KRAMPOM U GLAVU
Precizno je izravnao posljednji sloj. Odredio ga je otprilike, jer već dvadesetak centimetara nije bilo nikakvih razlika u sastavu zemlje. Dosadilo mu je čačkanje kukicom i špatulom i želio je započeti novi sloj uz nekoliko zamaha krampom. Već prvo lagano spuštanje krampa oglasilo se krckanjem kosti.
– Fak!
Ostavio je dršku s metalnim dijelom zabodenim u zemlji. Ponovno dohvatio savijeni izvijač i počeo strugati. Ubrzo je iz zemlje izvirila žuta kalcificirana kost. Najprije dva očna luka ispod mjesta gdje se kramp zario u zemlju. Zatim nosna šupljina, kao da je lubanja željela prvo proviriti, pa zatim omirisati zrak današnjice. Vratio se kukicom na donje dijelove očnih duplji. Gledale su ga nijemo zemljanim očima. Duplje su bile manje nego što je očekivao. Pomislio je da bi bilo dobro osloboditi kramp, prije nego se sruši oslobođen zemljom i napravi još veću štetu. Naslonio si je dršku na koljeno i polako oslobodio metalni dio špatulom i kukicom te pomevši metlicom. Čelo je bilo maleno i smrskano na lijevoj strani.
– Dobrodošao u dvadeset prvo stoljeće maleni moj! S krampom u čelu.
Bilo je kasno za nastaviti. Ovakav nalaz zahtijevao je cjelodnevno čeprkanje, metenje, dokumentiranje, pazeći na svaki grumenčić zemlje. Trebalo je zaštititi kostur preko noći. Sutra će se vratiti rano i nastaviti. Okrenuo se prema izlazu prostorije u koju se jedva zavukao prošavši kroz uski prolaz što ga je odlamanjem kamena oslobodio da bi prošao. Nedostajalo je svjetla i šarajući svjetlošću čeone lampe po zidovima učinilo mu se da je snop prešao preko nečeg što je učinila ljudska ruka. Ponovno je čelo usmjerio prema tom dijelu zida. Ugledao je uklesanog jelena čim je smirio pogled.
Sloj 1.
Gledala je u drveni dio noge koji je virio pod nogavicom. S Petrom je nekoliko puta poželjela progovoriti. Ispričati mu sve. Ionako joj je događaj koji je doživjela pred toliko godina skoro svakodnevno oživljavao pred očima. Ili barem njegovi dijelovi. Svaki put kad vidi krevet i na njemu položaj jastuka, koji se smežura glavom nakon spavanja, kad vidi sjekiru zabodenu u panj. Kad je stakleni vrč samo djelomice napunjen vodom, kad se voda negdje nepažnjom prolije po podu, kad vidi crvenu boju na tkanini, kad vjetar glasno lupi vratima zbog propuha, kad čuje ženski vrisak ili plač, kad prelazi most, kad na muškarcu vidi pokvarene zube, kad netko nogom o nogu bez pomoći ruku izuva cipele. Ili kad i sama osjeti potrebu za vrištanjem, a vrisak se usmjeri u pluća, želudac i jetru pa ondje gnječi unutarnje organe… Slike onda postanu izražajne. Osjeti smrad pokvarenih zuba izmiješan s mirisom rakije, iz neposredne blizine vidi muškarčevo uho, a iz njega vire dlake, osjeti bol u snažno stisnutim sićušnim zapešćima, težinu na tijelu osmogodišnje djevojčice, bljesak ušice sjekire, zvuk prsnule lubanje, ukočeni pogled u kojem se vidi strast, posteljinu prepunu krvi, poslije glasnoću majčine tišine dok miješa kašu u kazanu drvenom zaimačom, naposljetku vidi majčino neprirodno iskrivljeno tijelo što leži u presušjeloj rijeci pod mostom.
Petar je zatekao njezin pogled na svojoj drvenoj nozi.
– Je li te smeta što sam sakat, što nemam nogu?
Nije odgovorila. Odvezala mu je hlače i skinula ih. Potom otpustila remenje koje mu je steglo kožu na natkoljenici. Odvojila štavljenu kožu i drvo od mesa. Pogladila crvene otiske od remenja te ga poljubila u zaobljeni vrh batrljka.
Sloj 2.
