Tag: Nenad Perković

Već je i zasnježilo kad je Olif napokon dojahao do almonskog kraljevskog grada. Drhturio je ispod svog izlizanog, tankog ogrtača, ali nije se prepuštao malodušnosti. Prvu gostionicu pronašao je odmah na ulazu u grad, pod zidom brodogradilišta.
„U nas nema štale,ˮ kazao mu je krčmar s vrata nakon što je Olif pokucao držeći uzde svoga konja, „morat ćeš do gradske konjušnice.ˮ
„Ne misliš valjda da ću se pješice vraćati preko pola grada ako sad odjašem do gradske konjušnice?ˮ frkne Olif gledajući ga kao svisoka, iako je bio bar za glavu niži.
Krčmar razmisli časak pa progunđa: „No dobro. Poslat ćemo momka. Uđite.ˮ
„Tako je već bolje,ˮ suho će Olif, „hvala vam lijepa.ˮ
Aristokratskom gestom tutne uzde krčmaru u ruke i uđe u ugodno zagrijanu tavernu. Skine proluknjane rukavice i elegantno otrese pahulje pršića na ramenima s pokrpanog plašta.
„Hej, čekaj!ˮ krčmar uzvikne srdito, no Olif, opet aristokratski – ignorirajući ga – odšeta do stola za kojim se kockalo.
Mrmljajući i potiho psujući, krčmar se opet prodere, ovaj put pozivajući momka, koji nije prošao bez zaušnice dok je preuzimao uzde Olifova konja:
„Odvedi konja do susjeda Jardogana i zamoli ga da smjesti konja u svoju štalu. Kaži da sam te ja poslao i da sutra ima pintu od mene. Hajde, trkom!ˮ
Momčić kimne i požuri. Krčmar bučno zalupi vratima jer su malobrojni gosti malene taverne već mrmljali – pustio je hladan zrak u unutra i rashladio prostoriju. Zato gazda požuri do velikog ognjišta i nabaci debeli badanj na vatru.
„Brzo će se opet zagrijati!ˮ reče. „I držat će do jutra, ne brinite.ˮ
Malobrojni gosti mrko i s negodovanjem pogledaju Olifa, tako da se on predomisli i zaobiđe kockare prema kojima se uputio pa sjedne sam za stol u kutu.
„Ovaj odrpanac u skupim čizmama već me sad stoji više nego će pojesti i popiti. Sigurno je i onog konja negdje ukraoˮ, mrmljaše krčmar za sebe.
Krčmar se nije niti potrudio prići do Olifova stola, već je viknuo sa svog mjesta gdje je stajao, pored ognjišta. Miješao je veliki kazan palente za večeru.
„Što ćeš ti, stranče?ˮ
Olifu bude neobično da gazda kuha tako puno. U taverni je bilo tek nekoliko ljudi; ona trojica što su bučno kartala za bakreni novac neobično velikim zlatogradskim kartama i neka dva ribara što su pili kiseliš i tiho razgovarali, kao da sklapaju neki posao.
„Obilnu večeru, dobro vino i ugodan smještaj za noćasˮ, naruči Olif. Kao i uvijek, izrekao je to vrlo samosvjesno.
„Imaš li ti para?ˮ krčmar ga upita, neimpresioniran.
„Vrlo neumjesno od vas pitati tako nešto! Tko vam je izdao cehovsku dozvolu? Dobro znate da se o tome ne govori javno, nikad ne znate ako kakav drumski razbojnik prisluškuje!ˮ Olif odvrati ljutito.
Ona petorica gostiju pogledaju prema njemu. Krčmar podigne obrve: „Ovo su moji stalni gosti, domaći ljudi. Hoćeš reći da među njima ima razbojnika?ˮ
„Pazi na gubicu, odrpanče, mogla bi nastradati ako ne misliš što laješˮ, doda jedan od kockara.
„Ne volimo baš strance ovdjeˮ, reče stari ribar.
Olif potegne svoj pouzdani adut: „Imam pismo!ˮ
„Kakav peh! Nitko od nas nije pismenˮ, naceri se najkrupniji kartaš. Nije bilo sasvim jasno da li ga iritira što mu prekidaju partiju ili je zadovoljan što se napokon događa nešto zanimljivije.
Nastane neugodna tišina i Olif se počne vrpoljiti. Požali što nije ostao blizu vrata, nego je ušetao sve do kraja prostorije.
„Ne razumijete! Ovo je od silne važ…ˮ Olif započne. Tada se vrata treskom otvore i u krčmu nahrupi više od dvadeset muškaraca. Toptali su nogama da otresu obuću, stresali kabanice i kape, jer snijeg je u međuvremenu pojačao. Bučno su pozdravljali i razmiljeli se cijelom tavernom zauzevši sva slobodna mjesta. Barem petorica natiskala su se, bez pitanja, za Olifov stol. Bijaše ih svih dobi i svakojakog stasa, no svi su nosili iznošenu, skromnu odjeću.
„Je l’ gotova večera!?ˮ
„Daj odma’ i piće!ˮ
„Men’ pivo!ˮ
„Pivo ‘amo!ˮ
„Ja ću dudovaču!ˮ
„Meni gromovaču!ˮ
„Meni duplu ljutu!ˮ
Vrata krčme opet se otvore, a još jedan val od deset ili petnaest muškaraca uđe, zajedno s još jednim valom hladnoće. Nastane graja i prostorija se uskomeša kao košnica. Krčmar i dva pomoćnika – i drugi se dječak odnekud stvorio – ustrčaše se oko posluživanja. Kupe, krčage, bukare i rogove punili su mlakim, bljutavim pivom ili kiselim, lanjskim, već ukvaslim vinom. Tek bi ponekad utočili rakiju od duda, ili meda, ili najobičniju drekovaču, onu koja fermentira iz balege.
Instinktivno, Olif je šutio. Prepirka u kojoj se bio našao kao da je prebrisana krpom, a pridošlice su ga, u najmanju ruku, dobrohotno ignorirale.
„Ve-če-ra! Ve-če-ra!ˮ skandirali su uskoro kroz smijeh.
„Stiže, gotovo je. Dečki, podijelite!ˮ vikao je krčmar.
Uskoro dva dječaka koji su pomagali na dugoj dasci donesu poredane porcije u drvenim zdjelama. Svaka zdjela bila je puna kuhane palente. Neke su bile prelivene čudnim preljevom od usoljenih srdela, već raspalim od truleži, pa ipak – jestivim. Štoviše, sudeći prema gostima, bila je riječ o poslastici. Druge porcije bile su zalivene kiselim mlijekom ili sirutkom, a neke jednostavno zagrijanom masnoćom, vjerojatno od nekog starog pečenja. Možda su ih dijelili nasumice, možda su već otprije znali tko što voli, uglavnom, jedna porcija zatekla se nekako i pred Olifom u cijeloj toj gužvi. Oklijevao je neko vrijeme, sve dok ga razroki bradonja koji je sjedio pokraj njega ne upita: „A zašto ti, bratac, ne jedeš?ˮ Pritom je slasno mljackao dok je strugao drvenom žlicom po dnu svoje zdjele, slistivši obrok u tren oka.
„Nisam baš pri novcu, pa nisam ni naručio, a eto, poslužiše me zajedno s vama kad ste ušli…ˮ zdvojno će Olif.
„A ti si novi, ha?ˮ
Olif samo kimne glavom.
„Ma ne beri brigu, jedi! Skupit će se! Je l’ tako momci?ˮ
„Nego kako! Znamo mi kako je kad si bez bakrenjaka u džepu! Kako se zoveš, pobro?ˮ upita drugi.
„Olif. Danas sam stigao u grad. Ma što danas, nema ni ura!ˮ
„I već si dobio posao?! Baš čudno. Kržljav si i malešan, tebi će biti teško u škveru. Nemoj mislit’ da je posla manje zato što ide zima! Za tesare uvijek ima posla, a Njegovo Veličanstvo uvijek gradi nove lađe!ˮ
„Ili popravlja stare!ˮ nasmije se drugi.
„Oh, ne brinem se ja ništa. Imam pismoˮ, mirno će Olif, i ovlaš ga dopola izvuče iz bluze.
Sad je već shvatio. Bili su to radnici iz brodogradilišta. Kad završe s radom, dolaze ovamo na jeftinu večeru.
„Ah, ćato! Pa onda ne smeta što si kržljast!ˮ
Olif prihvati kad svi grunu u smijeh.
„Sutra počinješ? Onda nije čudno što nemaš para!ˮ
Olif šutke kimne. Sad je već dohvatio žlicu.
„Posudit ćemo ti mi! Vratit ćeš kad dobiješ plaću.ˮ
„Bit će škuda, ćate su bolje plaćeni!ˮ
Krčmar je napokon podigao glavu od posla pa je, u prolazu, opet obratio pozornost.
„Vi poznajete ovog?ˮ upita radnike za Olifovim stolom.
„Narafski!ˮ veselo će razroki bradonja. „To je naš novi pisar! Vidi kako je kržljav! Sutra tek počinje, pa nema novaca, istrošio se na putu. Podebljaj naš račun večeras, mi ćemo platit’ za njega…ˮ
„A dobro…ˮ krčmar zavrti glavom i vrati se do kazana podijeliti repete.
Olif je već slasno kusao svoju palentu.
Snijeg je pojačavao, studen stezala, a iz male, škuro osvijetljene oštarije, pod visokim i dugim zidom kraljevskog brodogradilišta, čuo se gromki muški smijeh i veselo skandiranje: „Repete! Repete!ˮ

