Tag: Nataša Skazlić

Čekamo pred Franšom. Crveni se tramvaj sporo spušta niz ulicu, očigledno je imao nesreću, odlazi u garažu pa u otpad, pretpostavljamo. Boja je na mnogo mjesta oguljena, lim je iskrivljen i pod upravljačkom kabinom i bočno, ali putnici su unutra, ima ih barem petnaest.
– Ovaj prometuje redovno. Tatra KT4, imamo ih mi još nekoliko, ali u mnogo boljem stanju. Nije to baš normalno, izginut će im ljudi.
– Da ikako mogu, sad bih ga popravila.
– Zašto?
– Ne znam. Osjećala bih se bolje. Znam da zvuči glupo, ali zamisli da smo ugledali sjajan japansko crveni tramvaj s blistavim kromiranim dodacima. Kako bi se osjećao?
– Vjerojatno bih nešto opsovao. To stvarno ne bi bilo u redu.
– Bilo bi najbolje da je prosječan, onako kao naši. Ni spektakularno nov, ni olupina.
– Ne, mislim da je baš u redu što je olupina.
– Pa nisu ti ljudi krivi.
– A tko je kriv?
– Sigurno ne ovi.
– To ne možeš znati.

Gubi se u njegovom zagrljaju. Zaplakala bi da nije toliko napeta, ali ovo nisu ta vrata. Gomìlā još stresa i suza u tijelo. Grli mene. Govori mi da sam lijepa. I ti si lijepa, kažem. O, ne, ne, ti si ljepša. Prihvaćam jer mi se učini da joj je to važno. Muškarac pruža ruku. Zove se Milan. Djeluje nježno i krhko kao što to mogu samo visoki, krupni muškarci. Njegov je stisak čvrst, ali pažljivo doziran.
– Hajde da ručamo – pozove.
Trčkaramo do ulaza. Hladno je.

Brusketa Franš – guščja jetra s crnim tartufom, carpaccio od bifteka, plata kozjih sireva i junećih pršuta, kajmak. Sanja pita hoćemo li mešano za glavno. Hoćemo, miješano je uvijek dobro, i vi znate, čim predlažete. Tri konobara nose pladnjeve s biftecima, pa saltimboccu, Stroganof, opet guščja jetra. Pogledam Zvonca, nama je nešto drugo miješano. Dolazi još jedan konobar, nečujno spušta novi pladanj – uštipci, vješalice, pljeskavice, neki nepoznati mi zamotuljci, janjeći ili kozleći kotleti, maleni, za zalogaj. Miriše roštilj. Salate kojekakve posvuda. Hrskavi krumpiri, zapečeni grah, topao kruh, pogačice sa čvarcima.
– Još netko dolazi? – pitam
– Poneti ćemo kući – govori Sanja – Nismo znali kolike su porcije.
Zvonac me trkne nogom, pomirljivo ga potapšam po bedru.
Restoran je lijep, zima je pa ne možemo u vrt, ali čujem šum vode koja se prelijeva u nešto metalno, baš tu pod prozorom. Divno je leti, svakako ćete još doći.
– Pogledaj – Milan mi pokazuje jelovnik u kojemu su posebno istaknuta maslinova ulja – Čak tri iz Hrvatske. To su sigurno dalmatinska.
– Sva tri istarska – kažem. Objašnjavam mu razliku, a onda prelazimo na pršute. Zainteresiran je. Volio bi da jednom odu živjeti na selo. Ne, ne razmišlja o uzgoju svinja. Priča mi anegdotu o nekom Leskovčaninu na letovanju u Rogoznici i zabuni oko duvanja i puhanja vetra. Ne čujem dobro, sad je već poprilična gužva, ali smijem se. Toči mi Dingač. Pita me što radim, koliko smo već zajedno i planiramo li nešto, Sanji se sviđam, kaže. Gura mi menu otvoren na stranici s desertima. Zvonac se pridružuje, biramo s nevjerojatno duge liste, prislanja prst, čitam: Banana „Split“. Zatomljujemo smijeh, okrećem stranicu, a tamo je popis vrsta soli. Nude i iransku i britansku, nema paške, ni sira ni soli. Nije nam jasno zašto su navedene te soli. Naručiš, valjda, biftek s plavom perzijskom ili crvenom sicilijanskom.
– Nema žita sa šlagom – šapne mi.
– Ima kesten pire – odgovorim.
Sjedimo ovdje već treći sat, ne prestajemo jesti.
– Što znači Franš? – pitam Sanju
– Nazvan je po ulici, ovde u blizini, a reč je o nekom francuskom generalu iz Prvog svetskog rata koji je osobito gotivio srpske vojnike. Glupost neka, kao i sve.
– Pod njegovom je komandom probijen Solunski front i oslobođena Srbija. Dobio je titulu srpskog vojvode. Dobro Sanja kaže, glupost neka. Hajde da krenemo. Hoćemo li?

