– Ajde, Matulova, sidi u kabinu, tote ne puše – govori mi mirnim glasom u pet ujutro, netom prije izlaska sunca. Čvrstim stiskom prebire crna zrnca krunice. Ruke su joj prekrivene staračkim pjegama, a nokti izuzetno lijepog oblika.
Vožnja ribarskim brodićem traje tri sata. U kabini se jače osjeti miris brodskog motora i, uz lošiji pogled na more, to je jedini razlog zbog kojeg nevoljko ulazim.
Sjedam pored nje, na krutu dotrajalu deku, smeđih tonova. Svakim dodirom drvene klupe osjećaj pod prstima mi je hrapaviji. Kao da kristaliziraju od soli. Kroz prozore se slabo vidi, na njima su osušeni valovi.
Gilia malo govori. Sve na njoj je nepomično osim usana, iz kojih većinu vremena ne izlazi glas, već se samo pomiču u ritmu molitve. Usavršila je tišinu u svojih preko devedeset godina.
Brod se ljulja, osjećam mučninu, ali ne govorim. Ona to primjećuje i govori mi:
– Lezi i gledaj u krov kabine. Ja kad bi putovala onin autobusima, stavila bi kumpir vako u džep – rasklapa ruke, prekidajući molitvu.
– I onda kada bi mi bila muka, lipo bi ga uzela u ruku i muka bi prošla. U brodovima je lipše. Na moru si, nema ti šta biti mučno – govori mi ona, koja je rođena na Božić. Vjerovala je da onima koji su rođeni na Božić tijelo nakon smrti ostaje čitavo.
Ležim i gledam u krov kabine. Zvuk motora je jednoličan, a na njegov miris se navikavam. Pogledam je svako malo. Nepomičnu u crnoj suknji i crnoj bluzi, sa smeđom maramom na glavi ispod koje se nazire bijela pletenica, omotana oko glave kao lovorov vijenac. Stare ruke s lijepim noktima prebiru zrnca krunice sva tri sata putovanja. Jagodice prstiju joj blijede pod stiskom zrna. Ostala je navika držanja motike i povlačenja migavice. Gledam te lijepe nokte.
Njezina kći bi mi govorila:
– Ve kakove nokte ima Gilia. Moji su radnički, ka očevi. A ve Gilijine, ka da je manekenka.
Zamišljam ih krvave. Gilia je bila seoska primalja. Gilia je oblačila mrtve. Bila je doček i ispraćaj na malome otoku, koji je čitav vijek čekao svoj prvi svjetionik. Gilijina ruka bi te dovela u život i njezina ruka bi te pripremila za odlazak.
Stižemo na otok na drugom kraju arhipelaga. Blagdan je Sv. Lovre. Nasmiješena je za čelom stola za kojim sjedi nekoliko generacija. Pjevaju. Promatra ih i umače kruh u bevandu. Čisti ribu napamet. Bez gledanja zna gdje se nalazi svaka kost. Nije govornik, ali je slušatelj. Nema ni jednog zuba. Kaže da joj je zubno meso skoro jednako jako kao da ima zube. Najstarija je za stolom. Najstarija je za svakim stolom.
Prebirem po tanjuru. Čekam da završi ručak kako bih mogla obilaziti štandove s igračkama i nakitom. Gilia me promatra i nakon nekog vremena mi se obraća.
– Ajde, Matulova, poij nešto. Ve kako je lipa riba.
Ne jede mi se.
– Manđare, Matulova. Slabe su ti ruke.
Ne mogu više.
– A onda pojubi žlicu i ostavi. Peri pivcu noge!
Sretna ustajem od stola. Dobivam jedan od njezinih blagoslova. Odlazim razgledavati kičaste drangulije na štandovima. Tražim lančić s početnim slovom svog imena. Ne nalazim pravo slovo i kupujem slovo Z, jer kad se polegne izgleda kao moje. Vrtim lančić u ruci i nehotice udaram njime u ogradu. Ispadaju cirkoni iz slova Z.
Sedam mi je godina. Baba mi raščešljava kosu i govori kako je gusta. Pletenica bi bila široka četiri prsta. Češalj zapinje na potiljku. Jaučem. Gilia govori:
– Ki će kose gojiti, triba suze roniti.
*
Gledam joj pletenice. Pitam se koliko se naplakala.
Pratim je doma. Dvanaest mi je godina. Drži se čvrsto za moju nadlakticu. Poziva me do svoje sobe. Obično je ostavljam pred vratima.
– Matulova, oćeš li me plakati kad umren?
– Šta pričaš? Pa ti ne možeš umrijeti.
– Svi umiru, Matulova. Vidi, ‘vu veliku krunicu sam dobila od Pape.
Krunica visi na zidu. Uzima je i ljubi prije nego mi je daje u ruke.
– Siti se da ju stave s menon kad će me voditi u cimitor.
– Ne brini, baba.
*
Odrezali su joj pletenice. Svaki početak kraja započinje rezanjem kose. Gledam je s vrata. Prvi put je vidim u spavaćici. Nisam znala da ima tako bijelu kožu. Oko kreveta su joj kćeri, snahe i nećakinje. Kažu da ne prepoznaje ljude. Ne znam što mi je činiti. Trebam li je obići u tišini ili pustiti na miru.