_________________________________

NENAD PERKOVIĆ rođen je 1966. u Zagrebu, gdje je završio gimnaziju i fakultet.
Pjesme, prozu, osvrte, kritike i druge tekstove objavljuje od početka osamdesetih u Poletu, Pitanjima i Oku, kasnije u Quorumu, Zarezu, Libri Liberi i Vijencu.

Do sad su mu objavljene knjige:
– „Studentska kuharica”, kulinarski priručnik za posljednje od pripadnika Alan Ford generacije čiji je koautor uz sadašnju suprugu Andreju Jureković. Zagreb, Mladost, 1990.
– „Bilo kakav Jeruzalem”, tarot-triler o tajanstvenom rukopisu kupljenom od Ciganina za jeftine pare, u izdanju Grafičkog mozaika 2005.
– „Mirko uči zen” prvi hrvatski zen-roman objavljen integralno u časopisu Libra Libera br. 23, Zagreb 2008.
– „Zlatousti – knjiga pitanja i odgovora” strip, gdje je autor teksta (autor crteža je slikar Davor Krelja) u izdanju Erasmusa 2011.
– „Zapisi iz čudne šume“ , zbirka kolumni, tekstova i crteža, u izdanju Eneagrama, Zagreb, 2013.
– „Dobročiniteljev grob“, roman, Sakcinski-media, Varaždin, 2023.

