PET PJESAMA IZ CIKLUSA „VIŠTICE“ (iz novog rukopisa)
KUĆA
tri su četiri su pet uhvatile buru za šiju i izgovorile kuću a ona se valjala kamen po kamen iz plodna trbuha istiskivale smo ovo mjesto šaputale su jedna drugoj trajalo je sat po sat godina po godina svjetlo po svjetlo da kuća prodiše ovdje je moje srce raščetvoreno pa posađeno na sve strane svijeta za putokaz ovdje je naša tišina i usred svega nijemo pristajanje svijeta da postanemo majke sebi same
tri su četiri su pet uhvatile maslinu u bijegu i šaputale joj dugo dok se nije smirila pod dodirima gledaj maslino ovdje je kuća iz naše topline izmišljena budi nam stablo, maslino, budi nam djevojčica budi nam sestra budi nam učiteljica i maslina je okrenula korijen u njihova lica i rekla moja zemlja vaša tijela
***
MRAKOVI
onda su mrakovi nadirali i dugo je planina hukala iz daljine i dugo je more tražilo način da ga netko zagrli
prvi je mrak ušao pod prste tiho kao gušterica i žene su sasjekle naoštrenim sjekirama jedan mrak na mnoštvo mrakova i bacile ga u visoki plamen
drugi je mrak došao do vode kao žedna životinja i ušao u njihove postelje i žene su ga povile na prsa za njega izvadivši tople grudi i rekle naš mrak naše dijete budi tiho i sanjaj
i treći je mrak došao i već na vratima žene su rekla ovdje je kuća bez vrata i prozora i za tebe spremna postelja u proljeće posadit ćemo te bit ćeš naš mrak i od tebe niknut će bob i blitva od tebe rodit će se zeleno svjetlo
***
HLADNOĆA
za dugih noći zemlja se privije na njihova bedra i traži da joj čitaju priče tri su četiri su pet i govore zemlji bajku o ženama koje donose na svojim leđima pitku vodu i svjetlo
ne brini zemljo zima je samo mjesto na kojem tišina želi trajati dulje a tvoj mir raznijet će se u našim rukama svim uvalama
ne brini, zemljo spavat ćeš ovdje s nama i bit ćeš nam sestra
i zaspu tri četiri pet i njihov se zimski san savije pod leđa kamene kuće
***
POLJE
tri su četiri su pet sišle niz obronke kao vučice i okružile tri zida srušene kuće prva će nam noć biti pod zvijezdama ali onda ćemo ukrotiti nebo prva će nam glad biti za ljudima ali onda ćemo vidjeti jedna drugu
tri su četiri su pet raspodijelile snage i navukle hektare tvrdoglave zemlje pod svoje prste
onda su skinule svoje prethodne kože i pustile da ih prašina povije
***
SMIJEH
tri su četiri su pet sadile smijeh sadile smijeh podno kreveta u tegle na prozorima a prozore su izmislile kad su napokon zid premjestile s jedne strane juga na drugu i rekle jedna drugoj naš smijeh i sve što u njemu nikne ponijet ćemo raznijet ćemo vjetrom u brodove u galebove u borove i smijat će se otok i smijat će se more i šire naš smijeh bit će svijet
_____________________________________________
MONIKA HERCEG rođena je u Sisku 1990. Živi i piše u Zagrebu.
EVA FISCHER PROMATRA KAKO SMRT IZ RUKU NACISTA GRIZE NJENOG OCA
Kuća je vidjela kako se Evino srce sabija u kist: otac pod zemljom i dalje govori u Evine prste Tako otpočetka izgleda tuga ako je razbijemo u malene tišine: grumen boje na osušenom platnu. Eva razumije da je jezik sve dostupno osjetilu: i boja i riječ i pogled, ali ne razumije gdje nastaje mržnja
Ona ne govori jer kako izgovoriti ubojstvo Ona ne govori jer kako preskočiti ponor koji se neprestano proširuje Ona ne govori jer kako u riječ smjestiti sve što ostaje: pljusak iznad kuće koja se otima iz ruku onih koji nose atomske bombe umjesto srca, podove koji stresaju korake koji prijeteći prokazuju kome lošije stoji njegovo ime U takav svijet nije mogla povjerovati čak ni kad je otac mrtav poslao vijest da ih više ni čist zrak ne očekuje, da su postelje razrovane, cipele rasparene Mrtav je neumorno slao vijesti o drugim mrtvima: iz jednog je grada iščupan cijeli jedan narod i potopljen u obične lokve
Ubijeni otac još će dugo iz hladovine vrta diktirati Evi sve ono što nije stigao reći: Da je smrt stalna i neizbježna, ali da ne umanjuje nastojanje života da prevlada Upravo to je veličanstveno: usred smrti koja nije kriva za ruke krvnika život posvetiti ostavljanju traga
***
EVA FISCHER RAZGOVARA S NEBOM U LOGORU U KOJI SU POSLANI ONA, MAJKA I BRAT
Ako oni zaista vjeruju da Eva živi u riječima svoga imena, kako da im objasni da neki ljudi žive u bojama? Zato ne može biti pravedno, ne može biti istinito ovo svrstavanje po slovima. Ona nije samo Eva, ona je ljubičasta koja neprestano dodiruje crvenilo Ruke joj mogu obujmiti svijet kada slika, ali krivnja je teža od svih mogućnosti. Moguće je ostati, ali tko će oprati krv? Moguće je prestati disati, ali tko će opravdati krv? Moguće je prihvatiti krivnju, ali tko će oprati krv?
