i sve, samo na različite načine. No korak od ‘prozoida’ do romana velik je i taj je korak svjesno i uspješno učinjen. Nije ovdje riječ o klasičnom Bildungsromanu, premda itekako ima njegovih naznaka, niti o nostalgičnim zapisima o boljoj prošlosti, što opet ne znači da nema sentimenata. Pripovjedača kao pravog flâneura vodi intuicija, percepcija mu je subjektivna i raspršena, doživljaji simultani. Ne hoda utvrđenom osječkom rutom, za njega je grad šuma simbola povijesne, obiteljske i osobne memorije i zato: Bacite plan grada! – rekao bi vam i Walter Benjamin. Ovo je roman koji nevidljivom kamerom bilježi i skladno spaja toponime i intimne krajolike, vremenske kapsule i esekerski bedeker, kaos stvari i muzej djetinjstva. Mapiranje je to svijeta u kojem postaje doista nebitno je li Sinatra viđen u osječkom Hotelu Royal, sve dok se to dobro upisuje u sjećanje, a ono može, ponekad i treba, biti iracionalno i nadrealno. Intimno, ovom me knjigom Rizvanović podsjeća na to kako smo se jednom ‘osjećali udobno u panonskom gradu, na kraju svijeta’ i kako je svijet bio ‘lak, jednostavan i pun sadržaja koji nam se dopadao’. I manje me zanima žanr, postupci, dokumentarizam i autofikcionalizam, samo želim zaviriti u Keršovanijevu ulicu i provjeriti plove li tamo, rano ujutro, još uvijek brodovi svojim tajanstvenim rutama.” – Jagna Pogačnik
_____________________________________________
NENAD RIZVANOVIĆ (Osijek, 1968.) Završio je studij hrvatskog jezika i književnost i južnoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te doktorski studij Društvo znanja i prijenos informacija na Filozofskom fakultetu u Zadru. Književnu kritiku i prozu objavljuje od 1985. Uređivao je novina i časopisa, tribinu Književni petak i Festival A. književnosti. Danas radi kao urednik u nakladničkoj kući. Dosada je objavio slijedeće autorske knjige: Trg Lava Mirskog (2001), Dan i još jedan (2003), Zemlja pleše (2006), Sat pjevanja (2009.), Valceri iz Translatanije (2018.), Longplej (2020.) i Stvaranje čitatelja (2020.).
ZA RAZLIKU OD EKSPLICITNOG ILI STVARNOG ČITATELJA, koji je povijesno, društveno i biografski definiran, implicitni je čitatelj izgrađen na interakciji između teksta i stvarnog (historijskog) čitatelja, koju on doživljava kao prisilu (Compagnon 2001: 175). Implicitni čitatelj je neka vrsta idealnog čitatelja, čak i superiornog kritičara, koji stvarnom čitatelju predlaže model ili nudi suradnju, ali uvijek vodi igru. Uloga stvarnog čitatelja istovremeno je i aktivna i pasivna. No mora li čitatelj težiti statusu idealnog čitatelja? Može li stvarni čitatelj igrati ulogu koju mu je namijenio idealni čitatelj?
Može, ali i ne mora. Čitatelj se može osloboditi ideje da je idealni čitatelj jedina moguća uloga te može djelomično ili u potpunosti odbaciti sliku idealnog čitatelja. Postoji čitav spektar mogućih odgovora, od identifikacije do odbacivanja. Stvarni čitatelj može odbiti ulogu koju mu nudi idealni čitatelj ili je može prihvatiti tek djelomično. Stvarni čitatelj može odbiti ulogu, ukoliko ni hipotetski ne može usvojiti vrijednosti implicitnog čitatelja, ili se s tim vrijednostima – često političkim i ideološkim – ne želi ili ne može poistovjetiti.
U Iserovoj koncepciji stvarni čitatelj osvaja nešto više slobode, no još se ne oslobađa okova autorskog, implicitnog ili idealnog čitatelja, iako se od njega više ne traži da striktno ispunjava zahtjeve koje mu zadaje autor.