Preko trideset godina radio je kao novinar i urednik u brojnim redakcijama, mahom na području kulture. Danas uglavnom njeguje mali vrt, kuha i piše fantastiku.

– Kažu, prijatelju, da muškarac koji jednom legne s vilom gorskom, ili šumskom, više nikad neće poželjeti žene ljudske, tako da je to najveće blaženstvo i prokletstvo istovremeno. E, vidiš, mogu ti reći da to nije istina. Ne treba uvijek vjerovati narodnim predajama, baš kao niti učenim knjigama. Najbolje ćeš naučiti iz vlastitog iskustva.

Mladić koji je Iwaara poveo svojim kolima na cesti prema gradu pucnuo je uzdama i pogledao u neobičnog putnika. Ćaskali su oni već neko vrijeme o ovome i onome, kako to već bude među suputnicima na dugom i sporom putu, pa su tako došli do neizbježnog razgovora o ženama.

– Kako to misliš “vilom gorskom”? – upita. Taj dio o “lijeganju sa ženama”, inače njemu dosadne govorancije, živo ga je zainteresirao.

– Učenjaci ih zovu driadama, – objasni Iwaar, – One su šumska bića nadnaravne ljepote, predivna glasa. Zavode muški svijet ako tko zaluta u šumi, i zatvore ga u svoje kraljevstvo slasti i požude dok se zlosretnik ne iscrpi i umre. Ako bi se nekako spasio slatkih uza, taj čovjek više ne bi pogledao žene jer ni jedna više nije usporediva s vilinskom ljepotom kojom se oslastio.

– Aha… – momak je probavljao rečeno, – Znači, ti poznaješ nekog takvog?

– Još kako! Meni se to dogodilo!

– Ma hajde! I vidim, izvukao si se… – momak postane nepovjerljiv, osjetilo se u njegovu glasu.

– Jesam.

– I više ne liježeš sa ženama? A još si sasvim mlad!

– Liježem, i te kako!

– Ah, znači zato kažeš da priče nisu istinite… – mladić je bio bistro momče, pa upita: – A kako znaš da je to bila ta… dirida… možda je bila naprosto neka cura u šumi, pa te prevarila…

– No, no! Ispričat ću ti, pa ti sam prosudi! Ovako je bilo:

“U zemlji Čarobnjakovoj, ponad luke Biblosa, prostiru se šume nepregledne. Jedva smo se bili domogli tog grada jer brod nam bijaše gadno oštećen, a mi, i putnici i mornari, bili smo u lošem stanju. Oluja nas bacila na strme i negostoljubive obale tog kraja i pukom srećom nismo se razbili o stijenje. Brod je stradao, većina tereta, a bome i nešto posade. Teško je iskazati radost svih nas preostalih kad smo nekako doplutali kroz dubok i miran zaljev u kojem se sakrio Biblos, i napokon se dovukli na čvrsto tlo.

– Lijepo je to, imali ste sreće, – komentirao je Jaspis, mladi krčmar kod kojeg smo se smjestili, naše jaukanje i zaklinjanje kako nikad više nećemo stupiti nogom na lađu, nego od sad uvijek kopnom, – ali vi ćete gospodo vrlo brzo uvidjeti da je Biblos neobičan grad i da je s kopna također okružen morem: šumskim morem. Bolje reći, nepreglednom prašumom.

U to vrijeme već sam bio doznao da je ‘medvjeđi’ jezik kojem me naučio pokojni otac zapravo tajni govor šumskih ljudi, točnije rečeno svećenikog reda kojeg su na istoku zvali druidima. Također sam dobio uputu da potražim stanovitog Lukrecija koji bi mi mogao pomoći razmrsiti misterij oko očeve smrti i ostavštine, što je bio problem koji me tada mučio. Fernao, druid sa sjevera kojeg sam nedavno upoznao poslao me u Čarobnjakovu zemlju.

– Pođi do velike prašume i traži Lukrecija,- rekao je Fernao, – a ako pitaju ‘kojeg Lukrecija?’, kaži: Lukrecija zvanog Hrast. Kad ga pronađeš, on će ti kazati sve što treba dalje.

Pa kad sam se već našao na ‘obali’ šumskog mora, oboružan najboljim naputcima koje sam mogao dobiti, nisam vidio bolje prilike da ga započnem tražiti! Eto, tako razmišljaju mladići od devetnaest ljeta, kakav sam ja tada bio…

Krčmar Jaspis vrtio je glavom u nevjerici i kazao mi sasvim otvoreno:

– Poginut ćeš. Ne budali!

Nije mi padalo na pamet poslušati. Moj pobratim Olif, s kojim sam preživio naš mali brodolom, bio je razumniji i odlučio je poslušati Jaspisa, pa je ostao. Zaklinjao me da ne idem, da ćemo već pronaći tog čovjeka:

– Pa valjda i on mora nekad doći u grad! Vidiš i sam kolika je šuma. Gdje bi ga uopće tražio?