– Gilia, evo doša ti je neko. Je li znaš ki je? – govori jedna od kćeri.
Usmjerava glavu prema meni. Nasmiješila se.
Obuzima me nelagoda. Strepim čije će ime izgovoriti. Hoće li me nazvati nekom susjedom iz mladosti.
– A kako ne bi znala ki je. To je ‘na Matulova – izgovara, kao da se to podrazumijeva.
Umire. Odlazi u snu. Cijelu noć bdiju uz nju. U lijes, koji je sa zakašnjenjem pristigao s kopna netom prije početka sprovoda, prebacuju je oni koje je dovela na svijet.
Stiže i križ na kojemu piše ime Gilia Humberta. Do tada nisam znala da joj je to puno ime. Ljudi koji su prolazili kroz kuću, bili su svjedoci njezinog sna i tišine, a ne njezine smrti. Izgledala je kao da samo spava. Tražim pogledom krunicu. Na sigurnom je, omotana oko njezinih ruku. Dodirujem joj ruke. Drvene. Hladne. Nisu sklopljene, već su jedna na drugoj. Jedva podižem jednu, tek centimetar, i stavljam medaljicu s nekim svecem. Znam da nije od viška i da bi joj bilo drago. Gledam joj nokte. Tako su lijepi.
Dolazi svećenik obučen u bijelu albu. Nosi tamjan. Škropi ju blagoslovljenom vodom i započinje antifonu:
– Ako na bezakonja budeš gledao, Gospodine: Gospodine, tko će opstati.
Pridružuju mu se pjevači, držeći u rukama Oficij za mrtve. Stranice s kojih najčešće pjevaju, obilježene su papirićima. Započinju pjevanjem psalma 129.
– Iz dubine vapijem k tebi, Gospodine.
Komuniciraju pjevanjem. Završavaju antifonom:
– Ako na bezakonja budeš gledao, Gospodine: Gospodine, tko će opstati.
Pokušavam se sjetiti nekih njezinih grijeha. Teško mi ide.
Povorka se sprema na kretanje nizbrdicom.
Jedan od njezinih praunuka uzima metalni križ i smješta se na čelo kolone. Iza njega kreću muškarci, po dvojica s razmakom. Žene uzimaju vijence i popunjavaju razmake između muškaraca. Zatim koračaju pjevači i iza njih svećenik s pratnjom. Iza svećenika je Gilijin lijes, a iza lijesa uža rodbina. Zadnje koračaju žene. Koračamo u koloni, slijedeći njezinu tišinu, koju je usavršila u svojih skoro sto godina. Osvrćem se na najstrmijem dijelu nizbrdice i gledam u nastavak imena na križu.
– Ajde, Matulova, šta si stala – govori mi ženski glas iz kolone. Lica se ne sjećam.
Prolazimo pored crkvice na središnjem dijelu otoka. Na zidiću bi sjedile poredane žene u crnini, čekajući početak krunice, svaka sa svojom oko ruke. Bila je jedna od njih i za sobom ostavlja prazno mjesto. Odlaze jedna po jedna, kao crne figure u šahu.
Zvone zvona. Nebo je vedro. Uskoro je vrijeme za branje maslina. Kolona korača, čuje se Oslobodi me Gospodine, zatim Zdravo Marija. S lijeve strane je polje s bunarom u kojemu se miješaju slana i slatka voda. Zamišljam joj okus. Smokve čekaju na nove plodove, na novo cvjetanje iznutra. Prolazimo uz more, bez zastajkivanja. Otvaraju se crna metalna vrata, zavezana konopcem. Gilijin lijes prolazi uz crkvicu. Uz nju su pokopana mrtvorođena i rano umrla djeca. Nastavljam razmišljati o bunaru i nestašici pitke vode. Svako tijelo je jedna postaja. Muškarci u bijelim košuljama i dalje pjevaju glagoljaške napjeve:
– Promislimo braćo šta smo, razmišljajmo zemlja da smo, čast i dika njenog tila, bit će skoro kano gnila.
Ne plačem. Uvjerena sam da će joj tijelo ostati čitavo, njoj rođenoj na Božić.
Vraćam se natrag, preko Maslenice. Strepim od vijugave ceste preko Velebita. Zavlačim ruku u kaput. Primam krumpir u ruku i gledam prema moru, dok mi ne nestane iz vida i nakon toga zatvaram oči, da slika ostane.
– Na moru ti nema šta biti mučno – zamišljam kako mi govori, Gilia sa smeđom maramom na glavi ispod koje se nazire bijela pletenica, omotana oko glave kao lovorov vijenac.
____________________________________________________________
NATAŠA MATULIĆ rođena je u Zagrebu 1988. godine. Završila je Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je stekla akademski naziv magistre Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te radi u struci. U Centru za kreativno pisanje pohađa nekoliko ciklusa radionica romana te piše poeziju i prozu. Na mrežnom natječaju CeKaPe-a, 2013. godine osvaja prvo mjesto za poeziju. Do sada je objavila radove u PiK-ovim zbirkama Poezija zlatnih stihova 3 i Poezija nošena morem. Finalistica je književnog natječaja za kratku priču Marija Jurić Zagorka, 2023. godine. Majka je dječaka koji nosi ime jedne rijeke.
(MKL)
čovjek-časopis 