Seymour Chatman u knjizi Priča i diskurs – narativna struktura u fikciji i filmu izdvojio je ukupno šest sudionika u narativno-komunikacijskoj situaciji:
stvarni autor → | implicitni autor → pripovjedač → adresat → implicitni čitatelj | → stvarni čitatelj
Šest sudionika prema klasičnoj narativnoj komunikacijskoj situaciji su: stvarni autor, implicitni autor, pripovjedač, adresat, implicitni čitatelj i stvarni čitatelj. Shema pokazuje da su samo implicirani autor i implicirani čitatelj imanentni naraciji. Pripovjedač i adresat su proizvoljne kategorije, dok su stvarni autor i stvarni čitatelj zapravo izvan narativne transakcije u užem smislu. Ako je adresat prisutan, komunikacija kreće od implicitnog autora preko pripovjedača do adresata i konačno do implicitnog čitatelja. Kada su u Chatmanovoj shemi pripovjedač i adresat odsutni, komunikacija je ograničena na implicitnog autora i implicitnog čitatelja.
Ako je implicitni autor samo fikcionalna tvorevina, ako je njegova karakteristika nijemost i odsustvo izravnih moći komuniciranja, tada je problematično u ovoj shemi dodijeliti implicitnom autoru komunikativnu ulogu. Shlomith Rimmon-Kenan misli da bi “ako je implicitni čitatelj konzistentno različit od stvarnog autora i pripovjedača, on morao biti depersonificiran i shvaćen kao skup implicitnih normi prije nego li kao govornik ili glas (tj. subjekt).” (Rimmon-Kenan 1989: 83). Prema tom zaključku, implicitni autor nikako ne može biti sudionik u narativno-komunikacijskoj situaciji. Druga sugestija Shlomith Rimmon-Kenan odnosi se na uključivanje pripovjedača i adresata kao konstitutivnih a ne opcionalnih elemenata u narativnoj komunikaciji. Posljedično, ova autorica odbacuje zaključak da pripovjedač i adresat mogu, ali i ne moraju postojati jer su oni uvijek prisutni u tekstu. Umjesto Chatmanove dihotomije odsutnog i prisutnog pripovjedača, Shlomith Rimmon Kenan predlaže da se razlikuju forme i stupnjevi vidljivosti pripovjedača u tekstu i adresata. Adresat bi tako postao posrednik kojemu se pripovjedač u najmanjoj mogućoj mjeri implicitno obraća. Rimmon-Kenan je “skratila” Chatmanovu shemu samo na četiri sudionika relevantna za koncepciju naracije: stvarni autor i stvarni čitatelj, pripovjedač te adresat.
Implicitni čitatelj je tekstualna kategorija kojoj se kao komunikacijski partner pojavljuje implicitni autor. Čitatelj stvara sliku implicitnog autora iz komponenata teksta, ali i iz paratekstualnih protokola smještenih u zoni između teksta i čitatelja, koja proširuje i okružuje i tekst, i koja može varirati u opsegu i izgledu. Stvarni i implicitni autor nisu i ne moraju biti identični. Implicitni čitatelj je dakle neka vrsta idealnog, savršenog čitatelja, možda čak i superiornog kritičara, koji će s vremenom tražiti načine “oslobođenja” od autorskog, ali i nakladničkog diktata. U našem se istraživanju implicitni čitatelj oblikuje kao zamišljena/fikcionalna instanca koja se artikulira u međuprostoru nakladničkog niza odabirom sadržajnih, ideoloških i estetskih preferenci u pojedinim nakladničkim nizovima.
Walter Ong i Walker Gibson detektirali su razliku između “stvarnog” i “lažnog” čitatelja (Walker Gibson) odnosno “fikcionalnog” (Walter Ong). Pravi “tjelesni” čitatelj i njegov fikcionalni, izmišljeni ili lažni parnjak višestruko su isprepleteni. Stvarni ili empirijski čitatelj pri svakom novom čitanju mora barem hipotetski preuzeti masku lažnog ili izmišljenog čitatelja kako bi uopće započeo čitateljsku kreaciju.
