Tag: Nada Grubišić

MAG 68

Novogvinejci čuvaju mnoge tajne svoga tla
oslikavaju jedni drugima lica i tijela
kada je nebo jednobojno
ponavljaju pradavne pokrete
piju mlako mlijeko naiskap
šute

po njima prašumski brzaci
koje zove veliko more
okićeno plutajućim vodencvijećem
kada vam se približe uočite unezvjerene poglede
ne možete ući u njihov svijet mašte
kradu je bujnim krošnjama
ispunja ih svjetlost Sunca

ti daleki ljudi žive u visokim trijemovima od šiblja
amalgam su životne radosti i ljepote
munje sijevnu kada krenu u zamršenu vlažnu prašumu
tragaju za mjestom meditacije
slave djetetovo rođenje
dok pred masivnim vratima naših gradova
leže otpale dunje
jutro je na svome mjestu

s one strane trijema niska trava miris bijele kave
tvoja u mojoj ruci
kuća šuti kuće šute
u našem kraju more doziva sofisticiranim načinom
posjeduje moć zavođenja šumi valovima
gaji čežnju za ljudskim bićima
pa nam se jednostavno nudi

pitamo se koliko je dana do golemog arhipelaga
Oceanije
krhke krivulje što dijele atmosferu od oca svemira

nestalno je križište zemaljskih toposa i putova
jedno vodi put vode drugo put neba treće k Suncu

četvrto natrag u našu ekumenu

***

MAG 72

netremice gledamo kako s lista kaplje gusta plava krv
na našu tihu bijelu kuću

divlji su jutros oblaci
dijete ih boji mekom rukom onoga što ne osjeća strah
strah od duboke crne zemlje
visoke crne planine

i dok je svako brdo urešeno zlatnim nekropolama
gdje su mužjaci nježno čuvali svoju dragu
što upravo peče diluvijalni kruh
na tragovima bespuća događale su se krucijalne stvari
poput djetinja veselja u visokoj travi

tu su se krile Süskindove djevojčice narančastih kosa
s po 23 maka u ručicama
jednom kućom u ranoj noći
u koju će doći djed možda i smrt

drugih su dana nečije ruke marno zidale
prvi zvonik na poluotoku

ondje ima najviše vremena i
obljuba je nešto sveto
ljudsko sjeme moje i tvoje
ljudsko vrijeme
razvodnjena tekućina indiga poprskana širom bjelji
tim mirisnim plahtama od kojih se noću izrađuju zastave

pišemo li to o drevnu Velebitu
našoj Atlas gori u rasapu poroznosti
marazmu velika svijeta kog nam je ponuđeno istraživati
neukrotivu nemiru srca što biva u grudima naših djevojaka
urešenih najdražim cvijećem

intuitivno znadu da traže ljubav u nebeskoj ruci
još nikomu nisu ponudile svoja tijela bijela
ona noćas spavaju u maloj bijeloj kući
nad kojom plače plavo proljetno lišće i more
u sužanjstvu minula tisućljeća

______________________________________________________________________

NADA GRUBIŠIĆ (Pula, 1954 – Zagreb, 2018) za života je objavila knjige “Apokaliptična avenija” (1986.), “Djevojčica iz porječja” (2000. i 2013.), “Djevičanstvo ili The Moralizing Florist” (2003.), “Metropola praznine” (2007.), “Čitanje Dubrovnika” (ep; 2007.), “Akvarel” (poetski roman bez interpunkcije; 2010.), “Bolesna ruža” (2013.), “Oralne teme” (2013.), “Putovanje u mjestu” (2013.), “Kadulja – u zaklonu s Nabokovom” (2015.) i “Tusculum” (2016.). Posthumno su joj objavljene zbirke pjesama “Magnesium beach” i “Gibraltar”.

MAG 31

dok žičana glazbala oponašaju krikove južnih ptica
nije vrijeme za spavanje naše sljedbe
za sladostrašće pod stablima europskih oraha
jer pišemo posve bijele knjige
blijedi Kosovari peku nam jonske slastice
stari bijeli ljudi dugačkih stopala kušaju ljetni doručak
u društvu brojnih potomaka
jedu uslast s Kristom u duši

mutnih očiju ukrcavamo se na krstaricu
kapetan pozdravlja
prolazimo kraj zjala i ždrijela stijenja
govorimo riječima posuđenim od mora
ono će nam ih vratiti kada koraknemo u njegovu vodu
gdje si posjetio moja usta kao što to dupini čine kada je hladno

