Tag: Namik Kabil

Primijetio sam već ranije, i sličnu stvar sam čuo više puta u različitim okolnostima, kako se Bošnjaci generalno, muslimani, makar malo u srcu ozare kada u nekoj pustahiji vide zaboravljeni minaret, bez obzira što možda uopšte nisu vjernici. Neka džamija, pusti ti to, neka ih, ponavljaju dok zamišljeno odmahuju glavama i neodređeno obrvama pokazuju put neba. Ima u tome nečega životno pragmatičnog jer da je ovaj minaret u prošlom ratu nekim slučajem srušen, i onda u međuvremenu nije obnovljen, moguće da se ja sada uopšte ne bih vozio ovim putem jer bi ono što se naziva bezbjedonosno-sigurnosna situacija vjerovatno bila drugačija. Možda ovo zvuči kao još jedna poznata i uvrtnuta paranoja, ali istovremeno znam, na svojoj koži sam naučio, da to i nije daleko od istine.

Prolazeći taj dan kroz Koteze, sjetio sam se izbjegličkog iskustva, američkih godina, kada su se slični ljudi zbijali zajedno, u glavama još uvijek u stanju zbjega bez obzira što su se dokopali sigurne teritorije i kako je to zbijanje popuštalo kada smo počeli osjećati da više nismo u opasnosti. I nakon nekog vremena, opet se nađeš u društvu poznatih zemljaka sličnih imena, sjećate se kako ste zajedno stigli i bez obzira što ima u tome nepatvorene ljudskosti, čini ti se da mimo tog evociranja i nemate previše drugih dodirnih tačaka. Nakon što instinkti preživljavanja popuste, ljudi se raskrave, sve manje su dio grupe, a sve više pojedinci, i njihovi osobni karakteri jasnije se ukažu. Pročitao sam u jednoj knjizi, mislim da se zvala ‘Enciklopedija judaizma’, kako je neki rabin rekao da je “problem” Jevreja u Americi što nema progona jer su u toj državi slobodni i integrisani u društvo. To je zvučalo zastrašujuće, ali i opako istinito, kada čovjek malo bolje razmisli o tome, ili ako mu je stalo da se neka grupa zbija i drži zajedno. Slično je i sa nama, da nije bilo rata, rušenja i progona, možda uopšte ne bih znao za ostatke stare džamije u Kotezima i zapravo se ne sjećam da ih je neko prije uopšte i spominjao. I onda dođeš do onih opasnih zaključaka, opštih mjesta, da nije svako zlo za zlo, da smo nešto naučili, osvijestili, i tako dalje i dublje. I onda takvi zaključci, kao u spomenutoj enciklopediji, zvuče poznato i zastrašujuće.

Ali uprkos svemu, meni je drago kada vidim da je kamena ruina u Kotezima još uvijek u životu, bez obzira što to osjećanje i dalje samo djelomično razumijem. Kao da mimo spomenute pragmatične, bezbjedonosne procjene da je put prohodniji ako je džamija i dalje tu, proviruje i zaboravljeno sjeme davnih predaka kada su se minareti zabadali kao zastavice na karti dok se carstvo širilo i teritorija osvajala. Daleko sam otišao, predaleko, reći će neki, ali sam ubijeđen da su tragovi istorije zabilježeni u zagrnutim brazdama podsvijesti bez obzira što je to nama danas možda slabo razumljivo i čitljivo. Tješi me da mi je na sličan način drago kada krajičkom oka ugledam malu kamenu crkvu koja se desetak kilometara nakon Koteza ukaže sa lijeve strane u brdu u Dubljanima. Drago mi je to skromno zdanje koje me uvijek nanovo iznenadi jer izgleda kao da je iz samog krša izniklo. Stoji i ne miče se na osami i ne pamtim da sam ikada u blizini živa čovjeka primijetio. Kada se vozim cestama ispod, imam osjećaj da me ova mala crkva u Dubljanima ispod oka gleda i nijemo pozdravlja, a onda i ja njoj uzvratim jednim kratkim pogledom. Znamo se već prilično dugo.