Svaki čitatelj je u biti fikcionalan (Ong 1975: 11), što je prvi obrat u teorijskom promišljanju uloge čitatelja. Za ranija formalistička ili strukturalistička istraživanja, čitatelj je uglavnom bio jedinstven, bezličan, apstraktan ili ahistorijski pojam. Kasniji pomaci u idejama o čitatelju dolazili su postupno. Gibsonov lažni čitatelj svakako je zadržao notu apstrakcije. Lažni čitatelj je artificijelan, kontroliran i pojednostavljen, izvučen iz kaosa svakodnevnih senzacija (Gibson 1981: 2).
Stvarni čitatelj može, ali i ne mora preuzeti ulogu lažnog čitatelja. Lažni čitatelj je uloga na koju je stvarni čitatelj pozvan za vrijeme čitanja nekog djela: on daje čitateljskom iskustvu oblik i valorizira to iskustvo kao predmet kritičarske pažnje. Pisci, svjesno ili nesvjesno, istovremeno konstruiraju implicitnog pisca i/ili lažnog čitatelja i njihove uloge mogu biti različite, premda pisac može stvoriti i sliku pisca i sliku čitatelja kao svoje drugo ja, i tako, u tom idealnom slučaju, novostvoreni pisac i čitatelj mogu živjeti u savršenoj slozi. No čitatelji moraju fikcionalizirati i sami sebe kako bi mogli sudjelovati u ovoj dvostrukoj literarnoj igri, što im omogućuje da popišu niz hipotetskih čitateljskih zadataka. Primjerice, kako se čitatelj može potvrditi u piščevoj projekciji? Kako se potvrditi u tekstu i postati dio publike koja zapravo ne postoji jer je “fikcionalna”? Kako se prilagoditi promjenjivim i nepisanim čitateljskim pravilima? Teorija čitateljskog odgovora na ovo je pitanje ponudila raznolike, ali i međusobno slične odgovore.
Tako je, primjerice, rasprava Wolfganga Isera o implicitnom čitatelju za Petera J. Rabinowitza zapravo rasprava o čitateljskoj podvojenosti, koja proizlazi iz različitih autorskih i čitateljskih osobnosti. I dok Stanley E. Fish u knjizi Samouništavajući artefakti vidi čitatelja kao kompleksnu hibridnu pojavu sastavljenu od najmanje tri vrste čitatelja – od dva “stvarna” – sadašnjeg i informiranog čitatelja i historijskog čitatelja, Peter J. Rabinowitz u tekstu Istina u fikciji: preispitivanje publike predlaže četiri vrste publike: stvarnu ili empirijsku, autorsku, narativnu i idealnu narativnu publiku.
Stvarna publika sastavljena je od pojedinaca koji doista u “stvarnosti” čitaju knjige – radi se, dakle, o onoj vrsti publike koju ni autori ni nakladnici ni knjižari nemaju potpuno pod kontrolom. Stvarni čitatelji mogu se razlikovati prema klasi, spolu, rasi, osobnosti, kulturnim navikama, kao i prema vlastitim društvenim i/ ili povijesnim situacijama. Porast pismenosti je, primjerice, s vremenom umnožio razlike među čitateljima i stvorio heterogenu čitalačku publiku pa danas čitatelji pripadaju različitim interpretativnim zajednicama.*
________________
*To, primjerice, znači da čitatelji formiraju različite interpretativne zajednice – čitatelji koji tekstu pristupaju s različitim ciljevima mogu isto tako u njemu pronaći drukčije stvari, te se mogu konačno pozvati na različite vrste dokaza u prilog svojim tvrdnjama: svaka književna teoretizacija danas treba prevladavajuću metaforu teksta: tekst kao zavođenje, tekst kao tkanje, tekst kao ponor, tekst kao sistem.” (Rabinowitz 1998: 21, prijevod N. R.).
NENAD RIZVANOVIĆ rođen je 1968. godine u Osijeku. Diplomirao kroatistiku 1994. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i kritiku objavljuje od 1985. Od 2001. radi kao urednik u nakladničkoj kući. Dosada je objavio knjige: Trg Lava Mirskog (2001), Dan i još jedan (2003), Zemlja pleše ( 2006), Sat pjevanja (2009.), Valceri iz Translatanije (2018.), Longplej (2020.) i Stvaranje čitatelja (2020.).