ličimo na pogane podmorske plesače
indolencija je činjenica kao i bogomoljke na našoj uljanoj slici
suočavamo se s njima
igrajući kao da dotičemo trbuh bijela medvjeda
njegove borealne sjene
nalik predvečerjima istarskih brežuljaka

uvijek si i svuda vidim te na egzotičnom dubu
otpornom na zub vremena
zvizdan je čitam južnoameričku poeziju
ne zaboravljajući europsku rijeku
u koje su se bacale strijele samostreli
Hemingwayjeve napete puške

tvrd je orah voćka čudnovata
stih izašao iz Njegoševih čulnih usta
lovio je mudrosti i stihove s visokih gora odakle prijete vukovi
a toliko je dojenčadi za nadohranu
došlo je njihovo vrijeme učimo ih kako se uči
govori hodajući

u jacuzzi bazenima prepoznajemo kožu drugoga
nujnih tijela željni kućnog praga okrećemo stranicu knjige
kupajući se u jodnoj vodi

naizgled kontrastno poput Nazorovih aliteracija
preduhitrio si mnoge ušavši u lađu
Mrežnica mirno teče u hladovini
četvororječni grad dugo se kupa u Kupi

iz koje si supstancije tako mek nag sveprisutan
diviš se amebi bakteriji
pratiš hijerarhičnost organogeneze
gajiš devociju prema placentalnoj membrani
hraniš se matičnom mliječi
prepuštaš bogu njegovu besjedu

pčelar će ti se diviti
košnice u visokoj travi cvjetne livade
gdje buđenje traje dugo
snovi su razmrvljeni često uđu u krilo živopisne narativne umjetnosti
izbojci smo na majci zemlji
nas se ne smije dirati

ne smije nas se dirati

***

MAG 74

geranij nosi bogata
duboka značenja i asocijacije
ovdje gdje je nebo naših užitaka
bjelina zidova i ognjišta

s jeseni glave dunjina ploda udaraju o glavu Zemlje
po njoj sjedimo ukriženih nogu
dobro mjesto za meditaciju
rođenje djeteta

zeleno obojena masivna vrata svakim danom drugačija
zrače kraj sna dobrojutro tvome licu
ono me uvijek na isti način gleda
pjevaš kada si sam poput nara
na klupici rišeš posve autentično znakovlje

jutro je na svome mjestu
s one strane trijema niska trava
staza
razbacani plodovi miris bijele kave
tvoja ruka vrlo blizu moje
kuća šuti kao i ostale kuće u našem kraju
a more zove osebujnim sofisticiranim načinom

osjećamo njegovu moć zavođenja
čežnju za ljudskim bićima
nudi nam se bez obzira na tratinu
makadamski put je surov i tvrd
kamen težak

postojanje zaigrano more ne boji se ničeg već nam se divi
nama svojoj djeci
kao da smo sve što vrijedi
cvijeće snubi plod
zbog njega se ispisuju
ispjevavaju ljubavne pjesme
one koje se ne zaboravljaju
poput krhkih biljki loze šeboja zumbula

od prapovijesti si ovdje
mislimo koliko je vremena do raspršenih malih kontinenata
otoka Oceanije
do krhke crte koja dijeli zemaljsku atmosferu od svemira

na križištu smo raskršću putova što vode put neba
gdje sunce prolijeva svjetlost po puteljcima kojim se polako vraćamo kući
u gnijezdo koje smo svili od najljepših knjiga

_______________________________________________________________________

NADA GRUBIŠIĆ (Pula, 1954 – Zagreb, 2018) za života je objavila knjige “Apokaliptična avenija” (1986.), “Djevojčica iz porječja” (2000. i 2013.), “Djevičanstvo ili The Moralizing Florist” (2003.), “Metropola praznine” (2007.), “Čitanje Dubrovnika” (ep; 2007.), “Akvarel” (poetski roman bez interpunkcije; 2010.), “Bolesna ruža” (2013.), “Oralne teme” (2013.), “Putovanje u mjestu” (2013.), “Kadulja – u zaklonu s Nabokovom” (2015.) i “Tusculum” (2016.). Posthumno su joj objavljene zbirke pjesama “Magnesium beach” i “Gibraltar”.