Kriva jer laž sjaji jače od istine, ponekad, iako brže zgasne. Krivnja jer pravda zaista ne mora biti dostignuta. Eva drži rukama lopate i promatra kako dlan uzgaja žuljeve. Eva gleda kako prsti postaju dovoljno grubi, na sve navikavaju. Gdje odlazi čovjek iz svoje ljuske kada primi u ruke ubojstvo? Gdje odlazi čovjek iz svoje glave kada razgovara udarcima? Što postaje čovjek koji povjeruje da svijet mora očistiti od nemoćnih, od drugačijih? (Iako će nas samo nemoćni spasiti Iako će nas samo drugačiji naučiti) Eva govori nebu dok joj ruke padaju od umora, a tuga buja kao paprat kroz zatočene korake Eva govori slobodi koja se nazire iznad njene neispavane glave da sve ovo može uvijek i gore
***
EVA FISCHER NJEGUJE BOLESNU MAJKU U BOLNICI
Toliko su joj dopustili na kraju: da majci drži ruku u bolnici, da korakom izađe iz područja logora radi njegovanja tijela koje je već gotovo okopnilo Je li majka instinktivno znala da joj tijelo mora odustati jer u slomu tijela leži sitna šansa za život? Tijelo nije pitalo Tijelo je samo mislilo (koliko je sitnih godina u djeci koju je rodila) i krenulo polako putovati kraju tijela U bolnici Eva zna da će stvari biti dobro: majka već odlaskom osjeti da nanovo dobiva snagu Sad je vrijeme da planiraju Sad je vrijeme da zamijene svoje ime Vrijeme je pokušati oteti pravo na nastavak života Naučiti zaboraviti tko si Nanovo izmisliti djetinjstvo Majka sve to radi refleksno Eva uči i ponavlja: Ja nisam ja Ja sam svaka ja Ja sam uvijek ja Upravo zato nebitno je: koje tlo dodirujem slova koja me opisuju susjedstvo u kojem nanovo učim predstaviti se i ne zaboraviti sto puta ponoviti novo prezime dok okus ne postane isti dok sama sebi ne povjerujem
***
EVA FISCHER TITRA U OSMIJEHU SALVADORA DALIJA
Njegova je ljubav za nju gotovo izmišljena: primio bi za ruku nemirne misle i šetao ih platnom nakon razgovora Njena misao shvaća kontrast brže nego njegova Njena misao nosi sa sobom teret ostavljenog: i kad ne želi, misao donese vjetar iz perivoja, svježinu kupelji ili dodir netom ispuhanog stakla Takvo čuđenje u svakoj misli Svijet je lopta po kojoj je moguće skakati do iznemoglosti, ali rijetki shvate da je moguće umrijeti bez pitanja što je zapravo ta gravitacija Dvoje misle da su takvi životi najtužniji
O čemu govori to dvoje koji vjeruju da se unutrašnjost može sasuti na bjelinu pomnim potezima? Mogu li voljeti zrak kao što ga vole oni koji o njemu nikad ne misle? Mogu li voljeti bol kao oni koji u njoj ne pronađu nužne pukotine? Ili je sve pitanje oblika? Čovjek rukama obrađuje svakodnevno, rez je najočitije mjesto promjene.
***
HUMPHREY BOGART PRIJE SPAVANJA GLEDA U SLIKU EVE FISCHER
Boja je dokument: Sve je uzela: svoje oči, kosu i par cipela, brata, majku i tri slova imena i pobjegla prema prvoj mogućnosti Rekla mu je: prestala je voljeti grad koji je ostavila kad je prvi puta vidjela kako je smrt blizu onima koji u nju vjeruju jednako kao i onima koji u nju ne vjeruju Prestala je voljeti njegove nagle promjene temperature kada je prva zima pala na prazninu koja je ostala iza onih odvedenih u logore Hladan zrak činio je otete prostore nepodnošljivima Boja je putovnica: Stala je u maleni portret crnila, a mjesto rođenja zamijenila je rahlijom zemljom Boja je potpis: Njeno prezime obješeno je na kesten parka grada u kotlini i ponekad je dan tako vlažan da osjeti kako niz slova koja je ostavila probija kiša sve do njenog imena
***
EVINE SLIKE PLEŠU U GLAZBI ENNIA MORRICONEA
Ljubomorne na način kojim zvuk može zavesti sve prisutne i udaljiti ih od ljepote dostupne očima Svjesne da je zvuk prvi tunel do srca slike rastvaraju svoje utrobe tuđim tugama: govore Evinu prvu tišinu, krv koju tiho posprema u slojeve boja
Glazbom zavedeni otvaraju glavu i puštaju da Evina bezrječnost meandrira i tako najednom svijet stoji smrznut, a ispred njega naslikane stotine bjegova i ni jedan zapravo
Uhvatila je Rim u krvotok i na njegovim leđima ostala toliko dugo dok se nije razgradila u njegove ulice, dok nije postala šutnja svoje slike koja umije izgovoriti sve bez da otvori usta
***
EVA SELI IZ SEBE U STABLO, U PJESMU
Eva razbija misli šetnjom prema zidinama zaboravljenog dvorca. Tu može priznati vlastiti ponor. Ili će ponor priznat nju. Srce pumpa dnevno osam tisuća litara krvi. Koliko je lako otići? Zar je ovako jednako teško ostati?