Ostadoh tvrdoglav. Zaputio sam se u šumu.

Zaista, nikad nisam vidio šumu tako veliku i gustu, iako je Dornival, rodni mi otok, poprilično šumovit. Moglo bi biti da je ova šuma veća i od Dornivala! Ispruženim granjem dodirivala je grad s tri strane. Sa četvrte, južne, tukli su ga valovi mora.

Ipak, iz sjevernog predgrađa, vodila je jedna duga, uska i grbava cesta ravno u šumu. Već sam zaboravio prema kojem odredištu, valjda prema pokrajinama Gornje marke s druge strane šume, do kojih se inače plovilo uokolo, morem i velikom rijekom. Nije tu bilo vidjeti ni putnika ni prolaznika. Tko zna kad i zašto bi se tkogod ovuda zaputio? Pa zašto onda ne bih ja? Na kraju krajeva, netko je napravio taj put, pa nečemu valjda i služi…”

– Ili je nekoć služio… – mladić prekine Iwaarovo pripovjedanje svojom upadicom.

Iwaaru je, pak, to bio znak da ga momak pažljivo sluša i da je očito nestrpljiv. A znalo se i zašto. Htio je čuti sočne detalje o šumskoj vili, a ne putositnice o dalekim krajevima i nepoznati gradovima.

– Tako je, “ili je služio”. Vidim, bistar si i nestrpljiv. A ja sam, baš kao i ti sada, bio nestrpljiv, pa nisam htio počekati i vidjeti hoće li tkogod proći šumskim putem, ili možda uputiti se iz grada, pa da krenem u društvu. Samo što sam ja bio nestrpljiv pronaći dotičnog Lukrecija, za razliku od tebe koji jedva čekaš čuti o prostaklucima!

Bistro momče smjesta dometne:

– Pa sigurno ne želim slušati o Lukreciju…

– Pametan, nestrpljiv, a napose i drzak! – obrecne se Iwaar.

Momak slegne ramenima:

– Širok ti je put, prijatelju. Uzeo sam te na kola da ne pješačiš, a ti si sam počeo priču…

– Što jest, jest, u tome imaš pravo, – pomirljivo će Iwaar, -dopusti da se ispravim: Pametan, nestrpljiv, drzak i nadasve dobra srca!

Momčić se nasmije:

– Razumijem. Nestrpljivo si se i drsko uputio šumskim putem. Nisi se bojao? Razbojnika? Ja bih premro od straha…

– Nisam, ne baš… Ovako sam razmišljao: kog bi vraga razbojnici radili na starom napuštenom putu kojim nitko ne prolazi? Poslovanje bi im propalo i mogli bi lijepo stavit ključ u butigu…

– Pa dobro… ali vukovi, zvjerad?

– Životinje mi nikad nisu bile problem. Ipak sam od šumskih…

– I? Pričaj dalje!

– Najprije sam šetao gore dolje po toj cesti. Jer kad sam malo odmakao, najednom mi se šuma nije više činila tako bezazlenom.

– Svih mi bogova, izbacit ću te s kola! – mladić je već stekao dojam da ga se ovdje ozbiljno zafrkava, – Pa šetaj gore-dolje po ovoj cesti!

– Ne moraš me izbacivati, sam ću sići, – sad se Iwaar našao uvrijeđenim.

Hitro i spretno skoči s kola i nastavi putem oslanjajući se na svoj dugi putnički štap.

– Oprosti, popni se nazad! Malko sam pretjerao… zanima me što si pričao – pomirljivo će mladac.

– Neka, dobro je meni i ovako!

– Daj! Zanima me sad! Što je bilo dalje u šumi?

– Ako mi platiš groš, ispričat ću ti, – Iwaar će drsko ovaj put.

– Ma daj, pa povezao sam te! Sam si bio sišao, nisam ozbiljno mislio da ću te izbaciti…

– Svejedno, sad sam dolje! Vratio me na kola ili ne, srebrnjak na sunce, pa ću ti ispričati!

– Voda da te nosi! Evo! Ali bolje da priča bude dobra!

– Ne može biti loša ako je nešto što nikad prije nisi čuo! – Iwaar spretno skoči natrag na klimavo sjedala do momka, – Evo, da nastavim:

“Šetao sam neko vrijeme gore dolje po šumskoj cesti, u nadi da će se netko ipak pojaviti, pa makar i banditi. Uostalom, tko kaže da te i razbojnik neće naputiti ako ga lijepo upitaš… Kad sam napokon sreo neku babu s naramkom suhih drva, i nakon što je upitala ‘kojeg Lukrecija?’, a ja pun nade odgovorio ‘Lukrecija zvanog Hrast!’, ona se načas zamislila, a onda rekla da je velika hrastova šuma kakva dva-tri sata na istok, ali da pazim na divlje svinje jer ih tamo ima obilato, i da je to jedino što bi mi znala reći.