Čim sam ušao u kuću, sumnjiva mi je bila tišina dok sam napeto osluškivao zvukove sa sprata. Osluškivao sam uprkos činjenici što je bilo nerealno da poslije tri mjeseca nakon što sam postavio zamke začujem nešto kao batrganje ulovljene zvijeri. Ali pusti šta je realno, dobro sam zapamtio kako sam prošli put iz daljine registrovao ono neobično šuškanje, ali sam ga ignorisao i tek naknadno shvatio odakle je dolazilo. Ali ovaj put kao da se ništa nije čulo, dao sam sebi još malo vremena, stajao i osluškivao. Na kraju, ipak mi se učinilo da izdaleka dopire nešto kao prigušeno električno zujanje, neobično prije svega, u momentu je zvučalo kao pokvareni frižider, ali nisam više bio siguran da li to meni u mislima zuji ili stvarno sa sprata dolazi neki takav zvuk. Ova kuća puna je zamki i prikaza, nikad ne znaš da li je to u glavi, na spratu, u potkrovlju, u garaži, ili nije nigdje, ni u glavi, već se u trenutku samo pričinilo. Sjećam se da je moj otac jednom otišao u potkrovlje sa pendrekom u ruci, nakon što smo čuli zvukove s tavana koji su ličili na ljudske korake. Kada je zakoračio u potkrovlje, nešto je krenulo prema njemu, zamahnuo je i shvatio da su u mraku panično zalepršali golubovi koji su se tu sklonili. Imao je pendrek u kući, tek sada mi je to došlo do pameti, da, sjećam se tog pravog, crnog, policijskog pendreka, s malim pljosnatim učkurom pri vrhu koji se obmota oko šake. Svašta je nas ovdje očigledno progonilo i nije to od juče, izgleda da nije samo do mene, već je dio porodičnog, a moguće i šireg naslijeđa. Imao je prilično i oružja, nekoliko pušaka i dva pištolja, iako nije bio lovac, sve je bilo legalno i početkom rata, već negdje 1991. godine, uniformisani ljudi uredno su došli, sve to po spisku odnijeli i nikad poslije vratili. Pod izgovorom neke konspirativne predostrožnosti, a ja se do danas ne mogu oteti utisku da je tih godina sve više vonjalo na pljačku i otimačinu, pod krinkom navodne opasnosti i nekih drugih manje jasnih izgovora. Na početku tog nevremena, ranih devedesetih godina, isprva je to još uvijek bilo koliko-toliko učtivo, ali samo na početku, jer se ubrzo ta sumnjičava učtivost strmoglavo srozala i potpuno iščezla. Ne dugo poslije, ljudi su nerijetko ubijani u svojim kućama, u dvorištima i avlijama, da bi ih na taj način lakše zaobišli i pokrali, mrtvi se nisu mogli oduprijeti i nisu mogli dalje priču širiti.

Čim sam otključao vrata banje i zakoračio unutra, zapahnuo me je smrad kakav nisam prije doživio, praćen zujanjem debelih muha koje su u zraku kružile poput sićušnih lešinara. Nije bilo nikakvog električnog zvuka, već samo ove velike, odvratne muhe. Sve mi je odmah bilo jasno, mahinalno sam napravio korak unazad prije nego sam i pokušao vidjeti šta se desilo; zatvorio vrata, ponovo ih zaključao i skoro mehanički, kao navijen otišao da obiđem ostatak kuće. Svakako sam imao drugog posla i bez toga, a znao sam da me u banji čeka nimalo ugodan prizor. Trebalo mi je da se saberem, nikad kraja sabiranju, i pronađem snage za dalje. Mi se, izgleda, cijeli život suočavamo, ili okrećemo glavu, prigovaramo i zvocamo, ali se ipak na kraju vraćamo, svjesni da sami moramo završiti neke stvari, bez obzira što nam se ponekad čini da nismo dorasli situaciji. Zzzzzzz, i dalje je prigušeno dopiralo, ali sada sam tačno znao odakle taj zvuk dolazi.