Eva stoji ukorijenjena. Stoljeća nagnuta nad nju. Jedna Eva drugoj predaje treperenje krošnje u vremenski neodređeno proljeće. Tko je Eva?
Stablo koje je ostalo gledati kako država naginje mrak i u bilje? Tijelo koje je otišlo da ne gleda kako nasilje preuzima interpunkciju svijeta?
Točka. Metak. Metak. Točka.
U nama je bol veća od svih ovih godina. Podmukla. Ostala u godovima. S druge strane mora Eva tijelom razmazuje godove. Oni pamte. Lica. Kosti koje propadaju kroz metre zemlje. Udarce. Strah kad se stresa s krzna mačaka koje prilaze.
Eva šapuće: Oni koji odlaze uvijek ostave jednu sebe. Ona druga ja zazidala se u obiteljske fotografije, zidove, ili naprosto ostaje, umanjena za taj bijeg, dugo spavati nevidljiva u starim, ostavljenim plahtama. Možda postaje i stablo i ako je tako, godovima sam prebrojala svako svitanje i gustoću mraka nakon bučne predaje. Tijelom u drugoj zemlji godinama osjetim samo boju koja se opire. Nervozno titra na rubu prsta. Na kraju je premazujem.
***
EVA PROGOVARA O MOGUĆIM PROŠLIM DOGAĐAJIMA, KRAJNJE STVARNIMA, KRAJNJE IZMIŠLJENIMA
Ako sam gledala način da preskočim ovu državu tako da me ne okrzne ni jedna misao na nju nakon što spretno pobjegnem, možda sam trebala naći način kako da pustim i taj dan kad sam prvi put u kinu Apolo povjerovala slici da je moćnija od riječi
Otada, stvari koje nosim u tuđe jezike uvijek su crno-bijele poput lica na tom platnu koje je bilo živahnije od svake moje slike Mogla sam udahnuti boju u svoje odlaske, ali nikad se nisam mogla tako kretati: brzo, promišljeno, zasigurno prema cilju Iz poštovanja prema njemu, nisam vjerovala televizorima Ostalo je pod debelim sjećanjem i sad ga vraćam onako kako nisam nikada htjela, iz slike u riječ, za nekoga tko želi pisati o tome kako je bilo ostaviti sve i povjerovati da ono što dolazi može sve nadoknaditi
***
EVA IZMIŠLJA DARUVAR, IZNOVA, ZA MENE I SEBE
Netko me je volio na tom puteljku u perivoju. Zasigurno. Pogled bi mu uvijek sletio na moja ramena i tamo ostao kao da nitko od nas neće već sutra biti dio stroja koji uništava.
Netko je mislio o nama kao malenoj oluji i osjetila bih kako nešto u meni zatitra: krošnja koju nenadano probudi vjetar. Jesam li bila zaljubljena u grad? Ili njegove ruke mekanije od mnogih koje sam vidjela? Jesam li mislila da ništa neće stati između dvoje koji mogu izmisliti sebe kad god im se prohtije?
Ili me ni danas nitko tamo ni ne poznaje? Jesu li te mlade ruke bile njene na mojim blatnim ramenima u Aninim kupeljima? Nisam osjećala. Je li grad bio žena? Stabilna, čvrsta tišina koju je nemoguće zaboraviti, čak ni ako se prostru tisuće kilometara između mene i tih ulica.
Jesam li se ikada vratila?
Mislila sam da će perivoj unedogled voljeti moju sjenu. Ili je bilo suprotno. Sanjala sam kako će slike koje jesam putovati više nego moje noge.
Toplina kupelji bi me tješila. Uvijek u pratnji majke. Pod strogim riječima oca. Ili je bilo suprotno? Stroga majčina naredba i očev pristanak, nježnost koja nas obilježi, spasi unaprijed za loša vremena. I tko je bila ona, pogled na mojim leđima, pod gustim krošnjama uređenog perivoja? Grad? Sjećanje? Stablo u blizini svog biblijskog partnera i neprijatelja? Ili samo neka buduća ja?
– ciklus pjesama o Evi Fischer, iz zbornika „KAD ČUJEM DARUVAR“, Jesenski i Turk, Zagreb, 2021. –
_____________________________________________
MONIKA HERCEG rođena je u Sisku 1990. Živi i piše u Zagrebu.
čovjek-časopis 