U KVARU SU NAM OGLEDALA
Kada sam bio dijete, strahovao sam da će mi
ogledalo pokazati tuđe lice, ili neku bezličnu,
slijepu masku što skriva nešto, bez sumnje
užasno... - H. L. Borhes
Ogledala su nam u kvaru, zar to ne vidite, o ljudi,
vi slijepi šetači ulicama mokrim?! I ona velika i ona
mala, konkavna i konveksna, i ona damska, u odajama
carskim, ona u džepovima vojničkih bluza, i ona
u brijačnicam velikih i malih gradova naših, po
kojima muhe i pauci crtaju granice carstava svojih.
Ne prepoznaju nas više, ni nas, ni Sunčevu
svjetlost; u dubinu su se, bez razloga jasnog,
urušila svoju, u dubinu ledenu, tamnu; ili su
se, možda, u prapočetak sklonila svoj, u prošlost
daleku, tražeći tamo odgovore za svoje mutno
tijelo, trajanje nejasno i suzu mutnu kada su krenuli
u završni stakleni prah.
U kvaru su nam ogledala, i ona velika i ona mala,
koja su djevojčice lutkama svojim darivale za
rođendan. Trajalo je to već godinama, a mi smo
mislili da se pred nama odvijaju samo nestašne
igre ogledalske. Novine su pisale da se Sunce,
u zadnjoj deceniji, umorilo malo i da zbog toga
ogledala kašlju, da im zbog toga površina
ponekad zatreperi, kao kad bjelutak na jezeru
mirnom prolazne kružiće nacrta. Tek smo kasnije
(a nadamo se ne i sasvim kasno) vidjeli da iz njih
curi glatki, ledeni sjaj.
Tješili smo se, među sobom, kako je sve ovo
samo prolazno stanje. Proći će ih to, tješili su
nas majstori u staklorezačkim radionicama, za
koji dan izbistrit će se slika i ogledala će ponovo
stajati pred nama, svijetla i zdrava. Svi smo mi,
ponekad, u bunilu nekom bili, pa evo nas opet,
živih i zdravih, brinemo se za zdravlje ogledala,
uvjereni u njihovu neočekivanu igru i kratki
bijeg u rano djetinjstvo.
Umorna su nam i kvarna ogledala, možda i od
želja silnih naših, a ako je tako nikakvi ih majstori
više neće moći popraviti. Baš me zbog toga veliki
hvata strah u danima kratkih sjenki, plašim se
da se u ostarjelom ogledalu, umjesto mog,
ne pojavi sasvim novo lice koje će me mamiti
u savršeno naličje svoje, a ja se neću znati
braniti kako treba, jer će, možda, u kvaru tad
biti i riječi ljudske, trošne, zaleđene i nemoćne.
- iz zbirke pjesama U KVARU SU NAM OGLEDALA, Planjax, Tešanj, 2021. -
***
NEKI SU HVALILI POEZIJU
A NEKI SU JE KUDILI
Neki su, na sav glas, slobodno i bez stida, hvalili
poeziju, i to u vrijeme ratova i buna, teške gladi
i oštrih zima, u ružno vrijeme, dakle, kada su je
mnogi zaboravili. Jedino ona, govorili su, zna kako
se tople sobice, u svim vremenima, mogu napraviti
prije negoli nas bolest kakva stigne u putu; tako
su govorili i renesansni leptiri, prije nego što su im
iglicama borovim isprobadali krilca. Pjevali su tako
i kastrati raspjevani, odnjegovani u saksijama
za mirisno cvijeće, na prozorima kuća u predgrađu.
Poezijom se nekada tjerao mrak i laži gorke
od naših polja plodnih, poezijom se dozivala željena
kiša iz dalekih šuma; u poeziji su se krile duše dobre
naših rođaka davnih i neudate, sirote djeteline, kada
bi ih usjedjelicama počeli zvati zakržljale travke.
A neki su, i to se priznati mora, o poeziji samo
ružne kazivali riječi, šireći silne laži o pritajenim
namjerama njenim. Prigovarali su joj da je plačna,
umišljena, dekadentna dama, tek čipkana paučina
u koju se sklanjaju zalutale mušice, te da ona ne
radi ništa drugo nego izmišljene priče širi o zemlji
i nebu, erosu i tanatosu, mada je o tome nikada,
niko, ništa ni pitao nije.
Eto zbog čega ni sâm nisam znao kojoj bi se
strani prikloniti trebalo. Ili si sa nama ili si protiv
nas, prijetile su mi februarske crne mačke;
zavađena plemena su me trubama zvale na svoje
obale; gušteri su mi, iz požutjele trave, pominjali
puzajuće svoje moći, a kraljice žabljih bara
obećavale su mi svoje raskošne noći, ako im
se pridružim u carstvu barskih trava.
Ponekad bih, preplašen i zbunjen, zaboravljao
ko je na kojoj strani, pa sam se, kada rješenja
prava nisam znao naći, sklanjao u krtičnjake i
u šiblje gusto na rubovima ravnodušnog grada
i gledao čeznutljivo u vrhove dalekih planina,
tražeći i od njih da mi otkriju istinu pravu. Mislio
sam: moćne su one, i visoke, pa u oblacima mogu
za mene odgovore prave naći.