Baba me tako i ostavila. Što sam drugo mogao, poslušao sam unutarnji osjećaj i zaputio se kamo je kazala, uzeo sam susret s njom kao omen. Šuma je postajala gušća i mračnija, zvukovi sablasniji, ali ja sam koračao vedro i bodro, siguran da ću naći Lukrecija u staroj šumi hrastova. O, naivna i bezbrižna mladosti…

Pa me napokon zatekla i noć. Neću reći da me bilo strah, nije mi to bila prva noć u divljini, ali imao sam taj čudan osjećaj kako nešto nije u redu, ali nikako nisam mogao utvrditi – što. Tek mnogo godina kasnije spoznao sam odakle taj osjećaj. Bilo je to prisustvo magije. Ali, tada nisam znao.

Ono što jesam znao, bilo je prirediti bivak u šumi, pa sam tako i uradio. Još prije nego se smrklo pronašao sam zgodno mijesto u plitkoj udubini ispod jedne stijene, zapalio vatricu, prepekao pogaču i par vrganja, prostro tanku hasuru i pokrivač preko svježeg lišća spremivši se na počinak.

Pred zoru, umjesto slavuja začuh pjesmu, tihu i snenu. Tanano i nježno, neka žena je pjevala. Kao da je dolazilo iz daljine, a opet, razgovjetno i blizu. Zbunjen, zagledah se uokolo, ali nisam vidio nikoga, niti sam mogao razlučiti odakle pjesma dolazi. Pa ipak, kao da sam znao, jer me nešto ponukalo da ustanem. Odabrah smjer i naprosto se zaputim, ne misleći na bivak, na stvari, na okolinu. Samo da vidim tko je to. Mislio sam: kakvog bi tu moglo biti zla? Pjesma nije prestajala i bio sam siguran da je slijedim, iako zadugo nisam mogao nikoga vidjeti.

Na pustom proplanku, još pod iskričavim tepihom rosne trave, bijaše veliki brijest-samotnjak. Je li moguće da stablo pjeva vilinskim glasom? Nikoga pod drvetom nije bilo vidjeti. Ipak, glas je nedvojbeno dolazio baš s te strane.

Odmah sam trebao znati da to neće dobro završiti. Ugledao sam je kad sam prišao već sasvim blizu i obišao stablo. Sjedila je s druge strane, između dva korijena. Kad me ugledala, pjevati je prestala. Na tren me spopao strah i silan nespokoj, kao da sam naslutio da sam u nekoj zamci. No tada se osmjehnula i skočivši na noge kazala jednostavno:

– Zdravo!

Bila je prelijepa. Ne mogu to opisati. Nestvarna, a opet tu, pred mojim očima. I nije se pretvorila u neku harpiju koja će me živog proždrat!

– Morao sam vidjeti tko tako lijepo pjeva! Očarao me tvoj glas, a sad vidim da si očaravajuće lijepa.

Zamaknula je za drvo uputivši mi tek jedan pogled. Nekako automatski posegnuo sam rukom za njenom, no bila je hitra. Nisam namjeravao ganjati se oko drveta, pa sam povukao ruku i ostao mirno na mjestu.

– Dolaziš li? – upitala je s druge strane stabla.

Opet sam se pokrenuo, a ona opet zamakne. Hitro se okrenem na suprotnu stranu ne bih li je dočekao u naručje, no prevarih se. Prozrela je igru i ostala na suprotnoj strani.

– Hej, nije mi do dječje igre! – doviknem, i namjerim se otputiti natrag odakle sam mislio da sam došao. Nešto me je svejedno zadržavalo na mjestu, nisam mogao objasniti što. Pomislih kako mogu upitati za Lukrecija Hrasta, kad sam već ovdje, no ni to nekako nisam mogao, sve uslijed neke smušenosti koja me potiho spopala.

– Hej! – još jednom uzviknem ni sam ne znajući zašto.

– Dođi već jednom! – opet će djevojka.

Ovaj put krenem polako, sve pipajući uz deblo, kao da sam u omaglici. I dalje je nisam vidio. Čuo sam samo njezin laki krok i jedva čujno šuštanje vilinskog ruha.

I opet je nije bilo s druge strane stabla. Međutim, na kori drveta napipao sam široku pukotinu, a iznutra je dopirao miris njezine kose i njezine puti.

– Gdje si? Djevojko? Vilo? Gdje si, ne vidim te?! – povikah.

– Uđi, zaboga, već jednom! – odgovori.

Pojavi se njezina mala ruka ravno iz pukotine i ja je prihvatim bez razmišljanja. Kao da me neka sila povukla kroz pukotinu, nađoh se unutra…”

Momak ga pogleda u nevjerici:

– Unutra? U drvetu?

– Točno.

– Ma daj…. Vraćaj srebrnjak!

Iwaar slegne ramenima:

– Dobro. Ne želiš čuti dalje? Sad je tek zanimljivo.

– Uh, pričaj dalje! – momak je već bio dovoljno izluđen da mu je postalo svejedno za izgubljeni novac. A i

htio je čuti dalje, sad kad je već dovde dogurao.

Iwaar spremno nastavi:

“Bio sam u drvetu. Znao sam to. Hoću reći, znao sam da je nemoguće, ali nije moglo biti drugačije. No stvari su postale još čudnije kad su mi se oči privikle na mrak. Bio sam u praznom prostoru, kao u nekoj duplji. A prostor je bio velik, kao da je drvo veće iznutra nego izvana. U čudnom plavkastom osvjetljenju vidio sam da se nalazim unutar prostorije za život, ništa manje od unutrašnjosti kakve kolibe, ili jurte. I više od toga, vidio sam druga vrata i prolaze, što je značilo da prostora ima još! Kako je to bilo moguće? Možda sam se smanjio? Ili je pukotina samo ulaz na vrhu, a sad sam negdje pod zemljom? Podigao sam pogled, no nisam mogao vidjeti nikakvog ulaza na stropu.