Dovoljno je bilo da tu ploču stavim pod mišku i već bih se osjećao bolje. Talking Heads su bili važni, i nakon što sam otkrio Joy Division, Velvet Undergorund i XTC. Ivor je uočio da držim “Remain in Light” ispod ruke i upitao me da li sam već preslušao novi album Talking Headsa “Speaking in the Tongues”. Istina je da sam bio čuo samo par pjesama u emisiji Rock Express. Imam ploču, rekao je, zašto ne bi došao popodne da je preslušamo? Ivor i ja smo pet‑šest godina ranije trenirali nogomet u Gradskom vrtu. Tada smo bili još djeca. Nalazili bismo se na autobusnoj stanici u Ulici Republike 17, ispred nekadašnje octare. Grad se iz crvenog gradskog autobusa činio blistavim kao da je jutarnji voćnjak. Druga stanica je bio Gajev trg: u parku se nalazio izvanredan, ali gotovo nevidljiv spomenik holokaustu “Majka i dijete” Oscara Nemona, a nasuprot gradska tržnica, nastala na ruševinama Plečnikove isusovačke crkve. Iz autobusa smo izašli na stanici Drvljanik odakle se vidio Radnički dom. Tu zgradu su srušili 1981. jer ju je projektirao Albert Speer. Osijek je bio pun nevidljivih žrtava i ruševina. I naše nogometne karijere su bile srušene jer ja nisam mogao smršaviti, a njemu je bolje išla košarka. Ivor je stanovao na sjevernoj strani Blok‑centra, u Kapucinskoj ulici, iznad Slavonske banke. Njegov otac Danko, bivši košarkaš, često je putovao u inozemstvo jer je bio zastupnik IBM‑a u Osijeku. Glavnu riječ u kući vodila je mama Stana, bankarica u Slavonskoj banci. Stan je izgledao kao golema jedrilica. Dječja soba nalazila se na južnoj strani palube s velikim dvorišnim balkonom, a u golemoj utrobi broda nalazile su se kuhinja, kupaonica, zahodi, niše, ostave i čitav labirint pomoćnih prostorija s blagovaonicom iz koje se penjalo u golemu dnevnu sobu. Stan je bio “američki”, urađen po uzoru na privlačne kataloge koji su izlazili u pomodnim časopisima, istovremeno drukčiji od svih naših stanova, koji su bili ili socijalistički ili austrougarski. U središtu dnevne sobe stajao je golemi televizor i skupocjena SHARP hi‑fi linija, i pomalo nehajan izbor ploča. Muzika iz filmova “Briljantin” i “Groznica subotnje večeri”, The Beatles, Stray Cats, Adam & Ants, The Stranglers i još neke ploče, i, naravno, Talking Heads, uključujući prva dva albuma, što nisam očekivao. Ja sam baš patio za albumima Talking Headsa “1977” i “More Songs About Buildings and Food”, o kojima sam do tada više čitao nego što sam ih slušao. Znao sam tek par pjesama koje su u koncertnim verzijama bile objavljene na dvostrukom albumu “The Name of This Band is Talking Heads”, a tu sam ploču kupio čim se pojavila u Jugotonu. “1977” i “More Songs About Buildings and Food” sam zamalo kupio jednog ljeta u tršćanskoj prodavaonici ploča, no u zadnji čas sam se predomislio i kupio ploče “Foreigner Affairs” i “Heartattack and Wine” Toma Waitsa. Članovi Talking Headsa kao da su došli s izložbe ili sveučilišne knjižnice, što je pristajalo njihovoj muzici. Nitko im nije određivao što i kako treba čitati i slušati. Muzika više nije bila izraz nekog svakodnevnog uličnog ili ekstremnog iskustva, već sposobnost da se kreativno živi u umjetnosti. Oni nisu bili borbeno i rušilački raspoloženi kao drugi punk bendovi, što je često izgledalo kao parodija, oni su više željeli protumačiti ono što su vidjeli na svoj način. Neobično da su Talking Headsi, iako artificijalni, zapravo bili običniji i jednostavniji od drugih novovalnih ili punk bendova. Pričali su naprosto o sebi i