Kuća je stara, udobna prizemnica. Gledamo filmove. Najprije Mi nismo anđeli, a onda Maratonce po ne znam koji put u životu. Valjamo se po trosjedima, pijemo, pjevamo. Sanja ne skida osmijeh. Sve je dobro, sve je kako treba biti.
Na zidu pored televizora u ružičastom je okviru uvećani ultrazvučni snimak. Vidi se profil bebe, prćast nosić, brada, visoko čelo. Ne pitam ništa, ali Milan vidi.
– Izgubili smo bebu. Bila je sama – zadrži pogled na Sanji – dok sam bežao od mobilizacije. Dolazili su svaki dan, mesecima. Tako. Zabole njih za život.
– Pusti. Ajd nećemo sad – kaže Sanja pa počne grcati i odjuri u kupaonicu.
Milan krene za njom – Izvinjavam se, samo vi gledajte. Desi se još nekad, sad ćemo mi.

Ležimo kao nasukane jadranske tune u krevetu apartmana kojeg su pripremili za nas. Prsti su nam isprepleteni pod pokrivačem. Steže me.
– Evo časna riječ, da mogu sad bih im kupio crveni Shinkansen bullet s kromom visokoga sjaja. I japanski i japansko crveni pa neka osvoje Beograd ili svijet, u inat ili na radost, kako god hoće.

– iz zbornika natječaja/konkursa za kratku priču “Trenutak kad je meni počeo mir”, ForumZFD, 2023. –

___________________________________________________

NATAŠA SKAZLIĆ rođena je u Puli. Autorica je zbirke pripovijedaka Oni, humani bestijarij (prvo izdanje Aora, Zagreb 2008., urednica Nela Milijić; drugo izdanje BEK – Besplatne elektroničke knjige, Zagreb 2019.) i romana Bidon (Hena com, Zagreb 2015., urednik Davor Šišović). Osnivačica je i voditeljica Kreativnog pisanja, u sklopu kojega podučava pisanje proznih tekstova. Živi u Zagrebu.

Kada umreš, najprije ti dozvole da vidiš kako se to dogodilo i kako to sad izgleda. Nitko ti ne dođe i napiše dozvolu, ali znaš što je red, što se smije, a što ne. Uglavnom, puste te na miru. Ako te zanima, možeš ostati dugo na tom istom mjestu ili otići pogledati i neke druge ljude, tatu, noneta, čak i Tita. Ti letiš, a ne plašiš se da ćeš pasti i ne moraš upravljati krilima, kao vjetar si bez imalo ičega u sebi, bez prašine ili lišća, a opet si pun kao da si živ, vidiš, a živi te ne vide i možeš se igrati igara koje poznaješ, možeš jesti frigane kolačiće, ali ne možeš ih žvakati ni gutati, ne možeš obući haljinu niti obuti lakirane crne cipele, ali sve to možeš zamisliti pa ti je svejedno, i bolje ti je da odmah nakon sprovoda odeš nekuda gdje te nitko ne zna i gdje žive drugačiji vjetrovi. Znaš što je dobro, a što ne i što si pogriješio i što trebaš popraviti. Dobiješ svoju dugu s mnogo više boja i u njoj sve piše i znao bi pročitati sve da i nisi naučio slova. Dobiješ svoju kuću s namještajem bez sindikalnog kredita, zidove od rozenkvarca, trešanja, jagoda i čokolade koliko poželiš. Možeš doći u Pulu, sjesti na vrh Augustova hrama i vidjeti da su na Forumu zamijenili izlokane ploče novima, možeš sjesti na kamenu klupu, ali ne možeš klatiti nogama, jer ih nemaš. Možeš otići u kortu i vidjeti kako je ustvari mala i kako sjećanje mijenja proporcije. Smiješ otići u Lindar na godišnju skupštinu vila ili u Pazin na Festival fantastičnih priča. Možeš posjetiti i grobove, vidjeti da na nekima ima cvijeća, a negdje baš ništa. Možeš posjetiti i svoj grob, vidjeti kako ti ime izgleda i sviđa li ti se mramor koji je tata birao, a svidio mi se taj Rosa Perlino, i ime mi se svidjelo. Ako baš želiš, možeš vidjeti i mamu.