– Došao si! Napokon!

Sad sam vidio i djevojku. U tom čudnom polumraku, nisam je opazio dok nije progovorila. Ležala je na neobičnom prostiraču na podu, kao na nekom gnijezdu od mahovine, ili takvo što. Gola, kao od majke rođena, pozivala me prstom k sebi.

– Moraš se odmoriti. Lezi pokraj mene. Bit će ti ugodno, – rekla je.

Zaista, osjećao sam veliki umor. Možda od pomutnje u glavi, od prejakih mirisa, od njezine ljepote, ili od prekrasne pjesme… ruke i noge mi postali teški, kapci također. Ništa mi se nije činilo primamljivije od toga da legnem. Možda me to spasilo, taj nagli umor. Inače bi čarobna djevojka bila primamljivija, pa bih poželio nju, a onda tko zna što bi se dogodilo. Ili je ona pogriješila u svom čaranju, pa mi je sugerirala umor, umjesto da je poželim smjesta obljubiti. Kako god bilo, ispružio sam se pored nje i zaspao. Dok sam tonuo u san osjetio sam da me grli, da prelazi rukama preko mojih grudi i ramena, da mi zavlači prste pod košulju, da me mazi sve niže, preko tbuha do rasporka na hlačama i da raskopčava dugmad tamo dolje. Ali to je bilo sve čega se sjećam jer sam duboko zaspao.

Kad se probudih, gladan i žedan, sjedila je pokraj mene i promatrala me. Bilo mi je neugodno. Dok sam spavao, svukla me, pa smo oboje bili potpuno goli.

– Dugo si spavao, – reče.

Nisam mogao biti sasvim siguran, ali glas kao da joj je zvučao pomalo razočarano.

– Što se događa? – upitao sam pospanim glasom.

– Zaljubili smo se! – ona će veselo, – i sad ćemo napokon voditi ljubav. Nisam mogla dočekati da se probudiš!

Nije mi se svidjela njezina dobrohotna nasrtljivost pa sam je blago odgurnuo.

– Nisam se zaljubio. Došao sam vidjeti tko pjeva tako lijepo… – rekoh, – Osim toga, ja te niti ne poznam.

Ona se nasmije:

– O jesi, jesi! Inače ne bi došao ovamo. Zovem se Sylvana.

Opet mi se sasvim približila, i ovaj put je više nisam odgurivao. Poljubila me. Mirisala je po svježini mlade šume, a poljubac je imao okus vode s izvora. Više je ne bih odgurivao sve i da sam mogao, jer je već sasvim polegla po meni. Grudi su joj pritiskale moje, poljubac je bivao sve duži i sve dublji. Uskoro me objahala golim bedrima dok sam ležao nauznak. Na doljnem dijelu trbuha osjetih njezin vlažan čuperak, a usne među njezinim nogama utisnuše vruć poljubac uz korijen mog uda. Spretnim pokretom ruke učinila je da moja vruća tvrdoća glatko sklizne u njezinu vrelu mekoću, kao da tamo oduvijek pripada. Od tjemena do nožnog prsta zadrhtah od slasti i strasti, na što i ona još jače zadrhti, zabaci glavu i kosu i zaječi grlenim glasom kojeg sam se, moram priznati, malo uplašio.

– Ako ćeš me i pojest sad, nije me briga… – prostenjah.

Nije me čula, ili nije razumjela riječi. Samo se nastavila zibati na mojim preponama…

Orgazam me onesvijestio. Ne znam koliko je trajalo, vjerojatno tek par časaka, no ona nije djelovala ekstatično. Mirno me gledala kao netko tko strpljivo čeka, a to je, zapravo, i radila. Ležala je uz mene oslonjena na lakat, dok je u drugoj ruci držala drvenu zdjelicu.

– Popij ovo. Želim još, – rekla je.

– Ne mogu dalje, malo pričekaj… – odvratim, no ona me nutkala zdjelicom.

– Popij! – već je zvučala nestrpljivo, – Ovo je Snaga drveta. Vidjet ćeš, odmah djeluje!

Sad mi je već gurala napitak pod nos i morao sam otpiti malo. Bila je to vrlo ukusna voda, okrjepljujuća.

Smjesta mi se vratila snaga, a i Snaga drveta u moje doljnje dijelove. Prevrnuo sam je na leđa, polegao po njoj poput vjetra preko polja zrelog žita, a ona je opet izvela svoj trik naglog i dubokog spajanja. Uhvatio sam, ili me uhvatio, dug i lagan ritam na rubu ekstaze, a poslije nikad sličnog vrhunca, dug i lagan san.

Probudih se bolnih leđa i stražnjice, jer mi bijahu ozbiljno izgrebani. Ležao sam potrbuške, a Sylvana mi je pomadom mazala ogrebotine, što je ugodno hladilo.

– Oprosti, – rekla je, držeći se pritom kao da je to nešto šaljivo.”