svijetu, što ih je činilo posebnima. Spajali su afričke ritmove s plesnom glazbom, elektronikom i novim valom, nakon što su eliminirali što im se činilo suvišno, tako da je njihova muzika bila jednostavna, ritmička bez otrcanih klišeja, daleko od svjetlucavih disko kugli i bombastične produkcija, daleko od obične rock lirike, iako su im tekstovi bili pjevni i melodični kao i svi drugi. Talking Heads bio je prvi bend koji se nije obraćao svima nego baš tebi. Slušao sam Talking Headse i pomišljao da razgovaram s poznanikom u sobi. U knjizi “Punk” Darko Glavan piše da “talking head” u američkom slengu označava “TV spikere i komentatore, kadrirane nešto iznad struka, koji, besprijekorno odjeveni, informiraju i izvještavaju o najraznolikijim događajima”. Ideal “talking heada” ili “čovjeka‑robota” Glavan je pronašao u voditelju Nedjeljnog poslijepodneva Miroslavu Levaku. Jedino što se voditelj zagrebačke televizije nije se zvao Miroslav Levak, već Vladimir Levak, a zagrebački TV voditelji najavljivači i spikeri nisu bili “ljudi‑roboti”. Za američke TV novinare naravno nisam mogao biti siguran jesu li “ljudi‑roboti” ili ne. O robotima smo ponekad raspravljali – kratko doduše – jer ih nitko nije shvaćao ozbiljno, jer nitko nije vjerovao da bi mogli zamijeniti ljude čak ni u najjednostavnijim poslovima, što se pokazalo netočnim. Ideju čovjeka‑robota prije bih, naravno, povezao s grupom Kraftwerk i pločom Man Machine nego s Talking Headsima. Umjetnički koncept Talking Heads je bio ironički. Spikeri i TV voditelji, pa čak i najavljivači u 1970‑tima, pa čak i u 1980‑tima, pogotovo spikeri TV Zagreba s kojima smo odrastali u Osijeku, nisu bili bezlične kreature koje su mehanički izgovarale neki tekst, čak ni kad su izgovarali najobičnije vijesti. Za mene su roboti bili uglavnom igračke, što mi je i bila prva asocijacija kad sam pročitao da je Vladimir, odnosno Miroslav Levak čovjek‑robot. Iako, mogao sam zamisliti Vladimira Levaka kao plastičnu igračku koja se može kupiti u osječkom Supermarketu. Djeca bi vjerojatno Levaku‑igrački najprije otkinula glavu, njemu koji je i dalje bio simbol ljudske smirenosti i statičnosti kakvu sam u Osijeku viđao posvuda. On je bio Svatković s neobičnim okvirom za naočale i savršenom dikcijom. Mama je rekla da je Vladimir Levak iz Osijeka i da ga je povremeno viđala na korzu i ja sam ga držao Osječaninom i nakon što sam saznao da je rođen u Batini. On je bio jedan od plejade spikera, voditelja i najavljivača koji su bili iz Osijeka, poput Olivera Mlakara, Ljube Jelčića i Silvija Huma, na što sam uvijek bio ponosan, a posredno je ipak imalo neke veze s Talking Headsima. Osijek je bio grad bez važnijih pisaca, punk i novovalnih bendova, ali je barem imao TV voditelje i spikere. Na Ivorovom SHARP‑u presnimio sam Talking Headse na bijelu TDK kazetu i kružio biciklom Gornjim gradom. Talking Heads, pomislio sam, zapravo su igračke iz Supermarketa: debeljuškasti nasmiješeni bubnjar Chris Frantz, sitna plavušica Tina Weymouth, frčkavi Jerry Harrison i veliki drveni lutak David Byrne.
NENAD RIZVANOVIĆ rođen je 1968. godine u Osijeku. Diplomirao kroatistiku 1994. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i kritiku objavljuje od 1985. Od 2001. radi kao urednik u nakladničkoj kući. Dosada je objavio knjige: Trg Lava Mirskog (2001), Dan i još jedan (2003), Zemlja pleše ( 2006), Sat pjevanja (2009.), Valceri iz Translatanije (2018.), Stvaranje čitatelja (2020.) i Longplej (2020.).
čovjek-časopis 