MAG 13

monumentalan si u svojoj pjesmi uvijek okomit
gledam te kroz nešto plavo
stavljaš ruku na moje grudi
dok te napušta narančasta košulja Stravinskog
posjećuje Saturnove vrtnje koje nejasno vidimo
a dijeli nas cvijeće koje djevojčici na makadamu ispada iz ruku
prosipa ga po dvorištima sve do ognja zemaljske nutrine

pokušavamo se dijeliti s drugim
olovkom u boji zapisivati snažne sintagme
u koje se teško ulazi
teško izlazi i goneta

pritom radoznalo iščekujemo kraj života beskraj
plav poput onoga kroz kojeg te vidim
gledam kao nešto novo što se ipak približava
kao morski valići hoće u usta u oblake
grudi pospane mjehuričaste i snene

korpulentan si hladan bez riječi gologlav i plodan
vidjevši te u svijetlom kaputu propjevam
nježna kada se uspravim kada liježem nježna
poput tvojih tihih pridjeva
razlivenih boja sve do crnila
nalazim se pritom u laticama šafrana
na livadi iza plota
pletem vestu Vesni Krmpotić

ti sam u svome panteonu
tamo gdje bi zaspao Balzac
svjedoci vremenita svijeta
upravo se ovdje izmjenjuju kraljevi i kraljice
na stolu svježa mrtva priroda

i dalje te vidim kroz drugu dioptriju što prekriva moje oči
nekad je o njima zapjevao Gibran
sam u zrakoplovu ne zna što bi s rukama što s hostesom
tijekom letova nižu se posve nove rečenice
bestežinske misli
nemoguće ih je zapisati pod malim prozorom
događalo se slično i tebi sebičnu vojniku bez oružja
ako izuzmemo pero
i praštanje

neponovljiva plavet neba oko nas daje ti pregršt snova
uzbuđenje nalik teškom Jupiteru u tami
svi prozori svijeta danas zatvoreni

jer tako je htio Jim Morrison

***

MAG 20

katkada morbidni u Goranovoj šumi ubiremo gljive
otrovne muhare koje Francuzi šest puta prokuhavaju
da bi postale jestive

na nježnom sam dakle putu u mjestu
u krevetu sama
iza kućnih zidova ljudi siromašna rječnika vještih ruku
kroz koje prolaze oštri sjeverni vjetrovi
dok su oči daleko u bijelim daljinama

ljudi su naučili slušati tišinu živjeti u spokoju
vući svoju dječicu velikim pasjim saonicama
svi oni boluju od potisnute elokvencije

na sjeveru je ipak Sever putuje nad ledenim morem
zlatno more u očima Ivane Brlić
u zmijolikom obliku osunčane brodske Save

davnine su bajoslovne ova će žena s njima
pisati memoare ili kako se ponaša vrijeme
u epu Povijest nepostojećeg grada
ispiremo ruke na česmi sadašnjosti
osjećamo šarm davnina
smiješe nam se iz krila skrivenoga grada Machu Pichua
zasutog zlatnim sjemenjem kukuruza
ne sudimo o tamošnjim i tadašnjim koitusima
ritualnim ili ne no uvijek u naručju Sunca

nekako arhetipski taj se grad i danas podiže i uzdiže
sjeme njegovo puni dolinu
uloga čovjeka neznatna je
nema superiornih ljudi kaza žena spletenih kosa
suhih usta elegantna
najsretnija kada svane i otvara se nebo
u tvornici vremena što lebdi k beskonačnosti

kako ono protječe ljekarništvo sakuplja mirišljave opojne biljke
zemaljski polovi postoje u nama dok gledamo duboko u sebe
putujemo sobom tragamo za sljezovim bojama
životinje šute

ništa je boje sljeza

na krajnjem jugu nepostojeći grad
utječemo mu se jer sami smo na svijetu
čovjek i led led i čovjek krhak snijeg
molimo se njegovoj strukturi slijedimo ga u letu
jer prši u svojoj inspirativnoj bjelini

no bog je domišljat pomaže nam da si sami pomognemo
čuva našu dragocjenu tekućinu krv
od dana postanka
kada se dogodilo njeno pretapanje u naše tijelo

uvijek idemo naprijed
mada nije vazda bilo visokih seoskih zvona
bili smo gluhi
ali smo bili ljudi jer smo znali pjevati
opjevati ženu iz davnina
pitajući se iz koje je tvari
ta mlada osoba koja nas vodi
dijagonalama i spiralama ove pjesme

___________________________________________________________________________

NADA GRUBIŠIĆ (Pula, 1954 – Zagreb, 2018) za života je objavila knjige “Apokaliptična avenija” (1986.), “Djevojčica iz porječja” (2000. i 2013.), “Djevičanstvo ili The Moralizing Florist” (2003.), “Metropola praznine” (2007.), “Čitanje Dubrovnika” (ep; 2007.), “Akvarel” (poetski roman bez interpunkcije; 2010.), “Bolesna ruža” (2013.), “Oralne teme” (2013.), “Putovanje u mjestu” (2013.), “Kadulja – u zaklonu s Nabokovom” (2015.) i “Tusculum” (2016.). Posthumno su joj objavljene zbirke pjesama “Magnesium beach” i “Gibraltar”.