Spomeneš li nekome na Zemlji sprovod, to bude tužno čak i kad kažu da je bilo lijepo. Moj sprovod nije bio baš lijep. Pred grobljem su se najprije okupila djeca iz razreda, neki su došli sami, a neke su dovezli roditelji, šutke ih predali Gerovici i povukli se negdje otraga da bi ih kasnije opet potrpali u automobile i vratili kući. Oriana je sa svojima odmah nakon sprovoda išla kod none u Šibenik pa im je na autu bio privezan narančasti gumeni čamac, a iza zadnjeg stakla jasno se vidjela žuta Coppertone lopta. Nitko nije znao kako se točno treba ponašati pa ipak nije bilo povlačenja za kečke kao što bi bilo uobičajeno dok se nešto čeka u četveroredu po šest. Sad ih je u razredu bilo dvadesetčetiri. Alida iz treće klupe do prozora je kopala nos, malo jela, malo brisala o plavu haljinu, Evelini su se stalno uvlačile gaće u guzicu i ja sam pametno u sebi zaključila da bi joj bilo bolje da se ne rita toliko. Tek sad sam primijetila kako Ediju smiješno stoje kratke hlače iz kojih vire supertanke nožice u soknicama i sandalama i kako debeli Klaudio jezikom skida znoj nakupljen na nausnici, a to je sigurno i prije radio, za vrijeme tjelesnog na primjer. Sutra će se uvečer većina njih naći u Koparskoj na Tanjinom rođendanu i nitko me neće spomenuti. Uopće, o mojoj smrti ili životu se baš neće govoriti. Bilo bi normalno očekivati da će muževi malo bolje motriti svoje supruge i njihove očeve, da će roditelji malo više vremena provoditi sa svojom djecom, a manje ih tući, ali ništa se slično nije dogodilo već je svatko u tišini, bez da podijeli svoje misli s drugima, našu obitelj proglasio pomalo ludom nalazeći posvuda jasne znakove koji su to potvrđivali. Bekavci nisu došli pa je Melindu dovela teta Sandra. Držala ju je za ruku tako čvrsto da su joj bijelili prsti pod stiskom. I lice joj je bilo bijelo u tamnomodroj haljinici s kukičanim štirkanim ovratnikom obojanom u ruskom čaju. Ja sam ipak bila bjelja, ali to nitko nije mogao vidjeti.

Naprijed su nono i nona iz Pazina, oboje u crnom, stari i umorni, povijenih leđa, kao gavranovi. Ispred njih je tata u svom crnom svečanom odijelu, njegova je, inače tamna put, sada žute boje djevičanskoga ulja. Dan je vedar i vruć. Nema muzike osim one koje stvaraju koraci na šljunku. Nitko ne jeca, ako i ima suza, one nestaju u trenu ispijene od sunca. Susédi se drže skupa. Tijelo mi je u bijelom sanduku, bijelo cvijeće je na njemu i mnogi nose bukete bijelih karanfila, gerbera i ruža. Obukli su mi novu haljinu koju je teta Triještina donijela iz Trsta. Da sam kako mogla, poljubila bih je, jer je haljina bila moderna, bez puf rukava, bijela, duga, s tankim modrim remenčićem, a imala sam i takve kožne cipele s malom petom, bez soknica. Da se mamu pitalo, to sigurno ne bi dozvolila. Sprovod stvarno nije lijep, jer se svi znoje, jedva čekaju da završi i zrak je gust kao puding od vanilije, ali je nekako svečan, zelen i bijel. Sjedim u krošnji debelog čempresa točno iznad rupetine u koju će me strpati i pravim se da sam ptičica. Kada je tiho i nitko ništa ne radi već se nešto čeka, ja pjevam. Teta Triještina gleda gore i malo se smješka, oči su joj sakrivene velikim crnim naočalama. Zrmani z Gračišća gledaju u pod, Ivica iz razreda, za glavu viši od drugih u tom malom grozdu, uporno gleda pred sebe kao da su mu tako naredili. Dolje s druge strane, iza mene, čitav je školski zbor. Kada se lijes približi otvoru, počinju u falsetu pjevati Zeko i potočić i to zvuči strašno. Ja nikako ne volim tu pjesmu, ne znam koja je budala to izabrala. Tata teško diše. Više nisam ptičica, spuštam se kao ljuskica prhuti na njegovo rame i govorim mu da sam dobro. Njegova je tuga željezni štit princa Valianta. Vičem, grlim ga, trudim se svim silama reći mu nešto što će ga utješiti, ali ja mrtva više sam ovdje nego on. Žalosti iz cijelog njegovog života sada stoluju u toj glavi, ne daju mu da čuje. Tužna sam, jer ne mogu napraviti ništa, a oni idioti pjevaju sve glasnije. Odjednom sam nekako odrasla.