Jure je čekao povratne vijesti iz središta carstva. Ispočetka je s nestrpljenjem iščekivao što će se dogoditi nakon što je brutalno ubio grofa i njegovu ženu. Nije strahovao da će ga netko otkriti. Odradio je sve što je trebalo da ne ostavi tragove. Mjesto zasjede nekoliko je dana hoda udaljeno od mjesta gdje živi, mjesta odakle potiče i djevojke koje povremeno posjećuje u kasnim satima. Nije se razmetao opljačkanim novcem, a za vrijeme učestalih posjeta gostionici gdje je iščekivao novu poruku od Lazarića, ili barem bilo kakvu vijest o njegovu napredovanju u hijerarhiji, obično ni s kim ne bi progovorio ni riječ. Nakon nekog vremena iščekivanje je zatomilo razum. Bio je otpočetka svjestan da Lazarić nije čovjek koji svoje poteze vuče brzopleto. Svaki je duboko promišljen i za njega postoji pravi trenutak. Pred njim se uvijek osjećao kao dječak, a to odavno više nije bio. Dječaka u njemu nije uspio vidjeti ni njegov otac. Ni dok bi ga mlatio remenom, sve dok Jure nije dovoljno narastao da izmlati oca. Svakim udarcem šakom u lice ocu je oduzimao po nekoliko godina, sve dok on njega nije pretvorio u rasplakano dijete. Jure je istodobno svakim udarcem stario i kad je desnom rukom pustio njegov gornji dio tijela da tresne u pod u vlastitu krv, bio je već sedamnaestogodišnji starac. Ali pred Lazarićevim pitanjima i uputama trenutno bi se našao u propuštenom djetinjstvu. Onom što mu je propustio pružiti onaj čije lice sad pamti jedino kako plače u lokvi krvi. Uostalom, i to dijete od njegova oca odavno je umrlo. Dijete od pedeset godina pijano je palo u jarak i udavilo se. Bit će da se pijanstvom pretvorilo u novorođenče prije nego je naučilo puzati.
Sloj 3.
Maras se ubrzo izgubio među brojnim prodajnim klupama i stolovima koji su se s desne strane foruma širili u pravokutnicima što su na svojim kutovima činili male trgove, gdje su djeca ili robovi odjeveni u rimske građane, ili čak vojskovođe, izvodili male predstave. Miljuš je u Ulijinu društvu hodao polako, uzdižući se na prste pri svakom koraku. Nije znao gdje pogledati. Odasvud su oči privlačile različite jarke boje tkanine, nakita, privlačili su ga vika i vriska, smijeh i pjesma. Mirisi pečenog mesa, pečenih maslina, mirisnog bilja i mirisnih ulja. Od timijana, gorkog pelina, koromača, smilja i kadulje do mirisnih smola s Dalekog istoka, ušećerenih datulja s juga i ušećerenih višanja ostavljenih u plitkim zdjelama na suncu da se u vlastitoj vodi uvuku u sebe i kasnije stavljanjem na jezik otpuste slatko kiselkastu aromu. Sve je mirise obujmio miris rastaljenog voska, koji je posvuda kapao po forumu crveneći ruke koje su ih nosile tražeći dobar urod žita, prepune košare boba i bijele mrkve, pune amfore usoljenih maslina te rumenog ili zlatnog vina. Šareni Saturnov hram u kutu foruma danas je zatrpalo zelenilo zimzelenih biljaka. Grane lovora, jele, bora, čempresa i cijelih grmova šmrike s onim sitnim, plavim bobicama koje djeca skrivećki otkidaju i zoblju mršteći usta. Ispred Saturnova hrama čekao se red. Očevi, ponekad samohrane majke, često u društvu najstarijeg sina u desnoj su ruci držali povodac s privezanom životinjom. Sa svinjom, ovcom ili kozom, kojoj će pred velikim kipom bradatog starca Saturna, što u desnoj ruci drži srp, pustiti krv u za to predviđeno veliko kameno korito. Slabo grijuće Sunce nije doseglo ni najvišu točku na nebu, a iz korita se već prelijevala miješana životinjska krv. Saturn je gledao negdje daleko naprijed malo ukoso prema moru, kao da očekuje galije koje će stići u luku i posjeći mačevima sve one koji u redovima čekaju da mu krvlju poprskaju noge. Takvim ga je očima isprva vidjela Ulija. A onda, bolje ga pogledavši, pomislila je da Saturn u tome ipak uživa. Da mu krvi nikad nije dovoljno. Zato je svojedobno i gutao vlastitu djecu. Jedva čeka da se korito napuni, lokva u hramu proširi do ulaznih stepenica i počne se po njima slijevati na popločani akvilejski forum, da bi ju posisale vapnene fuge. Gledala ga je stojeći usporedo s redom, osjećajući na sebi poglede u kojima se pitaju želi li se ubaciti prije ostalih ili je, barbarka, samo znatiželjna. Odnekuda je došetao uzbuđeni Miljuš kojem se znatiželja odavno pretvorila u oduševljenje. Ulija nije mogla odvojiti pogled od sandala omotanih u obojke koje hodaju po velikoj lokvi krvi da bi došle do korita, vunu i čekinje slijepljenu crvenom slanom tekućinom pomiješanu sa svinjskim izmetom izbačenim u trenutku dok nož probija kožu. Zašto su bogovi tako gladni krvi? Zašto nije dovoljno zaklati onoliko životinja koliko je potrebno mesa za nahraniti grad? Zašto svaka obitelj mora zaklati svoju životinju? Zašto ih plaćaju denarima kad se ne bave njihovim uzgojem? Zbog prosute krvi? Zašto tolika žrtva? Krajičkom oka uhvatila je Miljušev uzbuđeni pogled i namrštila se. Sjetila se koliko je krvi proteklo i zbog njezina noža ili mača. Mogla bi se mjeriti u desetinama sekstarijusa ili napuniti nekoliko amfora. Sad joj se sve to činilo bespotrebnim. Proždrljivim. Kao kad se sa stola za svetkovina dograbiš nekoliko velikih komada mesa pa ih poredaš pred sobom, a u stanju si pojesti samo jedan. Danas joj se činilo da bi komad mesa radije bacila psu.