Iwaar zašuti i zagleda se nekud naprijed, očito ponesen sjećanjem. Stanka potraje. Momak je također šutio, tek ovlaš pogledavajući Iwaara. Naposlijetku izgubi strpljenje:

– I? Što je dalje bilo? Kako si se na kraju izvukao? Slušajući ovo zadnje, pitam se zašto bi uopće htio!?

– Razumijem zašto tako misliš, i ja bih na tvom mjestu. Zapravo, tako sam tada i pomislio! Ali, vjeruj, nije bilo ni lako ni dobro, već nakon nekog vremena…

“Ni sam ne znam koliko vremena je prošlo. Brada mi je već ponarasla podosta duga. Što je najgore, niti sam jeo, niti spavao, niti ikud izlazio,a jedva da sam i ustajao s tog ležaja. Samo sam pio tu moćnu vodu. Kad ne bih vodio ljubav s njom, a to je bilo ako bi ona na kratko otišla, ležao sam u nekoj smušenoj omaglici, jedva sposoban sjesti ili prohodati koji korak uokolo po kući. Kad bih to i uspio, tražio sam hranu, neku čvrstu hranu, nešto što bih grizao! Ili sam tražio izlaz, no to mi nikako nije uspjevalo. Svaka vrata su vodila u druge prostorije, još memljivije i mračnije od glavne, a neka koja bi vodila van ili su bila dobro skrivena, ili ih uopće nije bilo!

– Molim te, daj da izađem, – preklinjao bih je, – želim vidjeti malo sunca.

Ona bi me samo ignorirala.

– Možeš sa mnom! Neću uteć’! Možemo u lov, da pojedem nešto. Ili bar da naberemo bobica… moram po stvari, imam neke sitnice koje sam ostavio u bivku onog jutra kad smo se sreli…

Opet me ignorirala, samo što je, jednom ili dva put, donijela šaku malina i velikodušno mi ponudila.

Pokušao sam i silom, no svaki put me nadjačala, jer bi me iznenada spopala malaksalost. Jednom sam uspio vidjeti kako otvara prolaz na zidu dok je izlazila, ali nisam uspio skočiti za njom jer su mi noge odjednom bile kao od olova. Tada sam se dosjetio da možda sanjam. U snu čovjek može imati tako olovne noge! No ovaj je bio dug i mučan, unatoč slalsti i strasti kojom me moja tamničarka obasipala, i nisam pronalazio načina da se iz tog sna probudim.

Stoga je nisam prestajao moljakati, jer ničeg drugog se nisam mogao dosjetiti:

– Molim te, moram pronaći Lukrecija! To mi je vrlo važno!

Inače uvijek nasmijana, kao da su moje muke neka šala, ovaj se put malo namrštila:

– Kojeg Lukrecija?

– Lukrecija zvanog Hrast.

Na to je samo nešto prosiktala i izvela bijesnu kretnju. Bio je to prvi znak da sam joj možda pronašao slabu točku, pa sam nastavio kad god bi bila priilika:

– Molim te, moram pronaći Lukrecija!

Kad sam to jednom rekao usred strastvenog čina, gurnula me i udarila u lice:

– Prestani!, – a onda se opet nasmijala kao da je riječ o šali, iako, primijetih, pomalo usiljeno i prijetvorno. Nešto u vezi toga nije joj bilo svejedno.

Vrijeme je prolazilo, moj čemer je rastao, a tijelo kopnilo, osim moje vesele kite koja je postajala kruća i veća, kako se činilo, što sam bio mršaviji i slabiji, i uvijek, očito čarolijom, na usluzi nezasitnoj gospodarici. U očajanju, počeo sam zazivati Lukrecijevo ime i kad sam bio sâm, i kad sam se pokušavao praviti da spavam, i kad sam, naposlijetku, osjetio da tonem u permanentno bunilo.

No jednog dana, a kako sam kasnije uvidio, nakon mnogo mjeseci, Sylvana je, kao i obično, pošla nekim svojim poslima iz kuće. Rastvorila tu prokletu pukotinu u kori drveta. Kao i obično, nisam mogao ni pomaknuti noge. Danjeg svjetla, kao i obično, nisam vidio, tek osjetio okrijepljujući svjež uzduh sa šumske livade; ovog puta činilo se da miriše na snijeg.

Iznenada, dogodi se nešto neobično! Sylvana uleti natrag u “kuću” i padne na leđa posred poda, kao da ju je kakva snažna sila odbacila. I bila je! Kroz procijep uleti pastirski štap, onaj zakrivljen na vrhu. Kao da je bio uvećan, što li, u brzini i omaglici nisam mogao razaznati. Spretno je zgrabio Sylvanu za vrat i povukao je opet van, dok je mrmljala svoju bajalicu za zatvaranje ulaza. Tako se zbilo da se procijep sklopio dok je ona bila u sredini, i čvrsto je priklještio. Bolno je kriknula, zvučalo je strašno, kao krik kave ptice ili zvjerke uhvaćene u zamku.

– Mladiću! Izlazi! Što čekaš!? Iskoči, odmah! – začuo se gromak, dubok glas.