PLAVA KOKOŠ

ja sam odjutros u vjetru
ne osjećam se nimalo tužno
dok me bocka plava kokoš koja me jutros pronašla
da mi pokaže blaženu dubinu svoga oka
i čudesno lepetanje svojih novih krila

ona hitro nesta pri pomisli na jorgovan
osamu južnog bilja
oko daleke kokoši što me jutros ne napušta

hrane je biljem u čistoj daščari
čuvaju od skupocjenih duginih sukanja
srebra na dlanovima vještih plesača
iz domovine kiša i zagonetke
koja iznad svega voli san
i priče o vremenu

jer daščara nema prozorčiće
nit olovna vrata već tanke usjeke do bezdana očiju
s pogledom na smrtni tren
i izdrobljenu porculansku vazu
naslikanih ljubičastih vitica

u vjetru nije hladno
moj veliki kotač divnih zraka
stoji zaustavljen u djetinjstvu
u posljednjoj košuljici
iskrojenoj za silikonsku lutkicu
u hladu ljetne pinije i odsustvu mora
i tihog ispraćanja gradova

tu je
sada
plava kokoš bezosjećajna kljuna
da me čuva bez radoznalosti
okom iza pukotine
u vjetru

***

AKVAREL

ležim naga teških peta nepomična
ne spavam nema me
ne traži me nitko

osjećam dalek dogovor stakalaca
nekoć velika zrcala
što me pratilo na zahtjev nepoznatog dječaka u običnim hlačama

i snjegove tratinčica
što u vlažnom roju daju znak za buđenje
i demontiranje pomičnih kolica

fetus ima šest mjeseci
rano je za redovite obroke mora
i bezazleno prilaženje svijetlim životinjama
dok se naglo postaje cvijetom
korijenka u prhkoj koži zemlje

zrcaljenje lica traje
dok se hladna sječiva krhotine razdvajaju
i zdvajaju koljuć duhove promatrača
metamorfoze u veljači
u djevojčici što nije iz praha
straha nit velegrada

soba je i prije bila kip
sa šupljinom kojom nečujno i nevidljivo
u razmacima prolaze uza zidove figure
sa školskim zadacima pod bicepsima
melasastim podom zavjetrine za kukce

rešetke najčešće miruju
zvijeri lagano šeću savanom
kava je prekipjela
kosa je i dalje duga zapostavljena
ipak igram
oblačim prugastu pidžamu
učeć nove korake
narisane vodenim bojama

***

U SVIJETLO PREDVEČERJE

odlijeće pernata divljač
– potomstvo nenaslućena dana

u naslonjaču se odabiru bjeline grobova
pod bedro pohranjuje večernja toaleta
ruže padaju na golo obrijano tjeme

oštre su i još kako ukočene crte
izbijeljena ljudska lica

plešem sama u polju sunovrata

…

oh dubino svijetle šume
zanjiši oštrooku djevojčicu visoko u svojoj orhideji
ugosti dostojanstvom moj maglama isprugani ležaj
odrekni se dugih kiša
ulivenih u oko dana

…

bušim otvore na tvojim zaleđenim klorofilskim tkanjima
prolaze njima šuteće duge kapi lepršave simfonije
nagih prstiju u snijegu ponoći

nad trijemom svilenasti puzavci
žubore utok u noć
krasan sablasni dan

ogledalo će biti u krilu
fotografija moga groba iza naslonjača
zidovima uokvirena

______________________________________________________________________

NADA GRUBIŠIĆ (Pula, 1954 – Zagreb, 2018) za života je objavila knjige “Apokaliptična avenija” (1986.), “Djevojčica iz porječja” (2000. i 2013.), “Djevičanstvo ili The Moralizing Florist” (2003.), “Metropola praznine” (2007.), “Čitanje Dubrovnika” (ep; 2007.), “Akvarel” (poetski roman bez interpunkcije; 2010.), “Bolesna ruža” (2013.), “Oralne teme” (2013.), “Putovanje u mjestu” (2013.), “Kadulja – u zaklonu s Nabokovom” (2015.) i “Tusculum” (2016.). Posthumno su joj objavljene zbirke pjesama “Magnesium beach” i “Gibraltar”.