Sloj 4.
Cijeli se klan užurbano kretao po pećini. Prebrojavali su jesu li sve ponijeli. Svoje najbolje alate, noževe, derače, kratka i duga koplja, igle, kože, mjehove za vodu, grubo ispletene košare od brezine kore, životinjske tetive za vezivanje, kuglice brezine smole, komade okera, tinjajuće gube, kresiva od kvarcnog kamena, pune šake loja zamotane u brezovu koru i osušeno meso. Sve su to sadržavali njihovi veliki zavežljaji pripremljeni još večer prije puta, a sad su ih užurbano razmotavali i provjeravali jesu li nešto zaboravili. Jedino su Niska Glava i Trese Srce sjedili sa strane naslonjeni na zid. Kad se klan spremio za pokret, veliki Šaka Kamen prišao je Trese Srce i pognuo glavu. Trese Srce brzo je ustao i naslonio nadočne lukove iznad očiju velikog lovca. Pogledom sa strane uhvatio je pogled svog oca koji ga je i dalje gledao kao trulu gljivu na putu. Niskoj Glavi prišla je njezina majka i učinila isto. Potom su svi otišli, a pećina je ostala ogromna i odzvanjajuća. Prevelika za dvoje. Ostavili su im suhog mesa, ali dovoljno tek da Užareno Oko nakon noći izađe toliko puta koliko je prstiju na rukama. Unatoč tome Trese Srce osjetio je neko olakšanje. Od toliko straha koji je kroz cijelo vrijeme bez bjeline proživio u neuspješnim pokušajima ulova sad mu se činilo da više ništa ne treba. Treba samo sam naći dovoljno hrane i drva za ogrjev da preživi zimu. Za sebe. I za Nisku Glavu. Oni su sad mali klan. Ili sve što je od njega ostalo. Znao je da prošli ostavljeni u pećini nisu preživjeli. I to već stasali lovci. S ulovima po nekoliko jelena i svinja. Dvojica momaka koji su se povukli i pobjegli kad se medvjed dograbio jednog iz klana, umjesto da ga pokušaju izbaviti. Na svoj sram i sram cijelog klana. Našli su ih po povratku iz daleke doline uz veliku vodu, kad se bjelina koja će ubrzo sve zatrpati već otapala. Jednome su našli oglodane dijelove tijela u pećini. Mogli su ih glodati, lav, medvjed, vukovi ili svinje. A drugog su našli puno kasnije, daleko van pećine, na pola zaleđenog, na pola ucrvanog. Trese Srce pomislio je da se više ne treba dokazati nikome osim sebi, Niskoj Glavi i bjelini koja će ih uskoro zatrpati.
***
Sinopsis romana Aritmija zemlje
“Aritmija zemlje” roman je koji isprepliće nekoliko pripovjednih linija koje se događaju, naizgled potpuno neovisno, u širokom vremenskom okviru, od najranije povijesti ljudskoga postojanja do sadašnjosti. Osnovna priča pripovijeda o neuspješnom arheologu imena Marko Eror s mrljama iz prošlosti, a uz njegovu, roman će naizmjence pratiti još četiri paralelne priče. Raspoređene po slojevima.
Eror u jednoj pećini u Istri pronalazi iznimno značajne arheološke ostatke iz prapovijesti, koji dokazuju da su se i naši najbliži Homo rođaci (neandertalci) bavili likovnom umjetnošću u doba musterijanskog perioda.
