STOPE. PUTOKAZI
Možda krenem tračnicama od ove prazne kuće
do škole i, mic po mic, na prevaru, skupim topla ljeta
i snježne zime, vratim oca i zaključam vrata, saberem
mater, na gomilu sakupim pogubljene klikere od stakla,
dvoperce, troperce, šestoperce, i opet kao nekada
punim plućima udahnem mirise katrana i željeza, blata
i mokrih šatora kraj Save, ispletem džemper od tikvine
loze i skujem čizme-igranke od ribljih krljušti.
Ali, među tračnicama su samo konzerve, tamponi,
truli kartoni i reklamni listići, osušeni ogrisci, pivski
čepovi, flašice od dječije hrane, pocijepane zastave
nepostojeće države i crvene marame, Titove
fotografije…
Zaboravljam, i zato ne čitam. Ne spavam, jer se bojim
da se neću probuditi. Zbog prostate jedva i da išta
pijem, voće zbog kiseline ne jedem, djeca su moja
daleko, kao i Tito, kao i država, i okružuju me šapati
koje ne razumijem. Šta bi onda moglo ostati iza mene?
Ove misli što mi bježe prije nego što ih i dovršim, ruke
spuštene niz tijelo, noge što bi radije ležale nego hodale?
Šta bi to bilo ako sam istodobno i grad i barbari pred
njegovim zidinama, i ruina i projekat za gradnju, u jednome
i starac i dijete? Svojim godinama najbolji spomenik.
Iz daljine pisak lokomotive. Hoće li neko makar stope
vidjeti? Krive putokaze.
***
ŽIVOT I FILM
Priča teče ovako: u kanalizaciji ispod crkve skriva
se grupa Židova. Mlada žena se porađa u vodi i blatu i
vas dvije vrištite dok joj sijeku pupčanu vrpcu. Sve je
užasno i puno je krvi, i ti veliš da nikad
nećeš imati djecu.
Zamisli, u studiju su sada rediteljka Hollandova i
direktor fotografije, kamerman i ton majstor, svi su
radili sa Zanussijem i Wajdom – to je samo film.
Ali, i dalje sve je strašno i očajno. Hrane nemaju,
svaki čas Nijemci ih mogu otkriti, dječiji plač se
probija skroz gore, do crkve, do Boga, i mlada majka
svojim blatnjavim rukama davi tek rođenu bebu.
Nisu imali izbora, velim, odala bi ih, a grči mi se
želudac i peku me oči, dok ti iz tame osvetnički
dobacuješ: Hej, ne brini, ti ne moraš nikoga spašavati,
to je samo film! I stvari postaju puno lakše.
Stvarnošću si olakšavamo priču.
***
SMISAO PRIJATELJSTVA
Njegova je tuga prošivala jutro a bijeli jarbol
nisko nebo. Ta njegova bosanska nostalgija
i ta naučena ekavica samo su gluma, brbljanje kakadua
iz palićkog Zoo-vrta. Dok on govori, ja mislim o ratu,
o Bosni, o davnim druženjima, o djevojkama zbog
kojih smo jedan na drugoga bili ljubomorni, mislim
o dugačkim šetnjama kejom, o političkim skupovima
i književnim večerima. Sjetih se i našeg scenariste koji
je predjutro u mojoj kući isjekao noge na razbijenoj
boci mineralne, i mislim o bivšoj ženi koja je prateći
krvave tragove na hodniku, bila uvjerena da se scenarista
ubio. Mislim tužan o tome kako više nemam prijatelja.
U daljini, rubom jezera posmrtna povorka. Labud
s jarbolom zamiče u ševarje. Grad s najvećim brojem
samoubistava ne treba još i moje, reče on, pokazujući
glavom ka povorci, i u naše prijateljstvo ponovo
vrati smisao..
Subotica, 2019.
***
TRI RATNA DRUGA
Draganu i Draganu
Po limenim krovovima subotičkog predgrađa sačme
zimske kiše. Kroz vjetar stajsko đubrivo i ljudski
izmet. Pokraj zatravljenog bunkera seoska knjižnica.
Tu sam na kraju hodnika našao svoju prvu dječiju knjigu,
odbačenu i bez korica, kao prvu ljubav. Dobio sam je na
dar. Sa zanosom i strepnjom sjedam uz usijanu bubnjaru
i otvaram je, ulazim u nju, a onda – odustajem. Nije to
To, velim prijatelju kod koga ću noćiti prije nego pođem
na rezidenciju za pisce. Džaba se trudim, ne osjeća me.
Umorni od naših međunacionalnih nesporazuma, nas
dva napokon liježemo u svoje buđave ćoškove. I sasvim
mi je udoban ovaj ležaj u kom se nedavno, u nekoj svojoj
pauzi od migrantskih lutanja, ubio zajednički prijatelj.
Nisam mu bio na sahrani, i sad ga svu noć slušam nad
krevetom: Bolje bi ti bilo da ideš u neku rezidenciju za
čitaoce. Da se naučiš čitati. Čitati! Rezidenciju! Da odeš!
Za čitaoce! Ne znaš čitati! Kako ćeš pisati?
Rezidenciju…
Ujutro, kroz prozor krpe snijega. Iz kuhinje toplota i miris
jaja sa slaninom. Hej, ima li kakva rezidencija za čitaoce,
dovikuje prijatelj s mojom knjigom u rukama. Da se naučiš
čitati. Kako ćeš pisati, ako ne znaš čitati?
______________________________________________________________________
NED IBRAHIMOVIĆ završio je Pedagoški fakultet u Osijeku i televizijske studije na Media-akademiji u Hilversumu (Nizozemska). Utemeljivač i glavni i odgovorni urednik časopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Difference (www.nedibrahimovic.com). Nagrađen prvom nagradom Fondacije za kinematografiju BiH za scenarij za igrani film ”Kuća na otoku”. Nagrađen nagradama Fondacije za izdavaštvo BiH za knjige pjesama ”Mala povijest smrti i pisanja” (2016) i ”Obiteljske i druge strašne pjesme“ (2020). Objavio romane ”Inkapsulirana tijela“ (Buybook Sarajevo 2014) i ”Kuća Teodore K” (Fraktura Zagreb 2019), knjigu putopisnih eseja ”O poeziji, pticama i drugim varkama – Američka predavanja” (Rabic Sarajevo 2011) i knjigu filmskih kritika i eseja o bosanskohercegovačkom filmu ”Bosanske filmske naracije, dokumenti o raspadu” (Bosanska riječ Tuzla 2012). Živi u Tuzli.
čovjek-časopis 