Ostatak kuće izgledao je kako smo ga ljetos, prije Pelješca ostavili, očigledno niko u međuvremenu nije ulazio, ni duhovi ni sumnjiva agencija Sekuritas, mada to oni naravno ne bi priznali. A opet je jednostavno, da su ulazili, osjetili bi smrad, bez greške. Ali to je ta država, taj grad, agencija i drago mi je da neće još dugo ovdje servisirati. Kada se ovo konačno poravna, nestaće smrada, alarma, laži i zujanja. Da ne bih zaboravio, odmah sam isključio frižider u kuhinji i provjerio da li je ostalo nešto od namirnica koje treba izbaciti, da se ne bi pokvarile u isključenom frižideru. Krenuo sam da zavrnem vodu na glavnom ventilu i završim taj dio posla, ali sam se onda sjetio da će mi voda sigurno još trebati nakon što ponovo uđem u banju, moraću nakon svega ruke oprati. Kad bi se još moglo i sjećanje isprati i po komandi moglo zaboraviti sve ono što želimo da što prije nestane.

________________________________________________________

NAMIK KABIL je filmski redatelj i pisac. Autor je nekoliko nagrađivanih scenarija, između ostalih, i za igrani film Kod amidže Idriza. Njegov dokumentarni film Informativni razgovori dobitnik je nagrade Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu 2007., a poslije i drugih međunarodnih nagrada. Igrani film Čuvari noći, za koji je napisao scenarij i režirao ga, imao je 2008. godine svjetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu.
Autor je romana Sam, Amarcord, Isijavanje, Yesterday i Beskućnik te nekoliko drama.
Roman Isijavanje bio je u finalu Nagrade Fric 2020., a roman Yesterday 2022. godine.
Dobitnik je Književne nagrade Predrag Matvejević za 2024. godinu, za knjigu Beskućnik (Fraktura, 2024.).
Živi u Sarajevu.