U petak, 1. srpnja 1977. godine u 16.45 moje tijelo je pokopano na groblju Monte Ghiro koje je dobilo ime po puhovima koji su valjda nekad ovdje živjeli. Za tu je Novu godinu Tito otplesao posljednji ples s drugaricom Jovankom koja mu je sad bila žena i imala je ukras oko punđe koji joj je plazio po vratu i očigledno joj smetao. Za tri tjedna će Neda Arnerić dobiti Srebrnu arenu za ulogu u filmu Ispravi se Delfina, a tata će mnogo godina kasnije tvrditi da je zaslužila Zlatnu iako se ni Mileni Zupančić baš ništa ne može zamjeriti. Da se mene pitalo, sve ih je trebao dobiti Slavko Štimac za Vlak u snijegu i Salaš u Malom Ritu, a ne neku smrdljivu diplomu za spontanost i vedrinu. Pa da, to valjda znači da ne trebaš biti spontan za Zlatnu arenu. Nekako u isto vrijeme će u Studiju izaći članak o Atomskom skloništu i, ma koliko Puležani bili protiv njih, uskoro će postati poznati i slavni. Tata ih neće slušati. Posjećivat će grob svakodnevno, rjeđe, sasvim rijetko, nikada više. Baš kao i ja.

Poslije sprovoda komadi rečenica ispadaju šljunkom, mramorom i glatkim asfaltom, krckaju i škripe:

brižan čovik

mi se s’e zajilo med nogami

preteplo je

jesmo poneli dušeke

homo, levaj se

je kasno za poć na more

ona je sad pod zemljom

ptice su pjevale

čut će me zboraši

jebeš ga, nije ovo lako

Šinjori Luciji je za vrijeme sprovoda pukla cijev u stanu i sve ovo vrijeme se voda razlijevala kuhinjom, natopila do pola tepih u dnevnoj, a pola sata kasnije će se pojaviti prve naznake mrlja na Vukosavinom stropu. Šinjora Franica u žurbi je peglala svilenu ljetnu bluzu i ostavila peglu uključenu. Nije se dogodilo ništa osim nježnog žutila na pamučnoj podlozi. Čitavu situaciju je sa zida nadgledala preparirana sova. Teta Sandra je po mislima premetala svoje žalosti i nije ju začudilo što je neki susjedi nisu pozdravili praveći se da je ne vide ili da su obnevidjeli od tuge. Dva sata kasnije čitava je Orianina obitelj poginula u saobraćajnoj nesreći kod Kraljevice, dušeci su bili poprskani krvlju. Nju nisam vidjela, valjda je otišla negdje drugdje. Zrmani z Gračišća nisu progovorili sve do sutradan, nisu si međusobno poželjeli ni laku noć. Mogla bih reći da je prava riječ za takvo njihovo stanje osupnutost. Smrt iznenadi preživjele, ali umrlog mnogo više iznenađuje život, jer nastavlja to činiti i u smrti. Pa tko je onda jači?

_______________________________________________________________________________

Protagonistica romana Bidon je djevojčica koja se nakon smrti „vraća“ u zavičaj, u Istru, da osvijesti ključne trenutke djetinjstva koje joj je bilo naprasno, grubo prekinuto. To romanu daje jaku dozu napetosti, a čitanju karakter detekcije – jer, što se to tako strašnoga zbilo kad sve teče tako mirno, tako vedro, tako normalno? Važna odlika knjige dojmljivo je stapanje atmosfere prostora, psihologije likova i njihovih postupaka, koji od dočaranog emocionalnog stanja često odudaraju, pri čemu je motiv prešutna prihvaćanja sudbine i odluke drugoga, čak i kad je to na vlastitu štetu, vrlo bitan za dramaturgiju romana. Dijaloškom karakterizacijom junakinje kroz interakciju s roditeljima, djedom, bakom, susjedima i drugom djecom u vedrome je tonu postavljen temelj za razumijevanje vremena i prostora – Istre 1970-ih. Točnije, Pule kao arhetipa većeg provincijskog grada i arkadijske idile unutrašnjosti Istre, obilate legendama o nadnaravnim bićima, a koja postaju važnim pobočnim likovima ovoga poezijom i magijom oplemenjenog romana. Povjerenje djeteta je bezgranično, njegova vjera u ljude nenarušena je dvojbama odraslosti, i iznevjeriti to povjerenje znači utrti put ka tragediji. Ali, kad blisko okruženje prožme silovit, katarzičan užas spoznaje o iznevjerenom povjerenju, što biva s djetetom-žrtvom, ako vlastita obitelj i nju samu optužuje? Radi se o mučnoj temi koju je teško premostiti racionalno, ne može se o takvim stvarima napisati priručnik, ali može roman, prekrasan, dirljiv i potresan – kakvoga je na sjajan način stvorila Nataša Skazlić. (hena. com)

NATAŠA SKAZLIĆ rođena je u Puli, gimnaziju završila u Zadru, studirala Jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 2008. godine objavljena joj je zbirka kratkih priča Oni – humani bestijarij. Prozu, poeziju i eseje objavljivala u periodici. Živi u Zagrebu i Tihina je mama.