To mi je vratilo svu izgubljenu snagu, barem na trenutak. I zaista, poskočio sam kao prestrašeni srndać. U tri koraka pretrčao sam prostor svoje udobne tamnice i naglavačke se bacio prema slobodi. Problem je bio što je pukotina bila uska, a prolaz je spriječavala zaglavljena Sylvana koja se ritala, udarala i vrištala. Očajnički sam se pokušavao provući, ali, jednostavno, nisam mogao. Uspaničen, u strahu da će me snaga opet izdati, učinio sam posljednji napor i gurnuo Sylvanu ispred sebe, prema van, u nadi da ću i ja proći prije nego se izlaz zatvori. Neću uspjeti, prođe mi kroz glavu, kad ogrovski snažne ruke dograbe i mene i nju poput krpenih lutaka i povuku nas van, na livadu. Ogroman čovjek u medvjeđoj koži tresne Sylvanom o tlo tako da se ošamutila od udarca. Mene jednostavno baci sebi iza leđa pa sam se otkotrljao kao igračka nekoliko metara. Potom pljesne i protrlja velike dlanove i promrmlja nešto nerazumljivo, a iz ruku mu sukne vatra i zapali drvo iz kojeg nas je izvukao. Stoljetno stablo planulo je kao žigica, plamen se podigao možda i pola milje u zrak – sigurno se vidio nadaleko. Istovremeno, Sylvana je opet vrisnula. Ovaj put u agoniji. Krivila se i uvijala kao pričepljena zmija, udovi su joj se deformirali, i poprimili oblik grana ili korjenja hrapave kore, a koža na tijelu koja je još bila ljudska osula se opeklinama i plikovima, premda smo svo troje bili dovoljno daleko od vatre.

Čovjek se počeo brzo odmicati unazad kako je plamen jačao, povukavši i mene za sobom. Teturao sam uz njega kako sam mogao, dok napokon nismo bili na sigurnom razmaku. Sylvana je ostala na svom mjestu pokraj buktinje, sad već više nalik na skvrčeni ugarak nego na prelijepu vilu šumsku.

Ošamućen i zbunjen, sjedio sam tako neko vrijeme i promatrao. Čovjek se zadovoljno podbočio i promatrao lomaču. Napokon sam ga mogao bolje pogledati. Bio je visok skoro dva metra, korpulentan, odjeven u medvjeđi kožuh. Na velikoj bradatoj glavi nosio je kapu skrojenu od medvjeđe glave s njuškom, očima i ušima, uvjerljivim kao da su živi.

– Hvala vam, gospodine, – reknem napokon.

– Molim, – odgovori, – Kako si dospio ovamo? Koji te vrag natjerao, uopće?

Slegnuh ramenima, preumoran i iscrpljen da bih sve pripovijedao od početka. On je nastavio ne čekajući odgovor:

– Veliki brijest samotnjak u hrastovoj šumi! Zar ti to nije bilo čudno, sumnjivo? – vrtio je glavom u nevjerici. Potom doda kao za sebe: – Oduvijek mi je smetao. Dobro je ispalo sve skupa, bilo je vrijeme da ga se riješim…

Onda opet usmjeri pozornost prema meni:

– Jesi dobro? Možeš hodati? Bilo bi dobro maknuti se, plamen je stvarno ogroman. Sigurno će privući pažnju i znatiželjnike. Ako je budan, mogao bi doći i Zeleni Rok, zmaj iz stare prašume, pogledati što se događa…

Zagrcnem se, ali me odmah umiri:

– Daleko je prašuma, treba i njemu vremena doletjeti… Ali, u svakom slučaju, ne trebamo ovdje ostati! Hajd’, na noge te klimave!

Smiješio se, dobro raspoložen. Nemajući što drugo, krenem za njim.

– Hvala vam još jednom! Dugujem vam život! Kako se zovete, gospodine? – upitam.

– Lukrecije!

– Ha? – nisam mogao vjerovati, i kao kakav blesan, upitam: – Koji Lukrecije?

– Lukrecije zvani Hrast!

Dugo se još grohotom smijao, tako da mi se činilo kako otpadaju žirovi sa krošanja hrastove šume.”

***

NENAD PERKOVIĆ rođen je 1966. u Zagrebu, gdje je završio gimnaziju i fakultet.

Pjesme, prozu, osvrte, kritike i druge tekstove objavljuje od početka osamdesetih u Poletu, Pitanjima i Oku, kasnije u Quorumu, Zarezu, Libri Liberi, Vijencu.

Do sad objavljene knjige:

“Studentska kuharica”, kulinarski priručnik za posljednje od pripadnika Alan Ford generacije čiji je koautor uz sadašnju suprugu Andreju Jureković. Zagreb, Mladost, 1990.

“Bilo kakav Jeruzalem”, tarot-triler o tajanstvenom rukopisu kupljenom od Ciganina za jeftine pare, u izdanju Grafičkog mozaika 2005.

“Mirko uči zen” prvi hrvatski zen-roman objavljen integralno u časopisu Libra Libera br. 23, Zagreb 2008.

“Zlatousti – knjiga pitanja i odgovora” strip, gdje je autor teksta (autor crteža je slikar Davor Krelja) u izdanju Erasmusa 2011.

„Zapisi iz čudne šume“ , zbirka kolumni, tekstova i crteža, u izdanju Eneagrama, Zagreb, 2013.

Godinama radio kao novinar i urednik u brojnim redakcijama. Danas uglavnom njeguje mali vrt, kuha i pomalo piše.