fotografija autora: Dženat Dreković

KINO

Kad nisam išao u ribu, išao sam u kino. Dom kulture je bio blizu, i moji su bili presretni kad bi znali da sam u kinu, naročito zimi, jer tad Trebišnjica nadolazi do zastrašujućeg nivoa, postaje opasna, a mene je i kao takva privlačila na jedan drugačiji način. To kad se u jesen i zimu nakon kiša rijeka izlije i voda zamuti, kad nosi sve pred sobom, tad se riba povlači u stranu uz obalu, sklanja u novonastale tišake i tada sam u takvoj zamućenoj rijeci obično lovio na glistu. Voda je bila blatnjava, mutna i ne bi ni vidio gdje spuštaš udicu; obično bi to bilo odmah ispred jer i riba slabije vidi kroz blatnjavu vodu i to je bio jedan drugačiji, još neizvjesniji ribolov. A kada bi kiša konačno prestala i vodostaj krenuo da se spušta, bilo bi mi potajno žao kad bih na vijestima čuo da se nivo Trebišnjice povlači. Avantura je odlazila, opadala, povlačila se s rijekom.
Tada, u vrijeme jesenjih i zimskih izlijevanja rijeke, svi su bili sretniji, ako ništa mirniji, da sam u kinu, a ne na rijeci. Ovdje mislim na familiju, ali i komšiluk, jer sam se kao dijete često gubio, samo bih najednom nestao, ne bih došao kući, a niko ne bi znao gdje sam; dobijao sam napade odsutnosti, najčešće išao prema rijeci, ne bih se nikom javljao satima, a kad bi se to desilo zimi, svi su ludili od brige i obično bi se našao taj neko ko me zadnji put vidio… prije par sati kako stojim pored rijeke i buljim u vodu. Tad bi se svi nadigli u potragu, ne jednom i milicija.
Dobro se sjećam, igrao je “Pink Panther” s Peterom Sellersom, a ja sam trebao u kino poslije podne, međutim, kako nije bilo karata za tu projekciju, otišao sam na večernju, ne javivši se nikom. U po filma je ušla milicija u kino s baterijama i izvukla me iz sjedišta u prvom redu, odvela kući, gdje je već vladala polužalost zbog mog nestanka. Šokirani, ukućani su se prvo obradovali, ljubili me u nevjerici, a onda sam fasovao batine. Te jeseni, u jednom danu su se utopila dvojica iskusnih ribara. Zato, kad god bih za vrijeme tih kišnih i nabujalih perioda pitao mogu li u kino, to bi objeručke bilo prihvaćeno.
Socijalistički Dom kulture bio je pet minuta od kuće, svašta je bilo na repertoaru i filmovi bi uglavnom igrali dva dana, po dvije predstave, u 17:30 i 19:30, a ja sam išao na ovu prvu. Karte je prodavala “Stana iz Japana”, na vratima ih cijepao “Mujo Kultura”, a za red u kinu zadužen bio “Božo Mumin”. Ako postoji detalj, filmsko iskustvo, kada sam možda prvi put osjetio magiju velikog platna, to je scena iz Fellinijevog filma “Casanova” sa Donaldom Sutherlandom. Otišao sam u kino, bio sam klinac i ovaj film nije bio baš primjeren mom uzrastu, ali tada se, ili bar ja ne pamtim, na to nije baš previše obraćala pažnja. Sjećam se scene kad Casanova vesla barkom po noći, a more je od najlona, talasa se i presijava kao pravo more. Privuklo me upravo to, da more očigledno nije voda, ali ti nekako i dalje znaš kako je to more. Čudno mi je to bilo, ali i privlačno.
Poslije istog tog filma, kada smo izašli iz sale, na ulazu su čekali ljudi za noćnu predstavu. Kako tada nije na svakom koraku bilo pornografije kao danas, za takve filmove bi karte uglavnom bile rasprodate, bez obzira što to obično, kao konkretno i taj film, i nije bila pornografija. Smišljeno i bez puno pompe, za to socijalističko vrijeme suptilno-trgovački, takve filmove su reklamirali na način da bi na plakatu bile jasne seksualne aluzije, crtež polugole žene, makar sise u trećem planu, i u ovom slučaju sam naslov – Casanova. Tako su karte za ovaj film očekivano planule jer je kroz provinciju najdenom proćarlijao neki slobodniji povjetarac.
Kakav je film, upita neko iz gomile koja je napaljeno čekala večernju projekciju nas koji smo izlazili sa poslijepodnevne. A ništa, brate, ne idi, ne vidi se ništa! Ako se i vidi, onda je žena grbava, odgovori neko iz naše gomile.
Sjećam se da sam upitao mamu mogu li u kino, ona je rekla možeš sine, naravno, šta je u kinu? Igra “Hopa-cupa u krevetu”. Štaaaaaa? Bože sačuvaj, ni govora, ne možeš to gledati! Ja sam ipak otišao, pri tome još kupio dvije karte i jednu preprodao po većoj cijeni, privukao me ovaj iznenadni momenat zabranjene rabote, a kad su moji saznali da sam gledao taj danski softerotski film, bio sam kažnjen, mjesec dana nisam mogao ići u kino. Otac me poslije, krijući, propitivao kakav je film, o čemu je i smijao se kada sam prepričavao detalje.