Druga linija pripovijedanja, označena u romanu kao 4. sloj, prati upravo to vrijeme i njezinog glavnog aktera, koji je ujedno i neandertalac umjetnik.
Treća se linija (3. sloj), događa u željezno doba (doba Histra), u kojoj pratimo glavnu aktericu Uliju od trenutka kad postaje vođa jednog histarskog roda koji živi pretežno od gusarenja ona ga postupno pretvara u pravedno društvo i uspješnu zajednicu.
Zatim, pratimo liniju pripovijedanja odmetnika s početka 19. stoljeća (2. sloj), u vrijeme pada Napoleona.
Te, naposlijetku (1. sloj), pratimo pripovijednu liniju partizanskog postolara u doba Drugog svjetskog rata.
Svima je zajedničko da svatko u svoje vrijeme koristi pećinu i u njoj ostavlja tragove ili arheološke ostatke koje Marko Eror u sadašnjosti otkriva. Arheolog ih otkriva nasumično i neočekivano jer su generacije jazavaca, koje su izabrale pećinu za kopanje svojih nastambi, izmiješale arheološke slojeve pa se (gledano stratigrafski) i nešto iz starijeg kamenog doba može pronaći na površini. Arheolog Marko Eror odnedavno ima zdravstvene smetnje u vidu aritmije srca, što alegorijski prikazuje i njegov nesređeni život, ali aritmija se događa i cijelom svijetu, kako na geološkom, tako i na društvenom planu.
U osnovnoj liniji pripovijedanja koja se odvija u sadašnjosti, također imamo nekoliko aspekata. Prije svega, probleme glavnog lika oko predstavljanja svog otkrića, jer ono narušava autoritete važeće znanstvene zajednice, a Marko Eror za sobom vuče repove iz prošlosti. Zatim, pronalazak ostataka čovjeka koji je u pećini zakopan prije tridesetak godina, što otvara cijeli kriminalistički zaplet s mnogim dilemama za glavnog aktera. Potom, emocionalni odnosi Marka Erora, koji nakon rastave stupa u novu emocionalnu vezu, ali istodobno, u borbi s brojnim problemima, pokušava preuzeti život u svoje ruke. Te, naposljetku, zaplet koji se događa istodobno u pozadini i približava se granici znanstvene fantastike, a prikazuje se kroz aritmiju srca glavnog junaka, nekih likova u paralelnim linijama, sve veću učestalost zdravstvenih problema aritmija u njegovom okruženju, te istodobnom sve učestalijom pojavom malih potresa, gorskih udara i podrhtavanja zemlje koje će biti tumačene i obrazlagane znanstvenim teorijama. Ovaj posljednji aspekt (aritmija zemlje, ali i srca) u funkciji je atmosfere romana i na neki je način posredni opis svijeta današnjice.
Stilski, roman je napisan u jednostavnom, pripovjednom tonu uz mnoštvo dijaloga te će dočarati iznimno kompleksnu priču, ogolivši je gotovo do njenog kostura, ne bi li se sudarili zglobovi, zazveckale kosti i tako probudili zebnju i dočarali atmosferu u opisu neizvjesne sadašnjosti. Osim toga, ispreplićući događaje iz međusobno udaljenih trenutaka ljudske povijesti, te prikazujući sukobe unutar raznih znanosti, roman Aritmija zemlje jasno će nam ukazivati da su osnovne ideje humanizma s nama od prapovijesti, isto kao što na ramenima i dalje nosimo naprtnjaču punu zla, koja čeka ne bismo li je otvorili.
________________________________________
MLADEN BLAŽEVIĆ rođen je 1969. godine u Rijeci. Radio je kao novinar, sudjelovao u pokretanju i uređivao nekoliko informativnih i književnih časopisa. 2008. u SKD Prosvjeti objavio je prvi roman Tragovi goveda, a 2015. i drugi roman Ilirik.
Napisao je scenarij za igrani dio dugometražnog igrano-dokumentarnog filma Je letrika ubila štrige.
U izdanju društva Poiesis iz Ljubljane 2017. objavljena mu je dvojezična slovensko-hrvatska zbirka pjesama Posljednji tasmanijski tigar. Dobitnik je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2018. godinu, temeljem koje mu je objavljena zbirka pjesama Mogućnost povremenih oborina, Jesenski i Turk, 2019. godine. U izdanju VBZ-a 2021. objavljena mu je treća zbirka pjesama Krugovi u žitu, te treći roman Dnevnik nepušača u izdanju Naklade Val. U izdanju Biblioteke Bura objavljena je 2024. i njegova zbirka kratkih priča Atlas za slijepe putnike.
Priče i pjesme su mu prevođene na slovenski, talijanski, engleski i ukrajinski jezik.
čovjek-časopis 