A onda sam, jednog jutra, čim sam čuo lavež
psetanca tužnog i zvonce tramvaja ranog,
otkrio istinu jednostavnu: u svanuću se svakom
poezija krije, pa tako nikako suvišna ne može
biti, baš kao što nijedno jutro suvišno nikada
nije bilo, niti će ikada biti.
Ali, evo, i dalje slušam: poeziju neki hvale
na sav glas, a neki o njoj, na sav glas, još uvijek
ružne govore riječi. Pa dobro, mislio sam, neka
govore, umorit će se oni, a nama će uskoro,
kao utjeha epifanijska, iz visine plavetne, krilati
doći glas: doći će opet vrijeme soneta.
- iz zbirke pjesama OPET ĆE SE PISATI SONETI, Društvo pisaca BiH, Sarajevo, 2020. -
***
U OVOM MUTNOM DANU LISTOPADNOM
Lišće opada i nema nikakve sumnje da je
ovo još jedan dan listopadni. Kao da sunca u
u ovom gradu nikada nije ni bilo, niti sunca, niti
rime male spasonosne. Prolegomena je
to kišna za beskrajnu i bespogovornu tugu svih
četrdeset raspričanih kamičaka, od kojih je,
nekada davno, nastajao ovaj naš svijet.
Za tu priču, kažeš, nikada nisi čula. Nisam, priznajem,
ni ja, i niko za nju još nije čuo. Ali, može i ovako:
ovo je moja tek rođena priča, i kamenčići su ovi moji
još od djetinjstva oblijetali oko moje glave, kao da su
planete male bili. A evo ih, baš sada, ovoga časa, pred tobom,
nanizanih na vratu tvom bijelom, u ovom mutnom danu listopadnom;
glasovi su to davno minulih vjetrova, miris je to prolaznih žena,
u noćima dugim, bez sna, i bez mjeseca.
Suncu se ništa lagati ne smije, jer ono dobro
pamti sve naše male besmislene igre, a naše male oči
prepoznaju, u žurbi, tek poneku zvijezdu padalicu.
Ali, ni za tu priču, kažeš, nikada nisi čula. Nisam,
priznajem, ni ja, ali jesam za ljetni pljusak, jesam za jesenje
magle i trave gorke, ljetne, koje ti ispod kreveta rastu.
Ali, šta trave ljetne traže u ovoj jesenjoj pjesmi?
Mogla bi pred njima popustiti opna mrežasta
slabašne lijeve pretkomore. I svilene bube mogle bi,
u ovom mutnom danu listopadnom, umjesto svile,
ispredati niti plastičnih kičmenjaka, pa ko bi, onda,
ljubio uplakane balerine po parkovima gradskim i
izgubljene prodavačice cvijeća na stazicama šumskim,
pod maglom.
Opada lišće i nema nikakve sumnje da je ovo
jedan listopadni dan. Padaju riječi, padaju misli,
padaju carstva zemaljska, padaju jabuke Isaka Njutna
i šljive bosanske, zrele, i žene zrele padaju, i kišne kapi, zrele;
i ovaj dan, listopadni, mokar i neveseo,
evo pod noge tvoje pada.
- iz zbirke LISTOPADNA PJESMA LJUBAVNA, Planjax, Tešanj, 2018. -
________________________________________________
MUJO MUSAGIĆ rođen je 1947. u Duvnu (sada Tomislavgrad). U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, a Višu pedagošku školu završava u Mostaru. Fakultetsko obrazovanje stječe u Sarajevu, gdje živi i radi od 1978.
Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine.
Objavio:
U Nigdjezemlji grad Nigdjegrad, Kulturno-prosvjetna zajednica, poezija, Duvno, 1969.
Gorka izdaja trava, poezija, "Drugari", Sarajevo, 1992.
Stakleni dani, poezija, "Polet" i "Prosvjetni list", Sarajevo, 1997.
Soba, poezija, "Sarajevo Publishing", Sarajevo, 1998.
Baš nešto mislim, poezija za djecu, "Hromadžić company", Sarajevo, 2002.
Ručak na Blekinom Potoku i druge priče iz opsjednutog grada, priče, "Sarajevo Publishing", Sarajevo, 2003.
Šta će sad raditi prsti, poezija, "Bosanska riječ", Tuzla, 2005.
Peripatos kraj Miljacke, poezija, "Zalihica", Sarajevo, 2007.
Sunce je ozbiljna zvijezda, poezija, "Dobra knjiga", Sarajevo, 2010.
"Leteći tanjir" iznad Vranića doca, priče za djecu i mlade, "Planjax", Tešanj, 2015.
Druga konferencija ptica, poezija, "Dobra knjiga", Sarajevo, 2015..
Na kraju umornog vijeka, poezija, "Planjax" , Tešanj, 2016.
Evo prešli smo rijeku, poezija, "Planjax", Tešanj, 2017.
Listopadna pjesma ljubavna, poezija, "Planjax", Tešanj, 2018.
Opet će se pisati soneti, poezija, Društvo pisaca BiH, Sarajevo, 2020.
U kvaru su nam ogledala, poezija, "Planjax", Tešanj, 2021.
fotografija autora: ALMA ZORNIĆ, Sarajevski dani poezije 2022.
čovjek-časopis 