Gledao sam sve i svašta, od Bruce Leeja (nakon čega bi obično slijedio mini kung-fu obračun u obližnjem parku) do partizanskih filmova, i osjećao kako me sve više privlače ti drugi, paralelni svjetovi, kao prozori u neke druge živote, slične ovom stvarnom, a opet različite. Ne znam da sam nešto u to doba razmišljao o smrti, osim onog uobičajenog, jezovitog dječijeg straha pred tom nemani, ali sam osjećao kako je jedini drugi život koji su ljudi stvarno vidjeli, pored ovog koji živimo, bio taj filmski. Od takvih se predosjećaja zamutila moja dječačka hemija, pa sam još više išao u kino.
Priča Nedžad Fazlinović, moj tadašnji nastavnik likovnog koji danas živi u Švedskoj, da me sreo kad sam izlazio iz kina sa poslijepodnevne predstave, a on krenuo na večernju: bio sam valjda peti-šesti osnovne kad me u prolazu upitao kakav je film, a ja odgovorio ma nako vala… dječiji.
Film “Sjećaš li se Dolly Bell?” bio je moje najvažnije filmsko iskustvo. Došla je vijest da je taj film već dobio neku važnu nagradu i već tada sam, sa sigurnošću to mogu reći bez obzira što sam imao trinaest godina, osjećao kako ima to nešto oko filmova i tog posla što je perverzno glamurozno, mitomansko, nešto što je samu vijest o nagradi činilo neuobičajeno bombastičnom. Kada je “Sjećaš li se Dolly Bell?” došao u naš mali grad, ljudi su uglavnom bili razočarani, ništa posebno, ma nako.
Bio sam očaran, zaljubljen, omađijan ovim filmom. I danas mogu da oživim posebno ushićenje koje sam imao kada sam ga prvi put gledao. Dovoljno je da pomislim na taj trenutak i u meni se, negdje daleko, upali vatrica, jedva vidljiva, kao kada neko u mraku šume kresne šibicu. Kada bih mogao, stalno bih ovaj film brisao iz sjećanja i nanovo išao da ga pogledam prvi put. Sjećam se kako sam tih dana vršnjacima prepričavao o čemu je film, a oni su poslije govorili da izmišljam, jer su u međuvremenu gledali “Dolly Bell” i kako tih scena uopšte nema. To mi se mnogo godina poslije ponovo desilo kada sam svoju ženu Sanju, dok smo se zabavljali, peglao pričom o filmovima i jednom prilikom joj u detalje prepričavao Fellinijevu “La Stradu”, a kada smo konačno sjeli da odgledamo film, primijetio kako nekih detalja uopšte nema u filmu, iako sam ih ja uredno prepričao.
Filmovanje se uporedo dešavalo i na TV-u , gdje su se na državnoj televiziji, jer druge nije ni bilo, prikazivali, pored ostalih, i ozbiljni umjetnički filmovi. Utorkom uveče išli su ciklusi filmova Humphreya Boogarta, Hitchcocka, Fellinija, Chaplina i drugih, ili četvrtkom uveče, u kultnoj emisiji “3-2-1 kreni”, koju je vodio Ivan Hetrich, gdje su mudre glave pričale o filmu koji se tu noć prikazivao; bio sam privučen ovom emisijom, bez obzira što sam malo razumio od te kritičarske priče.
Ne mogu da sudim koliko je u to vrijeme bilo društvene slobode ili neslobode, ali se sjećam kako smo familijarno sjeli da gledamo Fassbinderov “Querelle” koji je bio na TV-u u osam uveče kad se ispostavilo da je to, za to vrijeme, prilično eksplicitna gay priča. Koliko je tu bilo svjesne liberalne ideologije, koliko javašluka u procesu cenzure, a koliko toga smiješano u čudnim jugoslavenskim omjerima, teško je reći, samo znam da su mi takve stvari, negdje krišom, subverzivno pankerski govorile da se smije i može svašta ako se to pametno i umjetnički upakuje.
Petnaestak godina poslije u Americi, u školi, nakon diskusije o Fassbinderu, profesor će me upitati gdje sam prije gledao Fassbindera. Na državnoj televiziji, rekao sam. Na državnoj televiziji? ponovio je on u nevjerici. Da, i počeo sam nabrajati šta sam sve gledao na toj televiziji. Koja je to država, molim lijepo? Tad se zvala Jugoslavija, ali se raspala, a ja konkretno dolazim iz Bosne i Hercegovine. Pa kako se država u kojoj su se takve stvari gledale na javnom servisu raspala. E jebiga, ne znam ni sam. Mislim, znam, ali je komplikovano za objasniti.

____________________________________________________________________________

NAMIK KABIL rođen je 1968. godine u Tuzli. Završio je studij filma na Santa Monica Collegu i Los Angeles City Collegu u Los Angelesu, u SAD. Trenutno u Sarajevu radi kao pisac, scenarista i filmski reditelj. Autor je romana “Sam”, “Amarcord” i “Isijavanje”.